Obiteljsko druženje pod noćnim ljetnim nebom oslikanim poput crnog slikarskog platna mnoštvom malih, zlatnih zvjezdica, topla i ugodna atmosfera te ukusna hrana koja se topila u ustima Michaela su ubrzo iscrpili te odveli u dubok i dug san koji je prestao ulaskom Chiare u njegovu sobu u sedam sati. Uzevši slobodan četvrtak, gospodin Evans ponudio se da umjesto nje ode na posao te zadovoljnim i smirenim izrazom lica gospodinu Strattonu pruži otkazni papir zbog krive pošiljke sobnog namještaja, čajnih stolića i stolčića koji će njihovu malu i skromnu tvrtku opljačkati za pedeset tisuća britanskih funti. Zakoračivši u Michaelovu sobu otvorila je zastore i prozore koji su u dotad tamnu sobu propustili sjajne, zlatne zrake toplog sunca koje su osvijetlile bijele zidove sobe od kojih su se odbile na njegovo lice, nježno ga, uz njezin topao glas, budeći.

- Mili, buđenje. Na noge lagane.

Na zvuk majčinih blagih riječi promeškoljio se, otvorio svoje pospane i umorne oči te ju pozdravio. Kako je Chiara otvarala prozor, tako je mogao osjetiti blagi ljetni povjetarac koji mu je mrsio raščupanu kosu, budeći ga. Protrljao je oči, ugledavši blještavo sunce koje je sjajilo, dok su ptičice cvrkutale pozdravljajući ga visokim, nježnim noticama, stopivši se sa žuborenjem malog potočića u njihovom stražnjem dvorištu, zovući ga da im se pridruži u prirodi. Ustao je, protegnuo se začuvši mali krc u leđima, a zatim lagano zijevnuo. Sjetivši se da je cijelo ljeto iščekivao odmor na koji će uskoro krenuti, u misli je prizvao prekrasan pejzaž San Marina kakvog je oduvijek, od malena, pamtio, druženja sa svojom bakom i svojim djedom, ljetni festival Arena di Verona za velike ljubitelje opere te prekrasnu plažu sitnog, žutog pijeska i toplog, plavog Jadranskog mora u Riccioneu koja je na njegovo lice izmamila velik osmijeh.

Svake godine putovali bi u San Marino, vozeći se prekrasnom Engleskom, zatim pedeset kilometara dugim engleskim Channel Tunnelom koji bi ih odveo do Francuske, a nakon njega kroz veličanstvene Francuske i Švicarske alpe, vrhova uvijek, u svakom godišnjem dobu, bijelih od snijega, sve do malog gradića San Marina u kojem bi ih uvijek radosnih i ozarenih lica dočekali Ginevra i Giovanni Bianchi - Chiarini roditelji. Chiara, koja je uvijek rado posjećivala roditelje i koja je odrasla u Italiji te u njoj provela pola života, nije bila ni upola radosna koliko dečki, a pogotovo Michael, da vide svoju baku i svog djeda koje mnogo vole.

- Siđi dolje, doručak će biti gotov za pet minuta. - rekla mu je prenuvši ga iz njegovog maštanja o rodnoj Italiji.

Nakon što je izašla iz njegove sobe, Michael se osvrnuo oko sebe, stavivši naočale na oči te vidjevši svoju bijelu sobu stropa oslikanog noćnim nebom sa tisuću malih zvjezdica, mali radni stolić, veliki i meki, bijeli krevet pored kojeg su stajala dva mala noćna ormarića te dva ormara između kojih su se nalazile police s mnoštvom knjiga koje je pročitao, a na samom njihovom vrhu par tegla s mirisnim i šarenim cvijećem. Stao je pred zrcalo koje se nalazilo na vratima ormara, u čijem je odrazu ugledao šesnaestogodišnjaka u pidžami kratkih rukava i nogavica, lice koje su krasile crne naočale kockastog, štreberskog oblika te plavu, do ramena dugu kosu. Nasmiješio se zrcalu, a njegov odraz uzvratio mu je osmijeh. Uzevši češalj počešljao je svoju razbarušenu kosu, presvukavši se iz sive pidžame u kratke crne hlače i plavu kratku majicu s natpisom Najbolji klavirist koju mu je poklonio Lucas za petnaesti rođendan.

