''Hej! Slušaš li ti mene uopće?''

Podigla sam glavu, te pogledala u Opal. Čini se da mi je nešto govorila. Nisam imala pojma koja je bila tema razgovora. Nisam imala pojma ni da sam ja dio tog razgovora.

Posljednji tračci danje svjetlosti već su odavno nestali. Sve tri smo bile u našoj sobi. Opal je sjedila na svom krevetu okružena otvorenim knjigama na koje uopće nije obraćala pažnju. Iza nje, na polici iznad njenog uzglavlja bila je uredno složena kolekcija kamenja. Ta je djevojka stvarno voljela kamenje. Mnoge je sate provodila preslažući ih, polirajući ili jednostavno diveći im se. Samo sam jednom napravila pogrešku upitavši je o njima. Umjesto odgovora, dobila sam cijelo predavanje o njihovim oblicima i veličinama, bojama i nijansama, starosti i podrijetlu, nakon čega sam odlučila više ne načinjati tu temu.

Sjedeći na malenoj stolici ispred svog toaletnog stolića, Ardea je gledala u vlastiti odraz u ogledalu, te mazala gornji dio svojih ušiju nekakvom kremom. To je činila svakih nekoliko dana, no nikada nisam skupila hrabrosti upitati je zbog čega.

Ja sam udobno zavaljena ležala na svom krevetu. Samo jedna knjiga bila je otvorena ispred mene, koricama naslonjena na moja svinuta koljena - Najljepše bajke svijeta.

Ispalo je da je zadatak koji sam dobila od profesorice Cyan bio iznimno zanimljiv. Dječje su priče bile toliko krcate stvorenjima koja su sada postala dijelom mog života da sam se pitala jesu li se uopće trudila ostati skrivena u vremenima kada su te priče napisane.

Premda, skrivene rase opisane u knjigama znatno su se razlikovale od stvarnih predstavnika tih rasa koje sam upoznala ovdje, u mojoj novoj školi.

Tada mi je sinulo o čemu je Opal govorila. Pričala je o patuljcima opisanim u mnogim pričama za djecu, kako su opisivani kao druželjubiva, sretna stvorenja koja dane provode marljivo radeći, a navečer se kući vraćaju s pjesmom na usnama.

''Da su imali prilike upoznati mog ujaka Berila, bili bi napisali drugačije priče. On nikada nije bio sretan, a kada bi se vraćao kući s posla sav prljav, znojan i pun ogrebotina, umjesto pjesme, na njegovim usnama bile bi psovke. Toliko o druželjubivosti.''

Zbog te je izjave moj um odlutao. Sve dok nisam postala učenica u školi za skrivene rase, nisam imala prilike upoznati ni jednog patuljka. Opal je bila prva, a ako je njen ujak Beril bio imalo nalik njoj, zamisliti ga kako psuje ne bi mi predstavljalo nikakav problem.

''Slušaš li me?'' Opal je pitala ponovo, ovaj put još glasnije.

''Da, slušam te'', odvratila sam.

''Pa, nisi baš dobra u tome'', rekla je Opal. Kada bi govorila, njene bi se obrve podigle svaki put kada je htjela nešto naglasiti. To mi je bilo smiješno, ali također vrlo simpatično.

''Čini mi se da su patuljci opisani u pričana koje čitamo ove godine mnogo uvjerljiviji. I dalje postoje pogrešne predodžbe, ali ovi barem ne nose šiljaste kape žarkih boja'', naglasila je.

''I vilenici su u ovogodišnjem štivu mnogo točnije prikazani'', rekla je Ardea. To je bilo prvi put da se samoinicijativno uključila u naš razgovor. Trebala su joj samo dva i pol tjedna.

