''Jesi li vidjela profesoricu Cyan?'' upitala sam Opal nakon bezuspješnih pokušaja da je sama pronađem.

''Ne'', Opal je odvratila. Podigla je glavu visoko, čak se propela i na prste. ''Nema koristi'', rekla je. ''Nisam dovoljno visoka. Ali jesi li vidjela onu ženu?''

Pogled mi je pratio njen. Žena o kojoj je govorila stajala je pokraj Lisse. Gledajući je, shvatila sam što je Nia mislila kada je savjetovala Opal da ne treba vjerovati svemu što čuje. Iako je žena očito bila odrasla šumska nimfa, mogla je napuštati šumu. Kosa, iako čupava, ipak nije skrivala ptičja gnijezda. Ali, budući da je skinula jaknu, mogla sam primijetiti da na njenim rukama postoje područja na kojima je koža bila tamnija, a vjerojatno i nešto grublja, teksture nalik kori drveta.

Moja me majka prekinula kada mi je ukazala na jednu osobu. Iako nam je bio okrenut leđima, prepoznala sam njegovu uredno počešljanu svijetlu kosu. O da, znala sam tko je on. On je bio glavni krivac za svu bol koju sam pretrpjela.

Prišle smo mu zajedno. Iskreno govoreći, mnogo smo mu dugovali. Na kraju krajeva, on je bio na čelu mog medicinskog tima.

''Doktore Kasian? Što vi ovdje radite?'' pitala sam bez uvoda. Ponijela sam se baš kao Opal.

''Dobar dan, Azora. Nadao sam se da ću te susresti'', rekao je s osmijehom. Pretpostavljam da ga ipak nisam uvrijedila. ''I, da odgovorim na tvoje pitanje, došao sam u posjet svojoj kćeri.''

''Vaša kćer je učenica u ovoj školi? Nisam to znala'', rekla sam glasom punim čuđenja. ''Možda sam je imala prilike upoznati.''

''Siguran sam da jesi'', rekao je ispruživši ruku kako bi naznačio njen dolazak.

Pogledala sam u poznato lice moje cimerice. ''Ti? Ti si kćer doktora Kasiana? Nije li to slučajnost?''

''Ne kao što bi netko možda pomislio'', naglasio je doktor Kasian.

''Oh, to je podmuklo!'' Nečiji ljutnjom prožet glas pridružio se našem razgovoru. ''Mislila sam da si nam prijateljica! Ali cijelo ovo vrijeme ti si bila špijunka svog vlastitog oca? Je li za tebe sve ovo samo igra? A kad pomislim, mi smo ti vjerovale!''

''A ti mora da si Opal'', izjavio je doktor Kasian. ''Tvoja reputacija mi je poznata.''

''Moja reputacija... hej, ne mijenjajte temu!'' rekla je, duboko mu se zagledavši u lice očima suženim ispod spuštenih obrva.

''Opal!'' opomenula ju je njena majka. ''Opet si nepristojna!''

''Uvjeravam te, nije bilo nikakvog špijuniranja. Jednostavno sam pomislio kako bi bilo mudro imati još jedan par očiju na mojoj najzahtjevnijoj pacijentici. Uostalom, nikada ranije nisam imao pacijenta njene rase.'' Osmijeh ni na tren nije sišao s lica doktora Kasiana.

''Oprostite ako će moje pitanje biti preizravno'', gospodin Brdovrh nam se pridružio, ''ali o kojoj se rasi točno radi?''

''Nije li vam Opal rekla?'' upitala je moja majka.

''Naravno da jesam!'' Opal je podigla pogled prema mojoj majci.

''I, što si mu točno rekla?'' pitala sam, znajući da je Opal vrlo slabo zainteresirana za moje podrijetlo.

''Rekla sam da si ti neka vrsta...'' Zastala je na trenutak, gricnula nokat na palcu desne ruke, a kada je nastavila, zvučalo je kao da govori samoj sebi. Ipak, razabrala sam riječ sirena.

