___

Proljetni miris se širio sobom u trenutku kada je Hermiona otvorila teške kapke. Sunčane zrake koje su dolazile od strane prozora su natjerale vješticu da se okrene na drugu stranu gdje ju je dočekao par snenih, sivih očiju.

"Još uvijek si ovdje?" Hermiona nije razmišljala prije nego što je progovorila. Nije bila svjesna toga da je dečko pored nje ostao ležati budan cijelu noć nakon što ju je presvukao u suhu i topliju odjeću. Nije ni slutila da je izrekla rečenicu koja će biti okidač Oscarevim mislima.
Cijelu noć je kalkulirao i razmišljao o budućnosti gledajući predivno lice mlade vještice pored sebe.
Hermiona ga je navela na čudne i nezamislive stvari nakon što mu je priznala kako se boji budućnosti. Bio je užasnut rečenicom na trenutak jer mu se činilo kao da mu želi direktno dati do znanja da ga želi van života.

"Imaš pravo. Ne znam ni sam zašto sam još uvijek ovdje." Progovorio je lijeno se ustavši sa bračnog kreveta. Hermiona je pogledom pratila njegova gola prsa koja bi se svaki puta odizala kada postane jako nervozan. Prilazio je drvenoj stolici preko koje je prebacio tanki materijal bijele košulje koja se osušila preko noći.

"Oscar." Dozvala ga je imenom što je natjeralo mladog dečka da se okrene prije nego što obuče tkaninu natrag na sebe.

Dugo su promatrali jedno drugo, čak i kada se Hermiona približila bojažljivim koracima.
"Za tebe profesor Malfoy." Gledao je kako joj se kapci zaklapaju i pogled pada na tlo koje ih dijeli. Bio je ponosan na sebe jer je napokon odbrusio mudrici. Boljelo ga je jednako kao i nju, no morao joj je pokazati kako je to kada osjetiš pravu bol na duši.

"Gdje mogu uzeti upisnicu?" Ubrzo mu je i onaj maleni osmijeh u kutu usne nestao. Par puta je trepnuo kako bih došao k sebi. Hermiona je ispred njega stajala prekriženih ruku na prsima pokazujući redove bijelih zubiju.

"Jučer je bio dan za upisivanje. Nemojte zakasniti sljedeće godine." Rečenicama joj je jasno dao do znanja da će čekati do sljedeće godine. Iako je htio da bude pored njega prije samo par dana, sada mu se činilo kao da će samo pogoršati stvari ako joj to dopusti.

Bijelu košulju je krenuo oblačiti no kada ju je pokušao zakopčati zaustavila ga je sitna ruka koja je bila položena na njegovim prsima.
Hermiona je usne skupila u ravnu liniju, oči stisnula do bolne točke te skupila već nakrivljene obrve. U trenutku je poželjela vrištati, stoga se već sljedeće sekunde zabila u Oscarova prsa.
Oscar je jednom rukom dotaknuo njezina leđa, dok je drugom pridržavao stolac iza njih. Vanilija se uvukla u njegove nosnice istog trenutka nakon što su se kovrče zalijepile na njegova prsa.

"Dosta mi je ove igre." Rekao je Oscar nakon što je u šaku primio gustu kosu u pokušaju da joj odmakne glavu.

"Ubit ću te ako mi pokvariš kovrče." Promrmljala je jedva čujno, ne obazirući se na njegove riječi.

"Sliniš mi po prsima Hermiona!"

"Ne diraj mi kovrče!"

"Onda se odmakni od mene."

"Što ako ne želim?" Napokon ga je poslušala i odmaknula glavu s prsa, no tijela su im i dalje ostala priljubljena. Dijelio ih je samo materijal Hermionine tanke majice.
"Hoćeš." Samouvjereno joj je odbrusio gledajući ravno u dva kestena. "Znaš zašto hoćeš? Zato što si kukavica koja ne može prihvatiti nove stvari. Bježiš od stvarnosti Hermiona! Ne dopuštaš si da iskusiš nešto novo i napokon okreneš tu novu stranicu."

