Michael je hodao dugim hodnikom koji ga je odveo do klavirskog odjela i do sobe 2 u kojoj bi trebao imati uvodni sat klavira. Približio se vratima, pokucao na njih, a zatim ušao u sobu. U njoj se nije nalazio nitko. Bila velika i svijetla. Bila je prozračna, a u njoj su se, na središnjem tepihu, nalazila dva Steinway & Sons crna klavira visoke kvalitete. Odlučio je da će svirati nešto do kad ne dođe njegov profesor. Ostavio je jaknu na vješalici, torbu na stolici, a zatim namjestio stolčić na željenu visinu i sjeo za Steinway. Bio je očaran čistim i jasnim zvukom ovog klavira. Uživao je svirajući za njim sve dok nije došao njegov novi profesor. Michael se digao sa stolčića i pozdravio ga.

"Dobro jutro! Michael Evans.", predstavio se rukujući se s profesorom.

"Drago mi je, Michael! Ja sam profesor Fritt. Benjamin Fritt.", govorio je. "Sjedni.", rekao mu je.

Profesor Fritt bio je visok muškarac smeđe kose u 30 - im godinama. Nosio je naočale pravokutnih okvira koje su mu baš pristajale licu. Imao je crnu bradu, a na desnom uhu malu naušnicu. Taj dan nosio je sivi sako, plavu košulju i plave traperice.

Michael je sjeo za klavir, a zatim je njegov profesor sjeo za drugi.

"Pa, Michael... Koliko dugo sviraš?", upitao ga je profesor Fritt.

"Sviram već dvanaest godina. Od svoje četvrte.", rekao je profesoru.

"Stvarno?", upitao ga je profesor. "Sviraš li još koji instrument?"

"Ne.", odgovorio mu je Michael.

"Što si svirao za prijemnu audiciju?", upitao ga je profesor znatiželjno.

"Svirao sam Beethovenovu sonatu u D - duru. Opus deset, broj tri.", odgovorio mu je.

"Bi li mi ju mogao odsvirati? Sjećaš se još?", upitao ga je profesor.

"Sjećam se.", odgovorio mu je Michael.

Profesor je ustao od klavira, a zatim sjeo za svoj radni stol i zavalio se u stolac skidajući naočale s očiju i držeći ih u desnoj ruci. Odložio ih je na stol, zatvorio je oči i prepustio se zvuku glazbe. Michael je počeo svirati i potpuno se upustio u karakter skladbe. Pustio je glazbi da ga cijelog prožme. Topao zvuk D - dura pod Michaelovim prstima ispunio je cijelu sobu i izazvao spokojan osjećaj. Njegove ruke bile su smirene, a tijelo mu opušteno. Svirajući, zamišljao je kako luta po najduljem proplanku, šeće po najvećoj šumi, pliva u najdubljem jezeru. Završni akord ostao je još dugo vremena zvoniti u zraku i zračiti toplinom. Nakon što je završni akord odzvonio, obojica su ostali u kratkoj tišini.

"Michael, impresioniran sam!", rekao mu je profesor vračajući naočale na oči.

"Hvala, profesore!", rekao mu je Michael.

"Sviđa mi se dinamičko stupnjevanje. Zvuk je bio jasan i topao kao što i treba biti. Sve teme su se čule, osim jedne. To mi je jedina zamjerka.", tumačio mu je profesor.

"U redu, razumijem.", odgovorio mu je Michael.

"Što se mene tiče, ovu godinu bih započeo s nečim malo težim, no ničim preteškim. Tek toliko da vidim kako se snalaziš.", rekao mu je profesor.

"U redu.", odgovorio mu je Michael.

Profesor je ustao i otišao do ormara u kojem su se nalazile police koje su bile prepune različitih notnih zapisa i knjiga. Izvadio je ključeve, otključao ormar i počeo tražiti.

"Ovu knjigu", rekao je pokazujući Michaelu knjigu crvenih korica, "ću ti dati da ju malo proučavaš. Ima korisnih stvari što se tiče tehnike, artikulacije, fraziranja i tako nekih sitnica."

"Može.", odgovorio mu je Michael.

