Opal i Ardea. Moje dvije cimerice bile su kao noć i dan.

Nismo puno pričale tog dana. Ardea je bila tiha, odgovarala je na pitanja koja su joj bila postavljena, ali sama nije ništa pitala. Ni ja nisam bila baš razgovorljiva. Nisam znala što bih rekla djevojkama koje sam tek upoznala. U svom prijašnjem domu nisam imala prijatelje.

Opal se činila mnogo otvorenija. Provela je većinu popodneva proučavajući naše rasporede, često dijeleći s nama svoja razmišljanja iako ni jedna od nas to od nje nije tražila.

Saznala sam da je ona prije pohađala drugu školu, te se tek ove godine upisala ovamo, što je značilo da je ovo novi početak za nas obje.

''Gdje si ti išla u školu prošle godine?'' pitala je dok su njene znatiželjne smeđe oči počivale na mom licu.

''Nigdje'', odgovorila sam. ''Školovali su me kod kuće.''

''Oh, ti jadnice!'' Njene su se obrve izvile u suosjećanju, ali meni nije bilo jasno zašto bi smatrala da je to nešto loše. Baš sam namjeravala upitati je o tome, kada se okrenula prema Ardei s pitanjem za nju. ''A ti? Gdje si ti bila prošle godine?''

''Ovdje'', Ardea je odvratila i više nije prozborila ni riječi.

Opal je samo nekoliko sekundi mogla podnositi tišinu prije nego je upitala sljedeće pitanje: ''Kakva je ova škola?''

Ardea je na trenutak pogledala u nju, kao da je razmišljala koliko detaljan odgovor bi joj dala. Nakraju je rekla: ''Zadovoljava sve kriterije koje bi škola trebala zadovoljavati.''

''Do...bro'', Opal je rastegnula riječ, a zatim se ponovo okrenula meni. ''Postajem gladna. Pitam se što ćemo imati za večeru.''

Kako smo se približavale blagovaonici, postajala sam sve nervoznija. Nikada ranije nisam bila okružena tolikim predstavnicima skrivenih rasa. Hodajući prema francuskim vratima koja su vodila u blagovaonicu, morala sam gurnuti ruke u džepove kako bih zaustavila njihovo drhtanje.

Onog trena kada sam zakoračila preko praga, svi su razgovori zamuknuli, a glave su se okrenule prema meni. Znali su tko sam. Mora da su znali, inače se ne bi tako ponašali.

Tiho šaputanje pratilo nas je dok smo uzimale pladnjeve i na njih stavljale hranu. Poželjevši da se mogu smanjiti do veličine kapljice vode, tiho sam sjela pokraj Opal.

''Što je s njima?'' nagnula se bliže k meni. ''Ponašaju se kao da nikada nisu vidjeli patuljka.''

Na brzinu sam bacila pogled po blagovaonici, a potom sam rekla: ''Mislim da ne gledaju u tebe.''

Opal se zagledala u mene. ''Oh...'' rekla je. ''To je zato što dolaziš iz...'' Podigla je čašu vode i zanjihala je dok se na površini nisu pojavili valići.

Sramežljivo sam kimnula. ''Znači, i ti si čula?''

''Da. Ravnatelj mi je rekao da ću imati neobičnu cimericu. Iskreno, sve do sada sam mislila da je govorio o Ardei. Možda ga nisam dovoljno pozorno slušala.'' Nasmiješila se tako široko da joj se nos sa sitnim pjegicama naborao. Nekako je to uspjelo otjerati dobar dio moje nervoze.

Jedna po jedna, glave učenika okrenule su se od mene. Sve osim jedne. Za stolom u kutu blagovaonice sjedio je učenik čiji mrk pogled je još počivao na meni. Odjeven u tamnu odjeću koja se slagala s bojom njegove kose, činilo se kao da upija svjetlost koju su bacali lusteri sa stropa, onemogućavajući mi da ga jasno vidim. Ipak, zbog samog načina na koji me gledao, prošli su me hladni srsi.

Nisam puno jela. Umjesto toga, vratila sam se u svoju sobu i zavukla se u krevet. Nemirni su mi snovi do jutra pravili društvo.

Kad sam se probudila, viša od mojih dviju cimerica već je bila otišla. Njen je krevet bio uredno složen, bez ijednog nabora na prekrivaču. Niža je stajala pred zrcalom odjevena u smeđe hlače, sivu košulju i plavi pleteni prsluk. Sudeći po njenom namrštenu licu, nisam bila sigurna hoće li prsluk ostati dio njezine odjevne kombinacije.

