Čim sam završila s čitanjem svoje priče, znala sam da nešto nije u redu.

Okružila nas je tišina. Pustila sam pogledu da luta od jednog učenika do drugog, te primijetila da su svi utihnuli, uključujući i gđicu Cyan. Pažljivije sam pogledala u nju i vidjela da su joj obrazi vlažni. Zar je plakala?

''To je sve za danas'', rekla je i užurbano napustila učionicu. Kada su se za njom zatvorila vrata, samo je zbunjenost ostala.

''Jesam li u čemu pogriješila?'' pitala sam nikoga posebno.

''Ne, nisi u ničemu pogriješila'', odgovorio mi je Max. Smiješio se. Osmijeh je tako čudno izgledao na njegovu obično ozbiljnom licu. ''Sat je završen i vikend može početi. Hvala, vodena curo!''

Rekavši to, ustao je i izašao iz učionice. Leo ga je prvi slijedio, a za njim i ostali učenici.

''Dolaziš li?'' upitala me Opal kada je shvatila da još uvijek sjedim na svom mjestu.

''Nešto nije u redu'', odvratila sam. Spuštene glave, moje su oči promatrale šare koje su tvorili godovi drveta od kojeg je stol bio izrađen. ''Nešto sigurno nije u redu. Profesorica Cyan nikada se nije ovako ponašala. Uvijek je bila tako pribrana.''

''Ne znam, ali ako ne kaniš ostati tu do sljedećeg petka, predlažem da pođeš sa mnom. Čula si, vikend je počeo!'' Opalino lice ozario je osmijeh. Rukom me pozvala da je slijedim, što sam ja i učinila, noseći sve svoje brige sa sobom.

Tijekom vikenda, pokušala sam razgovarati s Niom i Ardeom, ali ni jedna od njih nije bila zainteresirana za rasvjetljavanje situacije nastale u petak. Obje su vjerovale da svaka osoba ima pravo na svoju privatnost.

Neko sam se vrijeme čak poigravala idejom da pokušam porazgovarati s gospodinom Augustom, no naposljetku sam shvatila da mi samo jedna osoba može dati odgovore za kojima sam tragala. Ta je osoba bila gđica Cyan.

Pojavila sam se pred vratima njene učionice već u ponedjeljak, čim nam je nastava završila. Dok sam čekala da učenici trećeg razreda izađu iz učionice, našla sam se licem u lice s Mathiasom.

Klonila sam ga se proteklih tjedana, a i on se klonio mene.

''Nisam znala da si ovdje'', rekla sam zamuckujući, ne želeći da stekne dojam da ga uhodim.

''U redu je. Opusti se'', rekao je. ''Danas sam uzeo dodatnu dozu napitka.''

Je li znao da će naletjeti na mene, pitala sam se. Jesu li vukodlaci vidoviti? Naravno, ništa nisam rekla naglas.

''Ipak, to ne znači da ću stajati ovdje i ćaskati s tobom'', rekao je i otišao. Dugačkim koracima brzo se udaljio niz hodnik.

Trebala mi je samo sekunda da se prisjetim zašto sam došla ovamo. Oklijevajući, ušla sam u učionicu. Unutra je bilo prohladno, vjerojatno zbog stražnjeg prozora koji je bio otvoren. Stol je bio prazan, stolice uredno složene oko njega. Gđica Cyan sjedila je na plavoj stolici rezerviranoj za nju, te razvrstavala papire, pa me nije odmah uočila.

''Profesorice Cyan'', rekla sam tiho. ''Mogu li na trenutak porazgovarati s vama?''

''Ah, Azora, to si ti. Što trebaš?'' pitala je uputivši mi letimičan pogled, da bi se potom ponovo posvetila papirima koje je držala rukama u rukavicama.

''Samo sam htjela provjeriti je li sve u redu'', odvratila sam gledajući u vlastite ruke. Prsti desne ruke nemirno su mi stiskali prste na lijevoj ruci.

''A zašto ne bi bilo?'' odgovorila je protupitanjem. Nije podigla pogled sa svojih papira.

''Pa, u petak ste nas pustili prije nego je sat završio...'' nisam imala priliku dovršiti misao jer me prije toga prekinula.

''I sada te zanima koju ocjenu sam ti dala. Ne brini, dobila si peticu. Sada možeš otići.'' Opet me samo okrznula pogledom.

''Ali, profesorice Cyan, plakali ste i ja sam mislila da je to zbog moje priče. Možda sam napisala nešto što nisam smjela.''

''Ne budi smiješna! Nisam plakala. Samo sam se osjećala pomalo loše, to je sve. Hvala ti na brizi, no ona je zaista nepotrebna. Ja sam dobro, a ti bi trebala otići'', rekla je, rukom pokazujući vrata.

''U redu'', odvratila sam, iako nisam bila potpuno uvjerena. Nije mi promaklo da ni jednom nije pogledala u mene otkada sam ušla u učionicu. Ne uistinu.

Ostala sam stajati na mjestu. Nisam se micala, prisiljavajući je da me pogleda. Kada je to učinila, primijetila sam da su joj oči suzne.

''Rekla sam ti da možeš ići'', ponovila je još jednom.

''Oprostite, profesorice Cyan. Ako vas nešto muči, želim vam pomoći. Pogotovo ako sam ja razlog zbog kojeg plačete.''

