Te večeri Lucas i Michael imali su najduži prijateljski razgovor ikad, izgubivši pojam o vremenu. Riječi su tekle poput rijeke, pretvorivši se u razgovor koji je prestao Lucasovim zabrinutim vađenjem mobitela iz džepa, čije su se kazaljke digitalnog sata zagrlile u jednom satu i petoj minuti ujutro. Oprostivši se s velikim mjesecom koji im je prestao obasjavati put ulaskom u gustu borovu šumu, počeli su trčati. Izlaskom iz šume, našli su se na cesti koja ih je povela prema kući.

- Ulazna su zaključana? - upitao je Michael zabrinuto, nadajući se Lucasovom niječnom odgovoru.

- Nažalost. Imaš ključ?

- Nemam ključ. - odgovorio mu je Michael češkajući zatiljak. - Čekaj, kako si izašao iz kuće? - upitao ga je znatiželjno.

- Na isti način na koji ćemo sad i ući. - odgovorio mu je njegov prijatelj domišljato. - Slijedi me.

Povevši zabrinutog Michaela kroz uredno dvorište, došli su do prozora kroz koji je Lucas izašao iz kuće.

- Ne! - uzviknuo je Lucas zabrinuto, udarivši se dlanom po čelu.

- Tiše, čut će nas! - šaptom ga je stišavao Michael. - Što je?

- Kuhinjski prozor je zatvoren, a to znači da ga je tvoja mama zatvorila nakon što sam se iskrao kroz njega dok je ona bila u dnevnom boravku. Što ako nas je prokužila?

- Što si napravio?! - upitao ga je Michael zabrinuto, no šaptom.

- Išao po tebe.

Došavši do prozora, Lucas je zalijepio svoj nos na njega, u mrklom mraku gledajući ima li koga, zamaglivši mali dio stakla svojim izdahom. Podignuvši ga, provukao se kroz maleni otvor poput skliske jegulje koja klizi niz ruke, povukavši Michaela za sobom kroz prozor koji je ostao otvoren.

- Vrlo impresivno, Jamese Bonde. - primijetio je Michael ispod glasa, izmamivši blagi osmijeh na prijateljevo lice.

Šuljajući se u tišini noći poput kakvih razbojnika, pokušali su, što je tiše moguće, napustiti dnevni boravak, u mraku izbjegavajući prepreke poput stare sofe i razbacanih papuča. U taj čas, tresak prozora na podizanje, koji se prolomio dnevnim boravkom i ostatkom kuće, natjerao ih je da poskoče dobrih desetak centimetara u zrak, srcima koja su uspaničeno lupala.

- Gotovi smo! - uplašeno je prošaptao Michael.

- Kamo ćemo? - zabrinuto ga je upitao njegov prijatelj.

- Slijedi me.

Čuvši zloslutno otvaranje vratiju sobe na katu i korake koji su se spuštali stepenicama, dečki su otrčali do malog kuhinjskog otočića, natiskavši se u poluprazan ormarić s namirnicama koji se nalazio ispod njega.

- Tko je to?! - upitao je ljutiti glas. - George, ako si to ti, bolje da ne znaš što će se dogoditi!

Spustivši se u dnevni boravak, Chiara je pogledala iza stare sofe.

- Nemoj me ljutiti! Pokaži se dok sam još dobre volje!

Prestrašenih lupanja srca koja su učinila da Chiara pomisli kako prokišnjava slavina, sablasno lupajući kapima vode po metalnom sudoperu, Michael i Lucas su, stisnuti poput sardina u konzervi, šutjeli, ne dišući kako ne bi napravili i najmanji zvuk koji bi ju natjerao da ih najfinijom drvenom kuhačom tjera kroz kuću uz brzo i manijakalno deranje na talijanskom.

- Naći ću te! - prolomio se njezin glas dnevnim boravkom.

Čuvši buku koja se stvorila niotkuda, srdito je krenula prema katu.

- E sad ti dolazim gore!

Dok je pretraživala cijeli gornji kat, misleći da Michael i Lucas spavaju u svojim krevetima deka namještenih da izgleda kao da spavaju, virivši i u najmanje otvore u koje se jedino mogao zavući pokoji miš, George se, niotkuda, stvorio pred ormarićem s namirnicama, otvorivši ga tako da je Michael zamalo ispustio prestrašeni uzvik.

