Vratila sam se u praznu sobu. Ni Opal ni Ardea nisu bile tamo. Odložila sam torbu sa strane i odlučila ih potražiti.

Našla sam ih u vrtu. Sjedile su na travi, pogleda uperenih u nebo. I ja sam pogledala gore. Prizor iznad mene izmamio mi je osmijeh. Oblaci su bili naročito impresivni tog popodneva. Ne sivi, tmurni oblaci koji bi nosili obećanje kiše, već bijeli, pahuljasti oblaci koji su nalikovali divovskim kokicama.

''Hej! Mogu li vam se pridružiti?'' pitala sam nakon što sam im se približila.

''Naravno'', rekla je Ardea i ispitivački me pogledala. Iako ništa nije rekla, osjetila sam poriv da joj kažem sve svoje tajne.

''Znam!'' uskliknula je Opal. ''Kornjača koja pokušava zagristi šećernu vunu!''

''Što?'' upitala sam, trudeći se odmaknuti oči od Ardeina prodorna pogleda.

''Pokušavamo pogoditi što predstavljaju oblaci'', Opal mi je objasnila.

''Ne možeš pogoditi što oblaci predstavljaju'', ispravila ju je Ardea. ''Njihovi oblici potpuno su nasumični. Tek kada ih usporediš s vlastitim iskustvom, možeš im dati neko značenje. Tvoji prethodni doživljaji govore ti na što nalikuju.''

''A budući da svi mi imamo drugačija iskustva, oblici oblaka predstavljaju nešto drugo svakome tko pogleda u njih'', dodala sam, zahvalna što je Opal barem na čas odvratila Ardeinu pažnju, omogućivši mi da odahnem.

''Upravo tako'', Ardea se složila sa mnom.

''Dobro. Znači sudeći prema vlastitim iskustvima, što ti vidiš tamo gore?'' Opal me upitala. Škiljila je zbog gledanja u nebo.

Promotrila sam oblake u koje je pokazala malo pažljivije i rekla: ''Vidim dvije ribe koje se svađaju oko dijela koraljnog grebena.''

''Ti si takav Aquantien'', ustvrdila je Opal da bi trenutak zatim postavila novo pitanje: ''Zašto si danas ostala nakon nastave?''

Eto ga. Pitanje od kojeg sam strahovala. Nisam željela govoriti o svom razgovoru s profesoricom Cyan. Sve što sam tom prilikom saznala moralo je ostati tajna. Ali znala sam da Opal neće tako lako odustati. Znala sam da ću im morati reći barem nešto.

''Imala sam pitanje u vezi sa zadaćom koju nam je zadala'', slagala sam.

Opal je klečala na travi, a dlanove je položila na koljena kako bi se nagnula prema meni. ''Mogla si i mene pitati ako nešto nisi shvatila.''

''Nisam te htjela zamarati. Dovoljno je što mi pomažeš oko zadaća iz povijesti, ne moram te još i književnošću gnjaviti.'' Još jedna laž.

''Mogla si onda pitati Ardeu'', Opal je rekla i pogledala u našu prijateljicu.

''Moramo li stvarno razgovarati o zadaći?'' upitala sam prije nego se i Ardea uključi u raspravu i raskrinka moje laži.

Ardea je već pokušavala uhvatiti moj pogled, ali ja sam svoju pažnju ponovo usmjerila prema nebu.

''Gledajte! Ananas!'' rekla sam i uperila prst na jedan od oblaka.

Nije upalilo. Opal je imala još pitanja. ''I do sad si ti bila kod nje u učionici? Nije te bilo gotovo sat vremena! Kompletnu zadaću si mogla napisati za to vrijeme.''

''Pa'', zamucala sam, ''ne. Nisam tamo bila cijelo vrijeme. Samo par minuta. Onda sam otišla u sobu i malo čitala knjigu.''

Iako nisam imenovala koju to knjigu sam navodno čitala, Opal je dobro znala da me zadnjih nekoliko dana samo jedna knjiga zaokupila.

''Pa dobro, planiraš li ti tu knjigu naučiti napamet?'' Oplaine obrve su se malko podigle. ''Ako to sve zapamtiš, neće ti ostati mjesta za pamćenje drugih stvari.''

