Suočena s nepoznatom situacijom, uvijek bih se skamenila. Pretpostavljam da je razlog tome ležao u činjenici da je moj um trebao vremena da dokuči što se to oko mene događa prije nego bi odabrao primjerenu reakciju.

Mathias nije imao takvih problema.

Onog trena kada smo postali svjesni prisutnosti treće osobe, njegova vučja strana preuzela je kontrolu. Pokrenuo se poput munje. Prije nego sam bilo što shvatila, već je na čistinu izvlačio nekoga tko se skrivao iza rascvalog grma jasmina.

''Puštaj me!'' Mathiasovo tijelo blokiralo mi je pogled na osobu koja je izgovorila te riječi, ali prepoznala sam glas. Opal.

''Špijunirala si nas?!'' rekao je glasom prožetim gnjevom.

''Nisam vas špijunirala! Vidjela sam te kako se šuljaš za Azorom. Bila sam zabrinuta za nju!''

Bila je zabrinuta za mene. Nakon mog današnjeg ponašanja, njoj je ipak bilo stalo dovoljno da odluči slijediti vukodlaka kako bi se uvjerila da sam na sigurnom.

''Pusti je!'' rekla sam pristupajući im. Mathias je čvrsto držao ovratnik njene košulje, a oči su mu ispaljivale otrovne strijele u Opalinu smjeru.

Ona se uopće nije činila preplašenom usprkos činjenici da su joj prsti jedva dodirivali tlo. Način na koji mu je uzvraćala pogled natjerao me da pomislim na onaj izraz koji su ljudi ponekad koristili; Kad bi pogledi ubijali, on bi bio mrtav čovjek. Ili, u ovom slučaju, mrtav vukodlak.

''Mathias, pusti je!'' ponovila sam, posežući za njegovom rukom.

Pogledao me, naborao nos zbog moje blizine i pustio ljutitu Opal. Tada se odmaknuo natraške u nekoliko naglih, dugačkih koraka.

''Tako je već bolje.'' Opal je izravnala svoju košulju. ''A sada se možemo vratiti na ono što je zbilja bitno. Profesorica Cyan je Aquantien!? Pa to je...'' Nije imala priliku dovršiti pitanje jer je Mathias skočio prema njoj i prekrio joj usta svojim dlanom.

''Zašuti!'' prosiktao je kroz stisnute zube, no samo trenutak kasnije odmaknuo se u žurbi, povlačeći ruku. ''Ugrizla me!'' rekao je i stresao ruku.

''Prekinuo si me!'' Opal je uzviknula bez trunke strpljenja.

''Nikada ne grizi vukodlaka!'' upozorio ju je, nadvivši se nad nju.

''Nikada ne stišavaj patuljka!'' odvratila je nagnuvši glavu kako bi se mogla zagledati u njega.

Nekoliko sekundi su stajali tako, oči u oči, stisnutih čeljusti i raširenih nosnica. Napetost je bila gotovo opipljiva i osjetila sam da se moram umiješati prije nego stvari izmaknu kontroli.

''Oboje ste pogriješili'', pokušala sam ih urazumiti. ''Opal, pogriješila si kada si ugrizla Mathiasa. Mathias, pogriješio si kada si pokušao stišati Opal.''

''Jako si pogriješio'', dodala je i stala mu korak bliže bez imalo straha. I ja bih rado popila gutljaj sa izvora njene hrabrosti.

''Makni se od mene'', rekao joj je. ''Ti isto'', obratio mi se, pogledavši me naborana nosa.

''Što ti je ona učinila?'' Opal je stala u moju obranu.

''Ništa'', odlučila sam objasniti. ''On samo stvarno ne voli miris Aquantiena.''

''Ti to ozbiljno?'' pitala je i ja sam kimnula u odgovor. Odmahnula je glavom i rekla: ''Znaš koji miris ja ne volim? Miris muških primjeraka ljudske rase koji koriste previše losiona poslije brijanja. Upoznala sam jednog takvog prošlog tjedna. Fuj!'' Stresla se na samu pomisao. ''Došlo m je da ga pošaljem neka stoji vani na vjetru sat-dva.''

Pogledala sam Mathiasa. Podigla sam obrve i slegla ramenima.

''Znači, ona ti je odurna? A ja?'' Opal je i dalje imala pitanja za njega.

''I ti si odurna. Na više od jednog načina.'' Drugu je rečenicu izgovorio prigušeni glasom, pogledavši pritom u stranu.

Dlan svoje ruke prebacila sam preko očiju. Ovo je bilo sve bolnije gledati.

''Kako to da sam ti se onda uspjela prišuljati, ha? Odgovori mi na to pitanje!'' Rukama se podbočila o bokove i počela tapkati vrhom stopala.

''Vjetar je puhao u krivom smjeru, noseći miris ove ovdje'', pokazao je na mene, ''ravno u moje lice.''

''Ova ovdje ima ime'', ustvrdila sam i zaradila mrk pogled od Mathiasa.

