'''Jeste li ikada ronili, profesorice Cyan?'' to je bilo pitanje koje joj je moj otac postavio. To je bilo pitanje koje ju je paraliziralo. Mogla sam vidjeti samo njena leđa, ali bila sam prilično sigurna da joj je sva boja nestala s obraza.

Neugodna tišina ponovo me okružila, dvaput u manje od dvadeset minuta. Um mi se potpuno ispraznio. Ni da mi je život ovisio o tome, ne bih bila u stanju sročiti smislenu rečenicu.

''Ne, ne, ne'', gđica Cyan je požurila reći. ''Neću poći na ronjenje s vama.''

''Nemojte gnjaviti profesoricu Cyan'', umiješala sam se. ''Pozvali smo je na čaj i kekse i time bismo se sada svi trebali počastiti.''

Bacila sam pogled na svoju učiteljicu. Učinilo mi se da je odahnula, ali još je uvijek u očima imala pogled progonjenog tuljana.

Upravo u tom trenutku, nekoliko teških kišnih kapi spustilo se na zemlju. Slijedilo ih je još, te smo se ubrzo našli usred proloma oblaka koji nas je potjerao da u kući potražimo zaklon.

''Pristavit ću čajnik'', rekla je moja majka. ''Azora, ti donesi kekse.''

Mirisne note voćnog čaja ispunile su čitavu sobu. Do trenutka kada smo popili čaj, sunce se ponovo pojavilo. Vani, kapljice kiše blistale su poput dijamanata.

''Poslije ovakve kiše, najljepše je plivati'', rekao je moj otac.

''Uistinu'', složila se moja majka.

Gđica Cyan samo je spustila oči ne bi li izbjegla uključivanje u razgovor. Nije pomoglo.

''Zaista biste trebali ponovo razmisliti o prijedlogu da pođete roniti s nama'', rekao joj je moj otac.

''Prehladno je za ronjenje'', gđica Cyan je rekla glasom koji je bio tek nešto više od šapata. Još uvijek nije podigla pogled.

''Oh, ne morate brinuti radi toga,'' vedro je odvratio moj otac. ''Imamo rezervno odijelo za ronjenje, pokrit će vas od glave do pete.''

''Da'', dodala je moja dobro raspoložena majka. ''Trebalo bi biti baš vaše veličine.''

Moji su roditelji bili genijalci! Ronilačko odijelo moglo bi biti savršeno rješenje. Ne da zaštiti profesoricu Cyan od hladne vode. Ona je bila Aquantien, njeno je tijelo bilo naviknuto na niže temperature, ali znala sam na koje odijelo misle. Samo je lice ostavljalo otkrivenim.

''Ali ja stvarno ne bih mogla...'' počela je profesorica Cyan.

''Odijelo će vas pokriti od glave do pete'', ponovila sam, zarobivši joj pogled svojim očima.

''Ali već toliko vremena nisam...'' Ni tu rečenicu nije dovršila. Nije ni morala. Znala sam na što misli. Već desetljećima nije bila u moru.

''Nećete biti sami. I ja ću biti s vama. Svi ćemo biti s vama.'' Nadala sam se da sam uspjela umanjiti njenu strepnju.

''Onda je odlučeno'', moj je otac zaključio raspravu. ''Idete s nama.''

Moja se majka široko nasmiješila i rekla: ''Pričekajte samo tren, profesorice Cyan.''

Pogledala me očima punim straha. Bila je poput dupina zapletenog u ribarsku mrežu, bez nade da će izbjeći gorki kraj.

Prišla sam joj i šapnula: ''U redu je. Ovo bi stvarno moglo upaliti. Shvatit ćete kada vidite ronilačko odijelo.'' Pokušala sam uhvatiti njen pogled, pokazati joj da nema razloga za strah, ali dio mene znao je da mi nikada neće poći za rukom uvjeriti je u to. Ona je bila osoba koja nije plivala desetljećima, Aquantien koji se oprostio od vode, a mi smo je pokušavali gurnuti preko ruba.