- Izlazite odavde. Sakrijte se iza kauča, a zatim trkom u sobu. Ja ću stvoriti buku u kuhinji nakon što odete. - rekao im je.

- Buraz, ne znam kako da ti se zahvalim. - rekao je Michael pruživši mu ruku da ga ovaj izvuče iz ormarića. 

- Duguješ mi objašnjenje.

- Kako si znao da smo ovdje?

- Sjećaš se onog ljeta prije četiri godine? - upitao ga je George sa smiješkom na licu. - Trebao bi se.

Rekavši dečkima da se sakriju iza stare, prašnjave sofe, uzeo je Ginevrin najstariji crveno istočkani lonac, ispričavši joj se u mislima, a zatim ga bacivši na pod najjače što je mogao. Zveket palog lonca natjerao je Chiaru da preleti hodnik gornjeg kata i bijesna doleti u kuhinju brža od brzine svjetlosti koja je, u usporedbi s njom, bila vrlo spora.

- George Evans!!! - proderala se probudivši čitavu kuću.

- Bok, majko! - pozdravio ju je blizanac nevinim izrazom lica.

- Znaš li ti koliko je sati, zabrinula sam se da je netko provalio u kuću, a ti nabijaš prozorom i razbijaš lonce, digla sam se u jedanaest jer sam čula da netko hoda po hodniku, dobro znaš da imam jako slab san i da me sitnice mogu probuditi, izjasni se iste sekunde, gdje si bio???!!! - urlala je iz sveg glasa prskajući slinom na sve strane, ne žaleći za bol koja joj je neugodno škakljala grlo, lijepeći jednu rečenicu na drugu bez pauze za zrak, doimajući se poput vrlo vješte pjevačice koja neprimjetno uzima zrak.

- Ovaj... ja... znaš, bio sam... - počeo je George pokušavajući smisliti valjan izgovor, ne čuvši se od dernjave koja mu je prouzročila gadan šum u ušima.

Topot koji se činio kao omanje stado konja, najavio je staricu u noćnoj haljini i kućnim sandalama koje su razbijale hladne podne pločice kuhinje.

- Qual è il rumore? Che sta succendo? - upitala ih je zabrinuto.
(- Što je to za buku? Što se događa?)

- Giorgio, mamma, ecco cosa sta succedendo! - srdito joj je odgovorila Chiara.
(- George, mama, evo što se događa!)

- Sveglierete tutta la casa! - upozorila ih je Ginevra.
(- Probudit ćete čitavu kuću!)

- George, u krevet iste sekunde! - naredila je Chiara čiju je naredbu bez pogovora izvršio nakon što ga je izgrdila na pasja kola, smijući se u sebi.

- Che è successo, figlia?
(- Što se dogodilo, kćeri?)

- Ho svegliato perché sai io non dormo bene. Per due volte ho sentito un rumore in casa e adesso una pentola rotta. - objasnila je Chiara polako se smirujući.
(- Probudila sam se jer znaš da ne spavam dobro. Dvaput sam čula buku u kući, a sad i polomljeni lonac.)

- Giorgio mi sentirà domani! Ai, diavoletto! Tesoro mio, va' a dormire. Devi dormire.
(- George će me čuti sutra! Vražićak! Zlato moje, idi spavati. Moraš se naspavati.)

* * *

Jutro koje je poprilično rano svanulo, najavljujući dva preostala dana za Evansove u Italiji, započelo je Georgeovom lekcijom koju mu je Ginevra očitavala svakog jutra od njegovog prošlotjednog noćnog pothvata. Podrezujući lavandu te sadeći novo cvijeće i koseći travu, brisao je kapljice znoja koje su se na njegovom čelu lovile poput povećih zrna Ginevrinog zrelog graška, nastavši od vrućine talijanskog sunca. Probudivši se malo prije osam sati ujutro, Michael je osjetio grč u želudcu koji ga je tjerao na blago povraćanje od nervoze koja se nakupila u njegovom tijelu.

- Možeš ti to, samo joj pošalji poruku. - ohrabrivao ga je Lucas. - Ostalo vam je samo još danas i sutra. Znaš, sutra je novo danas. Ili je danas novo sutra?

- Da je to barem tako jednostavno.