Nasmijala sam se. ''Bez brige. To se neće dogoditi.''

°  °  °  °  °  °  °

Tijekom vikenda bacila sam se na zadaće. Morala sam mnogo toga nadoknaditi jer posljednjih tjedana nisam pažljivo pratila nastavu, a nisam željela pokvariti ocjene. Pogotovo nakon najave da nam za dva tjedna roditelji ponovo dolaze u posjet.

Ponedjeljak nije bio loš. Napisala sam svu zadaću i uspješno sam se natjerala da slušam što govore profesor Arian, profesor Logar i profesorica Ravens.

To ipak nije značilo da se mogu opustiti. Taman dok sam prolazila hodnikom, pojavio se Mathias.

''Ti'', rekao je prstom pokazujući na mene. ''Pođi sa mnom!''

Činio se uznemirenim. U drugačijim okolnostima, možda bih se i našalila s njim, ali ne kada je bio ovakav. Obrve su mu bile spuštene, a nosnice raširene.

''Što se dogodilo?'' radije sam upitala.

''Pođi sa mnom!'' naredio je kroz stisnute zube.

''Što si ti umišljaš?'' Opal je zakoračila naprijed i stavila ruke na bokove. ''Ako misliš da ću samo gledati kako mi odvlačiš prijateljicu, varaš se!''

On je pogledao u nju, ali bijes u njenom pogledu bez problema se mogao mjeriti s njegovim. Svi oni junaci o kojima smo čitali na satovima književnosti nisu bili ni do koljena mojoj borbenoj prijateljici patuljčici.

''Ne šizi'', Mathias joj je odbrusio. ''Samo je želim nešto pitati.''

''Pa pitaj je onda!'' Smeđe kovrče poskočile su oko Opalina lica.

''Ono što želim pitati ne tiče se tebe. A ni ove ovdje.'' Glavom je trznuo u Ardeinu smjeru.

''Ova ovdje je isto moja prijateljica! Pazi što govoriš!'' Opaline oči ispaljivale su otrovne strijele u vukodlaka.

On je prišao korak bliže, nadvio se nad nju, te začuđujuće staloženim glasom rekao: ''Nisam glup. Ne bih učinio ništa zbog čega bi me izbacili iz škole. Zato ne brini, neću nauditi tvojoj prijateljici. Samo je želim nešto pitati.''

Opal je još nekoliko vrijeme gledala u njega, glave podignute, čeljusti stisnute. Tada je okrenula pogled prema meni.

''U redu je'', rekla sam. ''Ako me nešto želi pitati, neka pita.''

''Ako joj samo vlas padne s glave...'' Opal mu je priprijetila prstom prije nego se odmaknula u stranu.

Pogledom sam okrznula Opal i Ardeu prije nego sam krenula za Mathiasom. Poveo me u vrt. Čim nas je grmlje zaklonilo od pogleda onih koji su se nalazili u školskoj zgradi, okrenuo se prema meni.

''Gdje je ona?'' pitao je pogleda prikovanog na mene.

Sam pogled njegovih gnjevnih očiju bio je dovoljan da sveže moju utrobu u čvor. ''Gdje je tko?''

''Profesorica Cyan. Možeš li mi objasniti zašto ju je je ravnatelj danas zamijenio? Gdje je ona?''

''Zašto pitaš mene? Ja ništa ne znam'', bojažljivo sam odvratila, zabrinuta da je možda naš razgovor razlog njene odsutnosti. Je li moguće da je otišla? pitala sama se. Ali kamo bi otišla?

''Lažeš! Rekla si da nećeš kopati dublje. Obećala si!''

''Ali ja nisam...'' Nisam znala što da kažem. Lagati nisam htjela, a istinu reći nisam smjela.

''Onda je ovo sve jedna velika slučajnost. Imala si književnost u petak, a u ponedjeljak nje nema." Udisao je polako, kao da se pokušava smiriti. ''Ne pokušavaj poreći. Znam kada si izašla iz njene učionice. Vidio sam te."

''Oh'', prošaptala sam.

''Oh'', posprdno se nasmiješio.

