''Što ovo znači?'' profesor Fortius je procijedio kroz stisnute zube.

Ništa nisam odgovorila. Trudila sam se izdržati njegov strogi pogled iako sam se tresla od straha. Znala sam da sam u nevolji.

''Moram li te podsjetiti što sam vam rekao još na prvom satu?'' Njegov me hladni pogled prikovao u mjestu. Tada se okrenuo prema ostalim učenicima, te upitao: ''Je li još tko zaboravio?''

Nitko nije zucnuo ni riječ. Čak ni Opal.

''Cilj mojih satova nije da vas naučim kako biti najbolji. Moj cilj je naučiti vas kako da izbjegnete neželjenu pozornost. Mislio sam da sam vam to jasno dao do znanja, ali pretpostavljam da sam se prevario. Jer, očito, gospođicu Azoru je potrebno ponovo podsjetiti! Znaš li'', ponovo je pogledao u mene, ''koliko iznosi trenutni svjetski rekord u plivanju slobodnim stilom na 200 metara?''

Kao da mi je u grlu zaglavila ogromna knedla, nisam bila u stanju prozboriti. Umjesto verbalnog odgovora, samo sam odmahnula glavom. Ne, nisam znala odgovor na njegovo pitanje.

''Za žene iznosi nešto više od jedne minute i pedeset sekundi. Za muškarce, minuta i četrdeset sekundi. Znaš li za koje si vrijeme ti isplivala tu udaljenost?'' upitao je nešto tiše, nakosio glavu, te mi se još dublje zagledao u oči.

Opet sam odmahnula glavom. Kapljice vode otrgnule su se od mokrih pramenove moje kose, te na djelić sekunde zaplesale oko mog lica prije nego ih je gravitacija povukla prema plavim pločicama.

''Ti si dvjesto metara preplivala za jednu minutu i dvanaest sekundi. Shvaćaš li u čemu je problem?'' obratio mi se kao da govori malenom djetetu.

''Da'', rekla sam tiho.

''Shvaćaš. Pa, drago mi je što je tako. A možeš li mi onda objasniti što te spopalo kada si udobno sjela na dno bazena?'' Njegova krupna pojava nadvila se nad mene, bacajući sjenu preko mog lica.

Ostala sam stajati u tišini. Nisam više mogla izdržati pogled njegovih očiju, te sam pognula glavu.

''Znaš li koliko ljudskih bića bi bilo u stanju učiniti ono što si ti upravo učinila? Sjediti nekoliko minuta na dnu bazena, u vodi ne dubljoj od tri metra?'' Njegov osoran glas imao je paralizirajući učinak na moje glasnice, pa je sam odgovorio na vlastito pitanje. ''Ni jedno! A znaš li zašto?''

''Uzgon'', prošaptala sam.

''Da, uzgon! Reci nam što ta sila čini ljudskim tijelima.'' Odmaknuo se nekoliko koraka kako bi bio siguran da me ostali učenici mogu vidjeti. Ovo je i za njih bila lekcija – nije pametno ljutiti profesora Fortiusa.

''Podiže ih u vodi'', odgovorila sam usprkos strahu koji me proždirao.

''Upravo tako'', naglasio je profesor Fortius. ''A kako to da na tebe ne utječe na jednak način?''

''Moje kosti su gušće,'' uspjela sam protisnuti. Oči su mi i dalje bile prikovane za svijetlo plave pločice kojima je bio obrubljen bazen.

''A zašto je tomu tako?'' Glas mu je postao blaži, no to nimalo nije umanjilo strah u meni.

''Jer ja nisam ljudsko biće.''

''Da! Ti nisi ljudsko biće!'' Ponovo mi je prišao. ''Ne misliš li da bi oni tvoje aquantienske sposobnosti smatrali čudnima?''

Zagrizla sam usnu, te sklopila ruke ispred tijela ne bih li umanjila njihovo drhtanje.

Mora da je i on to primijetio jer mu se u glas uvukao prizvuk suosjećanja kada je rekao: ''Znam da imaš ljudske roditelje, ali uvjeravam te, nisu svi ljudi tako otvorena uma.''

Zašto je morao spomenuti moje roditelje? Lagala sam im. Kada sam razgovarala s njima nekoliko dana ranije, rekla sam im da je sve u redu. Istina je da nije sve u redu. Ništa nije u redu. Ja sam to znala, a sada je i profesor Fortius to znao budući da je sljedeće što mi je rekao bilo: ''Za tebe je sat završio, možeš ići.''

Potražila sam utočište u svlačionici. Čim sam zatvorila vrata iza sebe, oči su mi se ispunile suzama. Jedna od njih skotrljala mi se niz obraz. To je bio neobičan osjećaj. Ta jedna kap vode koja klizi niz moju kožu. To se nikada nije događalo tamo gdje sam odrastala.

Presvukla sam se u suhu odjeću i vratila se u svoju sobu. Tjelesni je bio zadnji sat toga dana, pa sam mogla ostati tamo. U sobi sam bila sigurna. Sve dok sam tu, nije postojala opasnost da ću naletjeti na Mathiasa ili profesora Fortiusa.

Opal i Ardea pridružile su mi se nakon nastave, no nije mi bilo do razgovora.

''Pogriješila sam'', rekla sam kada je Opal predložila da se nekome požalim na ponašanje profesora Fortiusa. ''Bio je u pravu. Moram svoje aquantienske sposobnosti imati pod kontrolom. Jer to je ono što svi učenici ove škole žele – biti dio ljudskog svijeta bez da budu otkriveni. Kada to ne bi htjeli, ostali bi skriveni daleko od ljudskih očiju.''

