Melodija se razlijegala učionicom glazbene kulture gdje sam mirno sjedila okružena ostalim učenicima. Oči su mi bile zatvorene, leđa oslonjena na mekani naslon stolice, a dlanovi lijeno položeni u krilo.

Nježan zvuk violine ispredao je priču o čežnji, pokušavajući nam dirnuti dušu. Na trenutak, ništa drugo nije postojalo. Samo ja i violina. No tada se pridružio zvuk bubnjeva, poput grmljavine negdje u daljini. Preplavila su me sjećanja.

Pronašla sam je. Moja je rasa provela desetljeća pitajući se jedno te isto: Kamo je otišla princeza? Ja sam bila jedini Aquantien koji je znao odgovor na to pitanje. Gđica Cyan je bila izgubljena grebenska princeza.

Još ni sama nisam mogla povjerovati da je sve to istina. Iako sam se uvjerila da je priča bila više od legende, ovakav rasplet događaja nisam ni sanjala.

Jedva sam se održala na nogama nakon što je gđica Cyan razotkrila tko je ustvari bila. Nisam znala je li glasniji bio zvuk oluje ili zvuk mog uzbuđenog srca. Morala sam otići do kreveta i sjesti jer su mi noge bile baš poput srca, preslabe da podnesu teret tog otkrića.

Nasmijala se. Nakon što je njen pravi identitet bio otkriven, gđica Cyan se nasmijala. Tu je tajnu tako dugo nosila u sebi i nakon svog tog vremena, napokon ju je pustila na slobodu.

''Ja sam princeza'', rekla je kroz bolni smijeh kao da je samoj sebi željela potvrditi istinitost tih riječi. ''Ja sam ona koju su tražili.''

Nastavila se smijati zbog čega sam se počela osjećati nelagodno. Gledala sam u nju u tišini. Što sam mogla reći? Što sam mogla učiniti? Podijelila je svoju tajnu sa mnom i njenu sam težinu osjetila na vlastitim ramenima. Ništa nisam rekla. Umjesto toga, dohvatila sam jastuk i čvrsto ga zagrlila.

Njen se smijeh postupno preobrazio u plač. ''Ne, nisam'', promumljala je. ''Ja nisam princeza. Bila sam u pravu kada sam rekla da ona više ne postoji. Kako bi i mogla postojati? Oduzela sam joj ocean.'' Odmahnula je glavom, napola sjela na pisaći stol i položila dlan na knjigu. Pogledavši vlastitu sliku, rekla je: ''Nisi mislila da ćeš završiti ovako, zar ne?''

Ostala sam sjediti u tišini dok je njen pogled odlutao do prozora. Kiša je vani samo sipila, te sam znala da će uskoro i to prestati. Zijevnula je, prekrivši usta rukom u rukavici. Dan pun uzbuđenja ostavio je na njoj traga.

''Trebali biste se naspavati,'' rekla sam. ''Možemo nastaviti razgovor ujutro. Ako ćete vi to htjeti. Ili se možemo jednostavno složiti da ono što je rečeno u ovoj sobi, ostaje u ovoj sobi. Neću reći roditeljima tko ste. Obećajem.''

Pogledala je u mene nagnute glave. Prekrižila je ruke ispred tijela i nasmiješila se. Bio je to gorak osmijeh koji nije ni dodirnuo kutove njenih očiju.

''Molim vas, ostanite s nama'', rekla sam tiho. Nešto mi je govorilo da se, ako bi sada otišla, više nikada ne bi vratila.

''Ostat ću do jutra. Više od toga ne mogu ti obećati.''

Dok sam ležala na razvučenoj sofi, pokušavala sam dati sve od sebe kako bih spriječila plovidbu u zemlju snova. Osjećala sam se kao stražar na noćnoj straži koji se svim silama trudi otjerati san. Ipak, negdje iza ponoći, prišuljao mi se i donio nemirne snove.

Probudio me zvuk glasova mojih roditelja.

''...moji roditelji još uvijek vjeruju da je njihova unuka siroče iz siromašne zemlje s druge strane oceana.'' Moja je majka to rekla. Bila je u pravu. Njeni roditelji stvarno su vjerovali u tu priču.

