''Doktore Kasiane", obratila sam mu se, ''u knjizi koju ste mi dali opisano je što je potrebno učiniti kako bi se Aquantienima omogućio život na kopnu. Ali nigdje nije spomenuto je li moguće obrnuti taj proces.''

Odjednom je sav žamor oko nas zamro, kao da je pitanje koje sam izrekla bilo zanimljivije od bilo čega drugoga. Opalini roditelji koji su do maloprije bezbrižno ćaskali sa svojom kćerkom, ušutjeli su. Ušutjela i je i spomenuta kćerka, samo su joj se oči razrogačile i uši naćulile.

Ardein pogled još se više produbio, ako je to uopće bilo moguće, a moji su roditelji pogledali jedno u drugo prije nego su me njihove oči zarobile.

Osjećajući težinu svih pogleda koji su počivali na meni, upitala sam doktora Kasiana: ''Možemo li porazgovarati o tome negdje drugdje? Negdje nasamo.''

''Naravno. Pokaži mi put, i ja ću te slijediti'', rekao je i ispružio ruku kako bi me propustio ispred.

Povela sam ga u knjižnicu. Danas je nitko nije koristio, zbog čega je bila savršena za razgovor koji nisam željela podijeliti s drugima.

''Pa, može li se to učiniti?'' pitala sam ponovo nakon što smo se našli okruženi zidovima ukoričenih priča.

''Želiš saznati može li se Aquantien koji se podvrgnuo operacijama, vratiti u svoj podvodni dom?''

''Da. Je li to moguće?'' Stajala sam ispred njega, gledajući ga širom otvorenih očiju.

''Bojim se da nije'', odvratio je. Njegovo lice postalo je veoma ozbiljno. Nisam ga vidjela toliko ozbiljna od vremena kada sam bila njegova pacijentica, a on je čekao da vidi hoću li se probuditi nakon operacija. ''Ni jedan Aquantien nikada nije izrazio želju da se vrati. Ali čak i da je netko poželio vratiti se u vodu, mislim da to ne bi bilo u granicama mogućega.''

''Zašto?'' Trebalo mi je objašnjenje detaljnije od toga.

''Najveća prepreka bio bi nedostatak škrga. Plivaće kožice između prstiju mogle bi se rekonstruirati. Čak bi i treći očni kapak mogao biti rekonstruiran, ali škrge... nitko nikada nije ni pokušao stvoriti ih. Pretpostavljam da bi trebale godine istraživanja prije nego bi bilo uopće moguće razmišljati o nečemu takvom. Jednom kada se škrge odstrane, krvne žile se preusmjeravaju prema novim plućima, a i sama vrlo dobro znaš da pluća ne dopuštaju disanje pod vodom.''

Kimnula sam, ali u istom trenutku vidjela zrnce nade.

''Što ako škrge nikada nisu bile odstranjene? Što ako su samo skrivene ispod kože koja je zašivena preko njih?'' Podigla sam svoje očne vjeđe nalik ljudskima prema doktoru Kasianu.

''Ni jedan kirurg to ne bi učinio'', odgovorio mi je. Njegovo se čelo naboralo nakon što je vidio izraz na mom licu. ''To nije način na koji se operacije izvode. Tako nije moguće sakriti škrge.''

''Rekla sam vam da je moje pitanje hipotetičko'', izjavila sam kako bih ga potaknula na razmišljanje u tom smjeru.

''Pretpostavljam da bi, kada bi škrge još uvijek postojale, hipotetički, bilo moguće preusmjeriti krvne žile. Ali, kao što sam rekao, to nikada nitko nije učinio, pa ne mogu garantirati da bi taj zahvat bio uspješan.''

Opet sam kimnula i zagrizla donju usnu. On je pogledao u mene suženim očima. Taj je pogled toliko nalikovao pogledu koji bi mi često i njegova kći uputila, kada bi me gledala onim svojim plavim očima. Pitala sam se kako njegove oči izgledaju bez kontaktnih leća. Jesu li iste boje kao i Ardeine?

''Hoćeš li mi reći odakle dolaze sva ta hipotetička pitanja?'' prekinuo je tijek mojih misli.

''Samo sam se pitala, to je sve'', odvratila sam i nasmiješila se osmijehom dovoljno širokim da otkrije moje preoblikovane zube.

''Znači, nećeš mi reći'', zaključio je. Rubovi usana su mu se savili prema obrazima. ''Neću inzistirati. Ali želim da znaš, tu sam ako me zatrebaš. Bez obzira koliko neobična tvoja pitanja bila.''

Zahvalila sam mu, nakon čega smo se uputili prema vratima kako bismo se vratili članovima obitelji koji su nas zasigurno čekali.

Kao i obično, Opal je prva progovorila. ''Je li to tajna koju skrivaš od nas? Želiš se vratiti? Zašto bi se pobogu željela vratiti!?''

