"Policija nas prati već nekoliko dana, šefe," podignem pogled sa svih izvještaja koji me čekaju na stolu i klimnem glavom.
"Sve znam Jace, ubjeđeni su da nešto skrivam," kažem mu i podignem pogled.

Sjetim se onoga što me je dočekalo u kancelariji nakon seksa sa Vivian. Moj prvi klijent koji je trebao da dobije zlato je nemilosrdno pomogao Forenu u njegovim namjerama. Ne samo da mu je pomogao, nego mu već pomaže. I onaj sastanak je bio ugovoren ne bi li me on ubio, ali avaj, bio je nesposoban. Zato je drugi klijent morao da plati svojom glavom.

"Stvar je u tome da oni ne znaju za Forena. Oni ne znaju ni ko je ubio našeg klijenta, ali misle da ja nešto skrivam." Naslonim se na stolicu i ponovo osmotrim svoju kancelariju.
"Zašto te on uopšte progoni, šefe?"

Zagledam se iza Jacea u zid potpuno progutan uspomenama i promrmljam, "imam nešto što on želi i sakrio sam ga jako dobro."

Uzdahnem i skočim na noge.
"Kako stojimo sa Valerianom?"
"Od one večeri u klubu Desire nije bilo nikakve komunikacije sa Vivian," Jace progovori i znam da nešto zna. On je bio tu odmah nakon naše igre u Brazilu i mislim da je svjestan šta sam uradio. A pod uradio misli, kako sam ostavio masnice svuda po njenom tijelu.

Jace je ta osoba koja svima želi dobro. Nije nimalo nalik na svoju porodicu, a isto tako na mene. Njega ubija pomisao da iko nosi masnice onakve kakve je nosila Vivian i tokom svojih policijskih dana uvijek je pomagao žrtvama od nasilja. Krivica je Forenova jer ga je ostavio kao maloga i nikada se nije vratio da ga vidi kako se nosi sa svijetom. Tek kada je došao kod mene bilo mu je jasno kako se stvari završavaju i zbog toga mi je bilo drago da je dio mog tima.

"Mislim da je vrijeme da posjetim Vivian," kažem mu i krenem prema izlazu od stana usput uzimajući ključeve od auta. On me prati bez riječi, ali ga ja zaustavim kada dođem do vrata.
"Sam," Kažem mu, "večeras idem potpuno sam."

Vidim da će već da negoduje zato otvorim vrata od stana i izađem ostavljajući ih sve unutra. Ne želim da imam smetnji večeras, bilo to da je sam Valerian umro ili nešto drugo.

Dok se vozim ulicama Njujorka osjetim kako mi cijelo tijelo vibrira od nečega. Ovo što osjećam mi je još uvijek nepoznato, i činim sve ne bih li izbacio moje ponašanje iz glave, ali ne pomaže. Ljutnja koju osjećam na Vivian je ogromna, posebno jer je uživala u klubu sa Valerianom nakon što je skoro ubio. Ona se vratila i ponaša se kao da se ništa ne dešava.

Pesnicama stisnem volan već osjećajući da sam na ivici živaca zbog njenog nemara o sebi i uzdahnem. Nije je briga da li je neko povrijedio, njeni poslovi su sve što ona želi da obavi i ne obazire se na svoje povrede. Ne vidi da joj neko želi loše.

Skrenem na prilaz od privatne klinike u kojoj radi i parkiram se u najdaljem uglu, tamo gdje nema nikakvih svjetiljki. Zaključam auto, aktivirajući alarm i krenem prema ulazu, svjestan da ona večeras radi. Ali radi svoj normalni posao, kao ljekar.

Vrata ispred mene se automatski otvore i ja se ogledam po tipičnoj bolnici. Pult sa lijeve strane, veliki prostor na desno, kratki hodnik pravo i ponovo lijevo te tišina gdje nema nikoga.

"Dobro veče, trebate nešto?" Začujem neki glas i okrenem se prema sestri koja stoji u hodniku lijevo.
"Trebao bih Vivian," kažem joj uzdišući bolnički vazduh i ona klimne glavom.
"Prenijeću, a ko je traži," ona upita njene oči prelazeći preko moga odijela, kaputa pa nazad do očiju.
"Poznanik," kažem jednostavno i naslonim se na pult gledajući je kako ponovo klima glavom prije nego što se okrene i izgubi iz vida.

Uzdahnem trljajući svoj ožiljak na grudima, čudna bol prisustna kao i uvijek kada uđem u bolnicu. Možda je to neki znak da ne treba da se vraćam ovamo. Možda, ali evo me ipak ovdje.

"Julia, ako nije hitan slučaj zašto me budiš?" Začujem Vivianin glas i automatski se nasmijem. Ovo je ona tek budna, razdražljiva u noćnoj smjeni i skroz prirodna.
"Viv treba te poznanik. Prestani biti beba," sestra ponovi i začujem blagi prekor u njenom glasu.
"Dobro, ko je uopšte to?" Ona upita i začujem zjevanje, ali najednom stane i ja polako podignem pogled hvatajući trenutak kada me prepozna.