''A k tome imamo i vrlo loše pamćenje.'' Glas mog oca. ''Moglo bi se desiti da sve što se ovdje dogodilo zaboravimo istog trena kada izađemo iz ovog grada.'' Mogla sam jasno zamisliti osmijeh na njegovu licu.

Čula sam zvuk šalice koju je netko odložio na tanjurić. ''Nešto slično je sinoć rekla i Azora.'' Dodala je profesorica Cyan.

Glas moje majke je odvratio: ''U tom joj slučaju možete vjerovati. Naša Azora nije lažljivica.''

Čuvši te riječi, iskobeljala sam se iz kreveta. ''Jesam'', rekla sam trljajući oči. ''Lažljivica sam. Već tjednima lažem svojim prijateljicama.''

°  °  °  °  °  °  °

Sat glazbene kulture završio je zvonom, prekinuvši moju šetnju kroz sjećanja. Na putu prema učionici matematike, Opal je nastavila pričati o bratovoj svadbi. Izgleda da su patuljci imali naviku pretvarati svoje svadbe u prave spektakle. U drugim okolnostima bih vrlo rado slušala o stolovima posutima dragim kamenjem, svadbenoj povorci koja polako hoda kroz patuljačko naselje dok patuljci svojim maljevima udaraju ritam, o ponijima ukrašenim tek procvalim cvijećem, ali ne sada. Ovog puta sam samo glumila interes. Nasreću, Opal je bila toliko zaokupljena pričanjem da nije stigla primijetiti neiskrenost u mom osmijehu. Još sam joj jednom lagala.

Profesor Logar nas je utopio u zadacima odmah nakon početka sata. Jednadžbe na stranici udžbenika čekale su da ih počnem rješavati, ali moj je pogled zapeo na jednom broju.

Pedeset i tri.

To je bilo rješenje jedne jednadžbe. Pronađi x, pisalo je. Ja sam pronašla pedeset i tri, pomislila sam u sebi. Aq53.

Prije nego sam shvatila, ponovo sam se našla u našoj kući na plaži, prisjećajući se naših izleta s ronjenjem. Moje je otac bio pravi čudotvorac. Uspio je nagovoriti gđicu Cyan da pođe s nama. Moja je majka bila jednako zapanjujuća. Uspjela ju je nagovoriti da ostane u našoj kući do kraja tjedna. A ja sam, kao što sam i obećala, zadržala njen stvarni identitet za sebe.

Znajući da je jedna od njenih tajni otkrivena, dopustila si je više slobode. Još je uvijek nosila ronilačko odijelo s kapuljačom, rukavicama i čizmama, ali kada se radilo o ronjenju, manje je oklijevala.

Buljeći u broj, glave oslonjene na dlan, nisam primijetila profesora Logara koji je šetao učionicom sve dok se nije zaustavio kraj mene i upitao me trebam li pomoć sa zadacima. Čini se da sam potrošila petnaestak minuta na zurenje u udžbenik, no nisam se odmakla dalje od prepisivanja prve jednadžbe.

''Ne'', rekla sam tiho. ''Evo, počinjem rješavati zadatke.'' Odgurujući sjećanja u stranu, prisilila sam se pažnju usmjeriti na matematičke probleme preda mnom, odbrojavajući minute do ručka.

Nia se činila iznimno zainteresirana za detalje patuljačke svadbe. Potpuno je uronila u Opaline opise i objašnjenja. Glavu je podbočila rukama, a modre oči sjajile su se dok je slušala moju cimericu.

Činjenica da je Opal imala sugovornicu, djelomično je otklonila krivnju koju sam osjećala jer sam je zanemarivala. Ipak, u jednom se trenutku okrenula prema meni. ''Prestani se igrati hranom!'' rekla je glasnije no što je bilo potrebno. ''Jesi li zaboravila ponijeti svoj um sa sobom dok si se vraćala s praznika?''

Nia se naglas nasmijala. Njen zarazni smijeh koji je zvučao poput srebrnih zvončića ispunio je blagovaonicu zbog čega su se svi pogledi uprli u nas. S osmijehom na usnama, okretala je glavu u smjeru znatiželjnih učenika. Plavi uvojci sjali su joj poput zlata.

Ja sam samo letimično pogledala uokolo. Trenutak prije no što sam posramljeno spustila glavu, pogled mi je okrznuo ozbiljno lice vukodlaka čije su tamne oči gledale u mene bez treptanja.

