Moja rasa. Po prvi sam put ugledala pisani trag o mojoj rasi.

Odmah sam počela čitati riječi koje će mi, nadala sam se, ponuditi barem neke odgovore.

Aquantieni su rasa čije postojanje stoljećima nije bilo poznato.

Razlog tome leži u činjenici da prebivaju u nepristupačnim predjelima mora, a većina njihovih aktivnosti odvija se u sumrak ili u zoru. Mogu se naći u plićim vodama udaljenima od obale, u kojima obitava mnoštvo različitih vrsta morskih životinja privučenih koraljnim grebenima. Zbog jakih struja i nazubljenih stijena čiji vrhovi probijaju površinu mora, ti predjeli predstavljaju opasnost za ljudska plovila, pa ih oni i dandanas izbjegavaju.

Nije poznato postoji li interakcija između Aquantiena i drugih vodenih rasa.

Za razliku od sirena, Aquantieni imaju kostur veoma nalik ljudskome.

Prvi pokušaji kirurških promjena zabilježeni su prije otprilike pola stoljeća. Nisu svi bili uspješni. Najzahtjevniji dio procesa bila je zamjena respiratornog sustava. Bilo je više pokušaja transplantacije ljudskih pluća, no tijela Aquantiena redovito su odbacivala te organe.

Tek je umijeće umjetnog uzgajanja organa pomoću matičnih stanica uzetih od dotičnog subjekta, omogućilo uspješno presađivanje ovog vitalnog organa. Pluća uzgojena u laboratoriju genetički su se podudarala s organizmom Aquantiena čime je spriječeno odbacivanje organa što je imalo izravan utjecaj na stopu preživljavanja.

Prvi uspješno izmijenjen Aaquantien bio je subjekt označen kao Aq53.

Nakon gotovo dva desetljeća istraživanja, subjekt Aq53 bio je prvi koji je zahvaljujući kirurškim modifikacijama bio sposoban za život na kopnu. Uz zamjenu respiratornog sustava, bile su potrebne manje izmjene na tijelu subjekta Aq53 kako bi ono što više nalikovalo ljudskome. Odstranjene su plivaće kožice između prstiju ruku i nogu, kožni nabori nalik perajama na vanjskim stranama potkoljenica, te providan treći očni kapak. Zubi su preoblikovani, a kosa obojena.

Iako je dokazano kako je moguće prilagoditi tijelo Aquantiena, do sada je samo njih šestoro odabralo podvrgnuti se procesu prelaska na kopno.

Vratila sam se na prvu stranicu kako bih pogledala godinu izdanja knjige. Izdana je prije petnaest godina, što je značilo da ja nisam jedna od tih šest Aquantiena. Vratila sam se poglavlju koje sam bila čitala.

Bilo je i slika. Većina njih bile su samo crteži, no bilo je i nekoliko fotografija. Neke od njih bile su fotografije 'prije' i 'poslije' zahvata na rukama i nogama, dok su druge zorno prikazivale operaciju transplantacije pluća. Sve su slike bile crno-bijele i na tome sam bila zahvalna.

Sa zadnje je fotografije u mene je gledalo lice mlade tamnokose djevojčice velikih očiju i tankih usana. Njeno je lice bilo lišeno emocija. Natpis ispod slike imenovao ju je kao Subjekt Aq53.

Subjekt Aq53, zauvijek zarobljen u vremenu na toj crno-bijeloj fotografiji.

Zbog čega je izabrala taj put, pitala sam se. Je li i ona bila zaboravljena poput mene? Je li itko primijetio da je nestala? Je li itko primijetio da sam ja nestala? Nisam to mogla znati.

Još sam gledala u njene oči kada su Opal i Ardea ušle u sobu. Ardea je otresala rukav svoje jakne, dok je Opal posegla u svoj džep i izvadila dva kamenčića.

''Gledaj!'' Ispružila je ruku prema meni. ''Zar nisu krasni?''

Pogledala sam kamenčiće u njenom dlanu. Bili su glatki, a njihova tamno ružičasta površina prošarana bijelim žilicama. Iako nikada nisam razvila ljubav prema kamenju kakvu je gajila Opal, morala sam priznati da su ovi kamenčići uistinu lijepi.

''Jesi li pronašla odgovore za kojima si tragala?'' upitala je Ardea, mijenjajući temu.