Odgađajući ovaj trenutak tjedan dana, nečkajući se dobrih desetak minuta, na nagovor najboljeg prijatelja koji ga je pokušavao nasmijati, tjerajući ga da tako pošalje poruku, s trešnjom njegovih ruku uzeo je mobitel te počeo sastavljati poruku koju je, na Lucasove mnogobrojne nagovore da ju pošalje, nanovo prepravljao i brisao. Konačno sastavivši poruku koja je bolje zvučala u njegovoj glavi no iza ekrana, odlučio ju je poslati.

"Buondì! Come stai? Che dici per andare a nuotare fra tre? Saluti, Michele."

("'Jutro! Kako si? Što kažeš na to da odemo na kupanje oko tri? Pozdrav, Michael.")
POSLANO U 8 : 11

Pritisnuvši gumbić na ekranu, odložio je mobitel na stol, zarivši glavu u dlanove.

- Zar je to bilo tako teško? - upitao ga je Lucas.

- Nije, ali već znam što će biti.

- Nemoj tako jer nikad ne znaš što će biti. Ja znam da će reći da. - hrabrio ga je Lucas.

Bivajući tog dana blijed poput drva breze, stalno nervozno lupkajući nogama o pod, pogotovo za obiteljskim ručkom, te se preznojavajući, bio je pod velikim stresom. Vrijeme je prolazilo brzo, najavljujući tri sata poslijepodne u kojima je Lucas Michaela morao tjerati šibom, potičući ga da se konačno spremi i krene na plažu. Konačno, na brojne Lucasove nagovore izašavši iz kuće u kratkoj majici i hlačama ispod kojih su se nalazile kupaće gaće, krenuo je kroz ulicu prema Lucii, noseći maleni ruksak u kojem su se nalazili krema za sunčanje, veliki ručnik i boca s vodom. Na kućnom broju pet, u ulici Strada Sesta Gualdaria, čekala ga je djevojka kratke smeđe kose s pripadajućim šiškama, noseći ljetni šosić cvjetnog uzorka s odgovarajućim bijelim patikama i laganom majicom, promatrajući ga u daljini svojim nebeskoplavim očima u kojima je letio slobodan, poput ptice.

- Michele! - uzviknula je i sva radosna pojurila mu u zagrljaj, umalo ga srušivši.
(- Michael!)

Osjetivši Luciin topao zagrljaj koji je čekao punu godinu, otkucaji njegova srca dosegli su tempo Vivacissimo, izmjenjujući, poput kucanja metronoma, u njegovom prsnom košu otkucaje različitom glasnoćom i jačinom te brzinom od sto udaraca u minuti.

- Deo, non ci vediamo da tanto tempo, Lucia! - rekao joj je radosno.
(- Bože, nismo se vidjeli tako dugo!)

- Sono tanta felice! - uzviknula je ne mogavši ga ispustiti iz zagrljaja.
(- Tako sam sretna!)

Grleći se dobrih pet minuta, radosno su razmijenjivali rečenice najljepšeg jezika na svijetu.

- Andiamo? - upitao ju je znatiželjno, ponudivši joj ruku koju je radosno prihvatila.
(- Idemo?)

- Andiamo.
(- Idemo.)

Držeći se za ruke, krenuli su pod vrućinom talijanskog sunca, razgovarajući i smijući se cijelim putem. Pristigavši nakon malo više od pola sata hodanja na kamenito-pješčanu plažu sakrivenu iza guste borove šume koja je sakrivala i more, odvojenu od ostatka svijeta, prizor, kojeg je već pomalo zaboravio, ostavio ga je bez daha. Njegov nos bio je ispunjen isparavajućim i opojnim mirisima morske soli, lavande i borova, nošenih laganih povjetarcem koji mu je mrsio kosu, petljajući ju zajedno s Luciinom. Odloživši svoj ruksak ispod najbližeg starog bora koji ih je štitio od vrućine sunca, postavivši veliki narančastožuti ručnik te izuvši patike, ugledao je nebeskoplavo more, pažljivo osluškujući lupanje svog nemirnog srca te nemirno ljuljuškanje valova pomiješano sa sitnim žutim pijeskom koji je škakljao njegova stopala koja su, hodajući po mokrom pijesku, ostavljala otiske.