Spremivši se začuo je lupanje koje je dopiralo izvana kroz otvoreni prozor. Znatiželjno mu se približio kako bi ugledao svog pomalo ludog brata blizanca koji je, u sedam sati ujutro dok je cijela ulica bila u dubokom snu, preokrenuo garažu naglavačke, pobacavši polovicu stvari po travi stražnjeg dvorišta i podu garaže. Preokrenuvši očima Michael se nasmiješio, a zatim pogled prebacio na zidni sat čije kazaljke su pokazivale sedam sati i petnaest minuta. Ispred vrata sobe, na velikom stepeništu, radosno ga je čekao njegov umiljati mačak Aldo, krzna narančastog poput ranojutarnjeg sunca, radosno mašući repom.

- Ma tko to mene čeka? - upitao je, na što mu je mačak odgovor uzvratio u obliku tihog i nježnog mjau.

Prošavši rukom kroz njegovo krzno, mačak je preo te od radosti mahao repom, pokazujući svoje oduševljenje. Sjetio se dana kad ga je pronašao prije dvije godine. Aldo, koji je tada bio malo, narančasto klupko vune, bio je bačen na cestu. Nadvivši se nad Stretfordom, njegovom okolicom i Manchesterom, taj dan oblaci su plakali tešku i hladnu kišu, popraćeni munjama koje su parale nebo poput oštrih škara koje paraju krojačko platno te jakim vjetrom koji je čupao korijenje stabala. Spasivši ga mokar do kože, odnio ga je u kuću, utoplivši ga i nahranivši. Uskoro je postao novi član njihove obitelji kojeg su svi zavoljeli.

Spustivši se u hodnik, Michael ga je nahranio, a zatim i sâm odlučio pojesti svoj doručak. Miris koji je dopirao iz velike i prostrane kuhinje, a širio se cijelom kućom, prolazeći kroz ključanice te male otvore ispod vrata u svaku od soba, mamio ga je, tjerajući ga da skoro poleti koliko je ubrzao korak. Uskoro, stepeništem na drugom katu prolomio se zvuk topota konja koji je prerastao u zvuk kotrljanja i vjerojatnog padanja po stepenicama, a kasnije u klaster očitih i glasnih jauka, popraćenih Aldovim prestrašenim mijaukanjem, koji su u zraku tvorili čudnovatu melodiju.

- Ju... tro. - jedva ih je pozdravio George s bolnim izrazom lica te razbarušenom kosom i nakrivljenim naočalama na licu.

- Namirisao si doručak? - upitao ga je Michael.

- Nisi trebao ostaviti otvoreni prozor.

- Ušao si kroz prozor? - šaptom ga je upitao blizanac, moleći se Bogu da ih Chiara ne čuje.

George mu nije odgovorio na pitanje, a Chiara ih je prekinula.

- Čula sam tresak i nadam se da ja neću morati nekoga tresnuti.

- Vjerojatno hoćeš dok vidiš što sam napravio. - pomislio je George sa smiješkom na licu.

- Sutra idemo! - uzbuđeno je rekla zaboravivši prethodnu rečenicu te stavljajući još kajgane na svoj ispražnjen tanjur. - Naravno, ako ostaneš živ od svojih gluposti, George.

Michael se blago nasmiješio, na što ga je njegov brat blizanac prostrijelio pogledom.

- Jedva čekam! - odgovorio joj je sarkastično.

