Veo mraka prekrivao je grad. Ulične svjetiljke nisu ga osvjetljavale jer su se uvijek gasile u ponoć i ostajale ugašene do pet sati ujutro. Kada biste pogledali u nebo, vidjeli biste zvijezde. Milijune njih, razasute po nebeskom svodu poput sićušnih bisera.

One noći kada je gđica Cyan trebala krenuti na put prema oceanu, san mi nikako nije dolazio na oči. Izašla sam u Ardein vrt kako bih gledala u zvjezdano savršenstvo. Nisam jedina imala probleme sa spavanjem. Pokazalo se da su i gospodin August i Mathias dijelili moju sudbinu.

''Što ako nešto pođe po zlu?'' čula sam kako je upitao Mathias.

Zvuk koraka dao mi je do znanja da njegov ujak ne može stajati na jednom mjestu. Mora da je i njega mučilo isto pitanje.

Prišla sam nekoliko koraka bliže na što je Mathias onjušio zrak i rekao: ''Nemirna savjest ne da ti zaspati? Jesi li požalila što si se uplela u život profesorice Cyan?''

Oči su mu bljesnule na slaboj svjetlosti zvijezda. ''Nisam požalila'', odvratila sam. ''Ali to ne znači da se ne bojim događaja koji slijede.''

°  °  °  °  °  °  °  

Zvijezde su se još jasno vidjele na nebeskom svodu kada je moj otac parkirao unajmljeni kombi tik uz stražnja vrata klinike. U stražnjem dijelu kombija nalazio se spremnik s vodom, manji od onoga u sobi za oporavak, ali dovoljno velik da se u nj smjesti jedan Aquantien.

Pod okriljem mraka, doktor Kasian je izveo svoju pacijenticu iz klinike. Žurno su hodali prema vozilu jer ona nije disala. Više nije mogla udisati kisik iz zraka, stoga je zadržavala dah. Udaljenost koju je trebala prijeći na taj način nije bila velika, te nije bilo bojazni da bi ta šetnja za nju mogla biti kobna.

Barem smo tako pretpostavljali.

Kada sam kasnije razmišljala o tome, shvatila sam da smo napravili ključnu pogrešku. I Ardea i njen otac nosili su kontaktne leće. Tako malen previd mogao je imati razorne posljedice.

Nakon što je provela više tjedana u vodi, gđica Cyan ponovo je bila Aquantien u punom smislu te riječi. A jednome od nas Aquantieni nisu odgovarali.

Kada su se vrata klinike otvorila, svi smo bili usredotočeni na našu profesoricu, zanemarivši pritom vukodlaka. Grleno režanje začulo se trenutak prije no što je Mathias odgurnuo Opal i Niu u namjeri da jurne naprijed.

Njegov ga je ujak pokušao zaustaviti, no nije se mogao mjeriti sa snagom vukodlaka. Dok su se oči gđice Cyan širile u nevjerici, Ardea je skočila pred Mathiasa graciozno poput mačke. Jednim je pokretom, gotovo prebrzim da ga naše oči zamijete, skinula leće, te naredila: ''Mathias, stani!''

Kao gromom ošinut, on se zaustavio, izgubivši pritom ravnotežu, te pao na koljena. ''Žao mi je'', prošaptao je. ''Tako mi je žao...'' Pogleda prikovanog za oči vilenice, teško je disao iako su mu nosnice bile raširene.

''Vodite je u vodu!'' Riječi koje je Nia doviknula prenule su nas iz stanja privremenog šoka.

I dok je doktor Kasian pomagao gđici Cyan da uđe u spremnik, Ardea je čučnula ispred Mathiasa. ''Ovakvo što više nećeš ponoviti'', rekla je. ''Ovdje prisutne Aquantiene ostavit ćeš na miru. Možeš li mi to obećati?''

Svi smo nestrpljivo iščekivali njegov odgovor, a kada ga je dao, nije nimalo umanjio napetost koja je vladala među nama. ''Ne'', odvratio je. ''Držite me podalje od nje. Ne mogu se kontrolirati.''

''Napitak!'' sjetila se Opal. ''Uzmi malo onog napitka koji piješ!''

Posegnuo je u džep svoje jakne i izvadio malenu bočicu. Bila je prazna. ''Nema ga više'', rekao je.

''Nisi li imao bocu punu tog čuda?'' pitala je.

''Nisam li tjednima bio ovdje s Aquantienima?'' odgovorio joj je protupitanjem. Cijelo to vrijeme njegov pogled nije napuštao Ardeine oči. ''Idite bez mene.'' Morao je progutati knedlu koja mu je zastala u grlu prije nego je nastavio. ''Tako bi bilo najbolje. Siguran sam da bi i profesorica Cyan željela da ostanem ovdje.''