''Opet smo skrenuli s teme'', rekla je Opal. ''Pričali smo o profesorici Cyan. Je li ona stvarno'', stišala je glas do šapata, ''Aquantien?''

''To nije tvoja briga'', Mathias joj je odgovorio neprijateljski.

''Stvarno?'' Nagnula je glavu i uputila mu prodoran pogled. ''Onda mi odgovori na još jedno pitanje – zašto je to tvoja briga? Jasno mi je zašto je Azori stalo, ona je isto Aquantien. Ali ti? Zaboga, ti si vukodlak!''

''Ni to nije tvoja briga'', odvratio je.

''I ja bih rado čula odgovor na to pitanje'', uključila sam se. ''Zbilja, zašto ti je toliko stalo do profesorice Cyan? Sve to jednostavno nema smisla.'' Oponašala sam Opalino držanje i položila ruke na bokove. Čak sam i buljila u njega bez treptanja.

Njegov je pogled putovao između Opal i mene. Neko vrijeme nije ništa rekao. U jednom trenutku Opal ga je pogledala raširenih očiju i rekla: ''No, mi još uvijek čekamo!''

Namrštio se prije nego je odvratio: ''Dobro. Ako baš morate znati, reći ću vam. Ali kažete li ikome...''

''Da, da, znamo. Obje ćeš nas rastrgati na komade.'' Opalin odgovor popratilo je kolutanje njenih očiju, te sam se mogla zakleti da sam vidjela kako se rubovi Mathiasovih usana bore protiv poriva da se pomaknu prema gore.

Ispustio je dubok uzdah i rekao: ''Kada sam došao u ovu školu, tu nije bilo drugih vukodlaka. Bio sam jedini predstavnik te rase. A ona je bila jedini predstavnik svoje. Zbog toga, i zbog neobjašnjive tuge koju je nosila u sebi, bilo mi je lako povezati se s njom.''

''Nikada mi to nisi rekao'', rekla sam tiho i gurnula ruke u džepove hlača.

''Nikada me nisi pitala'', on je odvratio.

''Tipično'', Opal je dodala. ''Nju tako malo zanimaju životi njenih prijatelja.'' Njene optužujuće oči srele su moje.

''To nije istina!'' Osjetila sam potrebu obraniti se. ''Samo sam imala druge stvari na pameti u zadnje vrijeme.''

''Profesoricu Cyan, zar ne?'' Prekrižila je ruke na prsima.

''Pa, da! U slučaju da nisi primijetila, ovdje nema drugih Aquantiena.''

''Je li to razlog zbog kojeg si je toliko mrzio kada je tek došla u ovu školu?'' Okrenula se prema Mathiasu. ''Jer si nakon njena dolaska ti bio jedini koji si jedini?''

Čelo mu se naboralo kada je pogledao u nju.

''Ne pravi se glup! Znaš ti dobro što mislim'', rekla je uperivši kažiprst u njega.

''Možda.'' Rubovi njegovih usana predali su se i on se lagano nasmiješio.

''Kako dugo znaš za profesoricu Cyan?'' upitala me.

''Gotovo mjesec dana'', odgovorila sam iskreno.

''Što je bilo? Nisi je mogla namirisati ranije?'' pitala je namignuvši mi.

Nakon te opaske, Mathias se glasno nasmijao. Bio je to smijeh kratkog daha. Zaustavio se čim je shvatio da je to učinio, ali bio je dovoljan da otjera većinu napetosti.

''Nisam je uopće mogla namirisati'', rekla sam kroz osmijeh. ''Osjetilo njuha u vodi mi je bilo prilično nepotrebno, a nije se poboljšalo ni nakon prelaska na kopno. Vjerojatno ne bih smatrala ni da je tvoj 'koristim previše losiona poslije brijanja' prijatelj smrdljiv.''

Obje smo se nasmijale. Opal je jednom rukom začepila nos dok je drugom zamahnula ispred lica u gesti koja naznačuje raščišćavanje zraka.

''Još uvijek mi nisi odgovorila na pitanje'', Mathias je prekinuo ono što se pretvaralo u glupiranje. ''Zbog čega se profesorica Cyan ponašala onako kako se ponašala? Znam da je to imalo nekakve veze s tobom. Nema smisla to poricati.''

Pogledala sam u njegove tamne oči, zatim preusmjerila pažnju na Opaline smeđe i naposljetku se usredotočila na kamenčiće ispod mojih nogu.

Mathiasu nisam mogla lagati. Nakon ovoga danas, više neću moći lagati ni Opal. Jedino pitanje bilo je koliko sam im spremna reći. Koliko im smijem reći?

Na to pitanje ni sama nisam znala odgovor.

Hvala vam što čitate Zov vode, dragi moji čitatelji. 

Ovom prilikom opet želim zahvaliti nekome tko je tjedan za tjednom čitao novoobjavljena poglavlja i glasovao za njih. HVALA ti @sarcastic__blondie1!

Slobodno ostavite koji komentar, recite mi što mislite o odnosu između Mathiasa i Opal.

Ako vam se poglavlje dopalo, ne zaboravite glasovati.

💙