"Ne vjerujem." Rekla je njena majka.
"Aaa, ni ja. Upoznala sam Paula Dybalu. Još ću raditi za njega." Ushićeno je rekla Mellani.
"Vidiš, nije sve tako crno."

(...)

Selena je zaspala, a Paulo je uzeo laptop i sjeo u dnevni boravak. U pretraživaču je ukucao 'Sandro Reyes' *izmišljen je identitet* Izbacilo mu je mnogo članaka na tu temu.

'Argentinsko nogometno čudo-za 18-godišnjeg Sandra zainteresovani mnogi evropski klubovi'
'Reyes nevjerovatnim golom donio pobjedu svom timu'
' "San mi je da dođem do A reprezentacije" '
'20-godišnji Reyes otišao na bolji svijet. Uzrok smrti nije poznat javnosti'

Kliknuo je na zadnji naslov. Sada mu je bio jasan zadnji dio jučerašnjeg razgovora sa Mellani. Donekle.

"Ima sve sutra da mi kažeš." Rekao je Paulo zatvorivši laptop.

(...)

Mellani je obukla šorc, lepršavu majicu i starke. Mobitel je spremila u džep i krenula na posao.

(...)

"Dobro jutro. Ja sam Mellani." Predstavila se onoj gospođi od jučer.
"Ja sam Fiorella. Dobrodošla." Rukovale su se.
"Hvala."
"Izvoli uniformu." Rekla je Fiorella. Pružila joj je neku sivo-bijelu haljinu do koljena bez rukava. "Presvuci se, pa ću ti reći šta trebaš raditi."
"U redu. Hvala." Mellani je obukla tu čudnu uniformu i čučnula da sveže starke.
"Mellani, jesi gotova?"
"Jesam, stižem." Ustala je i potrčala. Samo što nije pala.
"Evo me."
"Ja ću pospremiti sobe, a ti pospremi kuhinju, trpezariju i dnevni boravak."
"Bacam se na posao." Svezala je kosu i prionila na posao.

(...)

"Čovječe." Puhnula je Mellani sjedajući na kauč u dnevnom i brišući znoj s čela.
"Mellani." Čula je Paulov glas.
"Ne opet." Pomislila je u sebi stisnuvši zube.
"Izvolite." Ustala je, te se okrenula prema njemu.
"Prvo: ne persiraj me. Drugo: želim razgovarati s tobom."
"O čemu?" Sjela je preko puta njega.
"Tvoj brat je bio talenat. Čak su ga tražili mnogi evropski klubovi."
"Znam." Nasmiješila se.
"Šta mu se desilo?"
"Na naš 20.rođendan je otišao na bolje mjesto."
"Žao mi je."
"Da..." Promrmljala je.
"Šta mu se zaista desilo?"
"To je privatna informacija. Ne bih voljela da se širi."
"Ali..."
"Molim te. Ne želim. I mislim da tu temu trebamo zatvoriti." Ustala je, uzela metlu, te se izgubila negdje u dvorištu ostavljajući iza sebe zbunjenog i iznenađenog Paula. Jedva je čekala da ode kući. Pustila je svoju dugu kosu i krenula izići.
"Mellani, stani."
"Reci."
"Daš mi svoj broj?" Pitao je Paulo.
"Zašto bih?" Prekrižila je ruke na prsima.
"Radiš kod mene i treba mi."
"Izvoli." Pružila mu je papir sa svojim brojem i prije nego što je uspio išta reći, Mellani je zalupila vratima.

(...)

"Šta si je on umislio?" Mellani je hodala gore-dolje po sobi. "Ako sam mu radnica da može upravljati sa mnom kao sa lutkom na koncima." Samo što nije počela vrištati i rušiti sve oko sebe.
"Mellani, je li sve u redu?" Pitala je njena majka ulazeći u sobu.
"Nije!" Viknula je.
"Šta se desilo?"
"Nije bitno. Nemoj se ti zamarati s tim." Nasmiješila se.
"U redu. Kad se smiriš. Dođi večerati."
"U redu." Prošla je prstima kroz kosu. "Paulo, ti si nevolja." Rekla je kroz zube.

(...)

