Vedar i sunčan dan čistog neba, bez ikojeg oblaka, najavljivao je početak jednog dugog petka za Michaela Evansa i njegovog najboljeg prijatelja. Zrak je odisao kasnoljetnim mirisom, mirisom slobode i opuštanja. Za promjenu, današnje zlatnožuto, malo sunce otjeralo je teške i tmurne oblake koji se nad Velikom Britanijom nadvijaju skoro cijelu godinu, tjerajući tako stanovnike Stretforda da bez svojih kišobrana - koje moraju obavezno ponijeti kud god da išli - izađu u svoja dvorišta i na ulice, radosni pod velikim zrakama sunca. U predgrađu Stretforda, u ulici Vauxhal road, na broju tri, u dnevnom boravku upravo su sjedili on i Lucas te nestrpljivo čekali. Veliki zidni sat Michaelovog dnevnog boravka činio ga je sve nervoznijim, ubrzano odbrojavajući četrdeset i pet minuta do početka prijemne audicije za koju su se spremali dugih devet osnovnoškolskih godina, za jedan od najpoznatijih srednjoškolskih glazbenih konzervatorija - Konzervatorij Trinity u Manchesteru.

Michael Evans, naizgled običan šesnaestogodišnji tinejdžer do ramena plave kose i crnih štreberskih naočala koje su mu padale s lica, nervozno je prtljao po rukavu svoje bijele košulje, neprestance razmjenjujući poglede s Lucasom, ručnim satom i zidnim satom, ne vjerujući ručnom te razmišljajući o onome što će mu donijeti današnji dan. Kroz misli su mu projurili dvanaest dugih godina te rad i trud koje je uložio u sviranje klavira, znajući da danas mora dati sve od sebe. S druge strane, mjesec dana stariji Lucas, dječak smeđe kose i blago pjegastog lica koje je naslijedio od svoje majke, opušteno je sjedio zavaljen u udoban, kožni kauč te povremeno pogledavao svog prijatelja, uputivši mu s vremena na vrijeme pokoji opušteni smiješak.

- Dečki, idemo! Zakasnit ćete na audiciju! - čuo se povik iz hodnika kuće nalik na foaje hotela.

Gromoglasni povik Michaelove majke Chiare prekinuo je tišinu u dnevnom boravku. Obojica su si uputili poglede, a zatim izjurili iz dnevnog boravka, dok je ona popravljala ruž na svojim crvenim usnama boje trešnje koje su se slagale s njenom bakrenocrvenom bojom kose i blagim, nježnim licem.

- George, nahrani ribice! - viknula je još jednom, usput uzimajući torbu i ključeve od auta.

Michael ju je, odlučivši da je, unatoč nervozi, vrijeme za šalu, pogledao te ispravio: - Mama, ja sam George.

- O, dijete drago, oprosti! Identični ste do u pjegicu! - ispričala mu se. - Michael! - povisila je ton u nadi da će ozvati svoje drugo dijete.

- Ne deri se, ja sam Michael! - pokušavši suspregnuti smijeh rekao joj je.

- E, ovo je bila vrlo loša šala! Crta u auto, odmah!

Na sve te silne povike, glasnije od glazbe koja je tutnjila u njegovim slušalicama koje je zabio duboko u uši, iz sobe je izjurio Michaelov zbunjeni brat blizanac George, promatrajući ih. Izlazeći iz hodnika te se približavajući vratima, Chiara ga je spazila te mu sa smiješkom dobacila: - Ribice. Smjestivši se u auto te čuvši da ga je već upalila, Lucas se zabrinuto osvrtao oko sebe, primijetivši da mu nešto nedostaje.

- Lucas! - viknuo je Michael također primijetivši. - Tvoja gitara!

Istog trenutka, kao metak, izjurio je iz automobila te otrčao u kuću gdje je vidio da ga gitara u prekrasnom kožnom koferu crne boje čeka naslonjena na kauč. Brzo ju je ugrabio, izgrlio, usput tresnuo ulaznim vratima, a zatim se zavalio u udobno prednje sjedalo automobila. Cijeloga puta prebirao je prstima desne ruke po lijevoj nadlaktici, ponavljajući prstomete svojih skladbi, dok je Chiara povremeno povisivala ton na nespretne manchesterske vozače, a Michael s njom razmjenjivao zabrinute poglede preko vozačkog zrcala, u glavi gomilajući slike neuspjeha koje su ga tjerale na pretjerano znojenje i ludo lupanje srca, sve dok nisu stigli pred školu gdje se njegovo stanje još više pogoršalo. Parkirajući automobil na velikom asfaltiranom parkiralištu iza kojeg se nalazio tipičan, uredno, na točno pet centimetara pokošen britanski travnjak s velikim, gotičkim bunarom, razdvojen mnoštvom puteljaka napravljenih od sitnog kamenja, a iza njega grandiozna palača, ponosno je izustila - Evo nas, Trinity! - vadeći ključ s mnogo metalnih privjesaka iz brave upravljača te zatežući parkirnu kočnicu. Ona i Lucas izašli su iz auta i krenuli, sve dok nisu vidjeli da im nedostaje Michael koji je još uvijek sjedio na stražnjem sjedalu, poželivši da može zauvijek tu ostati i samo promatrati izdaleka. Kad ga je ugledala, prišla mu je s blagim smiješkom na licu, pružajući mu ruku da izađe.