''Vratiti se?'' Bio je moj red da naboram čelo jer nisam imala pojma što je time mislila.

''Ne pravi se glupa! Otkako je ta nesretna knjiga ušla u tvoj život, ponašaš se čudno. A sada ispituješ doktora Kasiana je li moguće obrnuti proces?'' Opaline riječi i pogled njenih očiju ostavili su me bez riječi.

''Mi smo bili uvjereni da ti se sviđa biti dijelom naše obitelji'', moja je majka rekla, a čelo joj se naboralo od zabrinutosti.

Tako je izgledala i onog dana kada sam se probudila u bolničkom krevetu nakon operacija. Pogledom sam potražila svog oca. I na njegovom sam licu našla izraz zabrinutosti. Sve su krivo shvatili, oboje.

''Ne!'' uzviknula sam. Morala sam odagnati neutemeljenu brigu. ''Ne želim se vratiti! Nikada se neću htjeti vratiti! Ne bih zamijenila svoju novu obitelj nizašto!'' Požurila sam do svojih roditelja i oboje ih zagrlila.

''Znao sam da ne bi'', otac mi je šapnuo u uho i čvršće me zagrlio.

''Čekaj malo'', Opal još nije završila. ''Ako se ne želiš vratit, zašto si ispitivala doktora Kasiana o tome?''

''Znatiželja.'' Na silu sam se nasmiješila i slegnula ramenima.

''I zbog toga ste morali razgovarati nasamo!? Roditelji su ti skoro umrli od brige!'' Opal se nagnula prema meni. S rukama na bokovima, izgledala je prilično zastrašujuće.

''Pa, ako ćemo iskreno'', moj jadni otac usudio se prekinuti je, ''mi smo ti pokušavali reći da sigurno nije ništa toliko drastično. Poznajemo mi našu Azoru.''

Okrenula se prema njemu, bokova poduprtih rukama, i rekla: ''Naravno, okrivite patuljka! Ali rekla sam vam ranije, a govorim vam i sad, ova ovdje nešto smjera.''

''Ništa ne smjeram'', pokušala sam ih uvjeriti. ''Jednostavno sam bila znatiželjna. Osim toga, saznala sam da nije moguće vratiti se u vodu. Aquantien koji je došao živjeti na kopno, ostaje na kopnu. Ne bih se mogla vratiti čak i kada bih to htjela. A ne želim'', dodala sam nakon jednog pogleda u Opalinu smjeru. Ta je patuljčica zaista bila sila prirode.

°  °  °  °  °  °  °

Nakon dana roditelja, samo nas je jedan tjedan dijelio od proljetnih praznika. Tjedan pun laži. Počela sam mrziti osobu u koju sam se pretvarala, ali nisam imala izbora. Gđica Cyan toliko je toga pretrpjela, imala je pravo na svoju privatnost. U tome sam se pogledu slagala s Ardeom i Niom.

Opal je, s druge strane, vjerovala da bi trebala saznati sve o mom razgovoru s doktorom Kasianom. Njeno ispitivanje bilo je poput olujnog nevremena. Nisam se mogla zaštititi od njega.

''Samo sam bila znatiželjna'', pokušavala sam je uvjeriti. ''Samo sam željela čuti njegova razmišljanja o toj temi.''

Nije bila zadovoljna mojim objašnjenjem, pa je nastavljala s beskrajnim ispitivanjem.

Samo još tri dana, tješila sam se u srijedu.

Ardea ništa nije pitala. Nije ni morala. Ponekad mi se činilo da me njene prodorne oči ispituju više no Opalina lavina pitanja.

Bila sam prilično sigurna da je već razgovarala s ocem. U stvari, bila sam sigurna da joj je on rekao neka me ima na oku. Možda je zbog našeg razgovora i on posumnjao da ja preispitujem svoju odluku o životu na kopnu.

Još samo dva dana, podsjetila sam se u četvrtak.

Osjetila sam olakšanje vidjevši da profesorica Cyan ponovo predaje. Nisam željela pobuditi sumnju još jednim razgovorom s njom, pa bih se samo nasmiješila kada bih slučajno naišla na nju.

Još samo jedan dan.

Svi su učenici nestrpljivo iščekivali završetak nastave. Neki od njih otišli su već istog popodneva. Ardea je otišla prije večere, a Opal i ja smo ostale još jednu noć.

Naši su se putevi razišli nakon doručka. Opal je putovala na vjenčanje njenog brata, a ja sam trebala posjetiti jednu kuću na plaži. Čekala je na moj povratak od rujna.

Hvala svim mojim čitateljima. Predivni ste, a vaša me podrška potiče da pišem i dalje.

Opet bih rado spomenula jednog od vas poimence. Ovaj put za silne glasove koji su me toliko puta znali razveseliti, želim reći veliko HVALA little_angel120! 

Imate li komentar, napišite ga.

Sviđa li vam se ovo poglavlje, ne zaboravite glasovati.
💙