Zvono koje je označilo kraj pauze za ručak zavrijedilo je moju vječnu zahvalnost. Nestala sam u rijeci učenika koji su izlazili iz blagovaonice dok je Mathias ostao sjediti za stolom u kutu prostorije.

Profesorica Ravens je pripremila opsežno predavanje o kralježnjacima što nije ostavilo nimalo prostora za sanjarenje. Kažu da, kada netko misli na tebe, počinješ štucati. Ako je to istina, profesorica Cyan je konačno mogla odahnuti jer sam na nju mislila čitavog jutra.

Posvemašnji osjećaj olakšanja preplavio nas je kada je nastava završila. Prvi dan nastave nakon povratka s praznika uvijek se činio najduži. Brzo sam strpala stvari u ruksak, prebacila ga preko ramena i izašla iz učionice.

Već sam odmaknula niz hodnika kada me zaustavio Opalin glas. ''Hej! Čekaj me!'' zazvala je. Požurila je do mene i naslonila se na zid, teško dišući. ''Što je s tobom danas? Potpuno me ignoriraš! Ljutiš li se što nisi bila pozvana na svadbu mog brata?"

''Što? Ne!'' odvratila sam. Krivnja se vratila. Zaista sam je ignorirala i ona je to primijetila.

''Pa, što je onda?'' Oslonila je ruke na bokove. To, u kombinaciji s naboranim čelom, činilo ju je prilično zastrašujućom.

''To... To ti ne mogu reći'', odgovorila sam i zagledala se u vrhove vlastitih cipela.

''Dobro! Onda ću otići razgovarati s nekim tko je stvarno zainteresiran za ono što govorim, nekim tko je spreman razgovarati sa mnom!'' S tim se riječima okrenula i odmarširala niz hodnik, nestajući iza ugla uz povik: ''Nia, čekaj! Još ti nisam ispričala o vrčevima tajanstvenih napitaka!''

Uzdahnula sam. Morala sam razbistriti glavu. Umjesto da se vratim u sobu, pošla sam u vrt. Bujno zelenilo poželjelo mi je dobrodošlicu, a miris svježe procvalih cvjetova okružio me kada sam hodala stazicom posutom šljunkom. Vjetar mi je puhao u lice, igrajući se s mojom raspuštenom kosom. Stala sam kako bih duboko udahnula svježi zrak kada me netko uplašio.

''Što si učinila profesorici Cyan?'' Mathiasov glas doputovao je do mene s leđa.

''Kako to misliš?'' upitala sam, iskreno zapanjena. Ona se vratila u školu. Složile smo se da će njen pravi identitet ostati u mojoj sobi. Zašto mi je onda postavio to pitanje?

''Ponaša se poput tebe. Ona tvoja patuljasta prijateljica najbolje se izrazila; kao da je zaboravila ponijeti um sa sobom kada se vratila s praznika.'' Njegove su se usne pomicale na način da su mu otkrivale zube kada bi govorio. I on me gledao suženih očiju. Nije valjda da sam i njega danas uspjela naljutiti.

''Ništa nisam učinila.'' Ponovo sam lagala, pazeći sa mi oči ne susretnu njegove. ''Profesorica Cyan ponekad postane pomalo čudna. To i sam znaš'', rekla sam lagano sliježući ramenima.

''Ne ovako.'' Odmahnuo je glavom. ''Nikada ovako.'' Još je zurio u mene onim svojim tamnim očima, zbog čega sam poželjela da barem jednom trepne.

''To što možeš namirisati Aquantiene ne čini te stručnjakom za njih.'' Počinjao me ljutiti, pa sam i na šaptanje zaboravila. ''I zato se nemoj pretvarati da znaš sve o njoj samo zato što znaš kojoj rasi pripada. Samo da znaš, ima još mnogo toga o Aquantieniima o čemu pojma nemaš.''

''O Aquantienima!?'' Treći se glas pridružio našem razgovoru. Ovog puta, činilo se, nismo bili sami.

Dragi moji, hvala vam što čitate. To što postoji netko zainteresiran za ovaj plod moje mašte, puno mi znači.

I opet želim zahvaliti nekome za podršku i glasove. Ovog puta je to nekootam. Puno ti HVALA!

Slobodno napišite svoj komentar, a ako vam se poglavlje dopalo, slobodno ostavite i svoj glas.
💙