Okrenuo se od mene i odmaknuo nekoliko koraka. Približio se stablu magnolije i zaustavio se tamo.

''Moraš znati da nisam namjeravala...'' započela sam, ali zašutjela sam kada je on podigao glavu i pogledao udesno. Počeo je njušiti zrak.

Nikada ga nisam vidjela ovakvog. Nos mu se naborao, prateći miris koji ja nisam mogla osjetiti. Ali nije njegov nos privukao moju pažnju. To su učinile njegove oči. Bio je bijeli dan, pa je trebao izgledati poput običnog čovjeka, no u očima sam mu ugledala tračak žutog sjaja. Bilo je to kao da vuk pokušava izroniti na površinu.

Moje su se noge pokrenule same od sebe, odmičući me što dalje od njega. ''Što je?'' upitala sam šapatom.

Nije odgovorio. Samo je slijedio svoje osjetilo njuha, prošao pokraj magnolije i nastavio prema izdvojenom dijelu vrta.

Slijedila sam ga na sigurnoj udaljenosti, osjećajući se poput provalnika.

Zaustavio se na čistini. Ona je bila tamo, sjedila je na jednostavnoj drvenoj klupi, okrenuta leđima. Mora da je osjetila da se netko približava jer je pogledala preko ramena.

''Mathias, jesi li dobro?'' upitala je kada joj je pogled pao na njega. U trenu je bila na nogama.

I ja sam pogledala u njega. Teško je disao, lice mu je bilo crveno, a šake stisnute.

''Mathias, imaš li napitak?'' Njen glas je bio čvrst. Željela je biti sigurna da će riječi koje je upravo izrekla doprijeti do njega.

Čuo ih je. Samo par trenutaka kasnije ukočenom je rukom posegnuo u džep i izvadio malenu bočicu. Skinuo je poklopac, prinio je nosu i duboko udahnuo prije nego što je otpio gutljaj zelene tekućine. Zadržao ga je u ustima neko vrijeme i tek tada progutao. Njegovo se tijelo u trenu opustilo.

''Je li ti sada bolje?'' gđica Cyan postavila je pitanje na koje sam i ja žarko željela čuti odgovor.

Kimnuo je. ''Da. Bolje mi je.''

''Dobro'', rekla je sa smiješkom. ''To je dobro.''

''Zašto danas niste predavali?'' pitao je bez okolišanja.

Odvratila je pogled i spustila ga na ruke koje je držala sklopljene u krilu, ponovo u rukavicama. ''Trebala sam vremena da dovedem u red svoje misli.''

''Zašto? Je li vam ona nešto rekla?'' Pokretom ruke pokazao je na mene, bez da me pogledao. Njegovo disanje postalo je brže i nosnice su mu se opet raširile.

Uzdahnula je.

''Nisam nikome govorila o... onome. Kunem se!'' rekla sam pogleda uprta u našu učiteljicu.

Uzvratila mi je pogled i rekla: ''Vjerujem ti.'' Tada je ponovo vratila pozornost na Mathiasa koji je još uvijek bio vidno uzrujan. ''Opusti se, Mathias'', gđica Cyan je rekla umirujućim glasom. ''Trebaš li još jedan gutljaj napitka? Na kraju krajeva, ipak smo dvije ovdje kraj tebe.''

''Ne, sve je uredu'', odgovorio joj je i usredotočio se na vlastito disanje kako bi ga usporio. Nakon samo sekunde, dodao je: ''Čekajte! Jeste li upravo rekli da ste ovdje dvije? Želite li reći da vi znate da ona zna?''

Na usnama joj se pojavio tračak osmijeha, ali nije mu dala odgovora.

Hvala vam, dragi moji čitatelji na svakom komentaru koji ostavite i na svakom glasu koji poklonite ovoj mojoj priči.

Ovim bih putem željela zahvaliti čitateljici i marljivoj autorici koja je prvih dvadesetak poglavlja Zova vode pročitala jednog subotnjeg jutra, a svojim komentarima i glasovima uljepšala mi dan.
HVALA ti snovi_lutalice2!

A vi možete ostaviti svoj komentar, a možete i glasovati ako vam se priča dopada.
💙