Čekaonica u klinici bila je svijetla i puna boja. Zidovi su bili oličeni limun žuto, udobne, mekane stolice dodale su nijanse narančaste, plave i ljubičaste, dok je nekoliko bujnih biljaka unijelo zelenilo.

Velik prozor gledao je na dobro održavani vrt, propuštajući svjetlost u prostoriju. Na udaljenom kraju sobe, kako bi oživio njen zasjenjeni dio, nalazio se akvarij nastanjen mnoštvom raznobojnih riba.

Tijekom protekla dva sata koja smo proveli tamo, moje su oči često pratile putanje ribica dok su bezbrižno plivale kroz vodu. Namjerno sam sjela točno nasuprot podsjetniku na moj prijašnji dom. Stolice s obje moje strane bile su prazne. Harper je sjedio jedno mjesto dalje od mene, Opal i Nia sjele su blizu vrata za operacijsku dvoranu, a Ardea kraj Mathiasa, do prozora. Gospodin August izašao je nakratko protegnuti noge.

Kroz mutno staklo na kliznim vratima koja su vodila prema operacijskim dvoranama, mogli smo nazrijeti siluete osoblja koje je prolazilo hodnikom.

Negdje u daljini, crkveno je zvono označilo prolazak još jednog sata. Nia je uzdahnula. ''Osjećam da bismo trebali nešto učiniti'', rekla je.

''Što mi možemo učiniti?'' upitao je Harper.

''Izreći molitvu'', predložila je Nia.

''Mislim da je svatko od nas već izrekao svoju molitvu'', odvratila je Ardea. ''Samo u tišini.''

''Ionako ne bi pomoglo'', Mathias je odlučio podijeliti svoje misli. ''Ne znamo kojem se božanstvu Aquantieni mole.''

Svi su okrenuli glave prema meni, zbog čega sam se osjetila primoranom odgovoriti im. ''Vjerujemo u živi ocean. Molimo se morskim strujama da nam donesu obilje. Molimo se morskim mijenama da nam podare ugodan život.''

''U tom slučaju, moram se složiti s vučk... Mathiasom'', rekla je Opal. ''Mislim da nam molitve upućene morskim strujama i mijenama u ovom slučaju ne bi bile od nikakve koristi.''

Prije nego je itko imao priliku složiti se s njom ili joj proturječiti, ulazna vrata su se otvorila i pridružila su nam se dva poznata lica.

''Bok Azorini roditelji!'' Opal ih je prva pozdravila.

''Pozdrav svima'', odvratio je moj otac.

''Ima li kakvih novosti?'' upitala je moja majka.

''Ne još'', rekla sam.

Oči svake osobe u čekaonici odlutale su u smjeru kliznih vrata. Gledali smo obrise osoba, zamućene zbog stakla na vratima, koji su se kretali s druge strane. Vrlo je malo zvukova dopiralo s one strane. Naše su misli putovale prema operacijskoj dvorani na kraju hodnika kako bi bile uz pacijenticu iz rase Aquantiena.

Moja je majka sjela kraj mene, moj otac pokraj nje. Okružila nas je tišina.

Nakon nekoliko minuta, glas doktora Kasiana doputovao je do nas. ''Pripremite se! Stigao je taj trenutak!''

Zgrabila sam rukohvate stolice na kojoj sam sjedila i nagnula se naprijed, potpuno nesvjesna bilo čega drugog. Nakon što sam čula glas doktora Kasiana, svijet oko mene potonuo je u maglu. Jedino što je postojalo bila su klizna vrata i osobe s druge strane.

Začuo se piskutav zvuk, uslijedio je metež nakon kojeg je doktor Kasian izdao naredbu poput generala usred bitke. ''Potopite je! Sada!''

Prestrašila sam se kada sam kako me netko uhvatio za ruku. Pogledala sam u stranu i susrela oči moje majke koja mi je pokušavala dati do znanja da strah koji sam osjećala nije ograničen samo na mene. Ogledala sam se po prostoriji i shvatila sa svi dijele moju bojazan.

Ispružila sam slobodnu ruku i dohvatila Harperov dlan, a slobodna ruka moje majke uhvatila je dlan mog oca. Poput lančane reakcije, ruke svakog od nas potražile su ruku osobe koja je sjedila najbliže.

Nia, Opal, Harper, ja, moja majka, moj otac, Ardea i Mathias. S rukom u ruci, čekali smo da se otvore vrata.

