Bio je jedan sat ujutro kad je Mike bio primljen na hitnu operaciju. Tehničar na prednjem sjedištu vozio je kombi najvećom mogućom brzinom, a crvena i plava svjetla na njegovom vrhu osvijetljavala su im cestu punu magle. Mike je bio svezan na nosilima s maskom s kisikom na licu. Cijelo vrijeme je htio nešto reći, no Michael mu nije dozvolio da govori. Odjednom, Mike se onesvijestio, a tehničari su ga pokušavali probuditi, no bezuspješno. Srce mu je kucalo, no on je bio u nesvjesti, a krv mu se i dalje slijevala kroz njegovu sjajno bijelu košulju. Kad je bio prevezen u bolnicu operacija, u kojoj se borio za svoj život, trajala je puna tri sata. Michael i George bili su s njim do trenutka kad ga doktori nisu preveli u salu za operaciju. Kad su vidjeli oca zadnji put, prije no što je doktorica zatvorila vrata sale za sobom, sjeli su na stolice u hodnik i čekali. Michael je sklopio ruke i molio, a George je zabio glavu u dlanove. Pola sata sjedili su sami u pustom hodniku, no onda je k njima dojurila Chiara. Njezin izgled odavao je stanje u kojem se nalazila - vlasi kose stajale su joj svaka na svoju stranu, rumeni obrazi bili su joj natopljeni suzama, a ispod očiju od suza su joj nabrekli crni podočnjaci.

"Djeco!", uzviknula je Michaelu i Georgeu u suzama.

Pojurila im je u zagrljaj i stisnula ih najjače što je mogla.

"Jeste li dobro?", upitala ih je u suzama i glasom koji joj je pucao.

Primila je Georgea, a zatim Michaela za njihove obraze. Kroz crne obraze, pune čađe, klizile su im suze i natapale im žalosno lice.

"Tata je unutra.", rekao joj je Michael plačući i pokazujući na operacijsku salu koja se nalazila na drugom kraju hodnika.

Chiara je sad još jače zaplakala i uhvatila se za glavu.

"Zašto, dragi Bože?", upitala je lijevajući suze. "Zašto se to događa nama? Za sve sam ja kriva!"

"Majko, smiri se. Nisi ti kriva ni za što.", pokušao ju je umiriti George zagrlivši ju. "Onaj čovjek koji je to učinio tati će platiti, kunem se.", govorio joj je George koji je počeo nakupljati bijes na spomen tog čovjeka. "Obećajem da će sve biti u redu.", rekao joj je.

Svi su bili preplašeni i zabrinuti, a ona nije prestajala jecati i plakati. Sve to bilo je previše i nepodnosivo za nju. Dvaput je išla povraćati od muke, a jednom se skoro i onesvijestila. Evansovi su sjedili u hodniku nasuprot sale i iščekivali rezultate s Mikeove operacije. Kazaljke sata bezvoljno su se, sporo i lijeno pomicale. Vrijeme je prolazilo vrlo sporo, a svaka sekunda bila je natopljena brigom, očajem, tugom i napetim iščekivanjem. Dok su Michael i George bili budni, Chiari su se počele sklapati oči pa je uspjela zaspati na Georgeovom ramenu. Bila je umorna i isrpljena od svega što se dogodilo. Spavala je do sedam sati ujutro kad je Michael odlučio da će ustati sa stolice, izaći s hodnika na svjež zrak i o svemu promisliti.

"Idem van na zrak.", rekao je Georgeu.

George mu je klimnuo glavom. Michael je ustao i uputio se hodnikom do izlaza iz bolnice. Prije no što je izašao na zrak, kupio je čašicu vrućeg čaja iz automata. Uzeo je čašicu i uputio se van. Vrijeme koje ga je dočekalo bilo je užasno - crnina neba zaklanjala je zrake sunca i ostavljala hladnoću iza sebe, a gusta magla i dalje je ležala na tlu, ne pomičući se. Svjež zrak kojeg je udahnuo poslao je kroz njegovo tijelo val bistrine. Više nije osjećao tugu, zabrinutost i žalost - osjećao je bijes, umor i bespomoćnost. Nije imao volje za životom. Nije htio gledati ljude. Nije htio ništa, osim biti sa svojim mislima i vrtjeti cijeli događaj ispočetka u nadi da će ga moći promijeniti, no znao je da neće. Počeo je razmišljati. Prva misao koju je imao je ta da ocu nije vjerovao. On nije bio kriv za ništa. Požar sigurno nije podmetnuo on, a kamo li organizirao otmicu. Otpio je gutljaj čaja, a zatim se spustio stepenicama do šljunčane staze koja ga je odvela prema klupicama. Vidio je da je mokra, no svejedno je sjeo na nju. Opet je otpio gutljaj čaja i počeo razmišljati. U razmišljanju ga je prekinula pojava ljudi iz daljine. Bili su to Andersonovi, Paula, Maya i Oliver.

"Ovdje!", ozvao ih je Michael podižući ruke.

