Dug i iscrpljujuć četrnaestosatni put za Evansove konačno je završio njihovim dolaskom u Italiju preko pedeset kilometara dugog engleskog Channel Tunnela, zatim kroz prekrasne Francuske i Švicarske alpe, vrhova uvijek bijelih od snijega, sve do malog gradića San Marina koji je u Michaelu svojom netaknutom prirodom, poznatim znamenitostima, ukusnom hranom te dragim ljudima i ljepotom najromantičnijeg jezika na svijetu budio mnoge lijepe uspomene na djetinjstvo. Vozeći se krivudavom cestom kroz visoka brda i prostrane ravnice pune usjeva i žitarica pod kasnovečernjim sunčanim sjajem, približavali su se kući Bianchijevih koja se nalazila na malom brdašcu s kojeg se pružao zapanjujuć pogled na okolne brežuljke iza drva palmi koje su ih, svojim velikim, zelenim listovima, zastirale.

Njihova mala žuta kućica zračila je toplinom koja se, zajedno s toplinom ljeta, zadržavala u njihovim srcima. Pokucavši na stara, drvena, hrastova vrata, Chiara je osjetila toplinu u srcu i, približavanjem koraka s druge strane vrata, uzbuđenje što će opet vidjeti svoje roditelje. Ozarenih, toplih, starih lica, oči Giovannija i Ginevre zračile su uzbuđenim sjajem. Vrata su otkrila veselu staricu naboranog lica s cvjetnom haljinicom koju joj je poklonila kćer za šezdeset i drugi rođendan te starca dobre duše, poput djetetove, s drvenim štapom i dugim, sivim brkovima ispod kojih se uvijek nazirao iskren osmijeh.

- Bambini, vi stavamo aspettando! - radosno je izustila starica smijući se ozarena lica te šireći ruke kako bi svoju kćer privukla u topao zagrljaj.
(- Djeco, iščekivali smo vas!)

- Madre! Padre! - oduševljeno je, sa sjajem i suzom u očima, uskliknula Chiara, hrleći majci i ocu u zagrljaj.
(- Majko! Oče!)

- Bambina mia cara! Non ci vediamo da tanto tempo!
(- Dijete moje drago! Nismo se vidjele tako dugo!)

Ispustivši majku iz zagrljaja, okrenula se prema ocu, ljubeći ga u rumeni obraz, osjetivši njegove duge brkove kako joj škakljaju blage obraze.

- E qui è venuto da me? - upitala je Ginevra, znatiželjno gledajući Michaela i Georgea koji su nestrpljivo čekali da ju izgrle.
(- A tko je to meni došao?)

- Nonna! - oduševljeno su ciknuli, grleći i stiščući staricu koja je jedva mogla disati, tjerajući djeda na smijeh koji se nazirao ispod njegovih dugih, sivih brkova.
(- Bako!)

- Ohi, ohi! Mi soffocerai, ragazzi!
(- Uf, dečki, ugušit ćete me!)

- Nonna, sei mancata così tanto! - rekao joj je George grleći ju još jače.
(- Bako, tako si nam nedostajala!)

- Anche voi, miei cari bambini!
(- I vi meni, djeco moja draga!)

- Ed io? Io non sono mancato? - upitao ih je Giovanni s velikim smiješkom na licu.
(- A ja vam nisam nedostajao?)

- Certo che sei, nonno! - odgovorio mu je Michael zagrlivši ga, na što je djed ispustio štap iz ruke i privukao u ga zagrljaj.
(- Naravno da jesi, djede!)

Ginevra je također ugledala i Mikea.

- Mike, tesoro, vieni! - rekla mu je, privukavši ga u topao zagrljaj.
(- Mike, zlato, dođi!)

- Ginevra, Giovanni, piacere di vedervi!
(- Ginevra, Giovanni, drago mi je što Vas vidim!)

Mike, koji je znao samo osnove talijanskog, svakog bi ljeta nanovo bio oduševljen ljepotom jezika kojeg je pričala Chiara s njezinom obitelji.

