Ostavite VOTE i KOMENTAR!!!

"Dada." Čuo je dječiji glas.

"Sine?" Osvrtao se oko sebe.

"Dada!" Ponovo je začuo isti glas.

Odjednom je osjetio kako ga neko vuče za nogavicu trenerke. Spustio je pogled i vidio malenog dječaka, kojem nažalost nije jasno vidio lice. Čučnuo je pored njega i zagrlio ga.

"Sine moj." Uzdahnuo je i pustio par suza.

"Dada!" Dječak je veselo ciknuo, zbog čega se Luki srce ispunilo neopisivom srećom.

"Ljubavi mamina, gdje si?" Začuo je Adrianin glas. Uzeo je dječaka u naručje osvrćući se okolo, da bi shvatio odakle dopire zvuk njenog glasa.

"Adriana?!"

"Luka!"

"Adri, gdje si?"

"Tu sam!"

"Gdje?"

"Tu, u tvom srcu!"

Osjetio je dodir njene ruke na svojoj. I baš kad je htio da prihvati njenu ruku, izmakla mu je. Nestala je. Baš kao i njegov sin, kojeg je držao u naručju.

"Šta mi se događa?" Pitao je sam sebe kada se probudio.

ADRIANA

"Šta mi se događa?" Pitala je samu sebe kada se u sred noći probudila iz sna u kojem je sanjala Luku.

Pogled je bacila na krevetić. Dani je uredu. Spava. Nije se čak ni pomjerio. Čvrsto je zagrlio svog zeku.

"Šta da radim?" Uspravila se i prošla rukama kroz kosu. "Sine, gdje je tvoj tata?"

LUKA

"Bože, gdje je moja Beograđanka?" Od silne muke i vrućine, skinuo je majicu i bacio ju negdje na pod.

"Bože, da li ću je naći? Želim da ju nađem. Želim da..."

"Želiš šta?" Pitala ga je savjest.

"Da ponovo budemo porodica." Odgovorio je.

ADRIANA

Danija je ostavila kod svojih, dok je ona taxijem otišla do stana, kako bi se iz trenerke presvukla u hlače, jer ipak ne može svakakva ići na posao. Otključala je vrata stana i jurnula na sprat u svoju sobu, gdje je obukla crne hlače.

Strčala je niz stepenice i na brzinu obula patike i uzela ključeve od auta, te se zaputila prema beogradskoj bolnici Atlas, gdje radi na odjelu fizikalne medicine.

Pogledala je na sat u autu, koji je pokazivao da ima još 20 minuta do početka radnog vremena.

"Hajde, Adriana!" Udarila je desno rukom od volan, te je tako zatrubila i poskočila u mjestu, jer ju je to prestrašilo. "Glupačo." Prevrnula je očima.

Našla je svoje parking mjesto, gdje se parkirala i ušla sa zadnje strane u lift, koji ju je odveo odmah na njen odjel. U hodniku je srela par kolega sa kojima se pozdravila, te je ušla u prostoriju, gdje se svi doktori spremaju za posao. Otvorila je svoj ormarić, odakle je uzela mantil i obukla ga. Mobitel je stavila u džep i otišla da vidi kakav joj je današnji raspored.

"Dobro jutro, doktorice." Pozdravila je svog mentora doktoricu Mirjanu Lukić, specijalistu fizikalne medicine i rehabilitacije.

"Dobro jutro, kolegice Adriana. Kako smo ovog jutra?"

"Odlično. A vi?"

"Super."

"Nego, kakav je moj današnji raspored?"

"Prvo jedan stariji čovjek dolazi na kontrolu nakon što je imao operaciju meniskusa."

"Dobro." Klimnula je glavom. "Dalje."

"Zatim imaš dječaka, koji je maloprije stigao ovdje."

"Šta mu je?"

"Fizikalna terapija nakon skidanja langete sa desne ruke. I mislim da je to to za sad."

"Uredu. Hvala vam."

"Kad bude novih pacijenata, zovem te."

"Važi." Uzela je dva kartona iz Mirjaninih ruku. "Doviđenja."

"Doviđenja."

Krenula je prema svojoj ordinaciji ispred koje je sjedio stariji čovjek.

"Gospodine, jeste vi ovdje na kontroli za meniskus?"

"Jesam."

"Pođite za mnom."

