U mirnom kutku školskog vrta stajala je neobična skupina – vukodlak čije osjetilo njuha je bivalo napadnuto svaki put kada bi mu se približio predstavnik vodene rase, i ne jedan, nego dva Aquantiena.

Tajne su bile otkrivene i više nije bilo dvojbe; Mathias je saznao da znam da profesorica Cyan i ja pripadamo istoj rasi. Sada je znao da nisam održala obećanje koje sa mu zadala i sada će sigurno...

''Čekaj! Čekaj! Čekaj!'' Trebalo mi je malo vremena, ali naposljetku su mi riječi koje su izmijenili Mathias i gđica Cyan ipak došle do mozga. ''Želiš li reći da ona zna da ti znaš?!'' bacila sam mu pitanje ravno u lice.

''Naravno da znam da on zna'', gđica Cyan je odvratila umjesto njega. Njen izraz lica naveo me na zaključak da je moja zbunjenost zabavlja. Pogledala je Mathiasa i nasmiješila mu se rubom usana. ''Još se sjećam njegova prvog sata književnosti. Onog trena kada sam ušla u učionicu, skočio je sa stolice prevrnuvši je na pod. Kunem se, da je prozor bio otvoren, iskočio bi iste sekunde. Poslala sam po ravnatelja, on je ispratio Mathiasa i nakon toga nisam ga vidjela gotovo mjesec dana. Napitak je bio jedino što mu je omogućilo da se ponovo pridruži svojim suučenicima na mojim satovima'', rekla je kao da opisuje dragu uspomenu.

Mathias je prekrižio ruke i okrenuo glavu. ''Ne sviđa mi se kada me podsjećate na to'', rekao je, ali glas mu nije bio grub.

''Nikada nisam vidjela ništa slično.'' Profesorica Cyan odlučila je opet sjesti na klupu. ''Njegovo ne ponašanje prestravilo.''

Mathias je slegnuo ramenima. ''Vodene rase. Što ja tu mogu?''

''Možeš nas namirisati izdaleka'', odvratila sam uz osmijeh.

Samo sekundu kasnije, njegove sužene oči bile su na meni, a kažiprst mu se podigao prema meni. ''Nemoj!'' upozorio me.

''Mathias'', Profesorica Cyan se uplela, ''ona ne misli time ništa zlonamjerno.''

Pogledao je u nju. ''Znam.'' Kada je vratio pogled na mene, bio je znatno blaži. ''Oprosti.''

Jesam li ja to dobro čula? Je li se on upravo ispričao? Ako onaj pakao o kojem ljudi često govore zaista postoji, sada se sigurno smrznuo.

Željela sam zahvaliti gđici Cyan što je spriječila moguću svađu, ali kada sam je pogledala, nije bila okrenuta prema nama. Slijedila sam njen pogled i vidjela da promatra tek procvalo cvijeće.

''Plavi irisi'', prošaptala sam.

Zahvaljujući Lissi, znala sam imenovati većinu cvijeća u školskim vrtovima. Irisi su imali vrlo nježne cvjetove. Tri veće latice imale su vrhove koji su bili graciozno izvrnuti prema dolje dok su tri manje latice stajale uspravno u središtu cvijeta, poput kraljevske krune.

Irisi su uistinu bili veličanstveni. A dolazili su u toliko različitih boja; žutoj, bijeloj, crvenoj, ljubičastoj, plavoj...

Naravno, kada je Lissa govorila o njima, voljela je koristiti egzotičnije nazive njihovih boja. Zato sam znala što to znači kada bi rekla da imamo irise boje bjelokosti, irise u boji koralja, lila irise, magenta irise, cyan irise...

Cyan irisi. Naravno! Kako to nisam shvatila ranije?

Plavi irisi.

Iris Cyan.

''Profesorice Cyan?'' Prišla sam joj bliže. ''Mogu li vas nešto pitati?''

Ili me nije čula ili mi nije željela odgovoriti.

Nagnula sam se prema njoj tako da sam joj se našla u vidnom polju prije nego sam pokušala ponovo. ''Profesorice Cyan, jeste li vi odabrali ime po ovakvom cvijeću?''

Znala sam da mnogi predstavnici skrivenih rasa nose ljudska imena koji si sami odabiru. Bila sam sigurna da je i ona učinila isto. U morskim dubinama nije bilo irisa.

''Zar nisu predivni?'' pitala je dok su joj oči počivale na očaravajućim cvjetovima.

''Da, zaista jesu'', složila sam se i pustila da i moj pogled odluta na cvjetnu gredicu. ''Kako to da ste baš njih odabrali kao inspiraciju za svoje ime?''

''Bili su prvi prizor ljepote koji sam vidjela na kopnu'', rekla je zamišljeno.

Pogledala sam u Mathiasa, a on je pogledao u mene. U potpunoj tišini.