- No, no, znam da će moj mali dečko briljirati.

- Mama, više nisam mali. - procijedio je nelagodno, pri čemu su mu se obrazi zarumenili, a Lucas mu se blago podsmijehnuo.

Shvativši da mu ne preostaje ništa drugo doli prihvatiti ruku, izašao je iz automobila.

- Možda više nisi, makar ćeš za mene uvijek biti, no to me neće spriječiti da ti udijelim jednu veliku pusu! - radosno mu je rekla poljubivši ga u čelo i grleći ga. U zagrljaj je privukla i Lucasa te im se obratila: - Ajde, opustite se, znam da ćete briljirati.

Njen topao zagrljaj pun brižnosti i sreće malo je, no i dalje nedovoljno, uspio opustiti Michaela. Topao zagrljaj, topliji od kasnoljetnog sunca, podsjetio ga je na njenu podršku koju mu je uvijek pružala na njegovom putu.

- Idite tamo i razvalite im dupe! - rekla im je namignuvši.

Izmamivši blagi smiješak na njegovo i Lucasovo lice okrenula se, sjela u automobil i otišla, ostavljajući ih da pokažu i daju od sebe sve što mogu. Hodajući preko urednih staza napravljenih od sitnog kamenja, ispred njih se, obasjana suncem, počela izdizati grandiozna gotička palača, dostignuvši tako svakim napravljenim korakom puni sjaj i visinu u Michaelovim i Lucasovim očima. Smještena u objekat bivše palače zemljanih tonova s mnoštvom prekrasnih lukova upotpunjenih prozorima, ornamentima i dva visoka tornja pred velikim ulazom sa stepenicama, škola je davala grandiozan dojam. U obliku slova U, velik, vodoravan brod spajao je dva poveća krila palače.

- Wow! - uzviknuo je Lucas zapanjeno. - Grandiozno!

- Uistinu. - složio se Mihael s njegovim riječima. - Podsjeća me na na kraljičinu palaču.

- I mene. Gdje je tu ulaz? - upitao je Lucas zabrinuto češkajući svoj zatiljak.

- Vjerojatno ispred nas. - odgovorio mu Michael slegnuvši ramenima. - Pitat ćemo nekoga, hajde.

Približavajući se velikim staklenim vratima koja su se nalazila na vrhu stepeništa, dečki su vidjeli poznatu siluetu koja im je dolazila ususret, postajući sve jasnija svakim korakom. Zgodan, sredovječan čovjek tamnosmeđe kose, naočala koje su mu pristajale licu te uredno održavane rijetke, crne brade, obučen u nebeskoplavu košulju i kaki hlače, izašao je kroz vrata te ih radosno ugledao.

- Tata? - zbunjeno je upitao Lucas.

Bio je to Matthew - Lucasov otac.

- Dečki, stigli ste! - uzbuđeno je uzviknuo razmijenivši pogled s njima i ručnim satom. - U komisiji sam, slijedite me.

Michael je razmijenio zabrinuti pogled s Lucasom.

- Pazi ga se, strog je. - šapnuo mu je Lucas.

- Mali, čuo sam te. - odvratio mu je Matthwe.