Obojica su privukli stolice ka sebi te sjeli za maleni stol prekriven bijelim stolnjačićem na kojem se nalazilo mnoštvo namaza, dvije različite vrste kruha i peciva, kajgana, čaj, mlijeko i sokovi te mnoštvo šarenog i ukusnog, slatkog, zrelog domaćeg voća. Kratak i brzinski doručak u kojem je uspio isprazniti polovicu stola, Georgea je opet odveo do garaže, a za njime uskoro, iz znatiželje, i Michaela. Krečući prema garaži, spotaknuo se na Georgeovu odbačenu lopatu koja mu je, srećom, za milimetar promašila nos. Iz velike garaže pune alata, dopirali su različiti zvukovi lomljenja, bacanja i preslagivanja, što za Georgea nije bilo nimalo čudno.

- Oprezno, mehaničaru! - upozorio ga je Michael, na što je njegov brat od poda poskočio za dobrih desetak centimetara, uplašivši se.

Nacerio se, a George se okrenuo prema njemu, držeći motornu pilu u rukama. Michael je istog trena ustuknuo - za svaki slučaj.

- Shvatio sam poruku, Letherface. Motorna pila? Stvarno?

- Zapravo, tražim čekić, ali nikako da ga nađem.

- Ni ja ga ne bih našao u ovakvom neredu.

- Nered je zato jer sam ga tražio. I onako ćeš ti to pospremiti, hoćeš li?

- Neću. Možda, ali ako mi kažeš za što će ti čekić.

- Ma nije bitno. - odmahnuo je George rukom. - Ali, uglavnom, neću napraviti nikakvu glupost.

- Sumnjam, ti i glupost ste prijatelji.

- Jako smiješno. - preokrenuo je George očima tako da je mogao vidjeti vlastiti mozak koji je bio vrlo kompliciran. - Idem do Angeline. Moram joj nešto popraviti. - rekao je, namignuvši.

U misli je prizvao visoku djevojku tamne puti, duge, crne kose i prekrasnih plavih očiju u koje se, na prvi pogled, zaljubio.

- Da, da, znam ja te fore. Radije uzmi kliješta.

- Neće trebati, braco. - odgovorio mu je George ćušnuvši ga, a zatim brzinom svjetlosti izjurivši iz garaže, ostavljajući ga da počisti njegov nered.

Isprva neoduševljen, odbijajući te misleći kako obavlja Sizifov posao, Michael je počeo pospremati alate u garažu, pjevušeći, ušiju ispunjenih Beethovenovom Eroicom koja ga je pratila u stopu, stopivši se s njim. Ostatak jutra proveo je u svojoj muzičkoj sobi, svirajući. Muzička soba, koja se nalazila u potkrovlju, bila je vrlo prostana, a krasili su ju potporni stupovi, držeći težak krov, razni glazbeni natpisi i citati po svim zidovima te tri velika krovna prozora s mnoštvom prirodnog svjetla koje je osvjetljavalo zidove od ukrasne cigle i pokoja radosna, zelena biljka u svojoj tegli, okrenuta prema sjajnom suncu. Veliki kauč na razvlačenje na kojem je Michael uvijek znao odmarati nakon napornog školskog dana, velika led televizija te mali stakleni stolić s posudicom punom malih, slatkih zalogajčića davali su mjestu opuštajuć izgled. Kraseći sobu poput svjetlucavog dragulja koji krasi ogrlicu, bijeli Yamaha pijanino krasio je muzičku sobu, veselo čekajući glazbenika koji ga je uskoro zasvirao. Otvorivši pijanino namjestio je stolčić te razvukao polijepljene note poput velike harmonike, stavivši ih pred sebe. Protegnuvši prstiće preko cijele klavijature u svih petnaest durova i molova, dopustio je raznim melodijama da ga odvedu u neki drugi svijet, ispunivši sobu mekim zvukom žica koje su bile udarane nježnim batićima koje je preko tipaka pokretao svojim prstima.

* * *

Večer, koja je brzo došla, natjerala ga je da rano utone u san te da se spreman i pun energije probudi za nadolazeće sutrašnje putovanje. Bilo je osam sati kad je zakoračio u sobu i sa svog mobitela poslao poruku Lucasu.