"Neću te pustiti, ne želim te pustiti!" Nije ni primjetila kako joj sitna šaka udara čvrsta i razvijena prsa. "Jednostavno se bojim! Bojim se osuđivanja, bojim se laži koje će neprestano kružiti, bojim se lažnih obećanja i stalnih iskušenja! Bojim se, Oscar." Glas joj je drhtao dok mu je priopćavala riječi kojih se i sama plašila. Osjećala je veliku bol jednako kao i olakšanje oko srca.

"Bojim se, no ne želim odustati." Naposlijetku je progovorila pogleda usmjerenog u Oscarovo lice koje je odavalo jednaku zabrinutost.

"Onda ćemo se bojati zajedno." Začulo se od njegove strane nakon par trenutaka.
"Zajedno ćemo biti u strahu od osuđivanja, laži i iskušenja." Usne je izvio u blagi osmijeh nakon što joj je dao do znaja da nije sama u ovome i da će se boriti zajedno s njom ako ona pristane ići njegovim putem.

Hermiona se odignula na prste kako bih na Oscarov obraz spustila jedan topao poljubac. Njezin dah je grijao njegovu već užarenu kožu. Stala je nizati poljubce od obraza do tanke kože vrata gdje se zaustavila i skrenula pogled na njegove oči kako bih bolje promotrila njegovu reakciju.

Oscar je osjećao sreću pomiješanu sa strahom. Čvrstim rukama ju je prihvatio u naručje te odignuo od tla s namjerom da što prije priđe krevetu na sredini sobe.

Skidao je tanki materijal njezine majice, istovremeno nižući mokre poljubce duž njezina vrata gdje se naposlijetku zaustavio na golom ramenu.
Hermioni je dah zastao u grlu nakon što je iza sebe osjetila mekanu površinu vlastitog kreveta. Bio je to trenutak u kojem mu se htjela predati bez razmišljanja. Mogao je to biti savršen trenutak da iskušenje nije prekinulo glasno lupanje po drvenim vratima njezine sobe.

"Ne sada." Promrmljao je Oscar naslonivši glavu u prazninu između njezina vrata i ramena. I sam je bio svjestan da je ovo mogla biti prekretnica i prilika za pomirenje.
Pročistio je grlo prije nego što je krenuo ustajati s kreveta.
"Nemoj otvarati." Hermiona je otpuhnula hvatajući se za njegova ramena i ovijajući duge ruke oko njegova vrata. Njezine radnje su prisilile da se Oscar ponovno nađe tijelom oslonjen između njezinih nogu. Ovoga puta su im pogledi bili prikovani jedno za drugo.

"Znam da ste oboje ovdje. Imaš točno pet minuta da se središ Oscar inače ću te osobno izbaciti iz Hogwartsa." Začuo se dobro poznati glas iza druge strane vrata. Bio je to Draco koji se nakon dva sata potrage za bratom dosjetio gdje bi se mogao skrivati. "Kasniš na prvi dan zaboravna budalo." Dobacio je iznerviranim glasom prije nego što je glasnim koracima napustio hodnik ženskih spavaonica gryffindora.

"Moram." Oscar ju je gledao s velikim razočarenjem. Postao je svjestan da kasni na prvi radni dan i nije mu bilo ni malo svejedno. "Ne." Hermiona je odmahnula glavom pokušavajući dohvatiti Oscara koji je nakon samo par sekundi nestao s kreveta te krenuo zakopčavati bijelu, zgužvanu košulju.
"Čekaj me ovdje." Prst je uperio u krevet gdje je sjedila vještica raščupane kose, rumenih obraza i natečenih usana. "Ne mrdaj odavdje, Hermiona." Dodao je zapovijedničkim tonom na što je Hermiona suzila oči. U glavi je pomišljala samo to kako će morati čekati da završi svoje radno vrijeme koje se protezalo na čitavih pet sati.

"Još samo malo, profesore." Razvlačila je riječi u nadi da će ga barem malo omekšati kao nekada, no Oscar je u ovom trenutku izgubio glavu i nije bio u stanju razmišljati o ničem drugom osim o poslu koji vrlo vjerojatno gubi ukoliko se ne nacrta na terenu.

"Ne zovi me tako, osjećam se previše staro." Dodao je na samom izlasku iz sobe.

"Inače si jako mlad, ploviš u godinama mladosti." Ponovno se našalila vještica, na što ju je Oscar pogledao zgroženim izrazom lica.
"Pamtim!" Doviknuo je prije nego što je svom snagom zalupio vratima na izlasku.