- Andiamooo, Luciaaa! uzviknuo je primivši ju za ruku te ju radosno povukavši za sobom u zapjenjeno more.
(- Idemooo, Luciaaa!)

Oboje su utrčali u more držeći se za ruke, radosni bacivši se na valove. Kožom mu je prošao osvježavajući val morske hladnoće, hladeći njegovo tijelo. Osjetivši okus soli na svojim usnama, osjećao se ispunjeno i opušteno.

- Che bello! Lo ho mancato.
(- Kako lijepo! Nedostajalo mi je to.)

Provodeći sate ispunjene kupanjem, razgovorom i radošću, u Luciinoj blizini osjećao se opušteno, kao da leti. Sedmi otkucaj sata Chiese Vecchie di San Martino najavio je njihovo zadnje kupanje prije zalaska umornog, krvavocrvenog sunca. Okupavši se zadnji put, odlučili su provesti još malo vremena zajedno, razgovarajući. Napustivši more izašao je van te počeo kapi slane vode, koje su klizile niz njegovo mokro tijelo, brisati ručnikom. Krajičkom oka koje je sakrivala njegova plava kosa sušena laganim povjetarcem, vidio je Luciu kako ga znatiželjno promatra,  ljepote koja je natjerala njegovo srce da s razlogom opet počne kuckati poput brzog metronoma, u ritmu njegovog uzbuđenog disanja.

- Smiri se, blesane. Misli. - pomislio je u sebi, neprimjetno se nasmiješivši svom dosadnom unutarnjem glasu koji mu je htio samo dobro, otjeravši ga, poput muhe, jednim tihim šu.

Lucia je uistinu bila predivna. Shvativši da ga promatra nestašnim sjajem u očima, izlazeći iz sve hladnije vode, okrenuo se nasmiješivši se te ju gledajući. Umorno sunce polako je najavljalo vrijeme za spavanje, trepereći poput svijeće koja će se svakim časkom ugasiti, činivši nebo svakom minutom sve tamnijim.

- Sad ili nikad. - ponovno se javio glas u njemu.

Zabrinuto i nervozno sjevši na još uvijek topao pijesak, osjetio je trešnju njegovih nogu koje je privukao sebi, obgrlivši ih rukama u nadi da će ih uspjeti zaustaviti od nakane da nervozno zaplešu brzi bečki valcer. Približavajući mu se svakim korakom, ogrnuta u ručnik, sjela je pored njega, promatrajući sunce zajedno s njim te natjeravši gromadu da iz njegovog prsnog koša prepadne u želudac, jednog po jednog tjerajući leptiriće koje je sadržavao.

- Lucia... - počeo je govoreći tiho i sramežljivo, i dalje gledajući u sunce koje je svakom sekundom sve primjetnije napuštalo obzor, pozdravljajući se s njima.

- Nu vraga! Reci joj više! - nagovarao ga je njegov glas.

- Dici. - odgovorila mu je uputivši mu znatiželjan pogled.
(- Reci.)

- Piacere che te ho veduto oggi.
(- Drago mi je što sam te vidio danas.)

- Ne razvlači, nije ti to largo! Sunce i pijetli odlaze na spavanje, a ti tu sjediš i blejiš u sunce. Ajde, muzičaru! - njegove misli ponovno je omeo njegov unutarnji glas.

- Da, ok, dobro. - rekao je glasu, ugrizavši se za jezik kad je primijetio da razgovara sâm sa sobom, ugledavši na sebi Luciin zabrinuti pogled.

- Michele, stai bene? - upitala ga je zabrinuto.
(- Michael, jesi li dobro?)

- Sto perfettamente! - odgovorio joj je nervoznim smiješkom na licu, osjetivši kako mu srce poput timpana bubnja u ritmu trećeg stavka Brahmsove prve Simfonije u c - molu.
(- Savršeno sam!)

Pogledao je prema suncu koje mu je uzvratilo zadovoljnim osmijehom. Udahnuo je i izdahnuo duboko, odlučivši da će konačno to izbaciti iz sebe.

- Voglio ti dire qualcosa...
(- Htio bih ti nešto reći...)

- Grazie, Santa Madonna! - s olakšanjem je izustio njegov glas nakon napetog trilera iščekivanja u klasteru njegovih misli.
(- Hvala ti, Sveta Gospo!)