Pregledala ga je i testirala nekih desetak minuta.

"Gospodine, vaš meniskus nema toliko opterećenja koliko je imao prošli put. Vidimo da vježbe, koje sam vam preporučila, djeluju."

"Još kako. Lakše i hodam."

"Drago mi je to čuti. Nastavite ih raditi i ponovo dođite za petnaest dana, da se uradi rendgen da vidimo napredak zarastanja kosti. I nemojte naprezati tu nogu, znate već.. da nema pritiska, da se ne bi ne daj Bože pogoršalo."

"Jasno, doktorice. Hvala vam."

"Nema na čemu. To mi je u opisu posla."

"Izvini, dijete, može pitanje?"

"Naravno, gospodine. Tu sam da odgovorim na njih ukoliko je to moguće."

"Koliko imate godina?"

"U maju sam napunila dvadeset jednu." Odgovorila je s osmijehom.

"Dobro vam ide."

"Ne morate me persirati. Doslovno vam mogu biti kćer ili unuka."

"Dobro, dobro." Nasmijao se.

"Može još samo ime i prezime, da vam ovdje zapišem tačan termin kontrole." Adriana je sjela za stol.

"Naravno. Predrag Jović."

Odmah joj se u grlu stvorila ogromna knedla.

"Jović?"

"Da."

"Okej." Zapisala je ime i prezime i termin kontrole. "Evo, dođite dvadesetog jula u tri poslijepodne."

"Odlično."

"I.. gospodine?"

"Da?"

"Ne želim da zvučim nepristojno ili da ispadne da zabadam nos u tuđi život, ali.."

"Hajde, dijete, reci."

"Da li vam išta u rodu dođe Luka Jović?"

Stariji čovjek se nasmijao, na što se Adriana zbunila. Možda se provalila što je postavila ovo pitanje.

"Vragolan od malena."

"Znači poznajete ga?"

"Kako ga neću poznavati. Ja sam mu ujak."

"Ujak?" Tada ju je oblio hladan znoj. Ovo je ujak koji je prije par godina vjenčao nju i Luku.

"Gospodine.." Adriana je ostala zatečena. Naslonila se na stol.

"Dijete, jesi dobro?"

"D..da."

"Sigurno? Nešto si se oduzela odmah."

"Gospodine, vi.."

"Šta sa mnom?"

"Vi ste vjenčali Luku i mene prije par godina."

"Otkud ti znaš da se Luka ženio?"

Adriana je šutjela.

"Pa nije valjda... Adriana dijete?" Predrag joj se približio.

"Da." Jedva ga je pogledala u oči.

"Kako si, dijete?" Lice mu se ozarilo.

"Dobro sam. Radim i brinem se o svom sinu."

"Imaš sina?"

"Da." Klimnula je glavom.

"Znači Luka je bio upravu kada je rekao da si trudna."

"Znači on zna da ima dijete."

"Da. Još onog dana kada te je napala njegova mama, je skontao to."

"Aha." Tiho je izustila. "Kako je on?"

"Pa.." Uzdahnuo je. "Dobro je. Igra. Karijera mu cvjeta."

"Drago mi je to čuti."

"Pa, kako je tvoj sin?"

"Dobro je, hvala Bogu. Ima deset mjeseci."

"Sunce milo. Kako se zove?"

"Dani Jović."

"Predivno ime. Nego, idem ja sad. Žena me čeka kući s ručkom. Galamit će me."

"Naravno. Doviđenja i čuvajte to koljeno." Adriana se nasmijala.

"Hoću. Čuvaj se i ti, kao i malog."

"Hoću. Doviđenja."

"Doviđenja, Adriana."

Adriana se stražnjicom naslonila na stol, dok je pokušavala doći sebi. Da li će mu sada njegov ujak prenijeti da ju je vidio? Da li će joj reći gdje radi? Da li će onda Luka doći u Beograd i potražiti ju?

"Kada ga do sada nije bilo, zašto bi sada došao?" Namrštila se i uzela sljedeći karton, te izašla ispred ordinacije.

"Dino Matoš."

"Ja sam." Dječak je ustao sa stolice i pošao za njom u ordinaciju.

"Eh, Dino, čula sam da si došao na fizikalnu terapiju nakon skidanja langete sa desne ruke."

"Tako je, doktorice."