Hermiona je ostala sjediti polugola, razmišljajući o stvarima koje upravo čini. Ideja o nastavku života s Oscarom se činila kao nezamisliva ideja. Znala je da će joj biti potrebno par dana da probavi sve nove stvari i da se ponovno upusti u ljubavne vode.

-

Prošla su puna četiri sata i naravno da Hermiona nije mogla čekati ni minute više. Odjevena u svoje udobne crne hlače i Oscarovu veliku košulju, uputila se Hogwartskim hodnicima ravno na teren kvidiča. Iz daleka je mogla primijetiti kako mlađi uzrast djece leti na ogromnim metlama. Bio je predivan prizor gledati zalazak sunca i istovremeno pratiti užurbanost djece u zraku.

"Mislim da si uzela uniformu par brojeva veću." Hermiona prevrne očima na riječi Draca koji je stajao tik uz Oscara koji se mahinalno okrenuo prema smjeru gdje je gledao brat.
"Hermiona..." Oscar je na trenutak sklopio oči i spojio usne u ravnu liniju. Kao da je sam sebe napokon podsjetio što je zaboravio.

"Vidim, imaš puno posla." Hermiona je s velikim divljenjem gledala djecu koja su se na zvuk Draca počela spuštati na tlo.

"Potpuno sam zaboravio,a i znaš kakav je Draco. Nećemo imati mira dok ne ode." Oscar se nagne bliže njoj kako bi joj šapnuo na uho. Ruku lagano pomakne do njezinog struka, te prstima blago umasira izbočenu kost.

"Lijepo vas je vidjeti, profesorice." Poviče Draco, natjeravši da oboje poskoče na mjestu.
"Draco!" Oscar i Hermiona uzviknu u isti glas, nakon što uvide kako Draco zapravo priča u prazno.

"Još jednom se dodirnete u javnosti, sam ću dati izjavu za Dnevni Prorok." Draco otpuhne nosom, te im okrene leđa u nadi da ih je uplašio svojim stavom.

"Što kažeš na večeru? Samo ti i ja." Oscar ponovno pogleda u njezine snene oči prije nego što ponovno krajičkom oka ugleda brata koji se udaljava s terena zajedno sa svom djecom. "Što kažeš na teren kvidiča? Samo ti i ja." Hermiona se okrene uokolo prije nego što mu se približi, te mu prstima počne šarati po obrazima.

"Hladno je."

"Ne grije te ljubav?" Ona nakrivi obrve promatrajući njegovu reakciju.

"Grije me, itekako me grije." On na trenutak podigne glavu prema šarenom nebu, prije nego što ju privuče k sebi u zagrljaj. "No bojim se da će se moja ljubav prehladiti." Jedan šapat i osjećaj toplog daha na njezinim usnama je bio dovoljan da toplina prostruji čitavim tijelom.

"Nebo je predivno, zar ne? Prava umjetnost." Oboje vrate pogled na divnoću pod kojom se nalaze. Nebo je uistinu bilo predivno. Šareni oblaci u tamnim sjenama dobivali su svijetliju nijansu predivne zlatne koju je obasjavalo sunce na zalasku. Zvijezde su gotovo bile vidljive na tamnoj i mračnijoj strani. "Prava umjetnost je preda mnom." Oscar nije prestajao gledati u Hermionu koja je na trenutak spustila pogled prema njemu kako bih bila sigurna o čemu zapravo priča.

"Oči prošarane tamnim smeđim tonovima uz nijansu zlatne koja se pojavljuje nakon što te pogledaju ovako nevino." Oscar je pričajući dobio poriv da još jednom pogleda njezine usne prije nego što spusti svoje do njezinih.
"Nisam znala da si toliko romantičan, Malfoy." Hermiona uspije promrmljati ne prekidajući čaroban trenutak.
Gotovo neprimjetno se zajedno s njom u naručju spuštao na tlo terena.
Bilo je očito da će košulja koju nosi poprimiti zelenilo jednako kao i kosa koju je oprala prije samo nekoliko sati, no nije ju bilo briga. Nije razmišljala o nebitnim stvarima sada kada je napokon pronašla dom u njegovom zagrljaju.