"Ljubavi, šta nije u redu?"
"Posvađao sam se s onom novom radnicom."
"Kojom?"
"Mellani."
"Ljudi se tek zaposle, a ti ih odma tjeraš." Kiselo se nasmiješila. "Šta je bilo?"
"Zabadao sam nos tamo gdje mu nije mjesto."
"Ljubavi, ako drugi poštuju tvoju privatnost, poštuj i ti njihovu."
"Znam. Ispričat ću joj se sutra. Ne želim da da otkaz i svima kaže da sam loša osoba. Onda bi opet morali davati oglas."
"U pravu si, ljubavi. Samo naprijed. Sigurno će razumjeti."
"Nadam se. Idem sada na spavanje. Sutra imam trening. Laku noć, Sel."

(...)

Mellani je obukla uniformu i krenula za poslom. Nakon brisanja prašine sa slika, prešla je na police s knjigama.
"Mellani."
"Izvolite."
"Ja sam Selena. Paulova djevojka."
"Drago mi je. Opet." Pokazala je svoj biserni osmijeh. "Šta ste trebali?"
"Paulo se upravo vratio s treninga i želi da popriča s tobom."
"Izvinite, ne mogu sad."
"Mellani, idi gore."
"Ali..."
"Idi."
"U redu. Izvinite." Prošla je pored nje i ušla u Paulovu radnu sobu.
"Evo me." Rekla je.
"Sjedi."
"O čemu se radi?" Ispalila je kao iz topa.
"Izvini. Nisam smio zabadati nos u tvoj privatni život. Žao mi je."
"I treba vam biti." Pogledala ga je oštro naglašavajući predzadnju riječ.
"Opet smo na 'vi'?" Pitao je.
"Da. Ja sam vaša radnica i trebam vam se obraćati tako."
"Izvini još jednom."
"Da. Mogu se vratiti svom poslu?"
"Da."
"Doviđenja, gospodine." Napustila je sobu ponosno; podignute glave. "Niko se ne zeza s Mellani." Promrmljala si je u bradu.
"Je li sve u redu?" Selena je zaustavila Mellani na hodniku.
"Da, gospođo." Nasmiješila se Mellani, a Selena kao da nije željela povjerovati u to. Dugo su Mellani i Paulovu razgovarali.To ju je mučilo. Vjeruje Paulu, ali opet nema mira zbog tog njihovog razgovora.
"Je li sve uredu, Paulo?" Pitala je Selena.
"Naravno, ljubavi. Zašto ne bi bilo?"
"Dugo si razgovarao s onom Mellani."
"Samo poslovno, Selena. Nije se ništa desilo." Poljubio ju je u čelo.
"Nadam se. Volim te, ljubavi."
"Volim i ja tebe,Selena."
"Ipak ću te držati na oku, Mellani." Mislila je Selena u sebi. Jednostavno se nije osjećala sigurnom.

Zašto se plaši da će izgubiti Paula? Zbog Mellani? Njihove kućne pomoćnice? Ta njena 'ajmo reći "ljubomora" je suluda. Ima Paula samo za sebe, on je nju odabrao, u sretnoj su vezi skoro dvije godine, ima sve što poželi...Nema potrebe biti sumnjičava i ljubomorna, ali eto...Koja djevojka nije takva?

"Sel, dušo." Paulov glas ju je probudio iz njenih dubokih misli.
"Hm?" Okrenula je glavu prema njemu.
"Želiš li da izađemo?" Osmijehnuo se.
"Naravno. Kada?"
"Ako želiš, ajmo sad."
"Može, ljubavi. Idem se spremiti."

Paulo ju je gledao s osmijehom. Tako je sretan s tom ženom. Njegovo srce je ispunjeno ljubavlju prema njoj. Selena je uskoro izišla iz kupatila u crvenoj haljini do koljena i bijelim štiklama na nogama.

"Ljubavi, spremna sam."
"Reci."
"Kažem da sam spremna." Nasmijala se.
"Aha." Ustao je i došao do nje.
"O čemu si razmišljao?"
"O tebi." Spustio je ruke na njene kukove. "Prelijepa si."
"Hvala, ljubavi. A sad se idi spremiti." Gurnula ga je smijući se.
"Idem." Uzeo je običnu crnu majicu i hlače.

Mellani je za to vrijeme čistila namještaj u dnevnom boravku.

