Ne bih se opisala kao osobu koja ima lagan san. Obično bih zaspala čim bi mi glava dotaknula jastuk i ne bih se probudila do jutra. Ali noć koja je došla bila je iznimka.

Srebrna mjesečina bacala je blago svjetlo kroz podignute žaluzine. Mogla sam razabrati siluete mojih cimerica dok sam ležala na leđima. Njihove nemirne snove pogoršavali su povremeni zvukovi zavijanja koji su se probijali kroz zatvorena vrata.

Sljedeće smo jutro dugo spavale. Probudile smo se nakon vremena za doručak, pa smo ljenčarile u pidžamama sve dok nije došlo vrijeme da odemo na ručak. Oči su nam pretraživale blagovaonicu u potrazi za Mathiasom.

''Vjerojatno ga neće biti ovdje'', rekla je Ardea. Ipak, i njene oči nisu prestajale vrludati, baš poput naših.

Nije se pojavio ni na večeri, a kada je i nedjeljni doručak prošao bez njega, odlučile smo se malo raspitati.

''Pitaj nju'', Opal je predložila kada je spazila profesoricu Ravens kako ustaje od stola. ''Ona je tvoje rase, sigurno će razgovarati s tobom.''

Nisam joj htjela potopiti lađe isticanjem činjenice da je gđica Cyan izbjegavala razgovor s drugim Aquantienom. Kada je Ardea je pogledala u smjeru naše profesorice biologije, bilo je vidljivo da razmišlja o Opalinim riječima. Nije bila njena obaveza da se raspituje o Mathiasu. Naposljetku, ja sam bila ta koja ga je smatrala prijateljem, a ne ona. Ali one mu je večeri pomogla, pa sam se nadala da će ipak odabrati razgovor s profesoricom Ravens.

Ustala je kada je profesorica Ravens bila na putu prema francuskim vratima koja su odvajala blagovaonicu od ostatka škole, te ju slijedila van. Opal i ja ispratile smo ih pogledima. Obje smo držale fige da naša cimerica uspije dobiti željene odgovore.

Vratila se malo prije ručka. Predložila sam da ga preskočimo i porazgovaramo o onome što je saznala, ali Opalin želudac se pobunio. Uz to, Ardea je izjavila da bi joj dobro došlo malo vremena za razmišljanje o razgovoru s našom profesoricom. Bojala sam se da je time željela kupiti malo vremena da odluči koje će dijelove tog razgovora zadržati za sebe.

Opal i ja smo jele brzo. Lazanje s povrćem koje su poslužili za ručak začas su nestale s naših tanjura. Prema Ardeinom mišljenju, nije bilo razloga za žurbu, pa smo na kraju provele dvadesetak minuta gledajući je kako temeljito žvače svoju hranu.

Baš kada smo se spremale ustati od stola, Mathias je ušao u blagovaonicu. Kosa mu je bila počešljana, ali nekoliko pramenova odbijalo je biti obuzdano. Letimično nas je pogledao kada je dugačkim koracima grabio prema pultu za posluživanje. Naš školski kuhar pripremio je drugačiji jelovnik za njega. Tanjur koji je nosio prema svom uobičajenom stolu u kutu nije sadržavao lazanje.

''Bit će sve u redu s njim'', Ardea je rekla i nasmiješila se. Vidjevši ga kako jede kao da je danima gladovao, što je vjerojatno i bila istina, uvjerilo me u istinitost Ardeine izjave. Bio je to dobri stari Marhias. Kriza je prošla i mogao je ponovo biti svoj. Barem do idućeg punog Mjeseca. Na svom kalendaru sam već označila datum.

I Opal i ja smo praktički bombardirale Ardeu pitanjima čim smo se ponovo našle u svojoj sobi. Naši su se glasovi preklapali, a pitanja su istovremeno stizala i od jedne i druge. Ardea nas je potpuno ignorirala. Prišla je svom toaletnom stoliću, nagnula se prema ogledalu i pažljivo izvadila kontaktne leće. Neko je vrijeme samo stajala tamo, pognuta, rukama oslonjenim na drvenu površinu stolića, buljeći u svoj odraz.

Opal i ja prestale smo s ispitivanjem. Pogledale smo jedna u drugu, a zatim u Ardeu.

''Je li joj nešto upalo u oko?'' Opal je pitala šapatom.

''Ne'', Ardea je odgovorila. ''Samo razmišljam o nečemu što mi je rekla profesorica Ravens.'' Nakon toga opet je zašutjela.

Opal je pogledala u mene, ja sam pogledala u Opal. Slegnula sam ramenima budući da nisam imala objašnjenje za Ardeino neobično ponašanje. Ne znajući što da učinimo, sjele smo na Opalin krevet. Opal je posegnula za jedni od kamenova iz svoje kolekcije razmještene na polici iznad njena uzglavlja.

''Imaš fleku na bluzi'', rekla mi je, prevrćući kamen u ruci.

Bila je u pravu. Čini se da je malo umaka s lazanja završilo na mojoj odjeći. Otišla sam do ormara, uzela drugu majicu i pošla u kupaonicu da se presvučem i isperem mrlju dok je još bila svježa. Baš kada sam napala mrlju sapunom, netko je pokucao na vrata.

''Ja sada ne mislim ustati.'' Opalin glas doputovao je do mene kroz odškrinuta vrata.

Začula sam zvuk mekih koraka kada je Ardea pošla prema vratima naše sobe.

''Mathias?'' U glas joj se uvuklo iznenađenje. ''Zašto si došao ovamo?''