Bok! Jesi li spreman jer ja jedva čekam?! Sutra ujutro u pola pet. Laku noć!
POSLANO U 20 : 01

Odloživši svoj mobitel na stolić, uzeo je ručnik, prebacivši ga preko desnog ramena, i pidžamu te se uputio prema kupaoni. Uputivši se, otvorio je vrata, upalio svjetlo te ušao. Razmjenjujući poglede s tušem i kadom, odlučio se za tuš, svukavši odjeću te zakoračivši na tople pločice, zatvarajući staklena vrata za sobom. Ugodna, topla voda poslala je kroz njegovo tijelo val topline koji ga je u trenu opustio, ispunivši kupaonu sablasnom maglom vodene pare te dovevši u njegove misli pejzaž Italije kojoj se veselio te u kojoj će, po prvi put s Lucasom, provesti ljeto. Pola sata ugodne i tople vode ispunjene mirisom gela za tuširanje kojim je mazao svoje tijelo, bilo je upropašteno glasnim lupanjem po vratima koje ga je prestrašilo, tjerajući ga na trzaj.

- Michael, otvaraj vrata! - proderao se George.

- Ubit ću te, prestrašio si me! Pa zar ne vidiš da je zaključano?! - odbrusio mu je prestrašen, no istovremeno i ljutit Michael.

- Moram se oprati, Angelina me slinila! - jecao je George jače, lupajući po vratima.

Michaela je obuzeo pošten smijeh kojeg je bezuspješno pokušao suspregnuti, ispunivši, osim kupaone, svaku sobu na katu istim.

- Daj više otvori ta vrata!!!

- Što je to za lupanje u devet navečer? - začulo se deranje iz dnevnog boravka koje je pripadalo Chiarinoj boji glasa. - Ako još jednom lupiš po vratima, ja ću lupiti tebe po njuški!

George je, siguran da će Chiara ostvariti svoju prijetnju, iste sekunde prestao lupati po vratima, dok je Michael počeo izlaziti iz kade.

- Evo, sad ću, pričekaj pet minuta.

- Nemam pet minuta! - odbrusio mu je skoro uplakani George.

Ubrzano se počevši brisati, na sebe je navukao tamnoplavu pidžamu, usput češljajući svoju plavu kosu. Otključavši vrata, George je, skoro se spotaknuvši preko praga te užurbano jureći prema umivaoniku, u nju uletio kao metak. Nasmiješeni Michael produžio je do svoje sobe u kojoj se zavalio u udoban krevet, uzevši mobitel koji je zavibrirao u ruke, vidjevši pristiglu poruku od Lucasa.

Dogovoreno, laku noć!
PRIMLJENO U 20 : 42

Legavši u svoj udoban, bijeli krevet, ugasio je noćnu lampu koja se nalazila na malom noćnom ormariću pored njegova kreveta. Uskoro je usnuo dubok san koji ga je odveo u neki novi svijet.

U snovima ulazimo u svijet koji je potpuno samo naš.
- A. P. W. B. D.

Harry Potter i zatočenik Azkabana

Njegov dug i spokojan san u četiri sata ujutro prekinulo je lupanje budilice koja je najavila vrijeme za ustajanje. Snažno ju lupivši te ju tako ugasivši, uspravio se i sjeo na krevet. Uklonio je svoju dugu kosu koja mu je smetala s očiju, dobro ih protrljavši, ugledavši mutnilo. S noćnog ormarića uzeo je svoje naočale, ispravivši mutnu sliku u svojim očima stavivši ih na njih. Dvaput je zijevnuo, a zatim ustao te se protegnuo. Na stolici ga je, uredno složena, čekala izglačana odjeća koju će obući za put. Spustivši se u kuhinju, obavio je brzinski doručak, uzbuđen oko putovanja.

- Michael, molim te da počistiš za sobom i opereš tanjure. - rekla mu je Chiara koja je svratila u kuhinju. - Za petnaestak minuta krećemo.

Opravši tanjure te počistivši maleni otočić u kuhinji za kojim je jeo, uzbuđeno je počeo odbrojavati minute do njihova kretanja.

