Prvi snijeg nije se zadržao. Nježan i prozračan, prekrio je vrtove poput paučine samo na nekoliko sati, dovoljno da izmami osmijeh na moje lice. Razvedrio mi je cijeli vikend, zbog čega mi je bilo lakše opustiti se.

Ipak, ponedjeljak je došao prebrzo, a s njime i uobičajene školske obaveze. Mathiasa sam vidjela nakon ručka. Ulazio je u blagovaonicu kada smo Opal, Nia i ja već izlazile. Bio je blijed i vidljivo neispavan, ali u njegovu pogledu nije bilo zlobe. Noć punog Mjeseca uzela je svoj danak.

Požurila sam da se što više udaljim od njega. Sada kad sam znala kroz što prolazi, namjeravala sam mu što više olakšati boravak u školi koju sada i sama pohađam.

Bližio se kraj prvog polugodišta. Zadaće su pljuštale poput kiše za vrijeme proloma oblaka. Tek sam posljednjeg tjedna prvog polugodišta shvatila da su drugi već radili na Legendama gđice Cyan, kako smo ih nazvali. Ja sam taj zadatak ostavila za praznike. Mislila sam, posudit ću neku knjigu u školskoj knjižnici i proučiti je kada uhvatim više slobodnog vremena. No, shvatila sam da mi plan nije najbolje promišljen.

Moj znak za uzbunu bila je Opal. Nakon zadnjeg sata povijesti, zadržala se malo dulje kako bi 'malo proćaskala s profesorom'. Profesor Jasper također je bio patuljak. Uz to, predavao je povijest. Naravno da bi on znao sve o legendama njihove rase.

Pitala sam se je li to dozvoljeno. Neće li se gđica Cyan ljutiti zamolimo li druge učitelje da nam pomognu oko njene zadaće? Nije da sam ja imala koga zamoliti za pomoć. Drugi su učenici, za razliku od mene, imali opcije. Opal je mogla porazgovarati ne s jednim, već s dva učitelja i bila sam sigurna da bi i profesor Garnet i profesor Jasper rado raspravljali o legendama koje se tiču otkrivanja skrivenih blaga.

Ardea i njene tri vileničke prijateljice mogle bi razgovarati s profesoricom stranih jezika koja je nedvojbeno i sama bila vilenica. Njena kosa je bila dugačka, svilenkasta i plava, njeno držanje uznosito, njena ljepota neporeciva. Bila sam sigurna da je i profesorica Ravens njihove rase. Da, njena kosa bila je tamna, ali moguće je da ju je obojala. I ja sam obojala svoju.

Nia je mogla porazgovarati s profesoricom likovne kulture. Ona mora da je bila vila. Sličnosti između njih dvije bile su više nego očite, zarazna pozitivnost isijavala je kroz svaku poru njihove besprijekorne kože.

Max i Leo imali su profesora Fortiusa, a naši čarobnjaci profesoricu kemije.

Ostali su još Samuel i Nathan, dva dečka čiju rasu nisam uspjela otkriti jer s njima nisam razvila dublje prijateljstvo. A nije mi ni padalo na pamet izravno ih pitati. Nisam htjela biti jedna od onih koji bi im jednostavno prišli i pitali: Hej, koja ste vi rasa?

Nisam znala ni kojoj rasi pripada Harper. Iako smo na većini satova sjedili blizu, Opal je obično vodila glavnu riječ u razgovoru, a njoj nikada nije palo na pamet dotaknuti se te teme. A ako je postojala veza između njegovih invalidskih kolica i operacija koje su pošle po zlu, nisam željela otvarati te rane.

Tu je bila još i Lissa, šumska nimfa. Ni jedan od naših učitelja nije bio njene rase, ali to nije bilo ni važno. Njoj ionako nije trebala ničija pomoć. Ako sam dobro vidjela, ona je svoju priču počela pisati već na satu, kada je profesorica Cyan tek zadala zadatak. Bila sam prilično sigurna da će to biti priča o tajnom životu biljaka.

Ja sam, s druge strane, trebala svu pomoć koju sam mogla dobiti, ali nisam imala koga zamoliti. Ostala su samo tri dana do kraja prvog polugodišta, a u meni se panika počela uzdizati poput plime. Odlučila sam posjetiti knjižnicu prvom prilikom.

Bila sam tako puna nade kada sam se našla okružena redovima polica, kao da sam ušla u labirint sazdan od knjiga. Pretraživala sam uzduž i poprijeko, uzela desetke knjiga u svoje ruke, prolistala ih sve, ali bez uspjeha.

Večer me zatekla tamo. Iz knjižnice sam izašla poput poraženog generala nakon izgubljene bitke.