Tišina. Nekoliko trenutaka tišina je bilo jedino što sam mogla čuti, a zatim je njegov glas rekao: ''Zaboravio sam.''

Provirila sam iz kupaonice i primijetila kako zuri u Ardeu, baš kao što je ona zurila u svoj odraz minutu ranije.

''Pa, u tom slučaju, uđi i pokušaj se prisjetiti'', predložila je i pomaknula se u stranu da ga pusti u sobu. Njene vileničke oči još su bile izložene pogledima.

Pomalo nevoljko je ušao u našu sobu. Ardea je za njim zatvorila vrata, prekinuvši kontakt očima. Mathias je stresao glavu, kao da se pokušava probuditi od sna. ''Sada se sjećam'', rekao je. ''Došao sam vam zahvaliti na pomoći neku večer. Pa, hvala vam.''

''Nema na čemu'', odvratila sam. Nisam izašla iz kupaonice, bojeći se da bi moj aquantienski miris mogao biti previše za njega nakon svega kroz što je prošao.

Nasmiješio mi se, ali brzo vratio pogled na Ardeu. Gledajući u njegov profil, primijetila sam nešto neobično. Prestao je treptati. Čak mi se učinilo da je prestao i disati.

I Ardea je gledala u njega. ''Drago mi je što ti je bolje'', rekla je s osmijehom.

Nije joj odgovorio. Ponovo je prekinula kontakt očima kada se uputila za svoj toaletni stolić kako bi vratila kontaktne leće. I opet se činilo kao da se Mathias budi iz transa.

''Dobro je što si znala kako treba postupiti'', rekla je Opal. ''Meni nikada ne bi palo na pamet pozvati profesoricu Ravens i profesora Fortiusa. Kad malo bolje razmislim, kako si ti znala koga treba pozvati?''

''Instinktivno, pretpostavljam'', Ardea joj je odgovorila. Kada se ovog puta okrenula prema Mathiasu, on je ostao priseban.

''Pa, došla si u krajnji čas. Samokontrola mi je klizila kroz prste'', rekao je.

''Jesi li ti uopće razmišljao? Lutati po hodnicima kada si znao da ćeš se pretvoriti u čudovište. Je li ti to bilo pametno?'', Opal je pitala svojom uobičajenom nemarnošću.

''Krenuo sam do profesorice Ravens'', odvratio je. ''A ti i Azora ste omele moje planove.''

''Oh!'' Odjednom me preplavio val krivnje. ''U tom slučaju ti dugujemo ispriku. Stvarno nam je žao, Mathias. Zar ne, Opal?'' rekla sam iza poluotvorenih vrata kupaonice.

Nije me podržala. Nastavila je gledati u njega na način koji mi je jasno dao do znanja da mu sprema još jedno pitanje. ''A kakve veze ima profesorica Ravens s tvojim vukodlaštvom?'' Eto ga.

Pogledao je u Ardeu prije nego nam je odgovorio. ''Oči'', rekao je. ''Vukodlak je prisiljen poslušati vilenike zbog očiju. Njihove oči su poput očiju vuka. Odbijanje naredbe vilenika uzrokuje fizičku bol.''

Spustio je glavu i gurnuo ruke u džepove na sportskoj majici. Otkada je došao u sobu, bio je neobično pitom. Nije se otresao na Opal, nije bilo zajedljivih komentara, pa čak ni neprijateljskih pogleda. Nisam bila sigurna je li uzrok tome iscrpljenost ili Ardeina prisutnost.

''A što je s profesorom Fortiusom?'' Ovaj put ja sam postavila pitanje. ''Kako se on uklapa u priču?''

Pogledao me i rekao: ''On me može obuzdati. Ako preobrazba ode predaleko, on je jedini dovoljno jak da me fizički sputa kako bi profesorica Ravens mogla primijeniti sredstvo za uspavljivanje.''

''Mora te uspavati!?'' Opal je spustila kamen na jastuk kada je ustala kako bi mu prišla. ''Ima li i pušku za uspavljivanje?''

''Ne, nema pušku za uspavljivanje.'' Počela ga je ljutiti, to se čulo po njegovu glasu. ''Koristi injekciju. Ravno u srce.'' Šakom se udario u prsa. Opalino lice se zgrčilo, kao da je osjetila bol tog postupka.

''Ako dođe na vrijeme, može mu jednostavno narediti da se ne miče'', Ardea je ponudila objašnjenje. ''Ali jednom kada vuk preuzme kontrolu, čak i vileničke oči su beskorisne. Sve mi je to objasnila kada sam ranije razgovarala s njom.''

''Pa, sada barem znamo kako te možemo držati pod kontrolom'', rekla je Opal, pogleda još uvijek prikovana za njegov prsni koš. Podigla je glavu tek kada je odlučila prići Ardei, a zatim je dodala uz prepreden osmijeh: ''Pazi što radiš jer ova vilenica je moja prijateljica.''

I on se osmjehnuo te odvratio: ''Ali imaj na umu da moj vuk uvijek ima izbora. Ako mi staneš na žulj, nema dovoljno vilenika na cijelom svijetu da te zaštite.''

Hvala vam, dragi moji čitatelji što se već više od 40 poglavlja družite sa Zovom vode.

Posebno bih htjela zahvaliti jednoj vrijednoj čitateljici koja je odlučila pročitati ovu moju priču i još joj k tome dati mnoštvo glasova. HVALA ti IvanaStubiar!

Ostavite koji komentar, poneki glas i uživajte u danima koji slijede.

💙