Opal je stajala u učionici književnosti suočena s Ardeom, Mathiasom i sa mnom. Mogla je osjetiti ljutnju koju je u nama izazvalo njeno lupetanje.

''Nemojte me baciti kroz prozor'', rekla je, nesigurno se osmjehujući. ''Nisam namjeravala to reći.''

''Ti nikada ništa ne namjeravaš reći!'' odvratila je Ardea. ''Prvo se izlaneš, a tek tada razmišljaš o onome što si rekla.''

''Ili ne razmišljaš uopće'', dodao je Mathias.

Začudo, nije mu odgovorila. Po mom mišljenju, to je bilo mudro, s obzirom na njegovo trenutno raspoloženje.

Glasni uzdah natjerao nas je da se okrenemo prema našoj profesorici književnosti. Još uvijek je stajala tamo, prstima stišćući naslon plave stolice. Bila sam sigurna da su joj ispod rukavica zglobovi posve pobijelili.

''Rekla si im'', tiho je progovorila. Nije imenovala osobu koju je optužila, no znala sam da se obraćala meni.

''Nisam'', odvratila sam. ''Ništa nisam rekla. Opal... ona je saznala sama.''

''Zabadanjem nosa u tuđe stvari'', dodao je Mathias.

''Slučajno sam načula'', Opal je objasnila i prišla profesorici Cyan. ''A znate li kome sam rekla tu tajnu? Vama. To je sve. Samo vama. Ali, budući da je to vaša tajna, to se ne računa. I želim da znate da mi možete vjerovati.''

''Mogu ti vjerovati?'' Profesorica Cyan je postrance pogledala u Opal. ''Ova situacija upravo dokazuje da ne mogu vjerovati nikome.''

''Nemojte tako profesorice Cyan. Evo'', Opal je izvukla jednu stolicu boje pijeska, ''sjednite. Popričajmo još malo. Možemo li vam što donijeti? Možda neko piće? Ardea, idi donesi profesorici Cyan malo čaja.''

Ardea je pogledala u Opal podignutih obrva. ''Molim?'' rekla je. ''Ne namjeravam te ostaviti u istoj sobi s Mathiasom.''

Opal se nasmiješila i ponovo okrenula prema gđici Cyan. ''Vidite, i ona je pouzdana. Naljutila sam ju, ali ipak pazi na mene.''

''Prije bi se moglo reći da pazim na Mathiasa, nego da pazim na tebe'', Ardea je odvratila. ''On ne bi trebao biti uvučen u nevolje samo zato što ti ne znaš držati jezik za zubima.''

Pogledala sam prema Mathiasu baš na vrijeme da primijetim da ga je opaska moje vileničke prijateljice nasmijala.

''Nije li to lijepo? Odabrala bi vukodlaka umjesto svoje najbolje prijateljice'', Opal je rekla, položivši ruke na bokove. Tada se okrenula prema Mathiasu i dodala: ''A ti, prestani se smiješiti kao idiot.''

Osmijeh je nestao s njegova lica, a zamijenio ga je mrk pogled.

''Vidiš, upravo ti o tome govorim'', rekla je Ardea. ''Nemaš kočnice. A moraš naučiti kada se trebaš obuzdati. Pogledaj ga'', dlan njene ruke pokazao je u njegovom smjeru, ''dovoljno mu je teško i bez tvojih opaski.''

Opalino čelo se naboralo. Bila sam sigurna da pokušava smisliti odgovor koji bi nakraju samo dokazao da je sve što je Ardea upravo rekla istina. Ja sam iskoristila to vrijeme da priđem gđici Cyan. Jedna joj je ruka još uvijek držala stolicu, dok je drugom prekrila usta.

''Profesorice Cyan, stvarno mi je žao'', rekla sam tiho. ''Zbog svega ovoga.''

''Trebala sam ostati o onom gradiću kraj mora'', promumljala je. Oči su joj slijepo gledale u površinu stola pred njom.

''Zar ste tamo bili? U gradiću kraj mora?'' pitala sam s nadom.

Tišina je ispunila učionicu. Osvrnula sam se, te shvatila da nas Ardea, Opal i Mathias pozorno gledaju.

I profesorica Cyan je primijetila tišinu. Podigla je glavu i prošaptala: ''Doma. Bila sam doma.''

''Znači, otišli ste na ronjenje, zar ne?'' Opal je pitala kako bi se uvjerila da je sve dobro shvatila. ''Jer ste željeli osjetiti povezanost između vas i vašeg doma.''

Profesorica Cyan suznih je očiju pogledala u nju i tiho rekla: ''Morala sam ga još jednom vidjeti. Moje kraljevstvo. Tako sam dugo bila odsutna. Morala sam ga ponovo vidjeti.''

''Otišli ste tamo?'' Oči su mi se raširile u čudu.

Gđica Cyan se okrenula prema polici za knjige koja je stajala iza nje. Pognula je glavu i jednom se rukom oslonila na policu. ''Morali su čuti istinu'', tiho je rekla. ''Biti svjesni onoga što se događalo u njihovom kraljevstvu.''

''Jesu li vas prepoznali?'' Opal nije ostala bez riječi poput mene.

''Ne'', rekla je i izvukla jednu od knjiga. Počela je listati njene stranice kako bi zaokupila svoje drhtave ruke. ''Isprva nisu.''