''Bolje je bez prsluka'', izjavila je kada je primijetila da gledam u nju i skinula spomenuti odjevni predmet. Nakon što je još jednom provjerila svoj odraz u ogledalu, nastavila je: ''Jesi li gladna? Ja bome jesam. Hoćemo li zajedno ići na doručak?''

''Može'', uspjela sam reći prije nego je Opal nastavila govoriti. Bilo je to više nalik monologu nego dijalogu.

''Moglo bi mi biti hladno bez prsluka. Možda je bolje da ga obučem, za svaki slučaj.'' Ponovo ga je odjenula. ''Idemo'', dodala je.

I tako smo krenule put blagovaonice. Opal, tamne i kovrčave kose koja je bila ispletena u neurednu pletenicu, i ja. Moja kosa sada je bila tamnoplava. Barem je tako pisalo na kutiji boje za kosu. Rekli su da bih je trebala obojiti jer je imala neugodnu naviku poprimati zelenkaste nijanse svaki put kada bi se smočila.

Dok su Opaline medeno smeđe oči promatrale svijet oko nje sa znatiželjom, njene pune usne su se izvile u osmijeh zbog čega su joj se obrazi činili punijima nego što su u stvarnosti bili. Moje su oči bile sive s naznakama plave boje uz rubove šarenica. Tog su jutra odbijale pogledati uvis. Na mojim malenim punim usnama nije bilo osmijeha.

Na kraju hodnika, francuska vrata vodila su u blagovaonicu. Većina stolova već je bila zauzeta. Tiho šaputanje ponovo je popratilo moj dolazak, ali Opal se činila potpuno ravnodušnom. Natrpala je svoj pladanj pecivima, marmeladama u malenim posudicama, pudingom od vanilije i čašom čokoladnog mlijeka, a ja sam slijedila njen primjer. Nije to bila hrana koja bi mi naročito prijala, nismo je imali tamo gdje sam odrastala, no ako sam naumila živjeti među ljudima, morat ću prilagoditi svoj ukus.

Sjele smo za stol pokraj prozora, pa smo imale pogled na cvjetne gredice. Jesensko cvijeće bilo je u punom cvatu. Zahvaljujući mojim novi roditeljima, već sam znala imena većine biljaka. Bile su zasađene i u našem vrtu.

Prepoznala sam ljubičasti alisum. Tvorio je bogati sag koji je prekrivao tlo, s maćuhicama koje su mjestimično provirivale pokazujući svoje raznobojne glavice. U stražnjem dijelu cvjetnih gredica bile su zasađene više biljke. Cvjetovi krizantemâ i dalijâ isticali su se svojim živim bojama, a kruna ove eksplozije boja bili su mirisni grmovi ruža. Po mom mišljenju, ljepota jesenskog cvijeća oduzimala je dah. Opal nije dijelila moje oduševljenje.

U trenutku kada sam zagrizla u svoje pecivo, ušla je naša cimerica. Nosila je lepršavu zelenu haljinu, njena kosa bila je svijetloplava, ravna i sjajna. Podsjećala me na vodu nakon izlaska sunca, kada bi se zbog zraka svjetlosti koje su se u njoj odražavale činilo kao da svjetluca. U pratnji triju djevojaka koje su joj izgledom veoma nalikovale, bilo je nemoguće ne gledati u nju.

Ono što me najviše iznenadilo bila je činjenica da nitko nije pokazivao interes za njih. Ponadala sam se da će uskoro i prema meni biti tako nezainteresirani.

''Stvarno je prekrasna'', brbljala je Opal dok je na svoje pecivo razmazivala marmeladu. ''No, s druge strane, što možeš očekivati od djevojke poput nje? Mislim, njenim žilama definitivno teče vilenička krv. I njene prijateljice su takve. Ali, ako mene pitaš, malo je umišljena. Jedva je sa mnom progovorila tri riječi ujutro kada sam se probudila. A pokušala sam biti ljubazna prema njoj. Pa kakav joj je to stav? Barem bi mogla pokušati biti pristojna. Nema potrebe za bezobrazlukom. Jesam li u pravu?''

''Valjda'', rekla sam, istovremeno se pitajući kako bi uopće i imala priliku reći suvislu rečenicu pokraj Opal koja je, čini se, bila vrlo rječita.

Vilenička krv, razmišljala sam. Čitala sam o njima, ali s izuzetkom mog liječnika, nikada nisam upoznala drugog vilenika. A sada dijelim sobu s jednom od njih. I s Opal. Da, one su zaista bile kao noć i dan.