Vidjevši Luciu kako grize donju usnu, odlučio je kako mora izustiti najteže riječi na svijetu, no ipak zadovoljan što će ih reći najromantičnijim jezikom na svijetu. Približivši se njenom blagom licu, šapnuo joj je da je predivna, pobudivši toplinu u njenom srcu. Nagnuo se nad nju, dozvolivši joj da legne na topao pijesak promatrajući ga vatrom u svojim nebeskoplavim očima. Sklopivši oči kao da se prepušta snu, potisnuvši u očima vatrene iskre koje su prštale njihovim međusobnim promatranjem, približio je svoje meke usne njenima, osjetivši okus morske soli pomiješan sa slatkom trešnjom koja je u njemu stvorila osjećaj sreće i zadovoljstva, otklonivši osjećaj teškog bremena iz njegova želudca. Usana spojenih malu vječnost, uživali su u slatkoj ljubavi.

- Ti amo di più al mondo. - šapnuo joj je.
(- Volim te najviše na svijetu.)

* * *

- Pakiranje! - bila je rečenica kojom je to jutro Chiara probudila Lucasa, Georgea i Michaela, trgnuvši ga iz njegovog sna u kojem je sanjao jučerašnje Luciine meke usne.

Zadnji dan odmora, koji se dolaskom činio daleko, no odlaskom sve bliže, natjerao je dečke da ustanu ranom zorom, osim Georgea kojeg je njegov brat blizanac morao silom, na naredbu vlastite majke, izvlačiti iz kreveta.

- Do devet moramo biti spremni Siđite u kuhinju na doručak.

Čekanje u redu na WC i slučajno zabijanje jednih u druge bile su sasvim uobičajene pojave tog užurbanog jutra. Krenuvši zajedno na doručak, Lucas je izgarao od znatiželje za sinoćnjim događajima, upućujući Michaelu različite poglede sakrivene od Georgeovih očiju.

- Gdje si ti opet bio jučer navečer? - upitao ga je George zijevajući i popravljajući svoju zamršenu kosu.

Michael je Lucasu uputio ozbiljan pogled, na što mu je ovaj odmahnuo glavom, govoreći mu kako nije odao njegovu tajnu.

- Mala večernja šetnja. - slagao mu je brat blizanac sa smiješkom na licu, srameći se ideje koja mu je prva pala na pamet.

Ostavivši pospanog Georgea koji se rastezao iza sebe, produžili su u blagovanu u koju su ih mamili zamamni mirisi doručka.

- Samo da znaš, očekujem sve do posljednjeg detalja. - rekao mu je njegov prijatelj namignuvši mu, na što mu je Michael odgovorio smiješkom.

Došavši do velikog maslinovog stola, privukli su stolice te zauzeli svoja mjesta blizu starice koja je dovršavala još jela za njihov već bogato postavljeni stol.

- Buondì, cari miei! Scegliete quello che volete. - radosno im je govorila starica stavljajući veliku tavu s kajganom na već prepuni stol.
(- 'Jutro, mili moji! Uzmite što god želite.)

Potrudivši se da nitko ne ode praznog želudca, nukala ih je da od svega uzmu pomalo, prazneći tako stol s palačinkama, džemovima, paštetama, sirnim namazima, kruhom, kajganom s domaćom slaninom te čajem, mlijekom i sokovima. Napustivši kuhinju kako bi pozvala Chiaru i Mikea, starica se uputila na kat.

- Sad imaš priliku da mi kažeš sve. - započeo je Lucas.

- Bilo je predivno. - započeo je Michael srčući britanski čaj od kamilice s mlijekom iz male šalice. - Rekao sam joj, a zatim smo se poljubili...

Čvrsto se uhvativši za stol kako ne bi poletio, Lucas ga je prekinuo svojim uzbuđenim poskakivanjem na mjestu, nesuvislo mu govoreći ustima punima hrane na jeziku sličnom klingonskom kojeg ni sâm nije razumio, natjeravši svog prijatelja da ga zaustavi kako ovaj ne bi pao sa stolice. Najbrže što je mogao prožvakavši svoju hranu, počeo je.

- Znao sam da ćete se poljubiti!

- Tiše! - šaptom ga je upozorio Michael.

