''Došla je u potrazi za prijateljicom'', rekla sam više za sebe nego za ikoga drugoga. ''Prije oko četrdeset godina. Desetljeća su prošla od tada.''

U tom trenu, novi su dijelovi nadopunili slagalicu u mom umu.

Iako Mathias nije potvrdio moje sumnje, ja sam se još uvijek nadala da da postoji šansa da je profesorica Cyan Aquantien. Na kraju krajeva, zbog moje je priče plakala. Bez obzira što mi drugi govorili, u srcu sam znala da je tako. Rasplakala se kada sam je prvi put pročitala i plakala je kada sam kasnije pokušala s njom razgovarati o njoj.

Ta je priča morala biti više od legende. Kao što je stari Pripovjedač znao reći: U svakoj je priči skriveno barem zrno istine. Istina u ovoj priči morala je biti princeza. Ona mora da je bila stvarna. A ako je uistinu nestala kao što je naznačeno u priči, mogla sam se sjetiti samo jedne osobe koja nikada nije izgubila nadu u njen povratak.

Sanda.

Možda gđica Cyan nikada nije srela princezu. Možda je srela Sandu.

Ili možda, još je jedna misao izronila u mom umu, možda gđica Cyan jest Sanda.

''Mijenjam kamenčić za tvoje misli'', Opal me prenula iz razmišljanja. ''Što se događa u toj tvojoj glavi? Tko je došao u potrazi za prijateljicom?''

''Princeza'', Ardea se uključila s vlastitom pretpostavkom. ''Netko je došao u potrazi za princezom. O tome razmišljaš, zar ne?''

Njena intuicija ponekad je bila zastrašujuća. Kako da pred njom bilo što sakrijem?

''To i nije tako nemoguće'', odvratila sam i pogledala u stranu.

''Azora'', Ardea mi je prišla i položila dlan ruke na moje rame, ''nemoj se opterećivati s nečim što je vjerojatno samo plod nečije mašte.''

''Je li to nešto što možeš pronaći u toj knjizi?'' Opal je pitala. Prišla mi je kako bi ponovo pogledala sliku. ''Jesu li tu negdje navedeni razlozi zašto je bilo koji Aquantien odlučio doći živjeti na kopno?''

Okrenula sam listove knjige. Od kraja poglavlja dijelilo me samo šest stranica. Nije bilo osobnih informacija o pripadnicima moje rase, samo medicinski podaci, a većina od njih mi je bila neshvatljiva. Odmahnula sam glavom.

''Misliš li da je taj koji je došao u potragu za princezom još živ?'' Opalina žeđ za informacijama ponekad se činila nezasitnom.

''Ne znam. Vjerojatno ne'', odvratila sam nadajući se da neće prozrijeti moju laž. ''To zapravo ni nije važno, mnogo je vremena prošlo od tada.''

''Znači, ipak se slažeš sa mnom!'' Opal se ponosno osmjehnula.

Izbjegavala sam Ardein pogled. Činjenica da mi je Opal povjerovala, nije značila da će mi i Ardea povjerovati. Ponekad sam imala dojam da me čita poput otvorene knjige. U tom trenutku, kada mi je toliko toga bilo na umu, bojala sam se da je moje misli moguće iščitati i na mom licu.

Bila sam zahvalna što je Opal promijenila temu. ''Da vidimo, taj netko odlučio je živjeti među ljudima kako bi pronašao prijatelja'', rekla je nagnuvši glavu u Ardeinu smjeru. ''Ja ću živjeti među njima jer mi je otac dobio posao u rudniku koji je u vlasništvu ljudi. Azora je ovdje jer njeni novi roditelji jesu ljudi. A ti, Ardea? Zašto si ti odlučila živjeti među ljudima?''

''Zbog istog razloga kao i većina učenika u našoj školi'', odvratila je. ''Želimo nešto promijeniti u svijetu.''

''Što biste vi to promijenili?'' Opal je pitala dalje. Čelo joj se naboralo dok je gledala u Ardeu.

''Broj ljudi se neprestano povećava'', počela je objašnjavati. ''Skrivenim rasama sve je veći izazov sakriti svoje postojanje. Svijet nije isti kakav je bio prije. Zrak koji udišemo zagađen je, voda koju pijemo više nije čista, a hrana koju jedemo više nije zdrava. Ali zbog nekog razloga, ljudima čini se nije stalo. A oni kojima je stalo, u manjini su u odnosu na one koji samo ganjaju profit.''

Njene riječi su imale smisla. Ja sam bila dio ljudskog svijeta tek kratko vrijeme, ali već sam mogla posvjedočiti istinitosti njenih riječi.

''Nije tako teško sakriti postojanje skrivenih rasa'', Opal nije htjela priznati da je Ardea u pravu. ''Uzmi kao primjer moj prijašnji dom. Da, ljudi su znali zalutati na naš teritorij, ali nikada nam se nisu dovoljno približili. Čak i ako ljudi to poriču, na ovom svijetu ipak postoji magija.''

Opal je bila u pravu što se toga tiče.

''A oni koji zađu u određene šume?'' nastavila je. ''Oni koji se izgube i na kraju samo hodaju u krug? Malo magije tu, malo magije tamo, i nikada ne pronađu izlaz!''

Sva su ta pitanja bila zanimljiva, ali pitanje koje me je još uvijek zaokupljalo odgurujući sva druga, bilo je pitanje Kako da saznam istinu o gđici Cyan?

Dok sam se pretvarala da čitam knjigu, razmišljala sam o koracima koje bih mogla poduzeti ne bih li došla do istine. Prethodno me iskustvo naučilo da ne postoji nitko s kim bih mogla razgovarati o tome.

