U N A

"Uspavana ljepotice, budi se."

Šapat tih poput vjetra dotaknuo je moje uho. Ignorisala sam ga, želeći još malo uživati u zemlji snova. Sinoć sam jako kasno legla, pokušavajući zumirati sve što se desilo u poslednjih par dana.

Emir mi u tome nimalo nije pomogao, a držao me je budnom dobar dio noći.

Osjetim kako rumenim kada pomislim na stvari koje su se dešavale u ovom krevetu. Nesvjesno se nasmijem kada shvatim da će Magdalena platiti dezinfekciju, mada...

Bilo bi jeftinije kupiti novi madrac.

"Una, znam da ne spavaš. Ustaj!"

Rukama me obuhvati oko struka te me stane škakljati mameći smijeh na moje lice.

"Stani! Čekaj, ugušiti ću se!"

Ne odolim novoj navali smijeha kada me on ponovo dotakne, no kako nakon toga prestane sa torturom škakljanja pa mi uputi jedan zaljubljeni pogled, smireno mu se osmjehnem.

Nagne se naprijed, prema meni.

Čelo nasloni na moje a ruke spusti nisko na moj struk.

"Čime sam ja tebe, Anđele, zaslužio?"

Jezikom tobože nevino mi dotakne usnu, mameći nimalo nevin uzdah zadovoljstva sa njih.

Potom me poljubi dugo i zavodljivo, tjerajući me da želim još.

"Emire..."

Ruku spustim na njegova prsa, lagano ga gurajući od sebe.

"Kunem ti se, ako si me zvao zarad valjanja po krevetu, ubiti ću te. Svega mi, hoću."

Čelo naslonim na njegovo, osjetivši kako odmahuje glavom.

"Ne, Una. Zvao sam te da se spremiš. Kroz sat vremena krećemo za Kakanj."

Ne dozvoli mi da ga uspaničeno upitam zašto idemo tamo već, pošto utisne kratak poljubac u moj vrat, samo izađe.

Isfrustrirano uzdahnem, pa napokon napustim udobnost kreveta.

...

"Čuvajte se. Javite kad stignete i pozdravi svoje."

Mahir nas pusti iz zagrljaja a poslednje dvije riječi uputi samo njemu. Pretrnem od nelagode, pa pohrlim mojoj dragoj u zagrljaj.

"Čuvaj se draga. Znam kako ti je." Tiho se zakikoće, pa doda da se ne trebam ničega plašiti. Da su to normalni ljudi, a ne aždaje.

Nisam izdržala pa sam joj se nasmijala, upozorivši je kako nije normalna.

"Dođi ljubavi." Emirov glas je zazvučao kao pjesma, nešto čemu nisam mogla reći ne.

Prihvatila sam ispruženu ruku, dozvolivši da me povede sa sobom. Istina, bilo me je strah. Trema je učinak svoje i jedina misao mi je bila to da... Samo se željela svidjeti njima.

Izgarala sam od želje da ga upitam nešto više o njima, no nisam se usudila.

Sjedila sam s mirom, sve dok nisam vidjela FIS na desnoj strani. "Emire?" On je meni konstantno govorio ljubavi ali, za razliku od njega, nisam se mogla navesti da mu uputim te tople riječi.

Pomalo sam počela sumnjati u sve ovo, no... Valjda je to normalno, kada vezu koja je jedva trajala tri sedmice digneš na viši nivo, a nemaš ni punih dvadeset.

"Reci?"

Glavom mu pokažem na trgovački centar pored nas, a on me bez riječi posluša. "Hoćeš da idem s tobom?"

Odmahnem glavom, ovo je nešto što moram obaviti sama.

___

"Ljubavi, zašto si se toliko zadržala?" Primi me za ruku te je prinese usnama, otisnivši jedan poljubac na nju.

U ovom trenutku ništa se nije činilo tako ispravno, kao nas dvoje. Stisnula sam mu ruku u znak podrške, pa objasnila kako sam uzimala neke poklone.

Na njegovo zašto kratko sam mu objasnila da je politika mojih roditelja takva da se prvi put nekome ne ide praznih ruku.

"Makar oni bili tvoja buduća porodica?"

Upitao me je smješkajući se zavodljivo, na što sam ja zagrizla usnu.

"Da. Pogotovo tada."

Na njegovu opasku nepoznata toplina prošla mi je tijelom. Nervozno sam jače stisnula njegovu ruku, ignorišući upitni pogled u njegovim očima.

"Emire?"

Tabla KAKANJ bila je iza nas. Stajali smo na jednom od tri semafora, kako mi je on kratko objasnio, a ja... Osjećala sam se nesigurno.

"Reci, mila?"

Toplota njegova glasa me je navela da povjerujem kako će sve biti okej, pa sam ga bez ikakvog blama upitala kolike su šanse da im se svidim.

"Unice."

Pogledao me je kratko, pa pokrenuo auto. Sekund kasnije stao je na prazno taksi stajalište pogledavši me u oči.

"Prvo, nisu te oni birali. Ne vole te oni. Nisi njihova. Birao sam te ja, a da li će te zavoljeti to je do njih. Moja si, obećala si. A ja sam ti tip osobe kojoj su obećanja sveta. Ti si mi sveta, Anđele."

Nježno me primi za obraze, tek ovlaš dotaknuvši moje usne. Potom me upita da li je sve riješeno, a kad mu potvrdim, ponovo se pokrenemo.

"Uostalom." Doda skrećući u neku uličicu,- "Nisu važni moji roditelji. Niti ja. Važna je ona."

Auto napokon stane, a kada izađemo, u zagrljaj mu utrči djevojčica od nekih... Četrnaest godina, rekla bih.

"Una, ovo je moja sestra, Aida. Njoj se trebaš svidjeti. Ida, ovo je moja Una."

Ako do tada nisam umrla od straha, pogled djevojčice ispunjen sumnjom učinio je da se upitam jesam li još živa.