"Julia, hvala ti ipak što si me probudila," ona kaze, ali ipak čujem ljutnju u njenom glasu, "trebate nešto, gospodine Ward?" Ona nastavi obraćajući se meni i pogledam u sestru koja se okrene prema Vivian koja klimne glavom i ona se odmakne.
"Ako me trebate tu sam odmah iza ugla," ona kaže značajno gledajući u mene i ja joj klimnem glavom.

Taj pogled je sigurno upućen meni, kao znak da sve sluša.

"Dakle?" Ona upita krsteći ruke te tek onda primjetim šta nosi. Ima bijeli mantil sa svojim imenom na džepu, koji kaže da je šefica kardiologije, potpuno zasluženo, slažem se a ispod su uske crne pantalone i crna majica. Rolka kako vidim.

Nikada do sada je nisam vidio u tako jednostavnoj odjeći, ali ipak je tako primamljiva.

Priđem bliže još uvijek ništa ne progovarajući i zataknem joj pramen kose iza uha.
"Malo privatnije mjesto, možda?"

Vidim je kako prevrće očima, ona jebeno prevrće očima, i okrene se od mene vodeći me dublje u bolnicu.

Na vratima na kojima zastane vidim ponovo njeno ime i ona me uvede u svoju kancelariju, na kojoj prvo spazim diplomu medicinskog fakulteta i specijalizacije.
"Upadljivo," pokažem prstom na diplome i ona se nasmije.
"Nakon što sam diplomirala, diplomu sam nosila na svakoj slici povezanoj sa mojom zabavom," slegne ramenima i sjedne za svoj sto.

Nasmijem se na njene riječi, jer to liči na nešto što bi ona uradila i pogledam oko sebe.

Na stolu stoji nekoliko foldera i računar, potpuno isto kao i moj sto, i dvije stolice ispred stola. Smjestim se na jednu i pogledam je.

Tako potpuno drugačija nego kao što je u klubu.

"Izgledaš drugačije nego u klubu," počnem dok je još uvijek posmatram. Izgleda kao što je izgledala u Brazilu dok je spavala. Mirna, spokojna.
"Šminka zna da se razmaze po maski, ako radim operacije ili preglede," ona ponudi objašnjenje, poslovno, i vidim da nema traga osmijeha od nekoliko minuta.

Uzdahnem jer vidim da je ili ljuta, ili se ponaša kao da je nije briga.
"Ljuta si možda?" Upitam i nasmijem se.
"Imam li razloga da budem?" Ona upita podižući obrvu.
Pustim tišinu da se protegne dok na mojim usnama igra osmijeh, ona se još više namršti.
"Vidite ovako, gospodine Ward," ona počne, ali je ja prekinem.
"Gospodine Ward, to nije sigurno bilo dok si se uvijala oko mene."
Uputi mi pogled i nastavi kao da je nikada nisam ni prekinuo, "gospodine Ward, ono što se desilo, se desilo i ne tražim ništa od Vas, samo da me ostavite na miru, iako moram napomenuti Vaš boravak pred mojim vratima me zanima."

Nasmijem se na njen slatki govor i ustanem.

"Zanimljivo," naslonim ruke na njen sto i pogledam je u oči.
"Nisam zadovoljan tvojim druženjem sa Valerianom."

Ona pogleda u mene dok stojim iznad nje i nasmije se.
"Nisam znala da mi treba Vaša dozvola da se družim sa Valerianom."
"Vivian, on te skoro ubio, a ti mu skačeš u krilo," kažem iznervirano i ona odmahne glavom.
"Ni prvi ni poslednji koji je htio da me ubije, osim toga znam ga mnogo duže nego ti," ona kaže oštro i ustane. "A sad hoću da.."

"Zašto si tako sigurna da ga znaš duže od mene?" Upitam je i okrenem se da je promotrim sada pošto stoji kod vrata.
"Znam ga od dvadeset i druge godine!" Ona poviče i ja se nasmijem.
"Ja ga poznajem od svoje dvadeset i druge godine takođe, a sigurno bih rekao da ti i ja nismo vršnjaci."
"I to treba nešto da mi znači? On nije osoba koju ja znam od nekoliko dana. Poslujem sa njim, družim se sa njim, uživam sa njim."

Uživam sa njim?
"Molim?" Upitam je tiho i priđem bliže.

Ona kao i svaki put me iznenadi. Ne ustakne od mog tihog glasa, ona se mene ne plaši nimalo, ona ne nalazi moju pojavu kao svi ostali ljudi.
"Ono što ste čuli gospodine Ward. Ne namjeravam da se ponavljam," prekrsti ruke na grudima i odmahne glavom.
"A sada hoću da znam zašto ste stajali tri sata ispred moga stana?"