- E questo giovanotto deve essere Lucasso. - pretpostavio je Giovanni, znatiželjno ugledavši Lucasa koji se skrivao iza Evansovih.
(- A ovaj mladić mora da je Lucasso.)

- Sì, padre, questo è Lucas, il figlio di nostri amici chi di cui ti ho parlato. - odgovorila je Chiara.
(- Da, oče, ovo je Lucas, sin naših prijatelja o kojima sam ti govorila.)

- Piacere di incontrarti! - rekao mu je Giovanni, pružajući mu svoju staru ruku koju je Lucas rado prihvatio te, umjesto talijanskim, odgovorio velikim smiješkom na licu.
(- Drago mi je upoznati te!)

- Avanti, bambini, entrate!
(- Uđite, djeco, uđite!)

Ginevra ih je, mašući rukom, pozvala da uđu u njihov skroman dom. Maleni hodnik, kojim su jedan za drugim koračali, odveo ih je do dnevnog boravka krem boje zidova, napravljenog u starinskom stilu te punog ručno izrađenog drvenog namještaja koji je davao topao ugođaj, ukrašen divnim, ručno šivanim, smeđim, mekim tepihom na koji su odložili svoje mnogobrojne stvari. Maleni stolić koji se nalazio pored stare, velike sofe te veliki, drveni sat, staromodnom su mjestu davali topao i ugodan dojam.

- Michael, George, moram priznati da vam je talijanski dobar. - šapnuo im je Lucas.

- Samo dobar? - upitao ga je Michael sa smiješkom na licu.

- Madre, lasciamo i bagagli e torniamo indietro.
(- Majko, ostavit ćemo stvari pa ćemo se vratiti.)

- Certo, tesoro. Io preparerò la tavola per la cena.
(- Naravno, zlato. Ja ću postaviti stol za večeru.)

Dok su Evansovi uzeli svoje mnogobrojne stvari u ruke, Ginevra je postavljala stol za večeru. Uspinjući se stepenicama, pristigli su do drugog kata na kojem se nalazio hodnik sa trima vratima i velikim prozorom koji je gledao na pokošeno stražnje dvorište, a kojeg su otkrivale duge, tamnoplave zavjese.

- Dečki, soba na lijevo. Pokažite Lucasu. - rekao je Mike otvarajući vrata svoje i Chiarine sobe.

- Da, tata, znamo. - odgovorio mu je Michael.

- Nije kao da već šesnaest godina spavamo u njoj. - nadodao je George.

Otvorivši vrata sobe, svjež, ljetni povjetarac uvukao se u njihove nosnice, pomiješan s mirisom Ginevrine večere koja se osjećala u svakoj prostoriji kuće, uvukavši se u svaki kutak njihovog toplog, skromnog doma. Soba plave boje, drveni krevet na kat i pomoćni krevet, veliki ormar te ručno izrađen noćni ormarić, u Michaelu i Georgeu budili su mnoge uspomene na njihovo djetinjstvo te sate ispunjene igrom, smijehom i srećom. George, koji se izvalio na udoban, donji krevet i nabio slušalice u uši, pojačavši zvuk glazbe na najjače, prepustio je Michaelu i Lucasu zabavu raspakiravanja stvari te njihovog slaganja u ormar nakon kojeg su se, icrpljeni i umorni od puta te gladni, uputili prema blagovaoni. Spuštajući se stepenicama prema blagovaoni, osjetili su zamamne mirise talijanske kuhinje od kojih im je želudac počeo glasnim krčanjem govoriti da je vrijeme za jelo. Kuhinja, koja je bila prostrana, davala je topao dojam kao i ostatak kuće, a na njenoj sredini Evansove je čekao postavljeni stol. Na velikom, ručno izrađenom stolu od najfinijeg maslinovog drva, stajalo je sedam porculanskih tanjurića s odgovarajućim viljuškama i nožićima, sedam čaša i malih zdjelica, najfinija boca Amarona Della Valpolicella te veliki lim i zdjela sa salatom.

- Nonna, che cosa profuma tanto buono? - opijen mirisom upitao je uvijek gladan George.
(- Bako, što to tako fino miriši?)