"Inače...", započeo je profesor. "Svaka dva tjedna okupe se svi učenici klavirskog odjela pa imaju priliku odsvirati neku skladbu, međusobno se slušati i naučiti nešto novo od drugog profesora. Jedan tjedan sam ja, drugi tjedan je drugi profesor i tako. Ako si zainteresiran i ako uspiješ spojiti to što ću ti dati, možeš svirati za dva tjedna.", govorio mu je profesor tražeći po ormaru.

"Odlična ideja!", rekao je Michael.

"Evo! Našao sam!", uzviknuo je profesor zadovoljno, pronašavši skladbu koju je tražio.

Michael je na profesorov uzvik poskočio dva centimetra uvis sa stolice.

"Molim te, pričekaj me samo pet minuta. Idem ti to iskopirati.", rekao mu je.

"U redu.", odgovorio mu je Michael.

Profesor je napustio učionu, a Michael je pomislio kako mu je drago što ima tako dobrog profesora. Činio mu se veoma dobrim. Odjednom je primijetio da mu je mobitel u džepu hlača zavibrirao. Zaboravio ga je stišati. Kad ga je izvadio, ostao je u šoku.

"Pozvala sam Olivera i Andersonove da nam se priključe na večeri večeras. Pripremit ću lazanje kakve i baka peče. :-)"

PRIMLJENO U 10 : 23

Ovo je bila Chiarina poruka koja ga je dočekala. Michael nije znao kako da zaustavi večerašnju večeru, no morat će naći nekakav način. Nije dobra ideja da Chiara pozove Olivera na večeru, pa makar mu se htjela samo i zahvaliti. Ona misli da je cijeli slučaj završio i ne smije saznati da Michael i George pokušavaju otkriti pravog počinitelja, a kamo li da im u tome pomaže Oliver. Također, nebi bilo dobro da sazna da je Mike prijetio Michaelu. Michael je odabrao kontakte, a zatim proslijedio Chiarinu poruku Georgeu.

PROSLIJEĐENO U 10 : 25

Nakon što je proslijedio poruku Georgeu, profesor Fritt ušao je u sobu i zatvorio vrata za sobom. Michael je brzo spremio mobitel i obrisao znojno čelo tako da profesor ne primijeti.

"Izvoli.", rekao je profesor stavljajući note Mađarske rapsodije br. 5 u e - molu Franza Liszta pred Michaela. "Doma si ih samo polijepiš.", rekao mu je.

"U redu. Hvala Vam.", zahvalio mu se Michael.

"Ako imaš vremena, htio bih ti pokazati par stvari na koje trebaš paziti kod ovog.", rekao mu je profesor.

"Naravno!", odgovorio mu je Michael.

"Pomakni se samo malo da ti pokažem.", rekao mu je, a zatim je Michael ustao sa stolčića. "Nešto od toga je i meni bilo problem kad sam to svirao davnih dana pa da ti odmah skrenem pozornost na te stvari."

Uzeo je olovku i počeo označavati mjesta.

"Ovdje... Odsviraš, digneš, vežeš slijedeće tri.", rekao mu je. "Razumiješ?", upitao ga je svirajući mu taj dio.

"Da.", odgovorio mu je Michael.

"Takt dvanaest - ovaj crescendo treba biti do dna tipke i treba doslovno izgledati kao da mijesiš tijesto da se dobije dobar ton.", tumačio mu je svirajući.

Michael se nasmijao, a profesor je zatim okrenuo slijedeće dvije stranice.

"Tu pazi na sekstole i četvrtinke jer ritam može biti zbunjujuć.", rekao mu je. "I zadnje, pazi da u ovom taktu ne bude ta - e - fe, nego ta - te - ti. Triola.", govorio je. "U redu?", upitao ga je završivši s tumačenjem.

"U redu, razumijem.", odgovorio mu je Michael.

"Ok. Za slijedeći put onda svaku ruku nauči posebno, perfektno. Drugi put ću ti još dati jednog Bacha - baš razmišljam kojeg - i etidu od Czernyja.", govorio mu je profesor. "Možeš ići.", rekao mu je.