Michael je razvukao desnu stranu lica u blagi smiješak, slijedeći gospodina Andersona. Slijedeći ga kroz ulazni hodnik, vrata su otkrila ulaz u veliko i prostrano predvorje visokog stropa s mnoštvom krovnih prozora koji su propuštali zrake sunca. Bijeli zidovi bili su ukrašeni portretima poznatih klasičara i romantičara, od kojih je Michaelu prvi za oko zapao portret zlatnog okvira Ludwiga van Beethovena. Poveće tegle iz kojih su izvirali uredno porezani grmovi, no i pokoje nisko ukrasno drvce, par stolova i moderne punjene vreće, krasili su predvorje, dajući mogućnost učenicima da svoje slobodne sate provode tamo, razgovarajući i međusobno se družeći. Mjesto koje je iznutra djelovalo jako toplo pružalo je Michaelu osjećaj smirenosti i spokoja, barem na neko vrijeme. Hodajući predvorjem, škola mu se sve više i više počela sviđati, a njegove oduševljene i zapanjene oči kroz naočale su promatrale unutrašnjost, diveći joj se, gutajući ju i tražeći još. Izabravši još jedno veliko stubište koje se nalazilo ravno ispred njih, gospodin Anderson ih je odveo na drugi kat koji je također bio velik i prostran. Jedan od hodnika kojim su koračali, ispunjen mnoštvom vrata u kojima su se smjestile učione, doveo ih je do visokih, tamnosmeđih, hrastovih vrata velike koncertne dvorane. Otvorivši ih, zapljusnuo ih je zvuk žamora mnoštva učenika, popraćen ponekim uštimavanjem violinskih i gitarskih žica. Ušavši u grandioznu dvoranu, veličine dvije škole Trinity, dečki su uvidjeli mnoštvo crvenih sjedala koja su bila postavljena u redove i prostirala se do samog vrha stropa. Grandiozno osvjetljenje mnoštva reflektora i svjetala zaokupilo je Michaelovu pozornost koju je uskoro usmjerio na veliku pozornicu od drva mahagonija na kojoj se nalazio crni, koncertni klavir Steinway & Sons. Na stotine učenika sjedilo je na svojim mjestima, od kojih su neki bili sa svojim roditeljima koji su im dobro došli kao podrška.

- Udobno se smjestite i uživajte. Sretno! - rekao im je Matthew radosno, produživši dvoranom te ostavljajući dečke iza sebe da se smjeste.

Dalje predvođen zadivljenim Lucasom, Michael ga je slijedio do najvišeg reda sjedala iz kojeg se pružao najljepši pogled na cijelu dvoranu. Nakon što je Lucas pažljivo odložio svoj crni, kožni kofer u kojem se nalazila gitara, dečki su se s olakšanjem zavalili u udobna, crvena sjedala, promatrajući dvoranu kojoj se nisu mogli nadiviti.

- Nisam očekivao da će škola biti tako moderna. Ipak je to bivša palača. - progovorio je oduševljeni Michael.

- Ovo je san, Michael! Ovo!

Žamor učenika uskoro se počeo primjetno stišavati, tjerajući Michaela da se priupita što se događa. Vidjevši svjetla reflektora koja su se uskoro počela lagano gasiti, zamračujući tako veliku dvoranu, shvatio je da je vrijeme početka audicije. Jedino osvijetljeno mjesto bila je pozornica ispred koje se nalazio veliki drveni stol za kojim su sjedili članovi komisije i ispunjavali različite papire.

- Lucas Anderson. - odjeknuo je piskutav glas koji je već napetu tišinu u dvorani učinio još napetijom.

Isprva nesvjestan da je njegovo ime bilo prozvano, Lucas je opušteno sjedio na crvenoj stolici te očima, iako je bio mrak, prolazio kroz učenike u dvorani.

- Jesi li ti svjestan da je tvoj red? - upitao ga je Michael.

Lucas mu je uputio zbunjen pogled.

- Moj red? Za što?

Isti glas ponovo je prozvao Lucasovo ime, na što je on, sav ljubičast od straha, shvativši što je čuo, uputio pogled svom prijatelju te mu odmahivao glavom u ritmu glasnog bubnjanja njegova srca.

- Lucas, priberi se i slušaj me! Vjerujem u tebe. Ti si najtalentiranija osoba koju poznajem. Uzet ćeš svoju gitaru i pokazati im što znaš. U redu? - ohrabrivao ga je njegov prijatelj trknuvši ga u rame.

Lucas mu je potvrdio glavom, a zatim izdahnuo, udahnuo i ponovno izdahnuo, uzevši svoju gitaru te odlučno ustavši i uputivši se prema pozornici uz isti glas koji je njegovo ime prozvao i po treći put. Stupio je na povišenu pozornicu, uzeo klavirski stolčić, namjestivši ga na svoju visinu, a zatim sjeo i priljubio veliku, ulaštenu i sjajnu smrekovu gitaru uz sebe, polegnuvši ju u svoje krilo. Pogledao je svog oca koji mu je uzvratio pogled pun ponosa i radosti s druge strane komisijskog stola. Žuto svjetlo osvjetljavalo je samo njega koji je živio svoj svijet u glazbi koju je, prebirući po tankim žicama gitare, stvarao svojim prstima. Red učenika, koji se polako smanjivao, u Michaelu je opet počeo izazivati osjećaj nervoze i straha. Isti piskutavi glas odjeknuo je dvoranom, no ovaj put ozvavši njegovo ime. Odlučno je ustao, a zatim krenuo prema pozornici. Naklonio se, namjestio klavirski stolčić na svoju visinu te strpljivo iščekivao tišinu, diveći se ljepoti klavira.