Ardea se složila sa mnom. Predložila mi je da se malo odmorim, te je povela Opal sa sobom u knjižnicu.

Ostala sam sama. Samo ja i moje preglasne misli. Spustila sam žaluzine te legla na krevet u zamračenoj sobi. Kada su se Ardea i Opal vratile, pretvarala sam se da spavam. No san mi te noći nikako nije dolazio na oči. Već se počelo daniti kada sam konačno zadrijemala.

Sljedećeg jutra probudila sam se s užasnom glavoboljom. Nisam se osjećala sposobnom poći na nastavu, te sam stoga ostala u sobi. Trebao mi je san.

Svi su učenici bili na nastavi, zbog čega je bilo veoma tiho. Previše tiho. Otvorila sam prozor ne bih li pustila zvukove prirode u sobu. S voćnjakom u blizini, zasigurno će biti ptica u okolici. Svidio mi se zvuk ptičjeg pjeva. Zvučao je daleko ljepše od pjesme kitova koje sam imala prilike slušati u svom podvodnom domu.

Ptice me nisu razočarale. Na drvetu nedaleko mog prozora cvrkutao je maleni majstor kamuflaže. Koliko god se trudila, nisam uspijevala uočiti pticu odgovornu za izvedbu koju sam slušala.

Zaspala sam negdje sredinom jutra. Opal i Ardea mora da su me obišle jer kada sam se probudila, pronašla sam dva muffina na svom noćnom ormariću.

Pojela sam samo jedan. Glavobolja još nije nestala. Nije bila toliko intenzivna kao prije, ali još sam je osjećala u sljepoočnicama.

Nakon nastave, Opal je odmah došla u sobu. ''Donijela sam ti mali 'ozdravi mi brzo' voća. Kako se osjećaš?'' upitala je i izvadila bananu i tri mandarine iz svog ruksaka.

''Malo mi je bolje'', odvratila sam. Osmijeh se prišuljao mojim usnama. ''Hvala ti za 'ozdravi mi brzo' voće.''

''Drago mi je što ti je bolje'', nastavila je i dodala jednu jabuku voćnom daru koji mi je donijela. ''Ravnatelj je pitao za tebe. Sigurno je čuo što se desilo na satu tjelesnog. Rekao je da ćeš sutra biti ispričana od nastave, ali očekuje te u svom uredu u deset sati.''

Samo tako, izgubila sam sav apetit za 'ozdravi mi brzo' voće.

Osjećala sam se poput provalnika šuljajući se prema njegovom uredu sljedećeg jutra. Hodala sam na prstima, provjeravala svaki ugao, neprestano se osvrćući preko ramena. Gotovo sam trčala uza stube, a kada sam vidjela da je iznad ravnateljevih vrata upaljena zelena svjetiljka, odmah sam pokucala.

''Uđi'', rekao je njegov glas i ja sam ušla. ''Čuo sam da je za tobom težak tjedan'', rekao je nakon što sam sjela. ''Pomislio sam da bi možda htjela s nekim porazgovarati.''

''Imam ja s kime razgovarati'', rekla sam misleći na Opal i Ardeu.

Kimnuo je.

Začulo se kucanje na vratima i, s njegovim dopuštenjem, druga je osoba ušla u ured. Mathias. Zadnja osoba koju sam željela sresti. Bila sam spremna na bijeg. Sudeći po njegovu držanju, rekla bih da je i on osjećao isto.

''Dođi bliže. Sjedni'', gospodin August je predložio pokazujući na praznu stolicu do mene.

''Dobro mi je i ovdje'', Mathias je rekao naslonivši se na dovratak. Nije dokraja zatvorio vrata.

''Kako želiš'', dopustio je ravnatelj. ''A sada, pretpostavljam da vas dvoje znate zašto sam vas pozvao ovamo.''

''Da. Zato jer je ova ovdje'', Mathias me pogledao ispod spuštenih obrva, ''obična cinkarošica.''

''Tu se varaš. Čuo sam mnogo o tvom ponašanju tijekom ovog tjedna, i uvjeravam te, ni jedna informacija nije došla od Azore.'' Zastao je, dopuštajući riječima da dopru do Mathiasa, prije nego je nastavio. ''Jesi li zaboravio naš razgovor? Jesi li zaboravio obećanje koje si mi dao?''

''Ne'', promumljao je.

''Sudeći prema tvojim djelima, ne bih se složio.''

''To nije prirodno!'' riječi su potekle iz Mathiasovih usta. ''Ljudska bića se ne bi trebala miješati u živote skrivenih rasa.''

''A obrnuta situacija je prihvatljiva?'' Gospodin August nije dopustio da Mathiasova srdžba prijeđe na njega.

''To je drugo. Mi im ne otkrivamo svoje identitete. Tko god da jesmo, to ostaje skriveno. Trebalo bi ostati skriveno'', gledao je u mom smjeru kada je izrekao zadnju rečenicu.

''Moji roditelji nisu poput drugih ljudi'', osjetila sam potrebu reći nešto u njihovu obranu.

''Jesu! Oni su ljudska bića! Svi su oni isti!''

''Mathias'', gospodin August je rekao mirno. ''Jesi li zaboravio tko si i ti jednom bio? Ne možeš pobjeći od ljudskih bića. Čak ni pod okriljem ove škole. Ili si zaboravio da sam i ja jedan od njih.''

Dragi moji čitatelji, hvala vam što čitate Zov vode.

Slobodno ostavite svoj komentar.

Glasujte ako vam se poglavlje dopalo.
💙