Noć mi nije donijela odmora. Snovi su mi bili ispunjeni onim uznemirujućim osjećajem da trčim, ali nikamo ne stižem.

''Zar si rudarila?'' Opal me upitala čim je primijetila da sam budna.

''Ha?'' nisam odmah shvatila što je time htjela reći, ali nakon što sam morala uložiti znatan napor kako bih se iskobeljala iz pokrivača, shvatila sam. ''Ne'', odvratila sam. ''Loši snovi.''

''Onda definitivno nisi bila u rudniku. To bi bio dobar san.''

Samo bi patuljci smatrali da se boravak pod zemljom, u skučenom prostoru, daleko od danjeg svjetla, može smatrati nečim dobrim. Ardea se nasmijala. Još je bila u krevetu, čitala je knjigu.

Nisam bila raspoložena za raspravu, pa nisam odgovorila. Razgovor s Mathiasom još je odjekivao mojim mislima.

''Nešto te muči'', Ardea je ustvrdila. Nije to bilo pitanje, ona je uvijek mogla osjetiti da mi je nešto na umu. Ovog puta to je bilo obećanje koje sam zadala Mathiasu.

Obećajem. Čim je ta riječ prešla preko mojih usana, shvatila sam da sam izrekla laž. Iako nije riječima potvrdio da je gđica Cyan iste rase kao i ja, nisam mogla izbrisati pomisao da bi još jedan Aquantien mogao biti ovdje, pod istim krovom. Ipak, obećala sam mu i ako sam namjeravala kopati dublje, trebala sam drugačiji pristup.

Već sam pregledala knjige u školskoj knjižnici. Ništa što sam tamo pronašla nije mi bilo od pomoći. Ni jedna knjiga nije sadržavala podatke o Aquantienima.

''Znam tako malo o svojoj rasi'', rekla sam iskreno. ''Kada su moji roditelji, moji pravi roditelji, bili živi, ja sam bila premlada za učenje, a nakon što su umrli, nikome nije bili stalo do moje izobrazbe. Ali ja sada želim naučiti više. Poznavanje moje rase ne bi se smjelo temeljiti na jednoj priči koju sam čula prije toliko godina.'' I to je bila istina.

Ardea i Opal razmijenile su poglede pune suosjećanja.

''Mora postojati način da saznam više'', nastavila sam. ''Samo je obeshrabrujuće što u našoj knjižnici nema ni jedne knjige o mojoj rasi.''

''Probaj potražiti na računalu'', predložila je Opal.

''Tamo neće ništa naći'', Ardea ju je pogledala svisoka, a ja sam se iskreno nadala da taj pogled neće potaknuti još jednu svađu između mojih najboljih prijateljica.

''Ne možeš to znati!'' Opal je rekla ignorirajući način na koji ju je Ardea gledala.

''Računala su izumili ljudi i, iako se služe njima, skrivene rase nikada se ne bi izlagale riziku da njihovo postojanje bude otkriveno. Nema te rase koja bi javno objavila ikakav pisani trag o sebi'', Ardea je objasnila, a Opal je kimnula. Znala je to, učili smo o tome na nastavi.

''Čak i kada bi skrivene rase koristile računala u takve svrhe, moja rasa živi ispod vode. Tamo nema električne struje, stoga nema ni računala. Nikada nismo upotrebljavali električne uređaje'', pojasnila sam im.

''To si dobro rekla'', Opal je odvratila podigavši palac u mom smjeru. ''Da ste ih koristili, struja bi vas spržila. Bili biste prženi! Poput riba! Samo bi nedostajali krumpirići.''

''Opal'', Ardea će na to smirenim glasom, ''budući da ti majka nije ovdje, na meni je da istaknem: to je bilo nepristojno!''

''Znam. Oprosti, Azora'', složila se i oborila glavu.

Pogledala sam u svoje prijateljice nasmijavši se njihovim izjavama. Uskoro su se pridružile i one, te je smijeh ispunio sobu.

''Hvala'', rekla sam. ''Trebalo mi je to.''

Opal je bila osoba koja me uvijek mogla razvedriti, čak ako joj to i nije bila namjera. Znam da su je roditelji zbog toga često korili. Ovog puta njih nije bilo tu, pa je naša odgovorna Ardea preuzela taj zadatak na sebe.

Sumnjala sam da su nju roditelji ikada morali prekoravati. Uvijek je bila tako pribrana.

Tada mi je sinulo. Njen otac je kirurg! On je nadgledao moj prijelaz na kopno. On sigurno zna nešto više o Aquantienima! Možda bi on mogao potvrditi moje sumnje u pravi identitet gđice Cyan. Naravno, nisam ga namjeravala pitati izravno. Na kraju krajeva, to je bila samo misao koja se pojavila nenadano. Ali, kao kirurg, sigurno ima knjige u kojima se spominje moja rasa, pa makar to bile medicinske knjige.

U mom se umu počela oblikovati misao.

''Ardea'', rekla sam oprezno, ''upravo mi je sinula jedna ideja. Budući da mi ništa i nitko u ovoj školi ne može pomoći u traganju za odgovorima, pomislila sam da bi možda tvoj otac mogao. On sigurno zna mnogo o mojoj rasi. Možda on ima knjigu u kojoj se spominju Aquantieni. Možda bi mi je mogao posuditi. Hoćeš li ga pitati? Molim te?'', nadala sam se da sam u pitanje unijela dovoljnu dozu beznađa.

