Zora je svanula uz zvuke galebova. Zlaćana boja valova prometnula se u plavetnilo dok je naša unajmljena brodica grabila prema svom odredištu. Valovi su se razmicali ispred njena pramca. Bijele krijeste zapjenjene vode uzdizale su se uz njene bokove.

Kraljevstvo ispod ovih valova više nikada neće biti moj dom. Tako sam odabrala. Ali tu na brodici, u spremniku od pleksiglasa, nalazila se princeza koja je čeznula vratiti se svijetu koji joj je bio oduzet.

Brodski motor je umuknuo kada smo stigli do pravog mjesta. Moj je otac vrlo polako spustio sidro. Spuštao ga je na ta način otkad je saznao za nesretnu sudbinu moje aquantienske majke.

Trenutak koji smo čekali napokon je stigao. Sreća se miješala s tugom kada smo ušli u kabinu. Lice gđice Cyan smiješilo mi se kroz staklo, ali nemirni prsti odavali su da je i ona sama nervozna. Nisam znala što da kažem. Gledala sam u njene oči dok su se moje vlastite punile suzama.

I ostali su utihnuli, kao da su svi ostali bez riječi.

''Čujete li?'' upitala je gđica Cyan nakon nekoliko trenutaka tišine.

Svi smo naćulili uši. Glasovi galebova bili su prvo što sam čula. Galebovi su uvijek bili glasni u rane jutarnje sate. Ali ispod njihovih krikova, drugi je zvuk doputovao do mojih ušiju. Zatvorila sam oči, dopuštajući si da me očara šaputanje vode. Osmijeh mi se pojavio na licu kada sam slušala tihu pjesmu valova.

''Čujem ih,'' prošaptala sam.

''Koga čuješ?'' Opal je željela znati. ''Te neugodne ptice ne mogu biti toliko zanimljive. Tá jedna od njih se uneredila na prozor kabine.'' Njeno čelo je bilo naborano, a također i njen nos. ''Ja to neću čistiti!'' Pokazala je na odurnu mrlju na staklu kada je primijetila da svi gledamo u nju.

Gđica Cyan nije mogla suspregnuti smijeh. Bila je ispod površine, pa su joj se ispred lica stvorili mjehurići. Podigla je glavu iznad razine vode, te rekla: ''Ne, nisam govorila o galebovima. Valovi. Govorila sam o valovima.''

''Oh...'' Opal nije bila impresionirana ni njima.

Harper je zatvorio oči. Na trenutak je samo slušao. ''Pjevaju vašu pjesmu'', rekao je kroz osmijeh.

Nia je slijedila njegov primjer i zažmirila, pokušavajući čuti pjesmu o kojoj je Harper govorio. ''Kao da vas dozivaju,'' rekla je.

''A ovaj put se možete odazvati njihovu pozivu'', dodala je Ardea.

Dopustila sam svom pogledu da odluta do mojih školskih prijatelja. Toplina u njihovim očima ispunila me osjećajem duboke zahvalnosti. Kakvu sam sreću ja imala! Jednom sam pripadala zaboravljenima, a sada sam imala sve o čemu sam ikada mogla sanjati. Što god da mi budućnost sprema, znala sam da neću biti sama. Imala sam roditelje koji me vole, imala sam prijatelje, a nakon razmišljanja o njima, imala sam i suze u očima.

''Vrijeme je.'' Glas doktora Kasiana vratio me u sadašnjost.

Razmijenili smo poglede, ne znajući što reći u tom trenutku.

''Dopustite nam da vam zahvalimo za vrijeme koje ste nam posvetili.'' Čini se da je Nia prva uspjela pronaći riječi koje su nama ostalima izmicale.

''I da vam poželimo sreću'', dodao je Harper.

Gđica Cyan je ustala. Odmaknula je kosu s lica, ali ništa nije rekla, samo je raširila ruke.

Nia ju je prva zagrlila. Kada se odmaknula, oba su joj obraza bila mokra, ne samo onaj koji je dodirivao profesoricu Cyan.