- Ja to znam i ja to mogu! - ponavljao je u mislima u kojima je mjesta bilo samo za glazbu.

Njegovi nježni prsti dotaknuli su prve tipke klavira, oktave kojima je počela skladba, ispuštajući u zrak prve lagane, tihe note Beethovenove sonate za klavir u D - duru koja je svakom odsviranom oktavom u prva tri takta postajala sve glasnija. Nježne, prozračne terce proizvedene mekoćom žica klavira donijele su olakšanje nakon velikog crescenda koji se nazirao u svakom taktu. Krečući se u zvuku glazbe, svirao je sve žustrije i strastvenije, poštujući sve oznake i Beethovenovu genijalnost napisane sonate, uživajući u čistoći basovih i mekoći gornjih žica, sve dok ga završnih par taktova nije odnijelo u more uzbuđenja koje ga je proželo odsviranim fortissimo akordom koji je dugo vremena nakon završetka prvog stavka nastavio odzvanjati velikom dvoranom, stopivši se sa sjetnom melodijom drugog stavka. Ljepota i nježnost trećeg stavka odvele su ga u spokojne šume u kojima je lutao mislima, tražeći rješenje do četvrtog stavka punog uzbuđenja koji je završio tihim, velikim D, opuštajući ga. Pustio je završnu notu da odzvanja u kutiji klavira, nečujnu publici, te da ju ispuni nježnim, obojanim zvukom. Odsviravši sonatu uputio se na svoje mjesto pored Lucasa, nestrpljivo iščekujući rezultate. Dok je iščekivao, Lucas je počeo gristi svoje duge nokte koji bi mu trebali biti samo za sviranje, a ne i za grizenje. Sljedeći na redu bili su oni kojima prezime počinje na slovo H.

- Paula Hahn. - prozvala je članica komisije.

Na pozornicu je ušetala riđokosa djevojka. Svirajući violinu, oduševila je komisiju prpošnošću i poletnošću svog gudala po tankim, napetim žicama koje su proizvodile zvukove Mozartove sonate za violinu u Es - duru. Red je došao na kandidate s prezimenom na slovo M, gdje je svoje mjesto dobio dječak crne kose s naočalama na nosu, Luca Mayes, svirajući kao da mu note teku venama. Slijedila ga je Maya McGravitt, čije su čudna naušnica u uhu, duga smeđa kosa s ljubičastim pramenovima i crna odjeća natjerale Michaela i Lucasa da razmijene poglede ispod obrve. Lucasove usne bezglasno su oblikovale riječ sekta, na što je Michael morao suspregnuti smijeh. Vidjevši da svira udaraljke, Michael je uživao, dok Lucasu nisu bile najdraže. Postajući sve nervozniji, u pauzi koja je uskoro uslijedila, Michael je odlučio protegnuti noge i osjetiti pokoji udah svježeg zraka. Na izlazu iz dvorane dvojac je vidio grupu od tri djevojke koje su ih povremeno pogledavale i, njima neprimjetno, no dečkima dosta primjetno, ogovarale na račun njihova sviranja. Zadovoljivši se preokretanjem očima Michael je produžio dalje, nestavši iza ugla prvog zida, dok se Lucas zaustavio i malo ih bolje promotrio.

- Mislim da će netko imati probleme. - prosiktao je kroz ravne, bijele zube.

- Mi? - upitao ga je Michael zbunjeno. - Zasigurno.

- Ne, mislim na njih. - odgovorio mu je Lucas pokazujući na djevojke.

- Možda.

- Možda, ali ne želim sad razbijati glavu time. Imam sjajan osjećaj.

- Kakav?

- Mislim da smo prošli. - odgovorio je Lucas samopouzdano.

- Ja baš i nemam.

- Michael, opusti se, sve će biti u redu.

Pogledavši na svoj ručni sat koji je dobio za petnaesti rođendan, vidio je da pokazuje vrijeme da se priključe ostalima u velikoj dvorani i čuju rezultate audicije.