"U redu. Hvala!", odgovorio mu je Michael.

Michael je ustao, uzeo note, spremio ih u torbu, a zatim torbu stavio na leđa.

"Doviđenja!", pozdravio je profesora, a zatim otišao iz sobe i zatvorio vrata.

"Doviđenja!", odgovorio mu je profesor sa smiješkom na licu.

Michael je pogledao na svoj ručni sat koji je pokazivao deset sati i četrdeset minuta, a zatim se uputio kroz hodnik do potkrovlja gdje bi trebao imati sat praktične pedagogije. Put do potkrovlja bio je dosta dug. Trebalo je proći svim tim stepenicama, a da se ne zadihaš. Michaelu to nije uspjelo. Nakon pet minuta hodanja stigao je u potkrovlje duboko dišući i gutajući zrak pored krovnog prozora.

"Prokleta kondicija!", rekao je sam sebi po tiho, uhvativši se za koljena pred vratima potkrovlja.

Predahnuo je, uspravio se, otvorio vrata, a zatim sjeo na klupicu koja se nalazila ispred učione i izvadio mobitel. Neki su sjedili na klupici, dok su se drugi nalazili po podu, a par ih je stajalo. Nije pozdravio nikog kad ih još ni ne pozna sve. Danas je u njega gledalo manje ljudi nego jučer, no nije mogao ne primijetiti da one tri iste cure govore nešto o njemu.

"Mogle biste biti barem malo manje očite.", pomislio je u sebi.

Pokušao ih je ignorirati. Bilo je pet minuta prije početka sata kad je u potkrovlje uletjela Maya. Drvena klizna vrata je pogurnula tako jako da su ona udarila u bijeli zid i odbila se od njega zatvarajući se. Ostali su poskočili sa svojih mjesta za dobrih deset centimetara. Bijesno je koračala hodnikom. Zvuk njezinih cipela s visokom petom odzvanjao je cijelim potkrovljem. Svi oni koji su stajali na hodniku maknuli su joj se s puta.

"Mayo?", upitao ju je Michael zabrinuto.

"Gdje je ta kučka!?", hodala je hodnikom urlajući.

Žamor ljudi u potkrovlju odmah je prestao. Stala je, a zatim pogledala u ljude na klupici. Ugledala je tri djevojke koje su se preplašile.

"Tu si!", zaderala se na Vicky.

"Dramatična glazba u pozadini. Bubnjeve, molim!", dobacio je dečko kovrčave kose i velikih štreberskih naočala Mayi, nasmijavši se. Ona ga je pogledala bijesno.

"S tobom ću se obračunati poslije, izbrisati ti taj smiješak s lica i nabiti te na te tvoje štreberske naočale!", zaprijetila mu je. "A sad si ti na redu!", rekla je pokazujući kažiprstom na Vicky.

"Što želiš?!", upitala ju je Vicky dignuvši se s klupice.

Djevojka pored nje uhvatila ju je za ruku i rekla joj da sjedne, no Vicky ju nije slušala, nego je nasilno izvukla ruku iz njezine i polako, bahato i praveći se važnom, krenula hodati prema Mayi.

"Što želim?!", upitala je nju Maya. "Želim da prestanes srati o meni, Michaelu i drugima iza leđa inače ću ti slomiti ruke i noge!", rekla joj je derajući se na nju i prijeteći joj prstom.

Ljudi s drugog kraja hodnika koji su čekali pred drugom učionom samo su gledali u scenu koju su one dvije napravile i komentirali za sebe, u tišini.

"Oprosti?", upitala ju je Vicky ogorčeno.

"Nemoj ti meni ništa "oprosti"!", zaderala se Maya na nju napravivši grimasu na riječ "oprosti".

"Istina boli, ha?", upitala ju je Vicky. "Ljudi trebaju znati kakva si!", rekla joj je pakosno.

"Nitko još ne zna kakva sam, ali upoznat će me, a boljet će tebe dok te steriliziram, kravo nepodojena!!!", zaderala se Maya najjače, a zatim krenula na nju.