- Vieni, tesoro, siedi e vedrai. - odgovorila mu je nasmiješeno, tapšući po mjestu kojeg je uskoro zauzeo.
(- Dođi, zlato, sjedni i vidi.)

- Wow, mamma, qualcosa ha davvero un buon profumo! - oduševljeno je nadodala Chiara.
(- Wow, mama, nešto zaista dobro miriši!)

Sjednuvši za veliki stol, Evansovi, Lucas i Bianchijevi zajedno su uživali u ukusnoj večeri - zapečenoj tjestenini s piletinom, umakom od rajčice i četiri vrste talijanskih sireva. Večeravši, opušteno su čavrljali, provodivši vrijeme u toploj, ljetnoj atmosferi i obiteljskom druženju kojem je Giovanni uskoro nazdravio čašom najfinijeg crnog vina, ispijajući ju zajedno s ostalima, uživajući u slatkoći okusa grožđa talijanskih vinograda.

- Evviva! - nazdravio je, čiji su primjer slijedili i ostali.
(- Živjeli!)

* * *

Jutro ispunjeno mirisom morske soli, zelenih borova, zrelih smokava te grmova ružmarina i lavande koje je Ginevra tog jutra uredno podrezivala i zalijevala, svanulo je s Evansovima u Italiji. Probudivši se u pola devet sati tog jutra, Michael je probudio Georgea bacivši mu jastuk najjače što je mogao, na što je ovaj s kreveta tresnuo na pod.

- Što? - upitao ga je George trljajući svoje umorne, teške oči koje su ga pekle od dugonoćnih razgovora s Angelinom. - Što se događa?

- Ništa, George, dobio si jastukom u glavu. Buđenje! - rekao mu je Michael nasmijavši se te skočivši s gornjeg kreveta, istrčavši iz sobe kao metak kojeg je George počeo loviti, trčeći katom brzinom svjetlosti, pritom i glasnoćom povećeg krda slonova, no bezuspješno.

Radoznalo pokucavši na vrata majčine i očeve sobe, odgovorila mu je tišina. Odlučio je zaviriti u sobu, vidjevši da u njoj nema nikoga. Spuštavši se prema dnevnom boravku u kojem je također praznina zamijenila stanovnike praveći se da su oni,
otišao je u kuhinju, ugledavši Giovannija koji je za malim kuhinjskim otočićem, pjevušeći talijanske pjesme s Radiotelevisione Italiane, čiji je zvuk dopirao iz starog radija, ispunjavajući prostor gotovo čitave kuće, pripremao sastojke za današnji ručak.

- Oi, bambino! - pozdravio ga je sa smiješkom ispod bijelih brkova, spretno sjeckajući šareno, domaće bilje koje je kuhinju ispunjavalo ugodnom mješavinom mediteranskih mirisa.
(- O, momče!)

- Buondì, nonno! Come stai oggi? Dov'è la nonna, dove sono tutti?
(- Jutro, djede! Kako si danas? Gdje je baka, gdje su svi?)

- Oi, quante domande! - odgovorio je nasmiješeno. - La nonna è in giardino, taglia la lavanda.
(- O, koliko pitanja! Baka je u vrtu, podrezuje lavandu.)

Produživši u hodnik te otvorivši ulazna vrata, koračao je stazicom koja ga je odvela u staričin impresivan vrt ograđen uredno podrezanom živicom. Vrt, koji je bio pun zelenila, a za kojeg se brinula Ginevra, bio je vrlo velik, a zaklanjale su ga tri visoke, stare palme oko kojih su se nalazili niski grmići crvenih cvjetića. Prolazeći uz potočić, stazom napravljenom od mnoštva sitnih kamenčića koja se uskoro pretvorila u stepenice, Michael je ugledao mnoštvo šarenog cvijeća u tisuću boja, uredno posađenog na zemljane terase koje su se spuštale niz brijeg i staricu kako uredno obrezuje jedan od pet velikih grmova mirisne lavande, čiji mu se miris zavukao u nosnice, ispunivši ga cijelog, te koji je privukao pčele koje su ih, svojim zujanjem, znatiželjno promatrale sitnim, crnim očima.