''Istina, zar ne'', Opal je zagrizla mamac. ''Prošlogodišnji vilenici bili su komični. Šiljaste im uši, šiljaste im cipelice, šiljaste im kapice na glavi'', Opal je izrecitirala u izrugujućem tonu. ''Ma daj molim te! Kao da bi ti ikad odjenula nešto takvo. Ali, nešto me ipak zanima. Zašto svako malo mažeš uši tom kremom?''

Nisam znala hoće li Ardea odgovoriti na postavljeno pitanje, no ponovo me iznenadila.

''Ovom kremom?'' Podigla je malenu staklenku od mliječno bijelog stakla. ''Radi usporavanja diobe stanica. Da to ne radim, uši bi mi se kroz određeno vremensko razdoblje regenerirale. I da, u tom bih slučaju imala šiljaste uši.''

Ohrabrena činjenicom da je odgovorila na Opalino pitanje, odvažila sam se postaviti i jedno svoje. ''Jesu li, osim ušiju, na tebi još nešto morali promijeniti?''

''Kirurški, ne'', odgovorila je. ''Ali morala sam se obvezati na nošenje kontaktnih leća.''

''Je li boja tvojih očiju onako intenzivna kao Lissina?'' pitala sam znajući da Lissa upravo zbog toga nosi leće.

''Ne. Moje su oči malko drugačije'', odvratila je Ardea blago se osmjehnuvši.

Nastupio je trenutak tišine. Opal je pogledom prelazila s mene na Ardeu, čekajući da postavim sljedeće pitanje. Kada ja to nisam učinila, preuzela je taj zadatak na sebe. ''No, hoćeš li nam pokazati kakve su?''

Ardea je dopustila svom pogledu da se zaustavi na Opal prije nego je upitala: ''Jesi li sigurna da ih želiš vidjeti?''

''Da!'' uskliknula je Opal. ''Pa nisu valjda toliko uvrnute?''

Moja prijateljica patuljčica stvarno je trebala obraćati više pažnje na riječi koje su joj izlazile iz usta. Možda sam trebala nešto reći, no samo sam se nelagodno nasmiješila kada mi je pogled susreo Ardein.

''Bi li i ti htjela vidjeti kako moje oči izgledaju?'' upitala me.

''Da! Naravno da bi!'' Opal je odgovorila umjesto mene.

''Ona može i sama reći što želi, znaš'', ustvrdila je Ardea, privremeno utišavši Opal. Tada je ponovo svoju pažnju usmjerila na mene.

''Nikada nisam vidjela oči vilenika'', rekla sam i zatvorila knjigu koju sam držala. ''Ali ne bih te željela dovoditi u nezgodnu situaciju. Ako je to protiv školskih pravila, ne moraš nam pokazati kako ti oči izgledaju bez leća.''

''Nije protiv školskih pravila'', rekla je Ardea i nasmiješila se.

''No, pokaži nam onda!'' Opal je ozbiljno patila od nedostatka strpljenja.

Naša vilenička cimerica se okrenula prema ogledalu na svom toaletnom stoliću te uvježbanim pokretom izvadila kontaktne leće.

Kada se okrenula prema nama, u nas su gledale drugačije oči. Podsjetile su me na mural koji je krasio jedan od zidova učionice biologije. Prikazivao je vučju glavu s gotovo hipnotizirajućim pogledom. Okružen brojnim drugim životinjama, vuk se činio poput njihova kralja, a naslikani biljni motivi uokvirivali su čitav prizor.

Ardeine su oči bile poput vučjih očiju. Bile su plave boje, okruglih zjenica, ali bez bjeloočnica. Činile su mi se istovremeno zadivljujuće i zastrašujuće.

''Izgledaš baš... opako! Da, ta bi te riječ najbolje opisala. Ti si opaka cura opakog pogleda'', Opal je izrazila svoje mišljenje. ''I moram ti priznati, kad smo već kod te teme, otvorila si mi oči. Mnogo si manje umišljena nego što sam u početku mislila.''

''Pa, beskrajno ti hvala'', odvratila je Ardea, na što smo se sve tri nasmijale. Bio je to ugodan osjećaj.