''Ja nisam sirena!'' Morala sam se nasmijati. Okrenula sam se prema njenom ocu i rekla: ''Aquantien. Ja sam Aquantien.''

''Ista stvar,'' Opal je promumljala i prekrižila ruke na prsima.

Doktor Kasian se također nasmijao. ''Nije baš ista.''

Nije ni približno ista, razmišljala sam. Morat ću Opal objasniti neke stvari da joj razbijem pogrešne predodžbe.

Dok sam ja razmišljala o razlikama između moje rase i sirena, Opal se okrenula prema doktoru Kasianu. Pogledala je u njega, tri puta trepnula, te rekla: ''Još uvijek mislim da niste smjeli prisiliti vašu kćer da se pretvara da nam je prijateljica.''

''To što smo postale cimerice na prijedlog mog oca ne čini nas neprijateljima'', rekla je Ardea uz osmijeh koji veoma nalikovao onome na licu njena oca. ''Uz to, ne bih ti se htjela zamjeriti. Ti si, Opal, sila prirode'', dodala je.

''Tako je! To je prokleta istina! Ups, oprosti mama'', odvratila je Opal, dlanom prekrivši usta.

Ne znam tko se prvi počeo smijati, no odjednom smo se svi previjali od smijeha. Možda smo time privukli pozornost na sebe jer nije prošlo dugo, a jedan od učenika probio se kroz gomilu da bi došao do nas. Njegove su nosnice bile raširene, oči su mu bile crvene kao da je za sobom imao besanu noć, a njegovi su zubi bili obnaženi. Odjeven u crno, doimao se poput utjelovljenog glasnika smrti.

''Vi ne biste smjeli biti ovdje'', rekao je gledajući ravno u moje roditelje. Nije bilo moguće zanijekati prijeteći ton u njegovu glasu. "Tko vas je uopće pozvao? Ovo nije škola za ljudska bića!"

Moje su oči prešle s dečka čiji je pogled bio pun otrovnih strelica, na moje roditelje. Moja se majka približila mom ocu. Zgrabila je njegovu nadlakticu, a on je drugom rukom stisnuo njen dlan. Nije je pogledao. Njegove širom otvorene oči nastavile su gledati dečka odjevena u crno.

Iako je sve u meni vrištalo, stala sam ispred njih i rekla: ''Ovdje su jer su oni moji roditelji.''

Čim sam zakoračila naprijed, nos mu se naborao, a meni se zbog njegove blizine utroba stisnula u čvor. Tražila sam vukodlaka, a dok je on stajao ispred mene, nije bilo mjesta sumnji - našla sam ga.

''Tvoji roditelji?'' pitao je s prijezirom. ''Ljude smatraš svojim roditeljima? Što s tobom nije u redu?''

''Mathias, dolazi ovamo!'' naredio mu je visok muškarac koji se izdvojio iz gomile s moje lijeve strane. Zbog spuštenih obrva i stisnutih zuba činio se kao netko s kime ne bi bilo pametno ulaziti u sukobe.

Mathias je zirnuo na njega samo na trenutak prije nego je vratio pogled na moje roditelje.

''Oni su ljudska bića! Oni ne bi smjeli biti ovdje!'' protisnuo je kroz stisnute zube. ''A ona ne bi smjela ljude nazivati svojim roditeljima!''

''Mathias'', čovjek mu je uzvratio jednako prijetećim tonom. ''Rekao sam ti da dođeš ovamo.''

Činilo se da se u Mathiasovu umu odvija prava borba. Njegove oči neprestano su se premještale s mojih roditelja na čovjeka koji mu se obraćao. ''Ovo nije u redu! Prvo u školu dovedu ovo stvorenje'', njegova ruka zgrčenih prstiju pokazala je prema meni, ali izbjegavao je pogledati u mene. ''A sada još ispada da su joj roditelji ljudska bića?! Ne bi trebalo biti ovako! Skrivene rase trebale bi ostati skrivene!''

