Vani, na otvorenom, najlakše sam dolazila u dodir s vlastitim mislima. Upravo je zato vrt koji je okruživao školu bio moje najdraže mjesto za razmišljanje. Tamo oko mene nije bilo zidova, samo priroda koja se polako počela buditi.

Bilo je kasno popodne, još uvijek pomalo prohladno, ali znakovi dolaska proljeća bili su posvuda. Visibabe su provirivale na travnjaku koji je svakim danom postajao sve zeleniji, a stabla lijeske već su bila ukrašena nebrojenim žutim resama.

Pošla sam stazom koja me odvela dublje u vrt, prema voćnjaku. Klupa ispod drveta trešnje bila je tako primamljujuća da sam jednostavno morala sjesti. Ovo je dobro mjesto za razmišljanje, pomislila sam, prislonivši leđa na naslon. Zatvorila sam oči i pustila zalazećem suncu da izlije svoju toplinu na mene. Ispreplela sam prste iza glave i nasmijala se. Još uvijek mi je bilo neobično ispreplitati prste. To je nešto što ranije nisam mogla učiniti.

Osjetivši potpuni mir, pustila sam misli da poteku.

''Ako je istina što Opal kaže, tada je to više od priče'', mumljala sam sama za sebe, nadajući se da će izgovorene riječi dati mojim mislima nekakvog smisla. ''Princeza je bila stvarna. Ali priče se izmijene protokom vremena. A opet, to ne znači da princeza nije postojala.''

''Hm...hm...'' netko je pokušao privući moju pažnju. ''Pričanje sa samim sobom prvi je znak ludila.''

Glas je dolazio odozgora. Nagnula sam glavu, te tamo, visoko u krošnji, ugledala Mathiasa kako udobno sjedi na grani, leđima oslonjen na deblo.

''Što radiš tamo gore?'' pitala sam glasom ispunjenim iznenađenjem. ''Uhodiš me?''

''Sjedim'', rekao je potpuno mirno. ''I ne, ne uhodim te. Bio sam tu mnogo prije nego si ti došla. Ako je ovdje netko uhoda, onda si to ti.''

''Nisam!'' protestirala sam. ''Nisam došla ovamo da te uhodim.''

''Nego? Došla si malo na miru porazgovarati sa svojom izmišljenom prijateljicom?'' U glasu sam mu čula podsmijeh.

''Ne, nisam došla razgovarati s izmišljenom prijateljicom!'' Prekrižila sam ruke na prsima i gnjevno ga pogledala, iako sam sumnjala da je to vidio sa svojeg položaja. ''Došla sam ovamo razmisliti'', rekla sam.

''O čemu moraš razmišljati?'' pitao je. Taj je tip ponekad bio previše znatiželjan. Ipak, bila je to prilika da mu uzvratim istom mjerom, pa sam mu odgovorila.

''Pa, upravo mislim: Kojeg vraga radiš tamo gore, u krošnji drveta? Trešnja još nije ni procvala, a kamoli urodila plodovima! A sada mislim: Jedu li vukodlaci uopće voće ili se njihova prehrana bazira na mesu? Što me dovodi do još jednog pitanja o kojem moram razmisliti: Jedu li vukodlaci pečeno meso ili im je draže sirovo?''

''Dobro, dobro, stani!'' prekinuo me. ''Oprosti što sam uopće pitao.''

Sagnula sam glavu kako ne bi vidio da se smiješim.

''Tko je princeza?'' promijenio je temu.

Pogledala sam gore i vidjela da je promijenio svoj položaj na grani. Noge su mu sada visjele prema dolje, te se lagano nagnuo kako bi mogao gledati u mene.

Trebala mi je minuta da shvatim o čemu je govorio prije nego sam mu odgovorila. ''Moja legenda. Pisala sam o njoj u zadaći profesorice Cyan.''

Gledanje gore nije bio idealan položaj za moj vrat, pa sam legla na klupu, te stavila ruku ispod glave umjesto jastuka. Na taj način, mogla sam gledati izravno u Mathiasa bez bolova u vratu.

''Rasplakala sam je'', riječi su se jednostavno prosule. ''Porekla je to, ali svaki put kada sam spomenula svoju priču, oči su joj se ispunile suzama. Ne znam zašto. Opal me uvjeravala da je princeza bila stvarna. Ardea, s druge strane, misli da legendama ne možemo u potpunosti vjerovati. I zato sam sada zbunjena. Ni jedna druga legenda nije profesorici Cyan izmamila suze, čak ni one koje su napisali daemoni, a po mom mišljenju, bile su vrlo dirljive. Je li moguće da je ipak plakala zbog moje priče? Nije je mogla čuti ranije, ja sam prvi Aquantien u ovoj školi.''

''A možda njeno raspoloženje nema nikakve veze s tvojom pričom'', odvratio je.

''Da, to mi je i Ardea rekla. Ipak, nekako bih voljela u toj priči naći zrnce istine. Razumiješ li me?

''Baš i ne'', Mathias je rekao. Noge su mu se polako njihale u krošnji stabla, kao da mu nikad nije bilo udobnije. ''Nemam pojma o pričama koje kruže među pripadnicima tvog naroda. Kao što sam ti rekao ranije, nema baš puno razumijevanja između vodenih rasa i vukodlaka.''

''Pa, priča se da je postojala princeza koja je jednostavno nestala. Nitko ne zna kamo, ni što joj se dogodilo, ali ako je istina ono što je Pripovjedač rekao, onda je možda zaista otišla živjeti na kopno.''

''Poput tebe'', dodao je Mathias.

''Ne baš. Priča se da su je oteli.''