"Mellani." Čula je Selenin glas.
"Izvolite."
"Paulo i ja izlazimo. Ti i Fiorella pazite na kuću."
"Uredu. Doviđenja."
"Doviđenja." Otišli su.
"Mellani?"
"Reci, Fiorella."
"Dođi da sjednemo u dvorište i malo odmorimo."
"Može." Sjele su na ljuljačku koja je bila između dva drveta.
"Pošto si nova, ispričaj mi nešto o sebi."
"Pa, ja sam Mellani Reyes. Imam 22 godine. Prije sam radila za jednu gospođu, ali se nažalost nedavno odselila u Rosario. A vi?"
"Ja sam Fiorella. Kao što vidiš, imam skoro 50 godina." Nasmijala se. "Živim i radim ovdje već dobrih pet godina. Imam muža i sina."
"Mlađeg ili starijeg sina?"
"Starijeg. 28 godina."
"Aha. Lijepo."
"A ti? Jesi li ti jedinica?"
"Sada jesam. Imala sam brata blizanca, ali sam ga izgubila prije dvije godine. Tačnije na naš 20.rođendan."
"Žao mi je. Izvini što sam ti postavila ovo pitanje."
"Nema veze." Nasmiješila se Mellani. Odjednom ju je zaboljelo srce. Opet.
"Mellani, jesi dobro?" Uplašeno je pitala Fiorella.
"Donesi mi neku tabletu protiv bolova." Stisnula je zube od silne boli. Fiorella se ubrzo vratila s tabletom protiv bolova i čašom vode.
"Izvoli."
"Hvala." Mellani je popila tabletu i naslonila se na ljuljačku.
"Jesi dobro?"
"Da." Odahnula je.
"Šta je bilo?"
"Opet me srce zaboljelo."
"Opet?"
"Imam problema sa srcem od 10.godine. Na 20.rođendan sam dobila srčani udar, pa sam morala uraditi transplataciju srca. Doktor je rekao da, iako imam novo srce da se bolovi ponekad mogu pojaviti."
"Aha."
"Samo nemoj reći Seleni i Paulu, molim te. Ovaj posao mi je jako važan. Ne želim da me otpuste."
"U redu. Šutim kao zalivena." Namignula joj je.
"Hvala puno." Zagrlila ju je Mellani.
"Nema na čemu." Fiorella se nježno nasmiješila. "Sada idemo raditi. Selena i Paulo se mogu brzo vratiti."
"U pravu si." Nasmijala se Mellani.

(...)

Sat je otkucao ponoć, a Selene i Paula ni na vidiku.

"Kasno je." Rekla je Mellani gledajući na zidni sat. "Moram kući. Roditelji će se zabrinuti." Baš u tom trenutku se čulo auto. "Napokon." Rekla je Mellani. Paulo je ušao u kuću sa Selenom u naručju koja je spavala. Odnio ju je u sobu, spustio na krevet, skinuo štikle, te ju pokrio i tiho izišao iz sobe u dnevni.
"Mellani, ti si slobodna." Rekao je Paulo.
"Napokon. Doviđenja." Samo što je uhvatila kvaku od vrata, Paulo ju je zaustavio.
"Kasno je. Ne možeš sama kući."
"Mogu."
"Ne možeš. Kasno je. Ima svakakvih budala. Odvest ću te kući."
"Gospodine, ne mogu to da prihvatim. Ja sam vaša radnica, a ne prijatelj."
"Insistiram."
"U redu." Puhnula je ljuto i izišla. Ubrzo je došao Paulo, te su sjeli u auto i krenuli prema kući porodice Reyes. Čitava vožnja je prošla u tišini. Dobro, većina vožnje.
"Mellani, ja se još jednom izvinjavam za svoje ponašanje."
"Gospodine, sve je u redu." Nasmiješila se.
"Prestani me persirati. Nije mi ugodno. Imamo isto godina."
"U redu."
"Eto, dovezao sam te kući."
"Vidimo se. Hvala." Nasmiješila se Mellani, te potrčala zabrinutoj majci u zagrljaj, koja je za to vrijeme stajala u dvorištu čekajući svoju kćerku jedinicu.

-Yooo, evo mene opet. *koja dosada OMG :p* Znači, nema teoretske šanse da ja izdržim više od 2 dana, a da ne postavim nastavak. :''D Jednostavno, volim priču, a volim i ove što čitaju, ostavljaju zvjezdice i naravno komentarišu. Nadam se da vam se sviđa nastavak i tako te stvari :'') Hajde da odemo do 100 reads-a ahah :'') poyy, lyyy <3 <3 <3 

najfiniji jeee *___* on to nama namjerno radi :'(