- Molila bih vas za par trenutaka tišine i strpljenja. - počela je predstavnica komisije piskutajući. - Kolege i ja odlučili smo tko je od vas prošao audiciju i zaslužio mjesto u ovoj ustanovi.

Starija žena kovrčave, smeđe kose, nezgrapno stojećeg sakoa koji je jedva ostao zakopčan, izgledajući kao da će svakog trenutka eksplodirati te izgubiti sve gumbe, i šosa koji je jedva prekrivao njene noge veličine nogu koncertnog Steinwaya nataknute u najuže cipele s niskom petom, gledala ih je isprepletenih prstiju veličine cumberlandskih kobasica preko svojih okruglih naočala u koje je udarala direktna svjetlost reflektora.

- Meni je jako žao, no, kao što znate, samo je dvadeset i pet upisnih mjesta. Ja mislim - a i ostali članovi komisije se, ja se nadam, slažu sa mnom - da svatko od vas ima talent i da bi ga jako dobro isklesao u ovoj instituciji, no regule moraju biti ispoštovane.

Tu je zastala te duboko izdahnula, spustivši svoju glavu koja je otkrila njen poveći podbradak.

Uzevši popis primljenih, počela je: - Ovo je lista onih koji su prošli. Kad prozovem vaše ime, molim vas da istupite ovdje na pozornicu. Ove godine, nažalost, nemamo jesenski rok jer smo svih dvadeset i pet kandidata uspjeli izabrati sada.

- Iskreno se nadam da smo nas dvojica među tih dvadeset i pet. - šapnuo je pomalo drhtavim glasom Michael Lucasu.

Rastvorivši svoj uredno presavijeni papir koji je navlažila svojim znojavim rukama, počela je čitati popis primljenih.

- Primljeni su sljedeći:

Arabella Abbey

Luna Adams

Lucas Anderson

Victoria Bailey

Katy Bell

Ben Brighton

Jane Dean

Lucy Eaton

Michael Evans

Luca Gabrielli

Olivier Gilles

Paula Hahn

Jack Hale

Jacob Hale

Marco Ibbott

Alvira Iglesias

Kay Kristophor

Liam Lang

Jian Lee

Luca Mayes

Maya McGravitt

Catherine Odden

Patricia Patton

Tena Underwood

Natasha Vance

Pročitavši imena, ponovo je uredno presavila papir, a dvoranom se razlegao uzbuđeni žamor. Čuvši da su primljeni, Michael i Lucas poželjeli su se izgrliti od sreće.

- Od sad ste službeno upisani u prvi razred srednje škole Trinity. Čestitamo! - uzbuđeno je i ponosno rekla te počela pljeskati s ostalim članovima. - To je sve od nas. Daljnje upute i informacije dobit ćete poštom prije početka prvog semestra. Slobodni ste.

Uzbuđeni dvojac uputio se prema izlazu iz dvorane, a Michael je posegnuo za svojim mobitelom, nazvavši Chiaru.

- Ej, dušo! - pozdravila ga je. - Gotovi ste? Kako je prošlo?

- Jesmo. - odgovorio joj je radosno. - Možeš pokupiti Lucasa i mene, molim te?

- Naravno da mogu. Ne mogu doći odmah jer imam neke obaveze. Ako imaš novaca, izvedite se negdje, a zatim me nazovi kad budete gotovi.

- Super! Hvala, mama, najbolja si.

- Pusa! - odgovorila mu je, a zatim prekinula poziv.

Michael je spremio svoj mobitel i pogledao Lucasa.

- Mama ne može doći odmah. Želiš li da odemo na kavu ili na sladoled?

- Možemo na oboje? - upitao ga je Lucas radoznalo s povećim smiješkom na licu koji je otkrio njegove ravne, bijele zube.

- Naravno da možemo. - odgovorio je Michael uzvrativši mu smiješak na licu kojeg su krasile sićušne jamice. - Ako poznaješ kakvo mjesto, odvedi me.

- Poznajem jedan dobar kafić, a i imaju sladoled unutra, pa ako želiš...

- Može, idemo!

Zadovoljni zbog položene audicije i predvođeni Lucasom, krenuli su, šetajući kroz grad do kafića. Ravne, duge ceste vodile su u svim smjerovima. Grad je imao dosta zelenila, zelenih površina i parkova, no njegov veći dio bio je u betonu i asfaltu što ga je učinilo vrućim, tjerajući dečke da se znoje putem. Mnoštvo zgrada koje su bile poredane jedna do druge bile su izgrađene u viktorijanskom stilu, uz poneku modernu koja se dobro uklopila između njih. Prolazeći ispred mnoštva čajana te izloga, od kojih je većima bila s britanskim slatkišima i čajnim kolačićima, mnoštvo ljudi nalazilo se ovog sunčanog dana na ulicama i čavrljalo ili, jednostavno, šetalo. Michael je odmah zavolio izgled Manchestera.