Čekanje nije dugo trajalo. Doktor Kasian izašao je kroz klizna vrata, njegov kirurški ogrtač bio je zamrljan krvlju, a čelo orošeno znojem. Sekunde su se činile kao sati dok smo čekali da progovori.

''Diše'', rekao je. ''Još uvijek je potreban uređaj koji tjera vodu kroz njene škrge, ali one obavljaju svoju zadaću. Za sada.''

''Kada je možemo vidjeti?'' Opal je postavila pitanje koje bih i sama bila postavila da sam mogla pronaći svoj glas.

''Ne dok joj se stanje ne stabilizira.''

''A kada će to biti?'' Opal nije posustajala.

''Prestani postavljati glupa pitanja, Opal!'' Nia je pogledala znatiželjnu patuljčicu ispod podignute obrve. Opal pak je nju pogledala namršteno, kao da je vila ukrala omiljene komade iz njene kolekcije kamenja, ali nakon toga više ništa nije pitala.

°    °    °    °    °    °    °

Tri dana. Nije nam bilo dopušteno vidjeti gđicu Cyan tri dana.

Ja sam prva ušla u sobu za oporavak. Tu sam prostoriju odmah prepoznala. U tu istu sobu su me doveli kada je moja transformacija tek započela.

Nije bilo prozora. ''Ne bismo željeli riskirati da netko otkrije što se tu događa'', doktor Kasian mi je bio objasnio. Zidovi su bili obojeni blagom tirkiznom bojom, te ukrašeni s nekoliko umjetničkih djela.

Prostorijom je dominirao velik proziran spremnik za vodu izrađen od pleksiglasa. Kroz njegove stijenke mogla sam vidjeti svoju učiteljicu. Mehanizam pričvršćen za spremnik upuhivao je kisik u vodu, pri tom stvarajući mjehuriće.

Sâm pogled na nj me odveo niz stazu sjećanja. Oko dvije godine ranije, ja sam plivala u istom rezervoaru dok sam čekala da mi moj medicinski tim omogući početak novog života.

Gđica Cyan s druge strane, čekala je da joj se vrati stari život. Bila je odjevena u neoprensko odijelo, samo što je ovo nije pokrivalo od glave do pete. Imalo je kratke rukave i pokrivalo joj noge samo iznad koljena, otkrivajući funkcionalne plivaće kožice između prstiju na njenim rukama i nogama. Čak su i kožni nabori nalik perajama bili rekonstruirani.

Bez napora se kretala kroz vodu. Kosa joj je slobodno lelujala, radujući se ponovnom susretu s njenim tekućim domom. Marame više nije bilo. Na svakoj strani vrata gđice Cyan, škrge su obavljale svoj posao, omogućujući joj disanje.

Onog trena kada me spazila, približila se strani spremnika najbližoj meni, položila dlanove s plivaćim kožicama na pleksiglas i široko se nasmiješila. Zubi su joj još uvijek bili nalik ljudskima. Mogla sam shvatiti zašto bi odlučila ostaviti ih takvima kakvi jesu. Od svih promjena koje su mi bile učinjene, iz nekog razloga, brušenje zubi mi se najmanje dopalo.

Približila sam se spremniku i položila svoje dlanove preko dlanova gđice Cyan. Trepnula je. I treći očni kapak joj je bio rekonstruiran, primijetila sam.

''Dobar dan." Njene su usne oblikovale riječi, no voda ih je prigušila.

''Dobar dan'', odvratila sam. Osmijeh na mom licu bio je tako širok da su me zbog njega boljeli obrazi. ''Dobro ste'', dodala sam, a suza radosnica mi je kliznula niz obraz.

Umjesto odgovora, gđica Cyan je zaplivala u krug po spremniku. Nosnice su joj se raširile, dopuštajući vodi da poteče kroz njih, do škrga koje su ponovo bile izložene.

Ruka mi je dodirnula rame. Okrenula sam se i našla se oči u oči s doktorom Kasianom. ''Dobro je'', ponovila sam.

Još mi je jedna suza kliznula niz obraz, ali nisam se potrudila obrisati je. Osoba u spremniku bila je moja učiteljica, Aquantien kojem je bila pružena prilika da se vrati u podvodno kraljevstvo koje je jednom bilo njen dom.

Hvala svakome tko je odlučio pročitati i ovo poglavlje moje priče.

Ovo poglavlje sam poželjela posvetiti čitateljici koja me razveselila divnim komentarima. HVALA ti Book_lover_dt!

I vi slobodno ostavite poneki komentar. 

Ako vam se poglavlje dopalo, ne zaboravite glasovati.

💙