Nakon što je zaronila kako bi udahnula, gđica Cyan ponovo je ustala. Jednog po jednog, sve nas je zagrlila. Mathias je bio jedina iznimka. Ostao je stajati po strani, ne dopuštajući si zakoračiti ni koraka.

''Priđi bliže, Mathiase'', rekla je gđica Cyan. ''Dopusti mi da se oprostim od tebe.''

Odmahnuo je glavom. ''Što ako vas ozlijedim?''

''Nećeš'', odvratila je tiho.

''Kako možete biti tako sigurni u to?'' pitao je dok su mu ruke stezale maleni paketić koji je dobio od doktora Kasiana.

''Poznajem te'', rekla je naša profesorica. ''Vjerujem ti.''

Imala je više povjerenja u njega od mene. Iako sam ga poznavala već mjesecima, još uvijek je dio mene bio na stalnom oprezu. Kako i ne bi kada bi svako malo na vidjelo izbila njegova vučja strana?

''Ja ne vjerujem sam sebi'', Mathias joj je odvratio.

''Onda zadrži dah'', predložila je gđica Cyan. ''Ako ja to mogu, tada možeš i ti.''

Pogledao je u doktora Kasiana. U njegovim očima nije bilo kontaktnih leća. Kimnuo je, ohrabrujući Mathiasa. Gledali smo kako je vukodlak duboko udahnuo stavivši mirisne soli ispod nosa, a zatim prestao disati kada se stao približavati našoj učiteljici iz rase Aquantiena.

Nije je ozlijedio. Ovio je ruke oko njena tijela tako nježno, kao da je od stakla.

''Glupi vuk'', Opal je promumljala kraj mene kada je rukavom svoje majice brisala suze.

''Jeste li spremni?'' upitala je moja majka kada se Mathias odmaknuo od spremnika, a gđica Cyan još jednom zaronila.

Naša učiteljica je kimnula. Kosa joj je lelujala oko lica poput nježnih listova morske trave.

Gospodin August prišao je bliže. Nakon nekoliko dubokih udaha, gđica Cyan bila je spremna napustiti svoj privremeni vodeni dom. Naš ravnatelj pridržavao joj je ruku dok je izlazila na palubu. Nisam ni bila svjesna da sam i ja zadržavala dah sve dok se nije začuo pljusak.

Gđica Cyan skočila je u ocean.

Smijeh pun iskrene radosti doputovao je do nas, nošen valovima, dajući nam do znanja koliko daleko je naša profesorica otplivala. Ne, ona više nije bila naša profesorica. Ona je bila aquantienska princeza na putu prema svom domu.

Zaronila je i ponovo izronila, ovaj put uz bok brodice.

''Zbogom, profesorice Cyan'', Mathias se nagnuo preko palube, ne želeći propustiti priliku da se oprosti od nje posljednji put.

Nitko od nas nije to želio.

Zbogom, profesorice Cyan. Riječi su se ponavljale poput jeke.

''Ne!'' Morala sam ih ispraviti. ''Ona nije profesorica Cyan. To nije njeno ime. To je bilo ime koje je odabrala na kopnu. Ali sada se vratila u ocean.''

''Kako bismo je onda trebali zvati?'' pitala je Opal.

''Ne znam'', rekla sam iskreno. Tijekom našeg poznanstva, nikada mi nije palo na pamet upitati je koje je bilo njeno aquantiensko ime. Stoga sam se okrenula prema onoj koju sam poznavala kao Iris Cyan i upitala: ''Kako vam je bilo ime u podvodnom kraljevstvu, prije nego što su vas oteli i doveli na kopno?''

Ona koju sam poznavala kao Iris Cyan mi se nasmiješila osmijehom koji je dodirivao rubove njenih očiju. ''Azora'', rekla je. ''Moje ime je bilo Azora. Nazvana si po meni.''

Rekavši to, po posljednji put nam je mahnula rukom na kojoj su prsti bili povezani plivaćim kožicama, te zaronila ispod svjetlucave površine mora. Negdje ispod valova, njen narod bio je spreman poželjeti dobrodošlicu izgubljenoj grebenskoj princezi.

KRAJ

💙Hvala ti.💙