***

Uzbuđena i ponosna, Chiara je tog poslijepodneva odlučila pripremiti proslavu u čast njemu i Lucasu, dok je Michael odlučio odlične vijesti prenijeti Georgeu. Ušao je u njegovu sobu, no George ga nije primijetio ni čuo zbog velikih slušalica koje su mu potpuno prekrile uši. Njegova soba bila je znatno manja nego Michaelova, no zato krcatija stvarima. Ljubičaste zidove prekrivali su šareni posteri i slike koje je naslikao, dok je po policama neuredno i razbacano ležalo na stotine Warlorda marljivo sakupljanih punih sedam godina te knjige naslova Zabava uz psine, Sto načina za demolirati kuću i sličnih, što Chiara još uvijek, koliko god ulazila u njegovu sobu, nije otkrila. Na policama iznad neuredno složenog narančastog kreveta na kojem je ležao i zamišljeno gledao u strop, bile su poslagane razne stvari koje nitko normalnog uma - za razliku od Georgeova - ne bi držao u sobi: deseci upaljača u tisuću boja i uzoraka (koje je koristio, no ne za pušenje), sprejevi za grafite, dimna bomba, čekić, kliješta i ostali alati, uže i slično te jedna prekrasna smrekova violina stara dvije godine, ispod koje su na zid bila naslonjena dva skateboarda. Michael je neko vrijeme gledao u veliku sliku na stolu koja je bila upadljiva - na slici su bili njih dvojica, a naslikao ju je George, na čijim je crtaćim vještinama Michael znatno zavidio.

- Khm. - nakašljao se pokušavši tako ozvati Georgea - svoju drugu, no znatno nestašniju polovicu.

Georgeova reakcija je izostala.

- Khm! - pokušao je Michael ponovo, no ovaj put glasnije.

George je i dalje bio zamišljen, gledajući u strop.

- K vragu i to. - pomislio je Michael. - Khm! - proderao se ovaj put iz sveg glasa, požalivši zbog oštre boli koja mu je prošla grlom, ali zadovoljan što ga je George primijetio.

Podigao se iz kreveta, a slušalice odložio na noćni ormarić.

- O, bok! - pozdravio ga je George.

- Bilo je i vrijeme.

- Za što?

- Da mi se javiš! Imam sjajne vijesti!

- Jesi li? - upitao ga je George uzbuđeno.

- Da, jesam, prošao sam audiciju! - odgovorio mu je Michael radosno.

- Stvarno? - upitao ga je George ne vjerujući. - Ponosan sam na tebe, braco.

- San mi se ostvario.

- Da sam barem ja nastavio tim stopama.

-Još možeš. Violina je još uvijek tu iznad tebe. - predložio mu je Michael pokazujući na violinu koja je tužno visjela sa zida, lišena sjaja kojeg je izgubila ispod sloja prašine koji ju je prekrivao.

- Mislim da neće ići.

Cijelo poslijepodne, Michael je većinu vremena proveo svirajući te se preispitujući. Svirao je sve žešće, razgovarajući sa svojim mislima, od kojih je neke probao potjerati promjenom dinamike, a neke novim skladbama. Nakon par sati provedenih sviranjem, njegove misli presjekao je zvuk kotrljanja nečega po stepenicama, što je kasnije utihnulo, a zatim se zamijenilo treskom i zvukom lomljenja stakla. Istog trenutka otjerao je misli, a zatim poskočio sa stolca i, kao metak, izjurio iz potkrovlja na stepenište. Na samom dnu stepeništa čekali su ga George, koji je nepomično ležao raskrečen preko cijelog tepiha bijele boje, i skateboard s uzorkom zastave Velike Britanije na njemu. Staklo je bilo rasuto preko cijelog tepiha, a Chiarina najbolja staklena vaza skrhana u tisuću sitnih komadića.

- George?!

Michael se spustio stepeništem, zabrinuto ga zovući te hrleći k njemu da mu pomogne. George se odjednom počeo manijakalno smijati.

- Očito još nisam zaboravio kako skejtati. - govorio je kroz smijeh.

- Ti nisi normalan. - ustanovio je Michael pomažući mu da ustane. - Uzmi metlu i počisti to prije nego mama dođe i ubije te.