Ona podigne obrvu na svoje pitanje i nastavi me promatrati.
"Moja Vivian," kažem tiho i potpuno je pribijem uz zid nedaleko od vrata. Njeno tijelo je mekano i utješno, ali ona mene ne želi. Osjetim u načinu na koji se ukruti kada joj dotaknem ruke i u načinu na koji okreće glavu.

"Vivian," upozorim je ali ona me ipak ne pogleda.

Dopustim ruci da se obmota oko njenog vrata i okrenem njenu glavu prema sebi i kažem tiho.
"Valerian te posmatra svako veče od kako si došla iz Brazila. Samo sam htio da se uvjerim da si dobro," osjetim njene otkucaje pod svojim dlanom i pomilujem joj vrat tiho je dodirujući sve niže.
"Osjetim tvoje srce Vivian. Nemoj se boriti protiv mene."
"Misliš da ja to ne znam? Misliš da sam budala?" Osjetim ljutnju u njenim riječima i ponovo je pomilujem.
"Naravno da ne, svaki put me zadivljuje tvoja pamet."

Osjetim je kako se smije i pogleda me.
"A sada, zašto ste ovdje?"
"Već sam ti rekao. Ne sviđa mi se tvoje druženje sa Valerianom."
"Devone ne možeš mi zabraniti da se družim sa osobom sa kojom obavljam najveći dio posla. Čak i da hoćeš ja te neću poslušati, jer imam pravo da odlučujem za sebe."

Uzdahnem shvatajući šta govori, jer zaboravljam šta je sve preživjela u prošlosti. Zaboravljam da su ljudi uvijek htjeli da upravljaju sa njom.

"Dobro, ali Jace će biti sa tobom od sada," kažem joj ozbiljno, hvatajući je za bradu da me pogleda u oči.
"Svakako nepotrebno. Već imam svoje čuvare."
"Čuvare?"
"Ponovo ponavljam, ja nisam budala gospodine Ward."

Nasmijem se na njeno ponovo gospodine Ward. "Mislim da ću morati više da te ljutim. To je jedini način da me zoveš po imenu," kažem joj i poljubim je u čelo. Ona se ukoči i ja je pustim odmičući se od nje.

"Kada ćemo se ponovo vidjeti Vivian?"
"Upravo smo se vidjeli," ona istakne očito i ja odmahnem glavom.
"Znaš na šta mislim," upozorim je tiho i ona se nasmije.
"Učinila sam Vam uslugu onaj put, svaki put nakon toga rizikujemo nešto više, što nam svakako treba svakako."

Mrzim ovu njenu ravnodušnu stranu. Osjetim kako joj srce lupa pod mojim dodirom, ali njeno lice i njene riječi govore suprotno. Ona jednostavno ne dozvoljava nikome da joj se približi.
"Ako me natjeraš da te prebacim preko ramena i iznesen iz ove klinike, nećeš otići iz najbližeg hotela barem tri dana."
"Takvo nešto bi bilo jako štetno po Vas, gospodine Ward."
"Štetno?" Upitam je i ona odmahne glavom.
"Osoba u Vašem stanju, svakako ne bi trebala da se napreže previše."

Zapušiću joj jednom ta pametna usta da neće moći da progovori kada je budem jebao.
"Osoba u mom stanju funkcioniše bez problema, moj doktor se slaže. Osim ako naravno ne želite to da provjerite dok se klatite na meni, doktorice Karloti?" Upitam je podignutih obrva i ona odmahne glavom.

"Samo nastavite tako gospodine Ward i dobićete injekciju u zadnjicu. I nakon toga će te spavati tri dana,"
"Odmah ili nakon što završimo?" Upitam je već otkopčavajući svoje pantalone.

Brzo se odmakne od zida, hvatajući me za ruku i povlačeći prema izlazu bijesno govoreći.
"Ovo je moje radno mjesto Devone, zakopčaj pantole i izlazi ili zovem osiguranje."
"Dakle kad ti je pauza? Pokupiću te i nećeš se vraćati," odgovorim spremno i ona odmahne glavom.
"Stvarno ne odustajete, zar ne?"
"Odustajanje je ono što ne radim, Vivian. Prestani se ponašati kao dijete i idemo odavde."

"Završavam u tri, možeš tada doći po mene," ona konačno kaže i ja se nasmijem.
"To je ono što sam čekao." Kažem uz osmijeh i zakopčam pantalone i pođem prema vratima.

Nasmijem se sestri koja se mota po hodniku i izađem iz klinike puno bolje raspoložen nego kada sam dolazio.

Po mislima mi se vrte Vivianine riječi i na trenutak se zapitam, da li sam je ikada vidio dok sam radio za Valeriana. Sve je moguće, ali mislim da bih se sjećao nekoga kao što je ona.

Dok idem praznim parkingom ne obraćam puno pažnje na one automobile koji prolaze okolo i to mi je greska.

Ne vidim kako automobil usporava, ne čujem pucanj iz pištolja nego samo osjetim bol u grudima i kako me noge izdaju.

Prije nego što mogu nešto da izgovorim osjetim kako udaram o asfalt i nakon toga samo mrak. Ništa.