"Eh, sada ćemo odraditi tu fizikalnu terapiju, da ti koliko toliko olakšamo bol. Ustvari, je l' te boli?"

"Ne baš. Samo kad se naslonim na nju."

"Pa da. Pritisak. Nemoj da je izlažeš pritisku, dok ne završiš sa fizikalnim terapijama. Čak i nakon toga ćeš morati biti oprezan."

"Naravno, doktorice."

LUKA

Kada je došao u svlačionicu, kako bi se presvukao i pošao kući, stigla mu je poruka ni manje ni više nego od osobe s kojom je sinoć pričao.

Dobro jutro, Joviću.❤️

Dobro jutro, Anđela.😜🤙

Kako si?

Evo, upravo ušao u svlačionicu da se presvučem i idem kući.

Aha..

Zašto? Trebala i nešto?

Ma mislila sam ako si slobodan da odemo na kafu.

Dobro. Jedna kafa neće škoditi. Dođi na parking kod stadiona. Čekam te.

Važi. Vidimo se. 😃

Vidimo se.

Ostavio je mobitel na klupu, te obukao hlače, duks i patike. Mobitel je stavio u džep i krenuo vani.

"Kuda si se ti zaputija?" Pitao je Ante.

"Vani možda? Imam sastanak."

"Opaa, sastanak. Sa bivšom ženom?"

"Da bar." Promrmljao si je u bradu. "Ne. Bivša jeste, ali nije žena." Odgovorio je.

"Nego?"

"Osnovnoškolska simpatija."

"Ajme, slatko. Ali, zar ne voliš onu Adrianu, je l' se tako zove djevojka?"

"Da, tako se zove. I da, volim je."

"Zašto bi onda iša vani sa drugom bivšom?"

"Zato što mi se može, Ante. Vidiš da moje Beograđanke nigdje nema. Neću i ne želim da vječno ostanem sam."

"Pa se vrati drugoj bivšoj."

"Ne vraćam se ja nikome." Namrštio se.

"Ma da. Vidit ćeš da je Ante Rebić bija upravu."

"Kako god." Luka je odmahnuo rukom. "Vidimo se." Izašao je iz svlačionice i krenuo ka parkingu, gdje se naslonio na svoje auto i čekao Anđelu da dođe.

Nakon par minuta čekanja, ugledao je vitku žensku figuru kako mu se približava. Mali osmijeh mu je zatitrao u kutu usana, dok se približavala.

"Zdravo."

"Zdravo." Uzvratio je pozdrav i uspravio se. Prešao je na drugu stranu auta i otvorio vrata kako bi ona ušla.

"Hvala."

Luka je ušao u auto, te su polako krenuli.

"Pravi si džentlmen."

"Uvijek bio." Nasmijao se. "Nego, gdje idemo?"

"Ne znam."

"Puštam dame da biraju."

"Pa biraj onda." Nasmijala se kao i Luka.

"Opasno."

"Jelde?"

"Da, da."

"Nego, jesi za odlučio gdje ćemo?"

"Možemo u Millennium."

"Može."

Brzo su se dovezli do tog kafića, gdje su sjeli na terasu i odmah naručili.

"Još uvijek voliš šlag." Anđela je započela razgovor.

"Uvijek sam ga volio. Navika mi je da jedem mnogo šlaga."

"Znam. Sjećam se."

"Kako si ti? Kako tvoj život? Šta radiš i tako to?"

"Dobro sam, hvala Bogu. Odlično mi je u životu. Radim kao modni dizajner."

"Opaa", Luka je klimao glavom, "lijep posao."

"Ma meni je predobar. Stvarno volim da dizajniram. Uživam u tome."

"Razumijem. I treba raditi ono što voliš i naravno uživati dok to radiš. Baš kao što i ja uživam igrati fudbal."

"Da se primijetiti. Kako ti ide karijera?"

"Može se reći da cvjeta, hvala Bogu. Dobro mi ide. Nadam se da ću u budućnosti biti još bolji."

"Amin. Naravno da hoćeš. Talenat si, a k tome si i mlad."

"Samo me treba zdravlje poslužiti. Zdravlje na prvom mjestu."

"Naravno. Bez toga ništa."

Konobar im je donio kafu.

"Hvala." Rekli su.

"Nego, ima li nekog novog, posebnog u tvom životu?" Anđela ga je zatekla tim pitanjem. Ostao je bez teksta na par trenutaka.