"Sviđa mi se odabir odjeće, no ne sjećam se da sam ti darovao svoju košulju." Tim prijekornim riječima je prstima zakačio krajeve košulje te ju je jednim potezom skinio s nje. Materijal nije bilo teško za skinuti s njezinog tijela, obzirom da je zaista za par brojeva veća košulja. Hermiona mu je rukama uspjela uhvatiti zglobove ruku, te mu tako dala do znanja da trenutno okolnosti nisu dobre.

"Razmišljaš li ponekad..." Započela je nakon što se on smirio i pronašao spokoj na njezinim prsima. "O budućnosti." Teško je progovorila mrseći mekanu plavu kosu.

"Sve ću učiniti da nam uljepšam budućnost, Granger." Iako mu je glava bila oslonjena njoj na prsima, pogled je bez problema bio usmjeren na njezin vrat. "Ako bude bilo potrebno, umrijet ću ponovno. No znaj da ne možeš pobjeći od mene sve i da hoćeš." Odahnuo je šaljući trnce njezinom kožom. Jako dobro je znala na što misli Oscar. Umro je jednom, onoga dana kada ju je ostavio. I ako učini to još jedanput, ponovno će joj se vratiti jer su dom pronašli jedno u drugom.

"Umrijet ćeš za mene?" Upitala je pogleda usmjerenog prema sivim očima.

"Ponovno." Potvrdno je odgovorio, ravnodušno gledajući djevojku rumenih obraza i guste kovrčave kose.

"Uzeti ćemo kuću negdje u blizini jezera, onako kako voliš. Napraviti ćemo knjižnicu na jednom katu kuće, a na drugom igraonicu za djecu." Preokrenuo ih je tako da je ona sada bila na njemu, dok je žudio za njezinim pogledom u iščekivanju njezine reakcije. Bilo je očito da će Hermiona zamrznuti lice na spomen djece. Nije rekao djete, rekao je djeca. U množini.

"Igraonicu za djecu?" Ponovila je za njim nakon što ju je uhvatio oko struka kako bi ju barem malo zagrijao. No nije bio upoznat da ju je već zagrijao svojim riječima i da vještici uopće nije bilo više hladno.

"Vjenčajmo se čim završiš školovanje, Granger. Znam da možda nije pravi trenutak, ali..." Dah joj je zastao u grlu. Imala je osjećaj kao da joj čita misli. "Hoćemo! Hoću reći...Da, vjenčajmo se. Ne mogu više čekati, Malfoy." Oscar je bio toliko očaran njezinim riječima da je na trenutke prestao disati. Uzbuđivala ga je činjenica da će ju u budućnosti zvati ženom,da će zajedno s voljenom odgajati djecu i graditi novi život i početak. Tu noć su vodili ljubav na mjesečini, na jednom terenu kvidiča, gdje zapravo sve počinje. U tim trenucima nisu znali da ih čeka još mnogo prepreka, uspona i padova. Nisu bili svjesni da će im jutro od samoga starta donjeti nesreću koje se neće lako riješiti.

-

"Ovo se čekalo." Draco je progovorio punih usta na što je Oscar pogledao prema vratima velike dvorane gdje ga je dočekao predivan prizor.
Njegova voljena stajala je na samo par metara od njihovog stola. Odjevena u haljinu koja joj je dosezala do koljena i sa posebnim sjajem u očima.

"Što ona..." Oscar nije ni uspio reći što je mislio. Gledao je u ostale učenike koji su bili previše zauzeti s jelom da bi primjetili kako se ona zapravo približava profesorima za stolom.
Pomislio je kako ima sreće što su on i Draco došli prvi kao profesori.
"Sretno." Dobacio je Draco koji je znao sve od kada ju je vidio na vratima.

Nakon što im se potpuno približila, Oscar je shvatio da poseban sjaj u njezinim očima nije zbog sinoćnjeg raspoloženja. Sjaj je bio prisutan zbog plakanja. Hermiona je suznih očiju dospjela do njega, te je stala pred stolom bacivši na tvrdo drvo Dnevni Prorok od jutros. Na Početnoj stranici je velikim naslovom bilo vidljivo napisano Koga to ljubi Oscar Malfoy, novi profesor škole čarobnjaštva? Tko je zavodljiva plavuša u njegovim rukama?

-