Nekako je pitanje koje je postavio moj otac uspjelo smanjiti sobu u kojoj sam se nalazila. Osjećala sam da mi se zidovi približavaju. On zna. On zna da je profesorica Cyan Aquantien.

Pogledala sam u svoju majku čije su oči počivale na mom šokiranom licu. Okruživala ju je aura mirnoće, dajući mi do znanja da tajna moje učiteljice više nije skrivena.

''Ti znaš?'' bezglasno sam usnama oblikovala pitanje, a ona je to potvrdila kimanjem glave.

Na tren sam zaboravila disati. S dlanom preko usta, trudila sam se shvatiti značenje te nove informacije. Učinilo mi se da me gravitacija privlači većom snagom nego minutu ranije, a ako sam se ja osjećala ovako, nisam mogla ne zapitati se kako se osjeća gđica Cyan.

Oslobađajući se okova gravitacije, vratila sam se za stol. Lice gđice Cyan bilo je bijelo, boje porculanskog seta za čaj smještenog na kuhinjskom pultu iza njih. Moj je otac gledao u nju s toplinom u očima i osmijehom na usnama.

Sjela sam bez ijedne prozborene riječi. Gđica Cyan je pogledala u mene. ''Rekla si im!'' optužila me. Glas joj je bio krhak, a čelo naborano.

''Ne!'' uzviknula sam i dobacila ocu kratki pogled. ''Nisam im rekla ni riječi!''

''Nije'', odvratio je. ''Nije ni morala.'' Još uvijek se smješkao, kao da ga cijela ova situacija zabavlja.

''Kako to misliš?'' Nagnula sam se prema njemu. ''Kako znaš da je profesorica Cyan Aquantien? Time ne mislim reći da je to stvarno istina.''

''Istina je'', rekao je. Prekrižio je ruke na prsima i naslonio se.

''Kako...'' gđica Cyan je pokušala postaviti pitanje, ali glas ju je izdao.

''Kako sam shvatio?'' moj je otac dovršio njeno pitanje.

Potvrdila je kimanjem.

''Napravili ste iste greške kao i Azora kada je ponovo učila plivati i roniti. Nije mogla držati usta zatvorenima. Uporno je pokušavala disati ispod vode. Mora da je tada popila i ponovo ispljunula pola oceana.'' Prisjećanje na te dane probudilo je sjaj u njegovim očima. ''No, moram vam priznati, vi učite puno brže od nje.''

''Ali i ljudi ponekad popiju vode kada rone!'' Nisam mu namjeravala dopustiti da pobijedi.

''Da, ali obično njima nitko ne mora govoriti da voda ne bi smjela završiti u plućima'', moj je otac rekao i oduzeo mi sve argumente. Zaista sam to rekla gđici Cyan. Samo što sam mislila da nas nije mogao čuti.

''Jednu stvar moraš znati o zvuku'', rekao je. ''Postaje glasniji kada putuje preko površine vode.''

Kao da je želio dodatno naglasiti očeve riječi, zvuk udaljene grmljavine doputovao je do nas.

Moj je otac volio koristiti svakodnevne situacije da me poduči znanstvenim načelima. Samo što bi mi bilo puno draže da me načelu o ovom svojstvu zvuka podučio prije dana na moru s profesoricom Cyan.

Pogledala sam je. Sjedila je pognute glave i prstiju zarivenih u kosu. Bila je potpuno nepomična. Malena kapljica vode kliznula je niz njen obraz i pala na površinu stola. Kao da je to bio znak na koji je čekala, moja joj je majka prišla, sjela na stolicu do njene i nježno joj rukom dodirnula rame.

''Nema potrebe za uznemirenošću'', rekla je nježno. ''Očito je da ne želite tu informaciju podijeliti s ostatkom svijeta, a ja vas uvjeravam da je vaša tajna sigurna.''

Gđica Cyan postrance je pogledala u moju majku pogledom koji je govorio da u to nije vjerovala. Bilo je prilično očito da je povjerenje u moje roditelje nestalo.