- Buondì, nonnina! Sei già in piedi?
(- Jutro, bakice! Već si na nogama?)

Iznenadno se, vrlo spretno za staricu okrenula, vidjevši njegovo ozareno lice kako ju znatiželjno promatra.

- Buongiorno, tesoro! A che?
(- Jutro, zlato! A nego?)

- E dove sono madre e padre? - upitao ju je znatiželjno, nadajući se odgovoru.
(- A gdje su mama i tata?)

- Chiara e Mike sono andati al negozio.
(- Chiara i Mike su otišli u dućan.)

- Va bene. Grazie, nonna!
(- U redu. Hvala ti!)

- Perché chiedi?
(- Zašto pitaš?)

- Sono interessato, è tutto. Vuoi ti aiuto?
(- Samo me zanima, to je sve. Želiš li da ti pomognem?)

- No, grazie, tesoro. Sono finita.
(- Ne, hvala, zlato. Gotova sam.)

Dobacio je posljednji pogled starici cvjetne haljine i malog šeširića koji je štitio njeno tjeme od uzavrelog, ljetnog, talijanskog sunca, uspevši se stepenicama, napustivši vrt te se vrativši u svoju sobu, ugledavši Lucasa koji je sjedio na krevetu.

- Dobro jutro! Kako si spavao?

- Jutro, prijatelju! Mogao bih se preseliti ovamo. - odgovorio mu je Lucas rastegnuvši se.

- Ja također. Idemo na doručak?

- To bi bilo super! - odgovorio mu je Lucas ustavši iz kreveta s krčanjem želudca koje je na Michaelovo lice izmamilo osmijeh.

U taj čas, njegov mobitel koji se nalazio na stolu je zavibrirao, proizvevši kratak zvuk dolazne poruke. U istom trenutku njegov pogled susreo se s Lucasovim, pitajući se u tišini: - Tko će prvi?

- Lucas, vraćaj mobitel! - upozorio ga je Michael, čiji mobitel nije uhvatio zbog Lucasove spretne brzine koja ga je pobijedila.

- A daj, samo da vidim tko ti je to poslao poruku.

- Lucas! - ponovno ga je upozorio Michael zapjenivši se poput uzavrelog krumpira kojeg je Giovanni najvjerojatnije pripremao za ručak.

Otključavši Michaelov mobitel, počeo je prelistavati poruke, dok je Michael stajao prekriženih ruku i bespomoćno ga promatrao suženim očima, škiljeći u njega poput orla koji ljutito vreba svoj plijen i priprema se zariti kandže u njega. Vidjevši slavodobitan izraz Lucasova lica i upaljenu žaruljicu iznad njegove glave, shvatio je kako je zacijelo pronašao nešto zanimljivo.

- Tko je Lucia? - upitao ga je izgarajući od znatiželje.

- Lucia? Poruka je od nje? - odgovorio mu je Michael novim pitanjem, radosno krenuvši prema njemu.

- Opa, netko nam se zacopao?

- Ne budi glup! Daj mobitel da pročitam.

Pruživši mu mobitel, kojeg je Michael čvrsto zgrabio stiskom svoje vitke, no jake pesnice, pročitao je kratku poruku:

"Ciao, Michele! Sei in Italia? Non posso aspettare di vederti!"
PRIMLJENO U 8 : 53

- Ne brini, i onako ne razumijem talijanski.

- Bok, Michael! U Italiji si? Jedva čekam da se vidimo.

- To već razumijem. Samo ne razumijem jedno - tko je Lucia?

Sav crven u licu, s otkucajima srca u ritmu Chopinovog Posmrtnog marša, čiji se tutanj čuo sve do Stretforda, odlučio je Lucasu priznati istinu, skinuvši tako sa svojih prsa veliku gromadu tešku barem deset kilograma koja mu je skoro propala u želudac. Sjednuvši na Georgeov krevet duboko je udahnuo, blago se nasmiješivši.

- Lucia mi je prijateljica koju poznajem odmalena. Živi ulicu dalje od bake i djeda.