''Nakon što su završili sa mnom'', nastavila je, a ja sam točno znala što time misli reći, ''zaključali su me u malenu, tmurnu prostoriju. U njoj se nalazio samo jedan krevet, stol i klupa pričvršćena na zid. Imala je samo jedan prozor. Bio je uzak i smješten visoko na zidu. Čak ni kada bih se protegnula i stala na prste, nisam bila dovoljno visoka da pogledam kroz njega. Ali otkrila sam da, ako bih stala na stol, mogu uhvatiti tračak vanjskog svijeta. A tamo, s druge strane prozora, vidjela sam ne gredicu, već cijelo polje irisa plavih poput oceana. Uzeli su mi ime, stoga sam si dodijelila novo.''

Nastavila je zuriti u cvijeće, nije trepnula ni jednom tijekom pričanja o dijelu svoje prošlosti. Mathias i ja stajali smo u tišini. Pokušala sam mu se zagledati u oči, ali spustio je glavu i gledao u tlo pod svojim nogama.

Tišinu je prekinuo ravnatelj. Prišao nam je s Opal koja ga je slijedila u stopu.

''Je li sve u redu?'' pitao je, zaokruživši nas sve ispitivačkim pogledom svojih očiju boje tamne čokolade.

''Sve je u redu, gospodine Auguste'', profesorica Cyan je odgovorila. Uspjela se čak i nasmiješiti.

''Mathias?'' Ravnatelj se okrenuo prema njemu.

''Ništa nisam učinio'', Mathias je odvratio i, da to naglasi, podigao oba dlana u zrak.

''Došli su me potražiti kako bi izrazili svoju zabrinutost zbog mog izbivanja'', naša je profesorica objasnila.

''Da, tako je'', složila sam se gledajući ravno u Opaline oči. Znala sam da je ona uzbunila gospodina Augusta.

Ravnateljev pogled nije se dugo zadržao na meni, ali kada se premjestio na Mathiasa, činilo se kao da će ga probiti.

''Bio sam zabrinut'', promumljao je Mathias.

Profesorica Cyan je ustala i prišla gospodinu Augustu. ''Nisu učinili ništa loše. Kao što Mathias veli, potražili su me zbog zabrinutosti. ''

Ravnatelj je još jednom spustio oči na Mathiasa, a potom i na mene prije nego je rekao: ''Ako je tako, predlažem da se sada lijepo vratimo u školsku zgradu i damo profesorici Cyan trenutak mira.''

°  °  °  °  °  °  °

Činilo se da je ponedjeljak odredio tijek ostatka tjedna.

Morala sam se nositi s Opalinim beskrajnim pitanjima kojima sam se izmicala kao što se progonjena riba izmiče harpunu. Još gori od Opalinih pitanja bio je ispitivački pogled u Ardeinim očima. Povrh toga, bila je tu još i Nia koja je pokupila malo Opalinog i malo Ardeinog ponašanja. Gledala bi u mene kao da želi izmamiti odgovore, a kada taj pristup ne bi uspio, izravno bi me ispitivala o tajanstvenom razgovoru između profesorice Cyan, Mathiasa i mene.

Još je jedna osoba željela odgovore. Gospodin August me zamolio da dođem u njegov ured u srijedu. Nakon što me obavijestio da već zna da sam otkrila kojoj rasi pripada gđica Cyan, zahtijevao je čuti objašnjenje.

''Ne očekujem ništa osim istine'', rekao je.

''Nisam to saznala namjerno'', rekla sam. Sigurno sam zvučala kao netko tko je razbio skupocjenu vazu koju nije moguće nadomjestiti. ''Samo sam razgovarala s njom i nekako, istina je isplivala na vidjelo. Ali nikome nisam i neću govoriti o tome!'' požurila sam dodati.

Gospodin August, koji je sjedio za svojim stolom, nagnuo se naprijed i isprepleo prste. ''Moraš znati jedno; kao ravnatelju, moja je dužnost brinuti o učenicima ove škole. Ali isto tako, kao ravnatelj, imam obvezu brinuti i o svojim djelatnicima. Znam da tebi, kao Aquantienu, činjenica da ovdje boravi još jedna predstavnica tvoje rase mnogo znači. Ali nemoj biti nametljiva. Profesorica Cyan cijeni svoju privatnost, a na tebi je da to poštuješ.''

''Razumijem.'' Pokorno sam kimnula, znajući da su mu riječi istinite.

Kada sam izašla iz njegova ureda, naišla sam na Mathiasa. Činilo se da je gospodin August imao još jedan sastanak nakon našeg.

Mathias je samo prošao kraj mene, ali nisam mogla prečuti riječi koje je prošaptao u mojoj blizini.

''Ako si me uvalila u probleme, povlačim te sa sobom.''