''Mathias, moraš poći sa mnom. Odmah!''

Naposljetku se pokrenuo. Stao je koračati natraške, polako se udaljavajući od mojih roditelja i približavajući čovjeku koji je razgovarao njim.

''Molim vas, oprostite mom sinu'', rekao je svima nama koji smo bili okupljeni tamo. ''Imao je napornu noć.''

Mathiasa je muškarac za kojega se ispostavilo da mu je otac, gotovo odvukao iz prostorije. Još smo ga mogli čuti kako spominje riječ ljudska bića, a meni nije promakla činjenica da ih je profesor Fortius, naš veoma krupan profesor tjelesne i zdravstvene kulture, slijedio.

Nakon što je vukodlak izašao iz prostorije, razgovori su se nastavili, ali svi su bili prigušeni. I tema svih bila je ista, u to sam bila sigurna.

''Znači, to je Mathias'', rekla je Opal. ''Baš je gadan. Uopće mi se ne sviđa.'' Njene nemirne ruke potvrdile su tu izjavu.

''Zašto je ono rekao?'' pitala sam duboko zabrinuta. Je li moguće da je sve istina? Sudeći prema njegovim riječima, bilo je očito da se nije uspješno nosio s činjenicom da sam jedna od učenica u školi koju i on pohađa. Uz to što nije volio vodene rase, očito je prezirao i ljude, što me nagnalo na pomisao: što ako naudi mojim roditeljima? Nakon silnih godina samoće, nisam htjela izgubiti jedinu obitelj koju sam imala.

''Bojim se da Mathiasa trenutno ne možemo smatrati u potpunosti odgovornim za njegove postupke'', naš je ravnatelj progovorio iza mene. Trznula sam se, iznenađena zvukom njegova glasa.

Brzo sam se pribrala, te rekla: ''Da, znam. On je vukodlak, a samo dva dana ranije bio je pun Mjesec. Ali zašto bi rekao sve ono o meni? O mojim roditeljima? I zašto je imao tako krvoločan pogled?''

''Vukodlaku je teško biti u blizini ljudi. Vodene rase predstavljaju još jedan izazov. Potrebna je snaga volje i iznimna samokontrola kako bi se uspješno nosio s osjećajima koji se ponekad probude u njemu. To je nešto što Mathiasu još uvijek nedostaje. Premda više nije dijete, još uvijek ga se ne može smatrati odraslim. Stoga, sve što mogu tražiti od vas'', rekao je obraćajući se izravno mojim roditeljima, ''je da mu ne sudite prestrogo.''

''Je li ikada pokazivao neprijateljstvo prema tebi, Azora?'' upitala je moja majka. Prišla mi je bliže, nježno položivši dlanove na moja ramena.

Odmahnula sam glavom. ''Nikada mi nije ni prišao'', odvratila sam, ali kada sam pogledala u nju, lice mi je još uvijek pokazivalo zabrinutost.

''Trebali biste ga izbaciti iz škole! To bih ja učinila'', Opal nije mogla šutjeti. ''Izbacila bih ga i pustila da ga vrata odalame po pozadini.''

''Opal, izražavanje!'' Njena majka morala je još jednom intervenirati.

''Što? Rekla sam to na pristojan način! Osim toga, ako on ne može kontrolirati sam sebe, svi bismo mogli biti u opasnosti.''

Čuvši te riječi izrečene naglas, žmarci su mi proželi tijelo. Shvatila sam da je Opal u jednoj stvari bila u krivu. Ako Mathias ne bude mogao kontrolirati samog sebe, ja sam ta koja će se naći u opasnosti.

Hvala vam što čitate.
Ostavite komentar, recite mi što mislite.
Glasujte ako vam se sviđa.
💙