Opal je jela kao što je i pričala – brzo.

''Jesi li ti stvarno patuljak?'' pitala sam je kada je još bila zauzeta žvakanjem, ne znajući je li takvo pitanje uopće primjereno.

''Da, jesam. I ponosna na to, da znaš. Potječem iz duge loze klana Brdovrh.'' Rukom je polako zamahnula ispred naših lica. ''Ironično, znam. Nema patuljka koji bi se dragovoljno otputio na putovanje na vrh bilo kojeg brda. Kopanje do samog srca brda, to da, ali penjanje... Uglavnom, živimo među ljudima od sredine devetnaestoga stoljeća. Hoću reći moji preci su živjeli. Ne znam koliko znaš o patuljcima, ali ne živimo stoljećima.

Ja sam živjela na sjeveru s roditeljima, ali moj je otac dobio posao u jednom rudniku. Misli da su tamo otkrili do sada nepoznatu zlatnu žilu. Misli da bi moglo biti i dragog kamenja, ali to nisi čula od mene. I zato smo se preselili ovamo. On, moja majka i ja. Imam i brata, ali on nije došao s nama. Ostao je na sjeveru. Ima zaručnicu, znaš. Svadba će se održati iduće godine.'' Zastala je na trenutak, a zatim postavila pitanje: ''Što si me ono pitala?''

''Pitala sam te jesi li ti stvarno patuljak.''

''Pa, u tom slučaju, mislim da sam ti odgovorila na pitanje, nisam li?'' rekla je i zagrizla u svoje pecivo.

''Jesi, odgovorila si mi,'' odvratila sam i usmjerila svoju pažnju na otvaranje čašice pudinga ne bih li sakrila osmijeh.

Ravnatelj je donio ispravnu odluku kada nas je smjestio u istu sobu. Osjećala sam se vrlo ugodno u njenu društvu. Toliko ugodno da sam rekla: ''Ako imaš bilo kakvih pitanja o mom bivšem domu, rado ću ti odgovoriti na njih.''

Razmislila je načas, a zatim odvratila: ''Ne, nemam pitanja. Ja ti nisam veliki ljubitelj podvodnoga života. Ali nema to nikakve veze s tobom. Patuljci jednostavno ne vole ronjenje. Sva ta silna voda oko tebe...'' Zadrhtala je. ''Osim toga, u mojoj staroj školi imali smo akvarij s malim ribicama. Te stvarčice su samo plivale okolo. Cijeli dan. Svaki dan. Nimalo zabavno.''

Bila je u krivu. Bila je potpuno u krivu, ali nisam htjela započinjati svađu s jednom prijateljicom koju sam stekla, pa joj nisam proturječila. Bit će i drugih prilika da joj pokažemo koliko je u krivu.

''Sviđa mi se ovdje'', Opal je nastavila. ''Škola na sjeveru nije bila tako impresivna. Ovdje ima mnogo više kamenih elemenata. Sviđa mi se kamenje. Čak i ako nije drago.''

''Je li ono bila normalna škola?'' upitala sam, dok mi je pogled odlutao prema ostalim učenicima u blagovaonici.

''Normalna škola? Ah, misliš normalna kao ljudska škola?''

Kimnula sam.

''Onda ne, nije bila normalna škola. Bila je za učenike poput nas. Ali u toj školi, patuljaka je bilo više nego svih drugih rasa. I tamo smo imali vilenike'', rekla je nešto tiše. ''Iz nekog razloga, nikada se s njima nisam uspjela sprijateljiti.'' Ponovo je progovorila normalnim tonom, te promijenila temu. ''Kako to da su te školovali kod kuće prije nego si došla ovamo?''

''Pa, tek prošle godine sam bila podvrgnuta operacijama koje su mi na kraju omogućile život na kopnu, tako da je ovo prvi put da sam krenula u bilo koju školu.''

Prije nego je Opal mogla bilo što pitati, blagovaonička vrata su e otvorila. Sjedeći za stolom na suprotnoj strani, imale smo neometan pogled kada je žena koju sam vidjela dan ranije ušla u blagovaonicu.

''Tko je ona?'' šapnula sam tiho kako bi me samo Opal mogla čuti.

Hvala svima koji su odvojili dio svog vremena da pročitaju i drugo poglavlje Zova vode.

Komentari su dobrodošli, a ako vam se sviđa, tu je ona mala 🌠.

💙