Njene su oči nastavile lutati. Gledala je čas u uzorak na površini drvenog stola, čas u vrata donjih kuhinjskih ormarića, čas u tepih i stolić na njemu smješten ispred kauča, zapravo u bilo što ispod razine naših očiju, izbjegavajući na taj način direktan kontakt.

''Nikada nisam trebala doći ovamo'', promumljala je. Tada se okrenula prema meni, te mi samo na trenutak uputila letimičan pogled i rekla: ''Trebala sam ostati u školi, gdje sam bila sigurna. Prije mnogo godina zaklela sam se samoj sebi da neću dopustiti da itko sazna moju tajnu. Tolike godine držala sam ljude na distanci, a sada...''

Nije morala dovršiti rečenicu.

''Nemojte tako profesorice Cyan'', rekla sam, nastojeći zvučati pribrano.

''Mora da je teško'', prošaptala je moja majka. ''Živjeti tako, stalno se osvrćući preko ramena. Vi ste hrabra žena. Ali morate znati da ovdje niste među neprijateljima. Pružite nam šansu. Azora je to učinila i nije požalila.''

Pružila je ruku prema meni i ja sam je sa zahvalnošću prihvatila. Ne, nisam požalila. Helena Evers je postala neizbrisiv dio mog života. Kada bi joj profesorica Cyan pokazala barem mrvu povjerenja.

Ali dok sam je gledala kako sjedi, izgledajući potpuno poraženo, nisam mogla a da i sama ne osjetim krajnju tugu. Nekako, njena je bol postala i moja bol. Tek nakon što se rika grmljavine koja se približavala dovaljala do nas, konačno je podigla glavu.

''Prognozirali su mogućnost grmljavinskog nevremena tijekom noći.'' Moj je otac prišao kuhinjskom prozoru kako bi se uvjerio da je zatvoren. Ostavio nas je kako bi provjerio i sve druge prozore na kući.

Prošlog ljeta odlučili smo jedne večeri jesti u restoranu. Nitko od nas nije se sjetio zatvoriti prozor dnevne sobe. Oluja nas je iznenadila, ali još nas je više iznenadilo jezerce koje nas je dočekalo kada smo se vratili kući. Moja je majka često spominjala da bi voljela imati jezerce, ali sumnjala sam da ga je namjeravala smjestiti baš u dnevni boravak.

''Mislim da bi najpametnije bilo da noćas ostanete ovdje'', moj otac je rekao jednom kada su svi prozori bili čvrsto zatvoreni. ''Dan je bio pun uzbuđenja, a uz približavanje oluje, mislim da nikome od nas ne bi bilo drago da samo tako odete.''

''Mogli biste spavati u mojoj sobi'', brzo sam ponudila. Ne bi mi smetalo spavati na kauču na izvlačenje. Da, naša kuća na plaži bila je malena. Imala je samo dvije spavaće sobe, jednu kupaonicu i kuhinju koja je ujedno služila kao blagovaonica povezanu s dnevnom sobom, ali moja bi soba gđici Cyan dala privatnost.

''To mi zvuči kao dobar plan. Dođi Azora, pomogni mi da pripremimo sobu za profesoricu Cyan.'' Moja je majka već krenula prema sobi, a ja sam pošla za njom.

Nije nam trebalo dugo da spremimo krevet za moju učiteljicu. Kada smo se vratile, moj je otac na stol stavljao šalice čaja na koji sam ja potpuno zaboravila.

''U Azorinoj sobi je spremljen krevet za vas'', moja majka je rekla profesorici Cyan. Nježno je dotaknula njenu ruku i pogledala joj u oči. Okrenuvši se prema meni, dodala je: ''Ti možeš uzeti onaj pokrivač. Tamo je, na komodi pokraj kupaonskih vrata.''

''Hvala.'' Nasmiješila sam se.

Još je jednom zagrmjelo. Gđica Cyan, ionako na rubu živaca, trznula se.

''Pokušajte se noćas odmoriti'', rekla je moja majka. ''Zasigurno ste preplavljeni osjećajima, ali pokušajte odspavati barem nekoliko sati. A ako vam bilo što zatreba, samo recite. Sjetite se, tu ste među prijateljima.''