Samozadovoljno u kuhinji im se pridružio George, načuvši njihov razgovor.

- O, tko nam se to poljubio? - upitao je znatiželjno, sjevši za stol koji je uskoro ispraznio.

Michael je otvorio usta kako bi nešto zaustio, no zatvorivši ih i opet otvorivši, ponovivši to par puta, izgledao je kao riba na suhom.

- Nitko. - slagao mu je konačno. - Neki tip iz naše ulice kojeg poznajem. Znaš, već me mjesecima molio za savjete i konačno...

- Da, da, znam ja te fore. - prekinuo ga je George mažući paštetu u obilnom sloju na svoj prepečenac. - Šteta što se isto nije dogodilo i tebi.

- Kako znaš da se nije? E pa baš je!

Shvativši kako ga je George isprovocirao tražeći odgovor na postavljeno pitanje, Michael se ugrizao za jezik, uskoro porumenivši poput crvene jabuke u koju se spremao zariti svoje ravne, bijele zube.

- Znao sam da si se jučer... ovaj, znaš... lizao s Luciom. - rekao je George napravivši zgađen izraz lica.

- I ti si se s Angelinom.

- To je drugo.

Ispraznivši skoro cijeli stol u petominutnom doručku, ustao je od stola.

- Nadam se da si mi spakirao kovčeg jer ja nemam vremena.

- Nisam i neću. - odvratio mu je Michael.

- U redu, kako hoćeš. Ja bih na tvojem mjestu slušao jer još uvijek mogu mami reći tko ti je spasio dupe one večeri.

- U redu, ako ćemo tako, onda se sjeti što si mi govorio za Angelinu prošli mjesec i što bi joj sve radio. Ja joj to i dalje mogu reći. -  odvratio mu je Michael ljutito.

- I ja mogu štošta reći Lucii. - odgovorio mu je George uz zloban smiješak.

Uputivši se u svoju sobu, skoro se zabio u nervoznu Chiaru koja ga je prostrijelila pogledom.

- Jesi li spakirao kovčeg?

- Nisam.

- A što čekaš? Moramo biti spremni do devet!

Šutivši poput poslušnog psića, sjetivši se kako ga je skoro ubila dernjavom one večeri, krenuo je u sobu, dok je Chiara Michaelu i Lucasu postavila isto pitanje, dobivši na njega isti odgovor.

- Je li vaša mama uvijek takva? - upitao ga je Lucas zabrinuto.

- Ne. Samo dok idemo na put.

U taj čas, Michaelu je zavibrirao mobitel. Izvadivši ga iz džepa, otključao ga je, vidjevši Luciinu poruku.

- Molim te, spakiraš mi kovčeg? Lucia je. Ne znam što da joj kažem.

- Naravno, prijatelju. - odgovorio mu je Lucas. - Danas postoji veza na daljinu, tako da sam siguran da će to dobro prihvatiti. Pod praznicima ju možeš ići posjetiti, a ovako se možete čuti svaki dan.

Michael je spremio mobitel u džep svojih hlača, nervozno potrčavši do ulaznih vrata, pretrčavši travu te nestavši iza ugla kuće, otrčavši do Strade Seste Gualdarie. Stigavši u ulicu, vidio ju je lijepu kao i uvijek, a stajala je i žalosno gledala u daljinu, kose nošene laganim povjetarcem koji je pirio po zraku.

- Buondì, tesoro. - pozdravio ju je zagrlivši ju, nadajući se kako će ponovno okusiti njene usne slatke trešnje.
(- Jutro, zlato.)

- Chiao, Michele. - uzvratila mu je toplim zagrljajem.
(- Bok, Michael.)

Primijetivši kako sjetno promatra njegove radosne oči koje ju ponovno vide, shvatio je da ništa od ovoga nije bilo u redu, pitajući se kako će ju samu ostaviti u Italiji.

- Oggi parti per Inghilterra? - upitala ga je sa suzom u očima.
(Danas putuješ za Englesku?)

- Sì, devo. - odgovorio joj je zagrlivši ju još jače, natjeravši ju da natopi njegovu majicu gorkim suzama.

(- Da, moram.)

- Gìa?
(- Već?)