Kada je smijeh zamro, Opal se okrenula prema meni. ''Imaš li ti neke posebne značajke?'' pitala je.

Morala sam o tome malo razmisliti. Da bi mi omogućili život na kopnu, mnoge značajke koje bi se u ljudskom svijetu mogle činiti posebnima, morale su biti promijenjene kirurškim putem. Plivaće kožice koje sam nekoć imala između prstiju na rukama i nogama bile su odstranjene, moja kosa više nije poprimala zelenkaste nijanse kada bi se smočila, a ulogu škrga preuzela su transplantirana pluća. Razmišljajući o tome, rekla sam: ''Mogu disati na kopnu. Rekla bih da je to moja najposebnija značajka.''

Opal se namrštila. ''Pa i ja to mogu. Svi to mogu. Nema ničega posebnog u disanju.''

''Ima ako si jednom živjela u vodi'', Ardea je odgovorila umjesto mene.

To nije bilo objašnjenje kojemu se Opal nadala. Ona je još bila opsjednuta vlastitom idejom, stoga se okrenula Ardei i rekla: ''Mislila sam nešto posebno u smislu dobije li rep kada skoči u vodu?''

Nisam mogla, a da se ne nasmijem. ''Nismo li maloprije razgovarale o netočnom prikazivanju skrivenih rasa?''

''I?'' Opaline obrve su se podigle kada me pogledala.

Ponovo joj je Ardea odgovorila. ''To se ne događa ni jednoj vodenoj rasi.''

Opaline širom otvorene oči pogledale su u našu cimericu. ''A kako ti to znaš?''

''Učila sam'', mirno je rekla Ardea.

Ne znam jesu li tome bile krive Ardeine oči nalik vučjima, no Opal se još samo jednom namrštila, a tada je odlučila odustati od te teme.

I, Opal nije pogriješila kada je rekla da Ardea nije umišljena. To sam shvatila nekoliko tjedna kasnije, one večeri kada sam se zakopala u biljke. Ne doslovno. Zatrpale su me knjige. O biljkama. One koje mi je Lissa natovarila u knjižnici. Radila sam već satima, bila sam iscrpljena i razočarana jer nisam napravila ni približno onoliko koliko sam se nadala da hoću.

Ardea me našla takvu. Ušla je u sobu tiho. Nisam je ni čula. A s licem prekrivenim vlastitim dlanovima, nisam je ni vidjela.

''Ovo je nemoguće'', rekla sam samoj sebi nakon što sam shvatila da moram početi od nule, da moram učiti i imena algi i vodenih biljaka jer su ljudska imena bila potpuno različita od onih koja sam već znala.

Zvuk šarki prestrašio me. Maknula sam ruke kako bih pogledala odakle dopire taj zvuk. Ardea je otvarala drvenu škrinju koja se nalazila u podnožju njenog kreveta. Izvadila je jednu bilježnicu, korica prekrivenih slikama bršljanovih listova. Pružila mi je bilježnicu s riječima: ''Ovo bi ti moglo biti od pomoći.''

Uzela sam bilježnicu ohrabrena njenim osmijehom. Nakon što sam je prolistala, jedino što sam mogla reći bilo je: ''Hvala!''

Bilježnica je sadržavala njene prošlogodišnje bilješke. Upravo ono što mi je trebalo.

Te večeri nisam imala problema s padanjem u san. Odlutala sam u zemlju snova čim mi je glava dotakla jastuk.

Ali bezbrižan san nije mi bio suđen.

Negdje oko ponoći, tišinu je proparao zvuk glasnog zavijanja. Uspravila sam se, naglo razbuđena. Što sam pozornije slušala, to sam bila uvjerenija – tko god da je zavijao, nalazio se unutar školske zgrade.

Hvala svima koji su odlučili družiti se s likovima Zova vode.

Ostavite komentar, a ako vam se priča sviđa glasujte... 

💙