Pa, to baš i nije bila istina. Ako gđica Cyan doista je Aquantien, Mathias bi to znao. Ali on o tome nije želio razgovarati, a ja nisam imala ni načina niti dovoljno hrabrosti da ga natjeram da progovori.

Da odvratim misli, nakon nastave sam odlazila u vrt, te pomagala Lissi oko sadnje salvija, zumbula i ljiljana. Nije pomoglo. Sadnja biljaka bio je posao koji se radio u tišini, dajući mojim mislima prostora da lutaju.

Je li naša profesorica Aquantien? Postoji li ikakva mogućnost da je to ipak istina?

I moje prijateljice primijetile su moju zamišljenost.

''Jesi li bolesna?'' Opal me pitala jedne večeri. Već je neko vrijeme čitala odgovore na pitanja koja nam je profesor Jasper zadao za zadaću, ali ja nisam zapisala ni jedan od njih.

''Nisam bolesna'', odgovorila sam pogledavši prema njoj. List na koji sam trebala zapisivati odgovore ležao je na stolu preda mnom, potpuno prazan.

''Što ti je onda?''

''Ništa'', odvratila sam. ''Samo sam se zamislila, to je sve.''

''Nisi trebala zamoliti svog oca da pošalje onu knjigu'', ustvrdila je Nia. I ona je bila u našoj sobi, sa svojom zadaćom iz povijesti. Stekla sam dojam da vile vole živjeti u sadašnjem trenutku, pa je u njenom slučaju, bilo kakva pomoć vezana uz prošle događaju bila više nego dobrodošla.

''Kako je mogla znati da će je toliko zaokupiti?'' pitala je Opal. Potom me uhvatio pogled njenih medeno smeđih očiju dok je rekla: ''Previše razmišljaš, Azora. Znam da si bila svjesna svih promjena koje su ti učinjene, ali vidjeti ih tako zorno mora da je jednostavno previše za tebe.''

Bila sam zahvalna što je krivo protumačila moje ponašanje.

Pokušala sam se natjerati da ostavim po strani misli o gđici Cyan. ''Vjerojatno si u pravu'', rekla sam s najboljim lažnim osmijehom kojeg sam mogla odglumiti.

Iako Ardea nije gledala direktno u mene, dobacila mi je pogled koji je, u to sam bila gotovo sigurna, prozreo moj osmijeh. Ipak, nije rekla ni riječ.

Koliko god mi je ponekad bilo teško usredotočiti se na nastavi tog tjedna, bilo je to ništavno u usporedbi sa satom profesorice Cyan. Sve što je govorila, moje su uši registrirale kao ništa doli šumova. Razlog tome bila je odluka da razgovaram s njom nakon nastave i tako možda prekinem ovo mučenje.

Kada je sat završio, ja sam još jednom ostala u učionici.

''Nemojte me čekati'', bila sam rekla svojim prijateljicama. Iako zbunjene, otišle su zajedno s ostalim učenicima.

''Profesorice Cyan'', nastojala sam privući njenu pažnju.

Odlagala je knjige na policu pokraj vrata. Čuvši moj glas, okrenula se prema meni. ''Da?'' rekla je.

''Nešto bih vas željela pitati.'' Nervozno sam stiskala prste ne znajući kamo da stavim ruke.

''U redu. O čemu se radi?''

O čemu se radi?

Pa, mislim da ste vi možda Aquantien i samo sam željela iz vaših usta čuti je li to istina ili nije.

U mom umu bilo je tako lako dati odgovor na njeno pitanje, no kada sam doslovno trebala izgovoriti riječi, sve što sam bila u stanju učiniti bilo je zijevati poput zlatne ribice u akvariju.

Odložila je preostale knjige, poravnala sivu maramu s efektom mramora koju je nosila višestruko omotanu oko vrata, sve do donje čeljusti, te mi posvetila punu pažnju.

Reci nešto! naredila sam samoj sebi.

Nije pomoglo.

Gđica Cyan prekrižila je ruke. Tamno zelene rukavice slagale su joj se s bojom duge suknje koju je tog dana nosila.

Progovori! zahtijevao je glas mojih misli.

Profesorica Cyan počela je gubiti strpljenje. ''No'', potaknula me.

''Ovaj... hm... htjela sam pitati.... da li...'' Riječi su izlazile iz mene kao da sam tek jučer naučila govoriti.

Njene obrve su se podigle dok je čekala da nastavim.

Daj već jednom reci što želiš reći, onaj unutarnji glas je molio.

''Znam da ste Aquantien'', zagrizla sam usnu nakon što su riječi jednostavno pobjegle.

Ne! To nije ono što sam htjela reći!

Profesorica Cyan jednom je rukom prekrila usta, te se potpuno ukočila, kao da su je moje riječi zaledile.

Činilo mi se kao da prolaze sati, iako nije moglo proći više od minute prije nego me upitala: ''Što si to rekla?''

Hvala svima koji nastavljaju čitati Zov vode. Saznanje da postoji netko tko čita riječi koje je ispisala moja olovka ispunjava me neizmjernim zadovoljstvom.

Ovo poglavlje želim posvetiti jednoj čitateljici koja je svojim krasnim komentarima  potpirivala kreativnu vatru u mom umu, jednoj kreativnoj duši na čijem sam profilu pronašla predivne priče. HVALA ti @_hiraeth_astrophile_!

Ostavite slobodno koji komentar, a ako vam se poglavlje dopalo, poklonite mu svoj vote...
💙