- Lucia, non piangere, per favore. Ti amo di più al mondo, sai questo, ma devo andare. - tješio ju je milujući joj razbarušenu kosu.
(- Lucia, molim te nemoj plakati. Znaš da te volim najviše na svijetu, ali moram ići.)

Primivši ga za ruke, strastveno spojivši svoje usne s njegovima zadnji put, dajući mu ono što je ponovno htio osjetiti, pustila je još koju suzu, naslonivši se na njegovo rame.

- Promettimi che ci sentiremo ogni giorno.
(- Obećaj mi da ćemo se čuti svaki dan.)

- Certo, amore. Ti amo.
(- Naravno, ljubavi. Volim te.)

Želio je zadnju rečenicu ponavljati do beskonačnosti, govoriti ju Lucii svaki dan, grleći ju zauvijek. Napustivši ju s razočaranjem i tugom, krenuo je prema kući Bianchijevih, s vrata čuvši Chiaru kojoj je George dizao tlak svojim ljenčarenjem, a zatim i svojim pristojno oblikovanim rječnikom. Starinski sat u dnevnom boravku Bianchijevih najavljivao je petnaestak minuta do njihova polaska. Pakirajući razne vrećice, staklenke s domaćim džemovima, ukiseljenim povrćem, sokovima i medom te posudice različitih veličina, boja i oblika u kojima se nalazila svježe skuhana hrana za njihov put, Ginevra je prepunila prtljažnik njihova auta. Spremni, stavili su kovčege u prtljažnik tako da su, unatoč svemu što im je spremila, zauzimali što manje mjesta. Spustivši se u predvorje u kojima su ih radosno čekali Bianchijevi, došli su se pozdraviti.

- Madre, padre, è stato davvero bello passare questa estate con voi! - radosno je rekla Chiara grleći svoju majku i svog oca, očiju koje su se caklile.

(- Majko, oče, bilo je stvarno jako lijepo provesti ovo ljeto s vama.)

- Oi, figlia, vieni! - rekla je Ginevra privukavši ju u jedan veliki i topao zagrljaj.
(- O, kćeri, dođi!)

Ispustivši Ginevru iz zagrljaja, u isti je privukla i svog oca, poljubivši njegov rumeni obraz, osjetivši škakljanje njegovih dugih brkova.

- Padre, sta' bene.
(- Oče, čuvaj se.)

- Lo farò, tesoro. - odgovorio je stisnuvši joj veliki poljubac usred čela.
(- Hoću, zlato.)

Obrativši se dečkima koji su ponovo gušili Ginevru svojim zagrljajima, rekao mi je sa smiješkom ispod svojih dugih brkova: - Ragazzi, essere buoni e ascoltate mamma e papà.

(- Dečki, budite dobri i slušajte mamu i tatu.)

Ispustivši staricu, zagrili su djeda, stiščući ga jednakom ljubavi dobru minutu.

- Lucasso, giovanotto, era bene di incontrarti. Ora sei un membro della nostra famiglia. - obratio se Giovanni Lucasu, pruživši mu svoju staru ruku.
(- Lucas, mladiću, bilo je lijepo upoznati te. Od sad si član naše obitelji.)

- Djed je rekao da mu je drago što te upoznao i da si član naše obitelji. - rekao mu je Michael.

Pogledavši ga s velikim smiješkom na licu, Lucas je prihvatio njegovu ruku, čvrsto ju stisnuvši.

- Mike, tesoro, guardami Chiara, per favore! - zagrlila je Ginevra Mikea.
(- Mike, zlato, pazi mi Chiaru, molim te!)

- Non preoccuparsi, lo farò. - odgovorio joj je dajući joj svoju riječ.
(- Ne brinite, hoću.)

- Spero che avete piaciuto e che tornerete presto. Buona fortuna viaggiando!
(- Nadam se da ste uživali i da ćete nam se brzo vratiti. Sretno putovanje!)

Napustivši njihovu kuću poželjevši da mogu ostati još koji dan duže, Evansovi su sjeli u auto i zakopčali pojase. Mikeovo paljenje auta najavilo je vrijeme za rastanak. Mahnuvši im radosno, krenuli su vozeći se preko velikih brijegova i ravnih, nepreglednih polja žita, upijajući posljednje zrake talijanskog sunca koje im je ulazilo u auto kroz vrele prozore te uživajući u zadnjim prizorima rodne Italije.