Kao pozvana, u tom trenutku do stepenica je, iz kuhinje, dotrčala Chiara. Stavši kao ukopana, namrštila je svoje inače blago lice i zaustila da se počne derati, no Michael ju je zaustavio, pokazujući joj rukama da stane. Skupivši usne, smireno ih je promatrala punih deset sekundi s lažnim smiješkom na licu, odlučivši da će opet namrštiti lice i pošteno se izderati.

- George Evans, razbit ću te kao što si ti razbio moju vazu! - viknula je glasnoćom koja je uzdrmala kuću poput snažnog potresa.

Nakon zvuka dernjave, koji se u zraku zadržao dobrih deset sekundi, uslijedila je kratka tišina koja je uskoro bila zamijenjena ponovnim Georgeovim manijakalnim smijehom, sve dok mu Chiara nije uputila jedan od svojih opakih pogleda.

- Nešto je smiješno? - zapjenila se.

- Sjećaš se kad sam s krova pao u bazen i slomio ruku? - odgovorio joj je pitanjem na kojeg se samo on smijao.

Nesreće su mu hrlile ususret, a on ih je rado primao raširenih ruku, kao starog prijatelja. Marljivo je, dugi niz godina, sakupljao masnice i padove koji su bili sastavni dio njegova života. Uloživši velik napor, te unatoč polomljenim koljenima, uspio je ustati i radosno viknuti: - Živ sam, majko!

- Uskoro ćeš biti mrtav ako to ne počistiš!

Odlučivši da se treba smiriti, uputila mu je posljednji opaki pogled, a zatim zabrinuto počela glasom koji je uspjela smanjiti za dobru čistu kvintu: - Pa dijete drago, gdje ti je bila pamet? Mogao si se gadno ozlijediti! Ne želim da ti se nešto dogodi!

Stojeći bez riječi, George je dobacio pogled Michaelu koji ih je promatrao. Chiara je opet otišla u kuhinju, a on je izdahnuo i prijekorno ga pogledao.

- Malo je nedostajalo da nas osakati.

- Nema veze. Vrijedilo je ideje koju imam. - nasmiješio se George, pokazujući mu rukom da ga slijedi u sobu.

Otvorio je vrata, ušao u sobu i uzeo još jedan skateboard koji je bio prislonjen na zid te ga bacio Michaelu koji ga nije ulovio. Glasan tresak opet je uzdrmao Chiaru.

- Što je to sad opet gore???!!! - upitala ih je manijakalnom dernjavom koja se prožimala i izvan zidova kuće. - Zar je sad pod sobe propao u dnevni boravak???!!!

Georgeov izostajući odgovor natjerao ju je da odloži nož - kojim je mlatarala zrakom pomalo jezivo - te krene prema sobi. Viknuvši: - Sve je pod kontrolom, mama! - Michael ju je zaustavio.

- Nego... - počeo je George. - Imam ideju.

- Poštedi me svojih ideja. Mama će ubiti i tebe i mene ako napraviš još koju glupost.

- Ideja nije glupa, slušaj! Što kažeš na to da dva najbolja brata na svijetu odu skejtati u skejt park? - upitao ga je znatiželjno, velikog smiješka preko cijelog lica koji mu je otkrio sve zube.

Razmišljavši par trenutaka, Michael se pitao je li pametno riskirati život koji im je poklonila Chiara, a koji će im i oduzeti ako George napravi neku glupost.

- Idemo. - odlučio je.

Obojica su uzeli svoje skateboarde i krenuli prema vratima. Vozeći se kolnikom, prolazeći njihovom ulicom i krećući se prema njihovom omiljenom skate parku, promatrali su prelijepu prirodu i zeleno drveće, dok je George skoro naletio na auto, uspjevši ga izbjeći za dlaku. Za petnaestak minuta došli su do parka. Zelena se trava prostirala pred njima poput nepreglednog tepiha, a klupice postavljene svakih nekoliko metara mamile su prolaznike da se odmore, dok su za avanturiste tu bili poligoni za skejtanje. George im nije mogao odoljeti, no Michael radije vozi po stazama. Zaustavili su se pred stazom posutom kamenčićima koja je vodila prema ulazu u park. Obično prazan park danas je bio ispunjen mnoštvom ljudi i njihovim radosnim smijehom. Obojica su sjeli na klupicu i promatrali ostale kako skejtaju, prije nego se i oni okušaju u tome.

- Idem ja. Znaš da moram na poligon. - rekao je George.