''Jesu li vam naudili?'' Sumnjičava narav moje rase zabrinula me. Znala sam da strance nisu dočekivali raširenih ruku.

''Ne. Govorila sam njihov jezik'', odvratila je profesorica Cyan, prelazeći prstima po riječima napisanima na stranici knjige koju je držala. ''Moj jezik. Još ga se sjećam. Jezik kojim se nisam služila toliko vremena, a ipak sam se prisjetila svake riječi.''

''Što su napravili kada ste im otkrili svoj identitet?'' Ardea je postavila još jedno pitanje glasom tihim poput onoga kojim je govorila gđica Cyan.

''Pokušali su dokazati da sam prevarantica.'' Naša profesorica okrenula se prema nama. ''Pokušali su me uvjeriti da to nije moguće, da ja ne mogu biti njihova davno izgubljena princeza.''

''Princeza?!" Opaline oči raširile su se u čudu. ''Nisam znala da ste princeza! Jeste li vi to znali?'' upitala nas je.

''Ne'', Ardea joj je jedina odgovorila. Pogledala je u mene, a zatim u Mathiasa. On je odvratio pogled kako bi izbjegao njene vileničke oči.

''Ovo je nevjerojatno!'' Opal je još uvijek bila zadivljena. ''Ona je princeza. Kao ona iz Azorine priče.''

Ništa nisam rekla. Ona je pogledala u gđicu Cyan i uskliknula: ''Vi ste ona! Vi ste aquantienska princeza iz Azorine priče!''

''Sada više nisam'', profesorica Cyan je odvratila. Oči su joj ispunile suze. Okrenula se od nas, ne želeći da je vidimo kako plače. ''Na neki način, bili su u pravu. Princeze koju su poznavali više nema. Nestala je prije više desetljeća.''

Zašutjela je na trenutak kako bi se pribrala. Znala sam da joj je stari život bolna tema i da joj razgovor o njemu uvijek iznova kida srce. Ruke su joj prekrile lice nakon čega je duboko udahnula i nastavila: ''Njihova princeza bila je dio podvodnoga svijeta. Bila je slobodna. Mogla je plivati brzo poput dupina. Voljela je istraživati. Imala je roditelje. Imala je najbolju prijateljicu. Bila je voljena. Pripadala je.

Toga više nema. Sve je nestalo onog dana kada su je izvukli iz vode. Njeni su roditelji umrli. Sanda je umrla. Ono što je prije toliko godina ostavila za sobom, više nije našla. Njen narod je više ne prepoznaje. Princeza više ne postoji. Sve što je od nje ostalo je ova osoba. Iris Cyan. Ništa doli princezine sjene.''

Pogledala sam u lica svojih prijatelja. Nisam ih jasno razabirala, suze su mi zamutile vid. I Ardeini su obrazi bili mokri. Opalini također. Mathias je zurio kroz prozor, okrenuvši nam leđa.

''Tako mi je žao'', Opal je rekla krhkim glasom. ''Ako postoji bilo što što možemo učiniti...''

''Ne, ne postoji'', odvratila je profesorica Cyan. ''Najviše čemu se mogu nadati od vas je da čuvate ovu tajnu.''

''To možemo učiniti'', Opal je rekla kimajući glavom. ''Svi ćemo to učiniti. Zar ne?'' Zaokružila nas je pogledom.

''Da'', odgovorila sam.

''Naravno'', i Ardea je potvrdila.

Mathias je još gledao kroz prozor. ''Niste smjeli ići onamo'', rekao je. ''To je bila loša ideja.''

''Nije'', profesorica Cyan se okrenula prema njemu. ''Ne očekujem da to sada shvatiš, ali jednog ćeš dana možda shvatiti. Oni su još uvijek moj narod. Moja rasa.''

Suočio se s njom. Oči su mu bile crvene kao što su znale biti nakon noći punog Mjeseca. ''Zašto mučite samu sebe?'' Glas mu je bio prožet ljutnjom. ''Znate da nema povratka. To nije nešto što se može poništiti. Nismo više ono što smo nekoć bili. Vi niste što ste nekoć bili.''

''To je istina'', Opal se barem jednom složila s našim vukodlakom. ''Vidjela sam što moraju učiniti Aquantienima kako bi im omogućili život na kopnu. Nakon toga stvarno nema povratka.''

''A kada bi bilo?'' pitala sam. ''Ako bi postojao način? Čak i kada bi šanse bile vrlo male?''

''Tada bih zamijenila ovaj život za te šanse'', profesorica Cyan je rekla. Prestala je plakati, ali obrazi su joj još uvijek bili mokri od suza. ''Umorna sam. Umorna od života koji mi je nametnut.''

Nekoliko trenutaka gledali smo u našu učiteljicu u tišini. Znala sam što mi je činiti. Okrenula sam se prema vilenici i rekla: ''Ardea, zamolit ću te da nazoveš svog oca.''

Hvala vam što čitate, vi divni ljudi.

Na kraju ovog poglavlja želim zahvaliti vjernoj čitateljici koja je čitala Zov vode i glasovala za nj, a uvrstila ga je čak i na svoju 'reading' listu. HVALA ti Lucija370! Hvala od srca! 

Slobodno ostavite poneki komentar, a ako vam se sviđa, možete ostaviti i svoj glas za ovo poglavlje.
💙