- Čemu onda sva ta tajnovitost i izbjegavanje odgovora na pitanje ako je samo prijateljica? Osim ako nije... znaš, ako nije...

- Nije. - prekinuo ga je Michael posramljeno, rumenih obraza poput rumenih, zrelih rajčica iz Ginevrina vrta, izbjegavajući njegov znatiželjan pogled koji je pratio njegove oči koje su se sakrivale ispod blago spuštene glave.

- Michael? - upitao je Lucas rastegnuvši usne u velik smiješak od uha do uha. - Priznaj si, bit će ti lakše.

Oklijevajući dobrih tridesetak sekundi, provodeći unutarnju debatu u svojoj glavi na očitu pobjedu druge strane, izdahnuo je poražen, čvrsto pogledavši svog prijatelja koji ga je znatiželjno promatrao svojim tamnojantarnim očima, nestrpljivo čekajući odgovor, čineći se kao da će poletjeti od nestrpljivosti.

- Dobro, da! Htio sam ju pitati već dugo, samo što...

- Zašto mi nikad nisi govorio o tome? Prijatelj sam ti.

- Zbog toga jer je stvar u tome da nisam za to. Ne znam kako je to kad imaš curu. Veze nisu za mene. - konstatirao je Michael.

- Michael Evans! - upozorio ga je Lucas bojom glasa koja je vrlo podsjećala na Chiarinu, izmamivši blagi smiješak na njegovo posramljeno lice. - Ti si najbolja osoba koju poznajem i vjeruj mi da bi svaka cura bila sretna da je s tobom u vezi, zato joj reci.

- Ne dolazi u obzir. - odlučno je odmahnuo glavom Michael.

- Ako nećeš ti, ja ću se pobrinuti za to. - rekao je Lucas u trenu otrgnuvši mu mobitel iz ruke, istrčavši van iz sobe prije no što se ovaj stigao snaći.

Zalupivši vratima sobe utrčao je, poput metka, u maleni WC koji se nalazio na drugom katu, zamalo razvalivši stara borova vrata te zateknuvši Georgea čiji se prestrašeni vrisak prolomio drugim katom, glasniji od pjesama Radiotelevisione Italiane, umalo natjeravši Giovannija da se priupita dolazi li zvuk iz radija ili od njih te da uzme svoj štap i polako krene prema njima s krckanjem u svojim starim kostima.

- Tako mi talijanskih rigatona i farfalla, što radiš ovdje???!!! - proderao se George, osjetivši oštru bol u grlu te brže-bolje navlačeći hlače na sebe brzinom svjetlosti.

- Što ti radiš ovdje?! - odgovorio mu je pitanjem Lucas, naglasivši riječ ti te preokrenuvši ključem u bravi koja je napravila maleni škljoc.

- Obavljam nuždu!

- Zašto se ne zaključaš dok si u WC - u? - upitao ga je Lucas zaklanjajući oči rukom.

- Zato jer nije bilo potrebe i jer nisam znao da ćeš uletjeti kao manijak ovdje dok ja... obavljam nuždu.

- Fuj! - propentao je zgađeno. - Obavljaj nuždu, ja moram isto obaviti nešto.

- Pravit ću se da me nije briga.

- Pametno.

Otključavši Michaelov mobitel, znajući njegovu lozinku, otvorio je poruke, ne obazirući se na Michaelove svakojake prijetnje i razvaljivanje vratiju lupanjem njegove pesnice. Našavši Luciinu poruku, ne znajući talijanski, krenuo ju je pisati po engleskom. Ubrzo obrisavši istu, iznad njegove glave ponovo se upalila žaruljica koja je najavila ponovan slavodobitan izraz njegova lica.

- George, trebam pomoć.

- Kakvu? - upitao ga je drugi blizanac ignorirajući zvukove lupanja po vratima.

- Ja ne znam talijanski, ali ga ti znaš. Trebam poslati poruku.

- Kome?

- Jednoj djevojci.

- O, mačak, upoznao si koju zgodnu talijanku? - radoznalo ga upitavši namignuo mu je George.

- Nisam ja, ali samo trebam da pošalješ poruku.

- Da, u redu, kako god. - rekao je pristavši.