Sjela je uspravnije u svom krevetu i pogledala me. Vidjela sam da razmišlja o tome. Minutu kasnije rekla je: ''U redu. Pitat ću ga.''

° ° ° ° ° ° °

Paket s Ardeinim imenom stigao je dva tjedna kasnije. Bili su to najduži tjedni u mom životu, ili se barem tako činilo.

Bila su to dva tjedna u kojima sam se svojski trudila držati jezik za zubima. Nisam smjela podijeliti svoje sumnje, a Mathiasovo budno oko uvijek je bilo negdje u blizini. Obično bih ga osjetila tijekom ručka ili večere kada me znao diskretno promatrati sa svog uobičajenog mjesta u dnu blagovaonice.

''On opet nešto smjera'', jednom je prilikom prokomentirala Opal kada je primijetila da pogledava u našem smjeru. ''Ako želiš, mogu nazvati svog oca i reći mu da mi pošalje pijuk.''

S profesoricom Cyan nisam pokušavala ponovo razgovarati. Ustvari, davala sam sve od sebe da budem što neprimjetnija. Na njenom satu nisam ni riječi prozborila, a kada bih je srela izvan učionice, samo bih je uljudno pozdravila.

Nikada ništa nisam iščekivala s toliko nestrpljenja kao paket umotan u smeđi papir koji se napokon našao u Ardeinim rukama. Otvorila ga je i izvadila debelu knjigu. Korice su bile jednostavne; kombinacija plave i bijele boje s uočljivim naslovom. Vodene rase - prijelaz na kopno, pisalo je.

Isti trenutak kada mi je Ardea pružila knjigu, poželjela sam je otvoriti i krenuti u potragu za odgovorima, ali nisam htjela ispasti previše nestrpljiva.

''Hvala'', rekla sam i odložila knjigu na noćni ormarić. Morat će pričekati da nam nastava završi. Znala sam da će dan koji je preda mnom biti iznimno dug.

Teško sam se koncentrirala na nastavi. Nisam imala pojma o čemu smo učili na bilo kojem satu. Znajući da me knjiga čeka u sobi, jedva sam čekala zvuk školskog zvona. Sreća što danas nismo imali tjelesni. Dolazak na sat profesora Fortiusa rastresena, nije bila pogreška koju sam ikada namjeravala ponoviti.

Naposljetku je čekanju ipak došao kraj i ja sam požurila u svoju sobu, ostavljajući Niu, Opal i Ardeu da uživaju u prekrasnom danu. Ponudile su se pomoći Lissi oko sadnje proljetnog cvijeća. Da nisam imala knjigu koju je trebalo pročitati, i ja bih im se pridružila.

Dodirivanje zemlje, ukopavanje sitnih, na prvi pogled beživotnih, sjemenki, te promatranje njihovog klijanja imalo je terapeutski učinak. Shvaćala sam zašto Lissi biljke koje rastu donose takvu radost. I sama sam uživala gledati kako se sjemenka ne veća od zrnca pijeska, pretvara u veličanstvenu biljku, s listovima koji stvaraju kisik i cvjetovima koji nude hranu leptirima i pčelama.

Ali danas sam zamijenila plavo nebo, procvale voćke u školskom voćnjaku i tisuće žutih maslačaka, za privatnost koju mi je pružala moja soba. Bacila sam se potrbuške na krevet, položila knjigu na jastuk i otvorila je.

Prvo poglavlje nije bilo vrlo dugačko, pa sam odlučila pročitati ga bez obzira što je opisivalo sirene, a ne Aquantiene.

Sirenae (sirene, morske djeve) su vodena rasa koja nastanjuje dublje vode. Usprkos popularnom mišljenju, ne posjeduju sposobnost gubitka repa i dobivanja nogu kada im tijela napuste vodu i osuše se.

Uspješan prijelaz iz vode na kopno nikada nije zabilježen kod ove rase. Zbog građe kostura, nije moguće zamijeniti rep nogama nalik na ljudske.

Iako nije dokazano, vjeruje se da bi takav pokušaj rezultirao smrću dotičnog subjekta.

Tekst je bio popraćen slikama i detaljnim crtežima kostura sirene. Kralježnica nije završavala u predjelu zdjelice, kralješci su se nastavljali duž repa, sve do peraje kojom je završavao.

Okrenula sam stranicu novog poglavlja. Naslov koji sam tamo našla ubrzao je otkucaje mog srca.

Aquantieni, pisalo je.

Hvala mojim dragim čitateljima koji ostaju uz Zov vode. Hvala vam na svakom glasu i svakom komentaru.

Ovo poglavlje odlučila sam posvetiti nekome tko nije čitao samo hrvatsku verziju Zova vode, već i onu napisanu na engleskom jeziku (Call of the Water). HVALA ti @NinaG37 na svakom glasu koji si poklonila mojim pričama. 

Slobodno podijelite svoje mišljenje sa mnom, a ako vam se i ovo poglavlje dopalo, ne zaboravite glasovati!

💙