Obje su se zakačile. Počele su se čupati. Maya se izvukla iz njenih ruku, bacila svoju torbu koju je držala na ramenu Michaelu koji ju je uhvatio, a zatim opet nasrnula na nju. Tukle su se, čupale i derale, a zatim je Maya bacila Vicky na pod. Sad su se tukle na podu. Nitko nije poduzeo ništa. Kad je Michael vidio što se događa, utrčao je između njih dvije i pokušao odvojiti Mayu koja je i dalje nasrtala na Vicky, dok je Vickyna prijateljica pokušavala odvojiti nju od Maye. U tom trenutku u potkrovlje je ušao profesor Thomas i zaustavio svađu.

"Kakva je to buka?! Što se to događa?!", upitao je derajući se na njih. "K ravnatelju! Iste sekunde! Ti, ti, ti i ti!", derao se pokazujući na Mayu, Michaela, Vicky i njezinu prijateljicu Tenu.

Maya je ustala i probala popraviti svoju zamršenu kosu, a zatim se otresti od prašine. Podigla je torbu s poda pokraj koje je ugledala svoj pramen ljubičaste kose. Pogledala je Vicky veoma ljutitim pogledom i kao da će joj iskopati oči, dok joj se Vicky na to samo naslađujuće nasmijala. Maya je opet nasrnula na Vicky, ali ju je Michael uspio zaustaviti.

"Sad mi je dosta! Iste sekunde k ravnatelju!", zaderao se profesor Thomas crvena lica ponovno. "Ostali u učionu!", rekao je.

Michael, Maya, Vicky i Tena spustili su se na prvi kat u desno krilo palače gdje su našli ravnateljev ured. Maya, koju je vodio i držao Michael za svaki slučaj da opet ne napadne Vicky, nije htjela ići k ravnatelju.

"Ja nisam napravila ništa! Ova kučka je započela prva time što je srala okolo po nama!", govorila je Michaelu ogorčeno.

"Ako nećeš otići ravnatelju, ja hoću!", zaprijetila joj je Vicky.

"Da, idi i odma mu reci kakva si!", zaderala se Maya.

"Mayo, idemo.", rekao joj je Michael smireno. "Izvući ću nas.", šapnuo joj je vodeći ju.

Michael je pokucao na vrata ravnateljevog ureda, a zatim je čuo ravnatelja kako odgovara s "Naprijed!" Pokazao je Vicky na vrata, poručujući joj neka izvoli ući. Pogledala je Mayu s naslađujućim izrazom lica, a zatim je ušla u ravnateljev ured s Tenom.

"Zgnječit ću tu kučketinu ko jebenu rajčicu!", rekla je Maya Michaelu bijesno i tiho.

"I ja ću ti pomoći u tome, ali sad idemo.", rekao joj je pustivši ju i pokazavši joj rukom na vrata da uđe prva.

Maya je ušla u ured, a Michael za njom, zatvarajući vrata.

"Dobar dan!", pozdravila je Vicky ravnatelja.

"Dobar dan, djeco!", pozdravio je on njih radosno. "Mogu li vam pomoći?", upitao ih je.

Ured ravnatelja Halsena bio je jako velik i prostran. Bio je bijele boje, jako osvijetljen, a na drvenom podu na sredini sobe nalazio se crveni pleteni tepih. Ravnatelj je sjedio za drvenim smeđim stolom na udobnoj stolici. Na stolu se nalazila hrpa različitih papira i mapa. Na svakom zidu nalazile su se po dvije slike koje su prikazivale pejzaž Velike Britanije, a u dva drvena ormara koja su se nalazila pored njegova stola, nalazile su se staklene figurice različitih oblika.

"Zapravo, došli smo ovdje zbog nečeg što se dogodilo...", počeo je Michael.

"Maya se dogodila.", rekla je Vicky prekidajuću ga i pogledavši Mayu smijući joj se.

Maya je stajala s prekriženim rukama pored Michaela i lupala petom o pod. Namjerno je izbjegnula Vickyn naslađujući pogled gledajući okolo po sobi, samo ne u nju.

"Maya me prvo izvrijeđala, a zatim napala pred cijelim razredom!", govorila je Vicky ravnatelju.