''Pronašla sam neke informacije'', odvratila sam. ''Ne bih rekla da sam pronašla odgovore jer zapravo nisam znala koja pitanja da postavim.''

''Ali pronašla si svoju rasu, zar ne?'' Opal je nastavila ispitivati.

''Pronašla sam svoju rasu'', odgovorila sam sa smiješkom.

''Stvarno?'' Odložila je kamenčiće na najnižu policu na zidu iznad njenog kreveta.

''Da'', potvrdila sam. ''Aquantieni su u ovoj knjizi.''

''Daj da vidim!'' Začas se našla kraj mene, pograbila je knjigu koja se nalazila ispred mene, sjela na moj krevet i stavila si je u krilo. Pogled joj je prešao preko teksta i mogla sam uočiti da se zaustavio na slikama.

''Fuj! To je odurno!'' rekla je gledajući u slike koje su prikazivale operativne zahvate. ''Jesu li organi u kirurgovim rukama pravi? Odvratno!'' Podigla je glavu i pogledala u mene. Nos joj je bio naboran. ''Jesu li sve to napravili i tebi?''

''Pa, jesu'', rekla sam kimajući. ''Mislim, zahvati su se promijenili tijekom godina, ali to je još uvijek jedini način da Aquantien postane kopneno biće.''

''I ti si im dopustila da ti naprave sve to?!'' pitala je mašući rukama iznad slika. ''Ti si luda!''

''Zašto se tome tako čudiš?'' rekla je Ardea privukavši Opalinu pažnju. ''Znala si odakle je došla. Znala si da je bilo potrebno mnogo toga promijeniti na njoj kako bi došla dovde.''

''Da, ali nisam stvarno razmišljala o tome. Oni su je doslovce izrezuckali!'' Opal je bila izravna kao i obično.

''Ma, nije to bilo baš tako'', pokušala sam je umiriti.

Još uvijek je držala knjigu na svom krilu, gledajući u slike s izrazom gađenja. Bilo mi je tako čudno vidjeti osobu koja bi bez problema mogla krenuti u istraživanje nepoznate špilje i tamo se suočavati sa tko zna čime, kako se zgraža nad slikama kirurgâ u akciji.

''Pogledaj ovu!'' uzviknula je pokazujući u sliku Aquantiena čiji prsni koš je bio otvoren izlažući pogledu rebra. ''Rasporili su ga kao ribu!''

''Opal, izražavanje!'' na to će Ardea imitirajući njenu majku.

''Što? Sve smo to pomislile. Čak i Azora!''

''Nije to bilo baš tako'', ponovila sam još jednom.

''A kako je to bilo?'' upitala me. ''Nikada nam to nisi detaljno objasnila. Ova ovdje zna'', palcem je pokazala na Ardeu, ''ali to nije ništa čudno. Njen otac zarađuje rezuckajući ljude.''

''Opal!'' ovaj put sam je ja upozorila. ''Izražavanje!''

''Da, da, u redu. On je kirurg, a ne rasparač.''

Ardea i ja izmijenile smo zabavljene osmjehe što je Opal nekako promaklo. Ona je još uvijek gledala u slike. ''Ipak bih voljela saznati više o svemu ovome'', rekla je prelazeći prstima po stranici.

Razmislila sam načas. Ipak se radilo o jednoj od mojih najboljih prijateljica. Od početka moje pustolovine zvane školovanje, bila je uz mene. Uz to, vrlo je rado sa mnom dijelila svoja razmišljanja, htjela to ja ili ne. Pa kako da joj onda uskratim detalje preobrazbe koja mi je naposlijetku omogućila da upoznam ovu osebujnu patuljčicu?

Uputila sam joj topao pogled, te s osmijehom na usnama rekla: ''U redu, reći ću ti.''

Hvala svima koji čitaju i dalje. Nadam se da vam se priča dopada. U komentarima mi možete reći što mislite o njoj.

A u ovoj posveti ja mogu zahvaliti jednoj neobičnoj djevojci koja jedne ljetne noći nije mogla spavati, pa je čitala moju priču (svih do tada objavljenih 20 poglavlja) i glasovala za svako od njih. HVALA ti @Xxdamaged15xX! 

Ako se i vama sviđa ovo poglavlje, ne zaboravite glasovati!
💙