Prihvativši mobitel koji mu je Lucas pružio, počeo je sastavljati poruku:

"Stigli smo jučer. Želiš li ići na kupanje sa mnom?"
POSLANO U 9 : 06

Zahvalivši Georgeu te ga izgrlivši poput vlastitog brata, ispričao mu se na upadu.

- Sori, stari, ali bilo je hitno. Hvala.

Otključavši stara borova vrata, izašao je iz kupaone.

- Nema na čemu. - počeo je pruživši mobitel svom prijatelju koji mu ga je oteo iz ruke, ugrabivši ga poput kakva orla.

- E baš si idiot. - s prijezirom mu je rekao Michael, ostavivši ga da zadovoljnim cerekom na licu odskakuće do kuhinje.

Cijeli dan bivajući ljutit i ogorčen na Lucasa zbog tako djetinjaste gluposti koju je napravio, izbjegavao je njegov pogled kad god je mogao, na čije mu je ignoriranje Lucas uzvraćao velikim, zadovoljnim smiješkom preko cijelog lica. Odlučivši razbistriti misli, te predvečeri uputio se prema zidinama tvrđave Guaita - poznate znamenitosti San Marina, obično prazne predvečer, s koje se pružao očaravajuć pogled na gradić u dolini, a oko njega na brijegove s mnoštvom zasađenih vinograda, podno kojih su se nalazila nepregledna, ravna polja zlatne pšenice te obližnje jezero. Krenuo je prema ulaznim vratima kad ga je Chiara zaustavila.

- Mili, večera je spremna. Kuda ideš? - upitala ga je znatiželjno, na što joj je Michael odgovorio bezvoljnim pogledom.

- Idem. - odvratio je jednostavno, primivši mjedenu kvaku kojom je otvorio vrata s kojih ga je zapuhnuo večernji, mediteranski povjetarac mrseći mu kosu.

Stupivši preko praga, Chiara ga je zabrinuto upitala: - Michael, kuda ideš? Je li sve u redu?

- Da! - odgovorio joj je nervozno, zalupivši vratima.

Prošavši preko uredno održavanog dvorišta, krenuo je prema dugoj cesti koja ga je odvela u borovu šumu. Najavljujući svoj skori odlazak na počinak, polako nestajući iza brda, tonući u more, sunce je oslikalo nebo nježnim kistom u crvenoj i narančastoj boji koje su se spajale, zajedno goreći, prekrivajući bijele oblake te se svađajući s izlazećim mjesecom, moleći ga da pričeka još par minuta prije no što mu zauzme mjesto na nebu. Koračajući stazom napravljenom od mnoštva suhih borovih iglica koje su krckale pod njegovom težinom, kose vijorene na laganom povjetarcu, udisao je svjež miris borova koji ga je pratio cijelom šumom sve do tvrđave. Primijetivši da se šuma počela razrjeđivati, shvatio je kako je zacijelo došao do tvrđave, potvrdivši to očaravajućim pogledom gdje se, ispred njega, vodeći kroz mnoštvo stepenica, izdizala visoka, stara, kamena tvrđava, kao iz kamena isklesana. Uspevši se mnogobrojnim utanačanim stepenicama iz kojih je ponegdje virila pokoja mahovina, a koje su tvorile stazu osvijetljenu mnogim starim lanternama koje su bacale sjajnu, žutu svjetlost koja se uskoro stopila sa svjetlošću mjeseca, stigao je na vrh. Sjevši na staru drvenu klupicu prekrivenu nitima suhe mahovine, promatrao je očaravajući pogled - ravna i nepregledna, zlatna polja, brijegove s vinogradima, crnu i gustu borovu šumu te veliko jezero. Bivajući vrlo tužan i ogorčen, razmišljao je o svom prijateljstvu s Lucasom i o Lucii. Razmišljajući, sekunde su prolazile, stopivši se s minutama koje su se kasnije pretvorile u sate - sate koji su bili samo njegovi, sate u kojima je razmišljao više nego ikad prije, ispunjene sjetnim melodijama Beethovenove Quasi une fantasie koja mu se neprestance vrtjela mislima, stvorivši se tamo iz čistog mira, tjerajući ga da se zagleda u sjajan, žuti mjesec koji je obasjavao Guaitu.