- Je li sve spremno? Jeste li se spakirali? Tanjuri su oprani? Sobe su pospremljene? Gdje je George? - ispitala ga je Chiara umarširavši u kuhinju poput ljutitog vojnika, ne dobivši odgovor na zadnje pitanje.

- Sve je spremno, spakirani jesmo, barem ja, tanjuri su oprani, sobe su pospremljene, a George ne znam gdje je.

- Gdje ti je brat? No? - upitala ga je još jednom, no ovaj put nervozno.

Odgovorio joj je slijeganjem ramena.

- Dovuci ga ovamo da ga ja ne moram vući, ali za kosu!

- Da, kapetane! - pomislio je u sebi.

Bez razmišljanja odjurio je do Georgeove sobe, našavši ga kako bezbrižno leži na krevetu, prekriženih ruku koje je smjestio iza glave, zamišljajući kako pliva u moru, te zabijenih slušalica u uši, glazbe čiji su bubnjevi tutnjali u ritmu jazza, ispunjavajući, osim njegovih ušiju, i većinu njegove sobe. Tresući ga za opuštena ramena koja su se odmah ukočila Michaelovom trešnjom, trgnuo ga je. George je istog trena skočio iz kreveta te se uspravno dočekao nogama na podu.

- Ajde, idemo! Požuri, mama je nervozna! - upozorio ga je.

- A kad nije nervozna? - upitao ga je George preokrenuvši očima za tristo i šezdeset stupnjeva, vidjevši vlastiti, vrlo složen mozak.

- Znaš da je takva prije svakog većeg putovanja.

- Pomalo već sumnjam da su to oni dani.

Michael je također preokrenuo očima. - Tupane.

Dečki su se ubrzo spustili u predvorje, izašavši zajedno s ostalima iz kuće ispred koje su ih, točno u pola pet, čekali Andersonovi. Lucas ih je nasmiješeno pozdravio, držeći veliku putnu torbu i mali ruksak koji će ponijeti sa sobom. Zaključavši ulazna vrata, Chiara je najavila vrijeme za polazak.

- Hej, draga! - pozdravila ju je uzbuđena Emily izgrlivši ju.

- 'bro jutro! - odvratio im je Mike.

- Bok, George! - pozdravio ga je Lucas.

- Hej, mačak! Jesi li spreman za upoznavanje zgodnih talijanki? - upitao ga je zaintrigiranim izrazom lica.

- George, ne trabunjaj gluposti! - upozorila ga je Chiara ispustivši Emily iz zagrljaja, na što mu je Mike, uz smiješak na licu kojeg je morao sakriti od svoje žene, uputio i smiješak u očima koje su se, nasmiješene, nestašno sjajile.

- Na zapovijed, kapetane! - odgovorio joj je salutiranjem, odvojivši nestašan pogled od svog oca te uzbuđeno, poput kakva zeca, uskočivši na sve četiri u automobil.

- Vidim, neće vam biti dosadno na putu. - primijetio je gospodin Anderson sa smiješkom na licu i u očima koje su se sakrivale ispod okvira njegovih naočala.

- Zasigurno. - odgovorila mu je Chiara. - Mike, ti voziš.

- Naravno, draga.

Otključavši veliki prtljažnik Peugeota 3008, smjestili su svoje kofere tako da su zauzimali što manje mjesta.

- Čuvajte se i javite nam se po dolasku. - rekla je Emily, na što joj je Lucas uputio posljednji, nasmiješeni pogled.

- Naravno, hoćemo. - odgovorila joj je Chiara.

- Italijo, dolazimo ti! - uzbuđeno je uzviknuo, Mike, paleći auto te stavljajući sigurnosni pojas preko sebe.

Dečki, a zatim i Chiara, sjeli su u auto, a ispratilo ih je zadovoljno mahanje Andersonovih. Grimizna aura svitajuće zore protezala se cijelim horizontom koji je uskoro otkrio izlazeće, vatrenocrveno sunce te nebo prošarano bijelim stazama oblaka.