''Mislite li da će vam pristajati?'' Moja se majka vratila. U rukama je držala crno ronilačko odijelo dugih rukava i dugih nogavica, a uza nj je još bila i ronilačka kapuljača, te pripadajuće rukavice i čizme.

Nasmiješila sam se ne bih li i gđici Cyan izmamila osmijeh. Njene su oči počivale na ronilačkom odijelu u rukama moje majke, ali nisam mogla iščitati njihov izraz.

''Možete se odjenuti tamo, u kupaonici.''

''Možda ovo ipak nije dobra ideja'', promumljala je profesorica Cyan, ali moja majka nije ostavila prostora za raspravu.

''Naravno da je dobra ideja! Jednom kada vidite sva podvodna čudesa, bit će vam drago što ste pošli s nama.''

Nisam bila toliko nestrpljiva ni kada sam čekala Božićno jutro da otvorim svoje poklone, kao što sam bila sada kada sam iščekivala da gđica Cyan izađe iz kupaonice. Tih petnaest minuta činilo se kao nekoliko sati.

Vrata su se odškrinula i glava prekrivena kapuljačom ronilačkog odijela je provirila kroz njih. ''Osjećam se smiješno'', rekla je profesorica Cyan.

''Pustite sad to! Odgovara li vam odijelo?'' pitala sam. Moj je glas bio začuđujuće visok u trenu kada sam je pokušavala obuhvatiti pogledom.

''Nemojte se smijati'', rekla je i pažljivo izašla iz kupaonice.

''Znala sam da će vam pristajati'', ustvrdila je moja majka. ''I ja ću se spremiti. Azora, trebala bi i ti. Nemojmo pustiti tatu da čeka.''

Čim je nestala, zakoračila sam prema gđici Cyan. Znala sam u što trebam gledati. Rukavice na njenim rukama i čizme na njenim nogama potpuno su sakrili njene ožiljke. Odijelo je uspješno sakrilo i izbočine na njenom vratu te je bilo nemoguće primijetiti da se ispod kože pokrivene neoprenom kriju škrge.

Pojurila sam odjenuti svoje ronilačko odijelo. Kada sam se vratila, gđica Cyan i moja majka već su izašle pred kuću.

Zvuk rike motora prenuo nas je. Gđica Cyan okrenula je glavu u smjeru zvuka. Ja nisam trebala gledati da bih znala što se događa. Moj je otac probudio našu brodicu od sna dugog sedam mjeseci.

''Ova ljepotica nije bila na otvorenom moru od rujna prošle godine. Krajnje je vrijeme da se ponovo sjedini s velikom slanom vodom'', rekao je.

''Krajnje je vrijeme da se i mi ponovo sjedinimo s velikom slanom vodom'', dodala sam.

Kada me gđica Cyan pogledala, zbunjenost joj se ocrtavala na licu. Nije mogla znati zašto smo more nazivali 'velikom slanom vodom'. Moj otac je znao, a i ja sam znala. Tim sam riječima opisivala ocean u danima kada još nisam savladala ljudski jezik u potpunosti.

Ponovo je pogledala u more kao da je to nešto što joj je zabranjeno. Potreba da joj pomognem nikada nije bila jača nego u tom trenutku. Ovo more, ova voda koja je tako nježno milovala kamenčiće na obali, bila je neprijatelj gđice Cyan. Ona ju je učinila svojim neprijateljem odbijajući joj se približiti svih ovih godina. Ja sam odlučila ponovo je učiniti prijateljem.

° ° ° ° ° ° °

Margarita Maris bilo je ime ispisano na obje strane naše brodice. Bio je to latinski izraz koji je u prijevodu značio Biser mora. Naša je brodica bila malena, nije mjerila više od četiri metra u dužinu. Njene su se boje slagale s bojama mora. Mornarsko plava izvana, poput boje oceanskih dubina, tirkizno plava iznutra, poput boje kristalno čistih pličina, te bijeli obrub boje zapjenjenog mora duž cijelog ruba.

Kada bih pogledala u nju, vidjela sam slobodu. Mogla sam samo zamišljati što gđica Cyan vidi kada pogleda u nju.