''Tko? Gusari?'' pitao je. ''Onda bih možda čak i volio čuti tu priču.''

''Ne. Ne gusari.'' Nasmijala sam se na samu pomisao.

''Pa, možda si trebala napisati da su bili gusari.''

''Možda bi zbog gusara profesorica Cyan bila veselija'', nadovezala sam se.

''Možda'', rekao je. ''A možda bi stvarno trebala prestati misliti da je tvoja priča uzrok njenom raspoloženju.''

''Bila je normalna dok je sat počeo. Nije se smijala, ali i sam znaš da se ona nikada ne smije. Ali nije bila ni tužna. A onda sam ja pročitala svoju priču i evo suza u njenim očima.''

''Mislim da si paranoična'', rekao je, te se ponovo leđima naslonio na deblo.

Nisam mu odgovorila. Ležeći na klupi, odsutno sam buljila u golu krošnju. Mathias je bio samo sjena u mojim očima. Zarila sam prste u kosu, frustrirana činjenicom da mi nitko nije bio spreman povjerovati. Minute su prolazile u tišini, a u mojim mislima tinjalo je pitanje – Zašto je plakala?

Ne uspijevajući utišati svoje misli, usredotočila sam pogled na Mathiasa. Gledao je nekamo u daljinu. ''Reci nešto'', rekla sam mu.

''Nemam više što reći'', odvratio je i ne pogledavši me. Uzdahnuo je.

''Težak dan, ha? Rekao si mi kada sam naletjela na tebe da si danas morao uzeti dodatnu dozu napitka. Sjećaš se? Bilo je to odmah nakon sata književnosti. Izlazio si iz učionice profesorice Cyan i ja sam...'' Prekinula sam se jer su mi misli naglo skrenule u drugom smjeru.

Zurila sam u njega dok je nepomično sjedio na grani. Oči su mu upijale posljednje zrake zalazećeg sunca i reflektirale svjetlo na neljudski način.

''Zašto ti je baš danas trebala dodatna doza napitka?'' pitala sam. ''Nisi znao da ću doći do učionice profesorice Cyan. Nisi to mogao znati.''

Nije odgovarao.

''Čekaj malo!'' Naglo sam se uspravila. ''Ove godine tebi treba jači napitak. To znači da si čak i prije nego sam došla u ovu školu trebao napitak. On ti je potreban da se lakše nosiš s mirisom Aquantiena koji ti je nepodnošljiv. A danas ti je trebala dodatna doza. Baš danas, kada si bio na satu književnosti kod profesorice koja je plakala nakon što je čula moju priču o princezi. To je to!''

Nagnula sam glavu da ponovo pogledam u njega. Nije se pomaknuo. Sjedio je na grani kao da je zamrznut u vremenu. Gledajući ravno u njegove oči, oslobodila sam riječi: ''Je li ona Aquantien?''

Nisam dobila nikakav odgovor. Nakon što sam pobrojala sve razloge koji su doveli do moje pretpostavke, očekivala sam nešto, čak bi i podsmijeh bio dobrodošao. Umjesto toga, dočekala me tišina.

''No, je li?'' pitala sam nestrpljivo. ''Nemoj samo sjediti tamo poput vodorige. Reci nešto!''

Uhvatio se za jednu granu, te doskočio na tlo. Ostao je stajati kraj debla trešnje, dovoljno udaljen od klupe na kojoj sam sjedila, no opet dovoljno blizu da vidim kako mu se tetive na rukama napinju kada je stisnuo šake.

''Ne govori gluposti.'' Glas mu je bio tih, ali leden.

''Ako je to istina, ti bi sigurno znao. Ti bi je nanjušio.''

''Ja nisam pas!'' Njegov me pogled paralizirao.

Srce mi je polako ubrzavalo, natjeravši me da nekoliko puta duboko udahnem. Pretjerala sam. Znala sam da nije pametno ljutiti vukodlaka, pa ipak sam odabrala potpuno krive riječi. Stoga sa rekla: ''Znam, oprosti. Samo pokušavam svemu ovome dati nekog smisla.''

''E pa, mene ne miješaj u to.''

Kimnula sam. Vjetrić je zanjihao gole grane trešnje, privukavši mi pogled na trenutak. Je li moguće zavidjeti drveću? Njega nikada ne more brige. Ono samo osluškuje signale prirode i poseže za suncem.

''Kako bi bilo super kada bi ona stvarno bila Aquantien'', rekla sam.

''Nemoj o tome govoriti po školi.'' Mathiasov strogi glas me natjerao da ponovo pogledam u njega. ''Ozbiljno to mislim.''

''Zašto? Zar je to ipak istina?''

''Nisam to rekao.'' Zbog pogleda njegovih tamnih očiju koje su naizgled upijale svjetlost, niz kralježnicu su mi prošli trnci. ''Obećaj mi da o tome nećeš govoriti.''

''Neću govoriti o tome'', izustila sam, osjećajući otkucaje srca u sljepoočnicama.

''Obećaj mi!'' naredio je. Ton njegova glasa nije trpio prigovore. ''Obećaj mi, Azora!''

''Obećajem'', rekla sam. Pazila sam da ne pogledam u njega kada sam izgovarala te riječi jer sam već znala da to obećanje neću moći održati.

Hvala svim mojim vjernim čitateljima koji i dalje prate razvoj događaja u ovoj mojoj priči. Znam da ste tu i hvala vam na tome.

Ovim poglavljem želim zahvaliti  još nekome tko je do sada Zovu vode dao mnoštvo glasova. HVALA TI, @minibluepotato. 

Ako želite ostaviti komentar, nemojte se ustručavati.

Ako vam se poglavlje dopalo, ne zaboravite glasovati.
💙