Ustao je s klupice, otresao hlače, a zatim krenuo prema njima.

"Michael, tako mi je žao.", rekao mu je gospodin Anderson grleći ga.

"U redu je.", odgovorio mu je Michael.

"Ako možemo napraviti bilo što, tu smo.", rekao mu je Lucas.

"Hvala ti.", odgovorio mu je Michael.

Svi su skupa ušli, a zatim ih je Michael odveo u hodnik gdje su George i Chiara čekali. Chiara je bila budna.

"Oliver!", uzviknula je i pohrlila mu u zagrljaj.

"Ovdje sam, Chiaro.", odgovorio joj je. "Policija čuva vašu kuću.", rekao joj je.

"Hvala ti na svemu!", rekla mu je, a zatim ga zagrlila još jače.

Chiara se pozdravila s Mathewom i Emily, a zatim su svi sjeli i zajedno čekali, osim Michaela i Maye koji su pošli sa strane.

"Michael...", počela je Maya.

"Ne. Ne moraš govoriti ništa.", počeo je Michael prekinuvši ju. "Ja ti se trebam ispričati za sve. Bio sam protiv tebe i Jacka samo zato jer sam i dalje znao da ima onu snimku tebe i Vicky.", govorio joj je.

"Što?", upitala ga je.

"Izbrisao je snimku s Instagrama, ali ju još uvijek ima na mobitelu. Vidio sam ga kako kaže snimku svojim prijateljima i ismijava te zajedno s njima.", rekao joj je.

"Taj! Prokleti! Mali! Podli! Gad!", izgovarala je svaku riječ ljutito, a zatim prekrižila ruke.

"Oprosti, ali to sam ti pokušavao reći cijelo vrijeme.", govorio joj je. "On te ne voli. Želi te samo iskoristiti."

"Iskoristit ću ja njega! Osvetit ću mu se!", rekla je ljutito, a zatim se okrenula od Michaela i krenula hodati hodnikom.

"Mayo, molim te stani!", zaustavio ju je Michael.

Maya je stala i okrenula se gledavši u Michaela. Krenula je opet prema njemu.

"Molim te, ostani.", zamolio ju je primivši ju za ruku. "Osveta može pričekati, ali moj otac ne.", rekao joj je.

"Razumijem.", rekla mu je. "Oprosti."

"Pomoći ću ti da ga središ, ali sad, molim te, ostani sa mnom ovdje. Trebaju mi prijatelji.", govorio joj je. "Molim te."

"Naravno da ću ostati.", rekla mu je, a zatim stavila svoju ruku na njegovo rame. "To je najmanje što mogu napraviti i dok još mogu nešto napraviti."

Michael ju je pogledao zabrinuto.

"Kako to misliš?", upitao ju je.

"Moji roditelji... Rekli su da je ovo zadnji put da se ikad vidimo...", govorila mu je žalosno.

"Razumijem. Svaki roditelj bi tako postupio.", rekao joj je Michael.

"Stvarno mi je žao.", rekla mu je.

"Nisi ti kriva. Za sve sam ja kriv. Ja sam te one večeri uvukao u ono s požarom.", rekao joj je kajući se.

Oboje su otišli sjesti k drugima i čekati.
Na drugom kraju hodnika sjedili su Oliver i Mathew te gledali ranojutarnje vijesti.

"Jučerašnji događaj šokirao je stanovnike malog gradića Stretforda. Naime, radi se o otmici i zatočenju četvorice šesnaestogodišnjih tinejdžera koji se nisu pojavili na obiteljskoj proslavi, nego su nestali u noći i više se nisu vratili. Policija je intervenirala hitno, a novinari su popratili cijeli događaj."

"Ma naravno da su ti lešinari popratili događaj.", rekao je ljutiti Oliver. "Znaju više o otmici nego mi."

"Otmičar je tražio 500 000 britanskih funti u gotovini u zamjenu za taoce. Jedna osoba bila je teško ozlijeđena i bori se za život, dok su se ostali izvukli s manjim ozljedama. Cijelo mjesto otmice kasnije je bilo spaljeno, a i napominjemo kako je otmičar u bijegu."

"Ma nemoj mi reći da je u bijegu!", komentirao je Oliver.

"S mjesta otmice od novinara dobili smo informaciju kako su pronađeni tajni podrum koji je otmičaru omogućio bijeg i njegov pištolj kojeg je, prije bijega, bacio u ognjište koje je uzrokovalo požar. Policija istražuje nesretni događaj. Više informacija u popodnevnim vijestima."

Oliver je podigao lijevu obrvu i napravio zamišljen izraz lica, prekriživši ruke.

"Što je?", upitao ga je Mathew.

"Priča im ne drži vodu.", odgovorio mu je Oliver. "Ili nama.", nadodao je.

"Naravno da ne drži vodu kad su ovi lešinari preuvećali cijelu priču.", rekao mu je Mathew.

"Ne. Nije zato.", odgovorio mu je Oliver.