"Luka?"

"Reci."

"Ima li neko?"

"Pitanje me je malo zateklo." Zbunjeno se nasmijao.

"Pa...?"

"Amm...ne. Nema." Odgovorio je i neposredno nakon toga se ugrizao za jezik.

"Čuj to?"

"Da."

"Mlad si, lijep i zgodan, a nemaš nekog posebnog."

"Dešava se. Doći će neko. Neće ni Luka vječno ostati sam." Nasmijao se kiselo.

"Upravu si."

"Imaš ti nekog?"

"Pa ne još."

"Mogu li znati razlog?"

"Ma čekam staru ljubav."

"Ou..koga to?"

"Tebe, Luka."

Luka se zakašljao.

"Ha?"

"Da. Znaš kako kažu, prva ljubav zaborava nema."

"Da, upravu si."

"Eto tako.."

"Slušaj, Anđela. Ti si predivna i super djevojka..."

"Ali.."

"Trebam razmisliti, okej?"

"Naravno. Da znaš da mi nedostaješ Luka."

"I ti meni Ad... Anđela." Iskezio se iako je želio da istog trena propadne u zemlju. Odakle izlaze sve ove riječi?

(...)

Momci, zamalo sam Anđelu nazvao Adriana. 🤦

Ante
Vratia se bivšoj, a naziva je imenom svoje prave ljubavi. 😏

Ante, ne vraćam se ja nikome. Rekao sam ti to već! 😤

Ante
Ahaa...😏✌️

Filip
Pa to je kod tebe luda kuća, Joviću.

Znam.

Gaća
Na kraju će lik završiti sa dotičnom Anđelom, zaboraviti na Adrianu s kojom ima dijete i čiča miča gotova je priča. 🙄🤷

Ante
Brutalan kao i uvik.

Filip
Mijate...😶

Gaća
Šta? 🤷 Kažem ono što mislim.

Hvala vam na vašem divnom mišljenju, a pogotovo na tvom, Mijate.

Gaća
Nema na čemu. I drugi put.

Razumite me. Ne mogu vječno ostati sam i kukati za izgubljenom ljubavi.

Gaća
Al' skontaj da ništa ne činiš da ju nađeš. Pa ako ne želiš djevojku, barem želi dijete. Zbog njega je nađi.

Naravno da želim to dijete. Naći ću ga. I njega i nju. Oni imaju posebno mjesto u mom srcu.

Ante
Vidili smo iz priloženog što se tiče Adriane. 😏

Ajde marš, Ante!

Filip
Shvati da je momak upravu, Luka.

Gaća
Ili možda samo traži utjehu.

Ne tražim utjehu. Ako budem želio biti sa Anđelom, bit ću s njom. I tačka. Neće ni Adriana žaliti za mnom sigurno. Prije ili kasnije će naći svoju sreću, osim ako ju već nije našla.🙄

Luka više nije imao živaca da piše sa ovom trojicom, pa je samo zatvorio grupni razgovor i ostavio mobitel pored sebe.

Samo što ga je spustio, zazvonio mu je mobitel. Namrštio se i zgrabio mobitel.

"Šta je više, bre?" Javio se ljutito.

"Luka, šta ti je?" Prepoznao je glas svog ujaka.

"A to si ti, ujače. Izvini, mislio sam da me zovu Ante, Filip ili Mijat." Prešao je rukom preko lica.

"Uredu je. Nego, šta je bilo? Nešto si iznerviran."

"Ma vratila se moja osnovnoškolska simpatija i ljubav, Anđela."

"Opaaa.."

"Da, ali Ante i ostala dvojica spominju Adrianu."

"Zbog toga si ljut?"

"Da."

"Wow... Uglavnom, da ti kažem da mi je meniskus bolje, ali da idalje trebam paziti i za petnaest dana dolazim na kontrolu."

"To je super. U kojoj se bolnici liječiš?"

"Atlas."

"Hmm, čuo sam da je dobra."

"I jeste. Stvarno znaju svoj posao."

"Drago mi je zbog tebe."

"Vjeruj da je i meni." Ujak se nasmijao. "A nećeš vjerovati koga sam sreo tu."

"Koga?"

"Malu Adrianu." Odgovorio je, a Luku kao da je neko okupao ledenom vodom.