Uzeo je svoj očajan, od mnogih padova ogreban skateboard te krenuo. Poligon, koji je bio dosta velik i koji se sastojao od uspona i padova s preprekama poput malih, drvenih stupića koje je trebalo zaobilaziti, prošao je s lakoćom, vozeći ga brzo. Nakon nekog vremena, nebo je počelo najavljivati zalazak sunca, pa su s toga odlučili krenuti kući. Nebo narančastocrvene boje davalo je dojam kao da je sunce ranjeno pa krvari. Noć se polako spuštala, a dečki su se vozili s užitkom, nasmijani, zabavljajući se. Došavši do kuće, George je ušao kroz ulazna vrata, dok je Michael, nestrpljiv, odlučio zaviriti u dvorište, ne mogavši dočekati proslavu. Dvorište iza kuće bilo je spremno i izgledalo je prekrasno. Uredno podrezana trava na šest centimetara visine doprinijela je njegovoj ljepoti, u njegovom središtu nalazio se prekrasan, veliki, drveni stol prekriven bijelim stolnjakom, kojeg je krasilo mnoštvo pladnjeva s malim zalogajima poput sireva, različitih vrsta kruha i narezaka, te pregršt vrčeva s različitim sokovima i vodom, dok je mnoštvo vrtnih svjetiljaka osvjetljavalo Chiarin prekrasan vrt pun cvijeća i okolni prostor. Točno u osam sati, zvono ulaznih vrata najavilo je prve goste - Andersonove kojima točnost nije bio nepoznat pojam.

- Večer! - pozdravili su gospodin i gospođa Anderson s Lucasom, koji su držali malu vrećicu s iznenađenjem koju su kasnije predali Chiari, rekavši im neka sačeka kraj večere da ju otvori.

- Uđite. - rekao im je Michael sa smiješkom na licu, pokazujući rukom na predvorje te zatvarajući vrata za njima.

- Stigli ste! - uzbuđeno je rekla Chiara sjajeći se u bijeloj haljinici, izgrlivši ih i izljubivši. - Smjestite se.

Michael ih je odveo u stražnje dvorište, dok je ona ozvala Georgea, a zatim izvadila mobitel i izabrala broj, nazvavši Mikea - svog muža te Michaelovog i Georgeovog oca - koji je ubrzo pristigao. Mike, koji je vrlo visok, mršav, sredovječan muškarac svjetlosmeđe kose, sve ih je pozdravio s velikim smiješkom na licu.

- Pa tko je to meni danas briljirao? - radosno je upitao. - Čestitam, dečki!

Nasmijavši se, Lucas i Michael dobili su veliki pljesak od svih prisutnih.

- Mike, stvarno imamo sreću što imamo tako talentiranu djecu. - rekla je Emily, oduvijek smatravši Michaela, uz Lucasa, svojim djetetom.

- Uistinu. - potvrdio je Mike.

Omamljujući miris večere koji se širio iz kuhinje i ispunio nosnice prisutnih naveo ih je na to da se zapitaju što im je ukusno Chiara pripremila za večeru. Ubrzo izašavši iz kuhinje, nosila je jelo dobrih desetak minuta, pritom odbivši Mikeovu pomoć. Veliki, drveni stol prekriven bijelim stolnjakom uskoro se ispunio različitim vrstama talijanskih specijaliteta - bistre i guste juhe, dvije pizze, različitim vrstama tjestenine s mnoštvom umaka, lazanjama, rižotima, pečenom i pirjanom ribom, pečenim i kuhanim krumpirom, pomfritom i pire krumpirom, te različitim pirjanim i kuhanim povrćem, uključujući i grašak na maslacu te različite vrste salata.

- Chiara, nadmašila si samu sebe! - rekla je Emily iznenađeno. - Zar imaš tri štednjaka?

- Dušo, tko će to sve pojesti? - upitao ju je Mike.

- Imamo vremena i do sutra ako treba, mili. - odgovorila mu je na što se nasmijala sa svima. - Pa, dragi moji, možemo početi! Dobar tek!

Jednoglasno se zahvalivši, počeli su uzimati pomalo od svakog serviranog jela. Michael je uzeo od svakog jela ponešto, pazeći da ne pretjera, no ipak uživajući. Okus Chiarine hrane topio im se u ustima, otkrivajući koliko je vrsna kuharica. Za stolom svi su bili dobrog raspoloženja te su lagano pričali i zabavljali se, uživajući u posebnim okusima i mirisima. Kao šećer za kraj, Chiara je donijela talijansku tiramisu tortu od koje su svi tražili po dva komada, a Emily i recept te su nazdravili kvalitetnim šampanjcem kojeg su Andersonovi donijeli početkom večeri, večeravši pod crnim nebom obasutim mnoštvom zvjezdica.