Dvadesetak minuta kasnije, bili smo na moru. Moja je majka sjedila na pramcu. Voljela je sjediti tamo, nogama loviti valove koje je brodica stvarala. Moj je otac bio zadužen za rukovanje motorom, te je sjedio na krmi. Dvije su se klupčice protezale preko brodice. Gđica Cyan sjedila je na prednjoj, a ja sam sjela iza nje.

Margarita Maris klizila je preko površine mora. Vjetar se stišao do povjetarca, smirivši i valove. Prolazak naše brodice mreškao je vodu. Izgledalo je kao da je pretvara u pjenu. Više nije bila mornarsko plava, već je postala bijela. Tisuće mjehurića rasprskavalo se oko brodice.

Pogled gđice Cyan bio je prikovan za vodu koja se poigravala oko Margarite Maris. Kao da ju je hipnotizirala na nekoliko minuta. Podigla je glavu ne bi li pogledala u moju majku, ali jedino što je mogla vidjeti bila su njena leđa. Tada se okrenula da baci pogled na mog oca. On joj je mahnuo, a ona se nasmiješila. Taj je osmjeh bio poput obmane. Na tren je izgledala kao dijete koje se sprema izvesti neku nepodopštinu.

Sjedeći iza nje, nisam mogla vidjeti što točno radi, ali zabrinula sam se kada je pognula glavu i pogrbila leđa. Minutu kasnije primijetila sam da je ispružila ruku. Rukavice nije bilo, a njen se dlan pružao prema moru.

Pomaknula sam se kako bih svom ocu zaklonila pogled na ruku gđice Cyan. Moje su oči prelazile s njene ruke na njeno lice. Vidjela sam ga samo profilno, ali bila sam sigurna da se iskreni smiješak prikradao njenim usnama.

Onog trena kada su joj prsti dotaknuli vodu, njene su se oči zatvorile, a osmijeh je napokon izronio.

Margarita Maris je plovila dalje, udaljavajući nas od obale. Ruka gđice Cyan poigravala se s morskom vodom po prvi put u više desetljeća. Oči su joj pratile kretanje ruke te se činilo da ne primjećuju ožiljke na njenim prstima.

Pokreti su joj bili toliko elegantni. Nježnim je zamasima milovala vodu, a istovremeno je i voda milovala nju. Valovi uzrokovani prolaskom naše brodice uzdizali su se prema njenoj ispruženoj ruci, stvarajući oko nje rukavicu od zapjenjene vode.

Obala je bila samo mutna crta u daljini kada se brodica zaustavila. Moja je majka skočila, nestajući ispod valova na nekoliko trenutaka da bi izronila nekoliko metara dalje. Zagladila je kosu rukama i rekla: ''Dođite! Voda je predivna!''

Mog oca nije trebalo zvati dvaput da joj se pridruži u našem vodenom igralištu.

''Jeste li spremni?'' pitala sam profesoricu Cyan čije je lice odavalo njenu neodlučnost. Oba je dlana položila na klupčicu i zagledala se u dubine.

''U redu je. To je samo voda. Voda vam je poznata'', pokušala sam joj prenijeti dio svoje hrabrosti.

Prebacivši noge preko brodskog trupa, dovela sam ih u dodir s vodom. Samo sam se jednom morala odgurnuti kako bi moje tijelo kliznulo u vodu.

''A sada vi'', rekla sam i ispružila ruku prema mojoj prestrašenoj učiteljici.

Polako je oponašala moje kretnje. Prvo je pustila da joj noge dodirnu vodu da bi se trenutak kasnije i ostatak njena tijela našao u vodi.

Po prvi put nakon više od tri desetljeća, Iris Cyan plivala je u oceanu.

Svako malo čovjek shvati da na svijetu ima divnih ljudi. Za mene ste to vi, dragi moji čitatelji. Hvala vam što čitate Zov vode i na taj način održavate ovaj moj kreativni plamen. 

A posebno bih htjela spomenuti čitateljicu od koje je ova moja priča dobila svu silu glasova. HVALA ti SkidamZvijezde! 

Ako ste pročitali ovo poglavlje, slobodno napišete redak il' dva u komentare.

A ako vam se dopalo, ne zaboravite glasovati.
💙