Maya je sad konačno pogledala u Vicky.

"Ooo, ne ne ne! Ta kuč...", govorila je prekriženih ruku obraćajući se ravnatelju, a zatim se zaustavila na "kuč" kad ju je ravnatelj pogledao.

"Ta... Djevojka...", nasmiješila se Maya, a zatim nastavila, "... je počela prva. Imam dokaze na mobitelu koji upućuju na to.", govorila je vadeći mobitel iz torbe.

"Svi dokazi koje ima su jedna velika laž! Sve ih je sama lažirala!", govorila je Vicky braneći se.

"Hoćeš reći da sam napravila lažni Instagram profil s tvojim imenom i prezimenom?", upitala ju je Maya. "Ne, hvala. Radije bih oblizala dasku na školjki, nego ikad izgovorila tvoje ime, a kamo li ga napisala.", rekla joj je tražeći dokaze po mobitelu.

"No, no...", rekao je ravnatelj Mayi.

Ona se pravila kao da ga ne čuje i dalje tražeći po mobitelu.

"Što je taj instagram?", upitao ju je.

"O Bože...", rekla je izdahnuvši i preokrenuvši očima. "Sad ćete vidjeti.", rekla mu je.

"Neće on ništa vidjeti!", rekla je ljutita Vicky Mayi.

Krenula je prema njoj i pokušala joj iščupati mobitel iz ruku. U taj čas obje su se počele svađati, naguravati i nadglašavati sve dok ih ravnatelj nije zaustavio.

"Djevojke!", povisio je ton. "Mir!"

"Ne mogu se smiriti sve dok ne dokažem da je ona prva počela!", rekla je Maya ravnatelju pokazujući na Vicky. "Evo!", rekla je, a zatim došla do njega i pokazala mu dokaze na mobitelu.

Dokazi na mobitelu bile su Instagram priče koje Vicky nije uspjela ukloniti na vrijeme.

"Prvi dan škole.", počela je govoriti Maya oponašajući Vickyn glas i rugajući joj se.

Kliznula je na slijedeću priču.

"Prvi sat bio je koma.", govorila je i dalje oponašajući Vicky. "Reći ću vam samo jedno: sekta i plavokosi idiot.", preokrenula je očima.

Zatim se nakašljala, popravila kosu, zaključala mobitel i primila ga objema rukama držeći ga ispred šosa. Prekrižila je noge i čekala ravnateljev odgovor.

"Je li to istina?", upitao je Vicky.

"Vidite da laže! Kuja laže čim zine!", rekla mu je opet, pokušavajući se obraniti.

"Gospođice?", upitao ju je.

"Bailey.", odgovorila mu je.

"Da... Gospođice Bailey... Ne možete koristiti takav riječnik.", upozorio ju je.

"Dobro, ali to sve ne isključuje činjenicu da me napala!", govorila je.

Ravnatelj je izdahnuo, a zatim stavio ruku na čelo.

"Vas dvoje... Što se stvarno dogodilo?", upitao je Michaela i Tenu.

"Pa...", počeo je Michael. "Čekali smo profesora Thomasa, a zatim je Maya došla gore, sjela na klupicu i Vicky ju je napala.", odgovorio mu je pokušavajući izvući Mayu.

Vicky je pogledala Michaela ljutito i škiljeći u njega, a zatim Tenu kojoj je dala do znanja bi se trebala zauzeti za nju i braniti ju, a ne samo šutjeti cijelo vrijeme.

"Vicky, je li to istina?", upitao ju je ravnatelj.

Vicky se okrenula od Tene i pogledala u ravnatelja.

"Pa ne vjerujete valjda njima?!", upitala ga je pokazujući na Mayu i Michaela.

"Ooo, vjerujte. Imam još jedan dokaz.", rekla je Maya.

Počela je kopati po torbi, a zatim je iz torbe izvadila nešto ljubičasto.

"Prepoznaješ li to?", upitala je Vicky približivši joj se i mašući joj iščupanim pramenom svoje kose pred očima. Slatko joj se nasmijala u lice i gledala ju kako bijesni.

Vicky nije znala u kakvu se nevolju upravo uvalila.