Iz njegovog dugosatnog razmišljanja prenuo ga je zvuk zvona mobitela, tjerajući ga da za dobrih desetak centimentara poskoči sa klupice. Bio je to njegov najbolji prijatelj - Lucas. Odlučivši mu prekinuti poziv, ustrajan Lucas nazvao ga je i po drugi put, dobivši isti odgovor kao i prvog puta - prekinuti poziv. Treći zvuk zvona na koji mu njegov najbolji prijatelj nije odgovorio natjerao ga je da prestane zvati. Shvativši kako Lucas očito više neće zvati, uputio se prema kući pod sjajnom svjetlošću mjeseca. Čuvši zvuk mobitela koji se oglasio i četvrti put, odlučio je odgovoriti na poziv.

- Michael? Jesi li dobro? Zašto se ne javljaš? Gdje si? Dolazim po tebe! - lavinom zabrinutih pitanja izrešetao ga je Lucas, tjerajući Georgea da se, otkriven zbog vrućine, preokrene na krevetu od glasnoće.

Šuteći dobrih desetak sekundi, tjerajući Lucasa na zabrinuto čekanje, razmišljao je treba li mu što reći ili poklopiti.

- Michael? Gle, oprosti, ja sam kriv i to je bilo vrlo djetinjasto od mene. Imaš se potpuno pravo ljutiti na mene, ali sam jako zabrinut. Gdje si?

- Lucas, oprosti, ja sam budala. Nisam se trebao ljutiti na tebe. - odjednom je, posramljen, izustio Michael.

- Gdje si?

- Guaita. Idem prema kući. - kratko je odgovorio Michael.

- Gua - što? Ok, budi tamo jer dolazim. Naći ću te. Dolazim po tebe.

- Lucas, ne moraš... Lucas?

Prekinuvši poziv, zabrinuti Lucas je, iz istih stopa, krenuo tražiti Michaela. Spremivši svoj mobitel u hlače, iskočio je iz kreveta, krenuvši prema vratima sobe. Lagano ih zatvorivši, na nožnim prstima krenuo je kroz mračan hodnik prema ulaznim vratima, spuštajući se starim, škripavim, drvenim stepenicama. Probavši spustiti mjedenu kvaku koja je pružala otpor, ubrzo je odustao, ne mogavši pronaći ključ.

- Odlično. - pomislio je u sebi, krenuvši istim putem do svoje sobe, uspinjući se starim, škripavim stepenicama.

Hodajući tamnim hodnikom, iz sobe Chiare i Mikea dopiralo je komešanje. Uskoro vidjevši paljenje svjetla i čuvši korake kućnih papuča, na pola puta do sobe uspaničeno se sakrio iza duge, tamnoplave zavjese koja je prekrivala prozor koji je gledao na stražnje dvorište. Otvaranje vrata najavilo je sablasnu figuru Chiare koja se, masirajući vrat, rastezala. Vidjevši da se tamna figura počela spuštati stepenicama, napustio je svoje skrivače mjesto, slijedeći ju do kuhinje, gdje je vidio kako pije vodu. Sjetivši se da bi mogao izaći kroz prozor, sakrio se iza starog kauča, pazeći da ga ne vidi. Vidjevši ju kako se teturajući sablasno približava kauču, podočnjaka veličine vrećica za čaj, vrteći glavom u nadi da će razgibati vrat, pobjegao je s druge strane, sakrivši se iza malog kuhinjskog otočića, vidjevši svjetlost televizije koja je žad bojom uskoro sablasno osvijetlila dnevni boravak i kuhinju. Polako se prikradao prozoru, poput tigra koji se nečujno prikrada plijenu, otvorivši ga točno u vrijeme kad je gledala u suprotnom smjeru. Otvorivši stari prozor, gipko je iskočio iz kuhinje poput mačka na sve četiri, stavivši ruke pod sebe te se spretno zakolutavši poput drvene bačve, uspravivši se na noge.