''Ne govori u moje ime.'' Naša je profesorica podigla glavu iznad razine vode kako bi mu odgovorila, a zatim je brzo ponovo zaronila. Voda je vrlo uspješno prikrila njen aquantienski miris.

''Trebao si mi reći'', rekao je doktor Kasian nakon što je prišao Mathiasu. ''Ima ovdje i onih koji bi ti znali pripremiti novu dozu. Ali sada je prekasno.'' Okrenuo se i vratio se do kombija.

To je to, razmišljala sam. Nakon što je bio uz gđicu Cyan svo ovo vrijeme, propustit će najvažniji dio. Da sam ga mogla zagrliti, bila bih to i učinila, ali ničime nisam mogla prikriti svoj aqantienski miris, pa sam ostala tamo gdje sam stajala.

Doktor Kasian se vratio noseći nešto maleno u ruci. ''Tko želi, naći će način'', rekao je i nasmiješio se. ''Ako ne možemo otupiti tvoja osjetila, možda ih možemo preopteretiti.''

''Mirisne soli!'' uskliknula je Nia. ''Kako pametno.''

Ardea je zatvorila oči i ustala, dopuštajući Mathiasu da i on učini isto. Pogled je usmjerio na doktora Kasiana koji mu je pružao mirisne soli. Mathiasova drhtava ruka uzela je maleni paketić, prelomila ga prstima i prinijela njegovu nosu. Duboko je udahnuo, te se namrštio. Čak smo i mi koji smo stajali daleko od njega mogli osjetiti miris.

''No, što čekaš?'' upitala me Opal. ''Idi k njemu, pa da provjerimo teoriju doktora Kasiana.''

Nešto me presjeklo u koljenima. Nakon Mathiasova nasrtaja, ja bih trebala testirati neprovjerenu teoriju? Prestravljenost se sigurno ocrtavala na mom licu. Bilo mi je drago što zora još nije svanula.

''Ne mora se približavati'', rekao je Mathias optimistično. ''Djeluje.''

Samo pet minuta kasnije, bili smo na putu prema gradiću na obali mora. Moj je otac vozio unajmljeni kombi s mojom majkom i Harperom uza se. Doktor Kasian, Opal i ja bili smo u stražnjem dijelu, sjedili smo na klupi pokraj spremnika. Gospodin August je poveo Mathiasa, Ardeu i Niu svojim automobilom.

Kuća sa žutim vratima poželjela nam je dobrodošlicu, ali nije bilo vremena za gubljenje. Na horizontu, sunce se već počelo dizati.

Brodica veća od Margarite Maris čekala nas je privezana za pristanište. U kabini ispod palube bio je smješten još jedan spremnik za vodu. Moj otac, gospodin August i Mathias proveli su čitav tjedan pripremajući ga, čineći ga dostojnim princeze.

Kada se kombi zaustavio i vrata se otvorila, vidjela sam da se brodica ljuljala na nemirnom moru, kao da jedva čeka da isplovi. I moje je srce bilo jednako nemirno.

Gledala sam kako je gđica Cyan ubrzanim disanjem spremila u tijelo što više kisika, iskoračila iz spremnika, te se zaogrnula tamnim ogrtačem.

Gradić na obali mora još je bio usnuo. Nije bilo nikoga da posvjedoči našem pothvatu. Pa čak i da je bio, mrak ne bi dopustio da se razaznaju škrge na vratu ili plivaće kožice među prstima naše učiteljice.

Jednom kada je ušla u spremnik, svi smo se ukrcali i brodica se uputila ka otvorenom moru. Moj je otac bio za kormilom, doktor Kasian u potpalublju, Mathias i Ardea na krmi, a mi ostali na pramcu.

Kako smo se odmicali od obale, tako se površina mora sve više zlatila, dodirnuta zrakama izlazećeg sunca. Moje je srce sve snažnije udaralo, kao da će iskočiti iz prsnog koša. Da ga smirim, odlučila sam gledati u valove koji su se stvarali sa svake strane brodskog trupa.

Negdje ispod tih valova, kraljevstvo je čekalo na povratak svoje princeze.

Hvala svakome tko čita Zov vode. Ostalo je još samo jedno poglavlje do kraja priče, pa ostanite tu.

I ovim poglavljem želim zahvaliti jednoj čitateljici na svim glasovima koje poklonila mojoj priči. HVALA ti AjlaMalik69!

Slobodno mi recite što mislite o priči.

Ako vam se sviđa, ne zaboravite glasovati. 

💙