"Nego?", upitao ga je začuđeni Mathew.

"Kad smo ispitivali djecu, ona cura s crnom kosom - zaboravio sam joj ime - rekla mi je kako je otmičar zapalio cijelo mjesto i da je pištolj imao cijelo vrijeme u hlačama. Isto tako, ne znamo za nikav tajni hodnik ili podrum, što već je.", govorio je Oliver. "Moram ići tamo.", rekao je.

"Kud ideš?", upitao ga je Mathew kad ga je vidio kako ustaje sa stolice.

"Moram ići opet pregledati mjesto.", odgovorio mu je Oliver.

"Ali Mike je...", počeo je Mathew.

"Mathew, reći ćete mi ako bude nekakvih vijesti. Moram ići pregledati mjesto.", rekao mu je, a zatim stavio policijsku kapu na glavu.

Uzeo je svoj crni dugi kaput, zaogrnuo se njime, a zatim krenuo na mjesto zločina. Mathew je ostao sam pa je odlučio da će otići i sjesti k ostalima. Nedugo zatim, u hodnik je ušetala doktorica, držeći papire u rukama.

"Evans?", upitala je Chiaru.

"Da, to smo mi.", odgovorila joj je Chiara.

"Slijedite me, molim vas.", rekla joj je doktorica.

"Je li Mike u redu?", upitala ju je Chiara zabrinuto.

"Stabilan je.", odgovorila joj je doktorica.

Svi su ustali i uputili se u dizalo koje ih je odvelo na drugi kat na kojem se nalazio Mike. Doktorica ih je odvela do njegove sobe. Chiara je otvorila vrata sobe i ušla u nju.

"Mike...", zajecala je i stavila ruku na usta dok ga je vidjela.

Pojurila je k njemu. Mike je spokojno ležao na krevetu sa zatvorenim očima, maskom s kisikom na licu, povijen u zavoje oko prsa i zamotan u dvije deke. Kad ga je Chiara vidjela kako nepomično leži, odmah je bila slomljena. Svi ti silni aparati na koje je bio priključen strašili su ju. Jedan je na crnom ekranu pokazivao ritam njegova srca, dok je drugi proizvodio pišteće zvukove. Dotaknula mu je još toplu ruku, a zatim stavila svoju hladnu na njegov obraz i ispustila suzu.

"Drži se.", šapnula mu je držeći ga za ruku.

On ju, naravno, nije mogao čuti. Kad je doktorica došla do Mikeovog kreveta, odložila je papire na noćni ormarić, a Chiara se odmaknula.

"Stabilan je, ali je u komi. Srednje teška koma uzrokovana skorim zastojem srca.", rekla joj je doktorica. "Imamo sreće što je još uopće živ."

"O Bože.", zajecala je Chiara još jače.

"Ne znamo kad će se probuditi. To bi moglo biti svakog časa, za par sati, par dana, možda i za nekoliko godina...", govorila joj je doktorica. "No, bez obzira na to, dat ćemo sve od sebe da ima najbolju njegu i najbolji tim doktora u gradu.", rekla joj je uhvativši ju za rame.

Chiara je samo stajala i nekoliko trenutaka promišljala o onome što je upravo čula. Michael i Lucas sve su to samo gledali i plakali.

"Uspjeli smo mu izvaditi metak. Krvarenje se zaustavilo, a rana će zarasti, no treba proći vremena.", govorila joj je doktorica.

"Jasno.", odgovorila joj je Chiara. "Hvala Vam na svemu.", zahvalila joj se.

Dok je izgovarala ove riječi, glas joj je pucao, a ona se tresla. Hladan znoj oblio je njeno tijelo. Doktorica joj se blago nasmijala.

"Ostavit ću vas na samo s njim.", rekla joj je, a zatim izašla iz sobe.

Chiara je sjela u fotelju koja se nalazila pored Mikeovog kreveta i čvrsto se uhvatila objema rukama za njene krajeve.

"Chiaro, mi smo ovdje. Ako zatrebaš bilo što, pomoći ćemo.", rekla joj je Emily.

"Bit ćemo tu za tebe i platit ćemo troškove liječenja ako treba.", dodao je Mathew.

Chiara ih nije slušala. Duboko je i uznemireno disala te zurila kroz staklena vrata sobe. Njezin svijet od sada je bio samo pun boli, očaja i jada.

"Povlačim sve što sam rekao.", obratio se Mathew Michaelu. "Ti nisi uvukao Lucasa u ništa od ovoga, a Mike nije kriv za ovu večer."

"Sad je malo prekasno za to, gospodine Anderson.", odgovorio mu je Michael.

"Žao mi je.", rekao mu je Mathew.

"Tata je dao život za nas. Spasio nas je.", govorio mu je Michael.

Sad se obratio Georgeu i govorio mu ispod glasa.

"Tata nije kriv ni za što. Da sam to barem prije znao. Žao mi je. A nisam mu se ni imao prilike ispričati za to."