Još smo neko vrijeme ostali sjediti za stolom. Gđica Cyan i moja majka u tišini su pile čaj. Nekada je i to dovoljno; znati da je netko kraj tebe, bez suvišnih riječi.

Moj je otac ustao da raščisti stol. Odlučila sam mu pomoći. Nastojali smo svesti buku na minimum kada smo prali tanjure i pribor za jelo. Povremeno bi nas nadglasala grmljavina. Prilazila je sve bliže.

''Dođite, pokazat ću vam sobu'', moja majka je pozvala profesoricu Cyan.

Baš u tom trenu, bljesak svjetlosti osvijetlio je svijet i samo nekoliko sekundi kasnije, duboka rika grmljavine ispunila je zrak, kao da odgovara mojim mislima. Gledajući u moju profesoricu književnosti, mogla sam primijetiti da joj zvuk sukobljenih oblaka nije bio po volji. S rukama preko ušiju, čvrsto je zatvorila oči i stisnula čeljust. Trznula se kada je još jednom odjeknula glasna grmljavina, ovaj put gotovo istovremeno s munjom.

''Idem i ja s vama!'' Poput psića, slijedila sam ih u sobu pripremljenu za moju profesoricu.

Čak i kada je ulazila u sobu, oči gđice Cyan ni na trenutak nisu izgubile iz vida najbliži prozor. S druge strane stakla, priroda je nastavila priređivati svoj svjetlosni šou praćen grmljavinom koja je zvučala poput kotrljajućih bačvi.

''Azora, pobrini se da se profesorica Cyan udobno smjesti'', dodala je moja majka, te nas ostavila.

Baš kada je za sobom zatvorila vrata, oblaci su izlili svoj tekući teret u obliku osvježavajuće kiše. Slijevala se niz krov, ispunila oluke i potekla niz žlijebove.

''Volim zvuk kiše'', rekla sam i upalila noćnu lampu. Toplo žuta svjetlo okupalo je sobu. ''Taj zvuk nismo mogli čuti u našem podvodnom domu.'' Još se jednom grmljavina pridružila našem razgovoru.

''Nismo mogli čuti ni grmljavinu. Ne ovako'', dodala je profesorica Cyan koja bi se stresla svaki put kada bi zagrmjelo.

''Sjećate li se još uvijek svog bivšeg doma?'' pitala sam i naslonila se na ormar. Ona je stajala ispred prozora, na sigurnoj udaljenosti. Kao da se željela što više udaljiti od izvora svoje tjeskobe, a opet biti dovoljno blizu kako bi mogla imati na oku oluju.

''Dugo je trideset i šest godina biti daleko od doma. Uspomene počinju blijedjeti. Lica svih koje si poznavao postaju mutna. Kada razmišljaš o njima, ne možeš ih jasno zamisliti.'' Zagledala se u prozor. Kišne kapi prale su staklo, cijedeći se niz njega.

''Ovdje se osjećate blizu svom domu, zar ne? Ovo i jest blizu vašem domu.'' Stisnula sam usne kao da sam izrekla nešto zabranjeno, nešto što nipošto nije smjelo prijeći preko njih.

''Ti zaista misliš da imaš sve odgovore?'' pitala je, istovremeno me gledajući očima punim patnje.

''Ne, ne znam sve odgovore, ali znam je moje podvodno kraljevstvo nekada bilo i vaše podvodno kraljevstvo.''

Čim sam to izrekla, munja praćena zvukom grmljavine zapalila je nebo i pokrenula kratak ples sjena u sobi. Nisam mogla sa sigurnošću utvrditi je li gđica Cyan zadrhtala zbog grmljavine ili zbog mojih riječi.

Hvala svim mojim divnim čitateljima.

Ovo sam poglavlje odlučila posvetiti nekome tko je čitao priču i davao joj svoje glasove dok sam ja završavala uređivanje ovog, 34. poglavlja. HVALA ti sagica200! Dala si mi dodatnu motivaciju za nastavak pisanja.

Još jednom hvala svima koji čitaju moju priču, a ako vam se poglavlje dopalo, ne zaboravite glasovati.
💙