Zastala sam tamo, nasred hodnika. Jesam li ga uvalila u probleme? Ne. Nisam mu ni ime spomenula. Ni jedan jedini put. Ako upadne u nevolju, to će biti samo njegova krivica.

Kada ni u četvrtak ni u petak nije pokazao naznake da bi me želio raskomadati, malko sam se opustila.

S približavanjem dana roditelja, moje su tajne pale u drugi plan, ali to je samo napravilo prostora za neke druge brige da stupe naprijed. Mathiasu se nimalo nisu sviđali moji ljudski roditelji. Znala sam da nešto moram poduzeti u vezi s tim. Nisam smjela dopustiti da se ponovi prošli dan roditelja.

Rano u subotnje jutro, krenula sam potražiti Mathiasa. Našla sam ga u vrtu. Jesu li svi vukodlaci ljubitelji svježeg zraka ili je to samo ovaj, pitala sam se.

''Hej, želim popričati s tobom'', rekla sam ne dajući mu priliku da se pobuni. ''Moji roditelji dolaze. Moji ljudski roditelji. Došla sam te zamoliti da ih se kloniš. Ili da barem popiješ veliku dozu onog svog napitka.''

''Ne brini. Pun Mjesec je iza nas, vuk više nije tako snažan, mislim da ću se moći kontrolirati. Ipak, ako odjednom osjetiš potrebu da nas upoznaš, nemoj'', odvratio je i pri tom odmahnuo glavom.

''U redu. Neću, ne boj se.'' Nasmiješila sam se. Okrenula sam se da odem, ali onda sam se ipak predomislila. ''Nisam te uvalila u nevolje'', rekla sam. Nije to bilo pitanje, samo sam željela da zna.

''Nisi'', složio se. ''Moj ujak jednostavno voli biti informiran.''

Kimnula sam, nasmiješila se još jednom i vratila u školsku zgradu.

Opalini roditelji stigli su rano. Približavajući im se, već izdaleka sam mogla primijetiti da im Opal ne dopušta da dođu do riječi. U tamnom kutku hodnika spazila sam Niu. Gledala ih je s rukom na ustima dok joj se tijelo treslo od suspregnutog smijeha.

Moji su roditelji stigli otprilike pola sata kasnije i po prvi put tog tjedna ja sam zaboravila na gđicu Cyan.

Bio je divan, topao, proljetni dan. Većinu vremena smo proveli na otvorenom. Vremenska je prognoza najavljivala mogućnost kiše, ali na nebu su bili samo rijetki oblaci.

Bila sam ugodno iznenađena kada mi je Ardein otac prišao da me pozdravi.

''Moram vam vratiti knjigu'', sjetila sam se.

''Možeš je zadržati'', rekao je s toplim osmijehom na usnama. ''Imam više primjeraka. To je jedna od prednosti koautorstva.''

''Koautorstva?'' Nikada to nisam shvatila. A opet, s druge strane, više me zanimalo što piše na stranicama knjige nego na njenim koricama.

''Je li ti bila korisna?'' pitao je gledajući u moje iznenađeno lice. Kladim se da su mi se obrve podigle sve do linije kose.

''Da'', odgovorila sam. ''Iako pomalo uznemirujuća, ta mi je knjiga omogućila da po prvi put pročitam nešto o mojoj rasi.''

''Kakva knjiga?'' moja se majka uključila u razgovor.

''Oh, zaboravila sam vam reći!'' Okrenula sam se prema njoj i svom ocu. ''Doktor Kasian mi je poslao knjigu u kojoj je opisana moja rasa.''

''To je vrlo lijepo od vas'', rekao je moj otac gledajući u doktora Kasiana. ''Ali zašto ju je nazvala uznemirujućom?''

''To je medicinska knjiga'', požurila sam objasniti. ''Sadrži informacije o zahvatima koji omogućuju vodenim rasama da žive na kopnu.''

Moji roditelji su razmijenili zabrinute poglede s doktorom Kasianom, ali prije nego što su stigli postaviti još koje pitanje, umiješala sam se. ''Doktore Kasian, imam jedno hipotetičko pitanje za vas'', rekla sam polako.

''Što ti je na umu?'' pitao je. Nije mi promakao jedan od Ardeinih 'znam da nešto smjeraš' pogleda, no ovaj put sam bila sigurna da nema pojma o čemu zapravo razmišljam.

Hvala svima koji prate Zov vode, čitaju, komentiraju i glasuju za ovaj plod moje mašte.

Posebno bih htjela zahvaliti jednoj vjernoj čitateljici koja je uvijek među prvima pročitala novoobjavljena poglavlja i koja je Zovu vode dala mnoštvo glasova. HVALA ti @11antonela11!

Ostanite i dalje tu. Čitajte, komentirajte, glasujte.
💙