''Ne plačem'', rekla je, ali je jedna izdajnička suza kliznula je niz njen obraz. Obrisala ju je brzim pokretom ruke.

''Je li to zbog moje priče? Jeste li je čuli već ranije? Je li ona više od legende?'' morala sam saznati.

''Nema to nikakve veze s tvojom pričom. To je samo priča, ništa više. A moje osobne stvari nisu tvoja briga'', rekla je i rukom pokazala prema vratima. Htjela je da odem.

Iako mi je u grlu bila knedla, morala sam joj reći još jednu stvar. ''Jedan mi je prijatelj rekao da su sve legende zapravo samo priče, a priča o izgubljenoj princezi živi u sjećanju mog naroda već jako dugo. Većina Aquantiena vjeruje da se to stvarno dogodilo, vjeruju da je istinita.''

''Što time želiš reći?'' pitala je. Čula sam da joj glas podrhtava.

''Samo sam pomislila da...'' Što? Što sam pomislila? Da je profesorica Cyan bila toliko dirnuta da je zaplakala? Glupost. Ako je naši daemoni nisu rasplakali, zašto bi moja priča imala takav utjecaj na nju? Stoga sam samo rekla: ''Ništa. Nema veze.''

''Mislim da bi sada stvarno trebala otići.'' Ustala je, te mi okrenula leđa, posvetivši se vraćanju knjiga na policu iza stola.

Naš razgovor je završio, te je postalo više nego očito da sam ostala predugo i da ovdje više nisam dobrodošla. Kad bolje razmislim, gđica Cyan nije mi ni poželjela dobrodošlicu.

Izašla sam iz njene učionice sa još više pitanja nego što sam ih imala kada sam ušla. Toliko o nadi da ću tu pronaći odgovore.

Vidno uznemirena, vratila sam se u svoju sobu gdje sam našla Opal i Ardeu. Moja prijateljica patuljčica je bila zauzeta preslagivanjem kamenja u svojoj kolekciji, a vilenica je pisala zadaću. Obje su prekinule s poslom čim sam zatvorila vrata iza sebe.

''I? Je li ti dala lošu ocjenu?'' Opal je upitala, pogrešno tumačeći izraz na mom licu.

''Ne, nije mi dala lošu ocjenu'', odgovorila sam, te sjela na svoj krevet. ''Opet je plakala. Spomenula sam svoju priču i oči su joj se opet ispunile suzama. Uvjeravala me da to nije zbog moje priče, ali imam neki osjećaj da ipak je.''

''Jesi li sigurna?'' upitala je Ardea. ''Profesorica Cyan sigurno neće svoje probleme povjeravati učenicima. Ipak su i učitelji samo osobe, baš poput svih ostalih.''

''Vjerojatno si u pravu. Ali nekako sam se ponadala da je priča o princezi nešto više od obične pripovijetke.''

''Naravno da je više od pripovijetke!'' uključila se Opal. ''Uzmi Rubiona za primjer. Misliš li da je on bio samo legenda? Ne! On je bio itekako stvaran! I napravio je sve ono što sam spomenula u svojoj priči, od tumaranja pustopoljinama, preko otvaranja prolaza do napuštenog rudnika i pronalaženja najcjenjenijeg blaga moje rase. A ako je Rubion bio stvaran, zašto bi tvoja princeza bila samo legenda?''

Pitanje za pitanjem rađalo se u mom umu, ali prije nego sam bilo koje izrekla naglas, Ardea se uključila u razgovor.

''Ono što nisi uzela u obzir'', rekla je, ''je činjenica da se legende nerijetko izmijene protokom vremena. Kukavica može postati junak, a junak može postati zlikovac.''

''Želiš li reći da je Rubion bio kukavica?'' Opal je Ardeinu izjavu shvatila kao uvredu, a to je bilo nešto preko čega nije mogla prijeći olako.

''Ne kažem da je bio kukavica. Samo želim reći da vrijeme može sve promijeniti'', rekla je pomirljivim tonom koji na Opal nije imao nikakvog učinka.

''Znaš, Ardea, mrzim kada to radiš! Misliš da nešto objašnjavaš, ali u stvari to ne činiš!'' Opal je bila raspaljena. ''Hej, kamo ideš?'' dodala je nakon što je primijetila da sam ustala i uputila se prema vratima.

''Idem prošetati'', odgovorila sam. ''Vas dvije ste me uspješno zbunile i treba mi malo samoće.''

''Hoćeš li da pođem s tobom?'' Opal je pitala znatno mirnijim tonom.

''Malo samoće znači da želi biti sama'', Ardea je ponudila objašnjenje. Nadala sam se da time nije dolijala ulje u vatru.

''Znala sam to!'' Opal je uskliknula. Vatra je dobila svoje ulje.

''Samo ti je jezik bio brži od uma'', dodala sam i stupila u prazan hodnik.

Hvala svima koji su pročitali i ovo, 21. poglavlje Zova vode. 

Ovo sam poglavlje odlučila posvetiti nekome tko me obasuo glasovima jednog sasvim običnog dana, učinivši time taj dan poseban za mene i ovu moju priču. I zato, HVALA TI, @_patt_21 ! 

A ako se priča dopala još nekome od vas, dragi moji čitatelji, dajte joj svoj glas.
💙