- Impresivno. - priznao je sâm sebi, ugledavši vlastiti odraz u prozoru kojeg je obasjavao sjajni mjesec, popravivši si kosu te mu namignuvši.

Otresavši se te očistivši travu sa sebe, izvadio je mobitel koji je pokazivao jedanaest sati i deset minuta. Vrativši mobitel u džep, pojurio je u tamnu, toplu noć pod svjetlošću mjeseca, sa zvukovima cvrčaka u travi. Krvavocrveno nebo već se odavna pretvorilo u gustu tamnu masu koja je bila prošarana bijelim oblacima i osvijetljena prekrasnim i velikim, žutim mjesecom. Odlučio je da će, unatoč brojnim upozorenjima njegova uma koji mu je, prestrašen, govorio Ne idi kroz šumu, pratiti cestu koja ga je, nakon dobrih deset minuta hodanja, odvela pred gustu, crnu šumu u kojoj je, od tolikog mraka, razaznavao samo igličastu stazu koja se prostirala kroz nju. Razmišljajući par trenutaka uzeo je mobitel, uključio svjetiljku i uzeo dubok udah zraka te krenuo trčati. Trčavši punih pet minuta s bubnjanjem srca u ritmu njegovih stopala, spoticao se na granje i korijenje na tlu, uskoro zastavši. Pognuo je glavu, primivši svoja koljena te brzo dišući. Uspravio je glavu, pogledavši prema naprijed. Odlučio je uzeti još jedan veliki udah i krenuti, nadajući se da se šumi uskoro nazire kraj, no ovaj put brzinom Beethovenovog Ronda u c - molu. Približavajući se kraju šume koji se doimao poput svjetla na kraju tunela, napustio ju je. Vidjevši veliki dvorac, shvatio je da to mora biti Guaita. Uzeo je prvu stazicu koja ga je odvela do podnožja, izgubljenog, kad je ugledao Michaela u daljini, sretan što je znao da više nije izgubljen.

- Michael! Ovdje! - uzviknuo je mašući rukama visoko po zraku.

Ogledavajući se oko sebe, Michael ga je spazio te pošao prema njemu.

- Gdje si ti? Bio sam zabrinut!

- Bio sam na vrhu Guaite. - odgovorio je Michael iza sebe pokazujući na prekrasnu utvrdu na brijegu koju je obasjavao žuti mjesec.

Obojica su sjeli na travu koja se nalazila ispred podnožja tvrđave obasjane mjesecom.

- Michael, stvarno mi je žao... - započeo je Lucas konačno došavši do zraka.

- Ne, sve je u redu. - prekinuo ga je Michael. - Samo, znaš, već sam ti rekao da nisam za veze. Htio sam reći Georgeu, ali on bi to razglasio na sva zvona, a za tebe sam se bojao da me nećeš razumjeti.

- Michael, ja sam ti prijatelj i podržat ću te u svemu što želiš. Želiš li to?

- Ne znam... Vjerojatno... - s oklijevanjem je odgovorio Michael. - Ali ja nisam za to.

- Koliko dugo se znate?

- Deset godina.

- Znači da se poznajete jako dobro. Cure najviše vole kad si iskren. Priznaj joj. Priznaj joj sve - kako se osjećaš pored nje, kakva je ona za tebe i, na kraju, koliko ju voliš.

- Ne znam, Lucas, nisam ja za nju.

- Michael, ti si najbolja osoba koju poznajem i nema razloga zbog kojeg ne biste bili skupa. Za sve postoji prvi put.

- Stvarno? - upitao ga je Michael nesigurno, srca koje je ludo lupalo.

Njegov prijatelj potvrdno mu je klimnuo glavom, nasmiješivši se.

- U redu. Onda će tako i biti. - odgovorio je Michael odlučno.

- To je Michael kakvog poznajem! - uzviknuo je Lucas tapšući ga po leđima, izmamivši osmijeh na njegovo lice.

Razgovarajući i sjedeći na travi, provodili su ugodno vrijeme zajedno, gledajući u nebo prošarano bijelim oblacima i Guaitu obasjanu zlatnom svjetlošću punog mjeseca.