Nakon tog razočaravajućeg popodneva, htjela sam provesti malo vremena sama sa svojim mislima. Umjesto da odem u sobu, otišla sam u vrt. Bila je divna večer, zrak prohladan, a nebo blistavo.

''Dobra večer'', čula sam kako netko govori. ''Što li te dovodi van u ovo krasno predvečerje?''

Mathias. Glas mu je zvučao zaigrano, kao da ga je nešto zabavljalo.

''Oh, oprosti, nisam znala da si tu. Otići ću'', rekla sam, prisjetivši se koliko neugodan mu je miris moje rase.

''Ne moraš otići, samo mi se nemoj previše približavati'', odvratio je.

Pogledala sam u smjeru njegova glasa. Vidjela sam mu siluetu, ali lice mu nisam mogla razabrati jer je drvo kraj kojeg je stajao bacalo sjenu preko njega.

''Jesi li siguran?'' Nisam mu htjela prouzročiti neugodnosti.

''Siguran sam. A sada, reci mi što te muči.'' U glasu mu nisam čula ljutnju.

''Po čemu si zaključio da me nešto muči?'' pitala sam, pokušavajući mu jasnije razabrati lice, ali sjene su bile neprobojne.

''Tu si, sama si, i uz to zubima napadaš nokat na placu'', ustvrdio je kao da se to samo po sebi podrazumijeva.

Istog sam trena spustila ruku. ''Nije ništa'', rekla sam. Pogledala sam u svoja stopala koja su se poigravala s kamenčićem na tlu. ''Barem ništa ozbiljno. Samo zadaća profesorice Cyan. Legende skrivenih rasa.''

''Sjećam se te zadaće'', rekao je.

''Gdje si ti pronašao svoju legendu?'' pitala sam u nadi da ću naći ono što tražim u njegovom odgovoru.

''U knjižnici'', odgovorio je, potapajući mi zadnje nade.

''Pokušala sam. Bez uspjeha. Moje rase nema nigdje.''

''To ti je zato jer pripadaš krivoj skupini vodenih stvorenja'', rekao je. Iako je sjena skrivala njegovo lice, znala sam da se smiješi.

''Drago mi je što ti moj jad donosi radost'', i ja sam pokušala zadržati osmijeh u čemu na kraju ipak nisam uspjela.

''Gle, mora postojati neka priča koju si čula odrastajući u svome podvodnom domu.''

''Bilo je priča, ali ovaj put moram naći legendu.''

''Sve su legende zapravo samo priče'', predložio je.

''Razmislit ću o tome. Hvala'', rekla sam, gledajući u njegovu smjeru.

''Nije vrijedno spomena'', odvratio je.

''Naravno. Što je rečeno u vrtu, ostaje u vrtu'', ponovila sam naš dogovor vezan uz ured profesora Fortiusa.

''Nisam to tako mislio.''

''Znam. Hvala ti još jednom'', rekla sam, te se vratila u školsku zgradu.

° ° ° ° ° ° °

Kada su u petak popodne roditelji došli po mene, još nisam imala pojma o čemu bih mogla pisati. Sreća zbog povratka kući bila je pomiješana s razočaranjem.

U subotu sam se probudila, u svom vlastitom krevetu, u sobi svijetlo-plavih zidova i velikom zidnom naljepnicom koja je prikazivala koraljni greben. U slučaju da osjetim čežnju za domom, moja majka je rekla. Ali otkada sam postala član obitelji Evers, čežnju za domom osjećala sam jedino kada bih bila daleko od ove kuće.

Bila je to prizemnica ukrašena svijetlo-smeđim opekama, sa crvenim krovom i žutim ulaznim vratima. Čempresi u prednjem dvorištu zelenili su se čak i tijekom zime, a grm visoke trave, iako smeđe boje u prosincu, još uvijek je izgledao predivno s cvjetovima nalik perjanicama.

Povratak kući usrećio me ne samo zato jer sam dobila priliku provesti vrijeme sa svojom obitelji, već i zato jer je Božić bio moje najdraže doba godine. Voljela sam ga slaviti sa svojim roditeljima. Tamo gdje sam odrastala nije bilo Božića.

Moja je majka za mene priredila posebno iznenađenje. Kupila je prozirne kuglice za bor koje su, u kombinaciji s plavim lampicama, izgledale poput mjehurića od sapunice kada smo ih ovjesili na drvce. Helena je bila najpažljivija osoba koju sam poznavala, bila sam neizmjerno sretna što je mogu nazivati svojom majkom.

Na božićno jutro probudila se s prvim zrakama sunca koje su provirivale kroz prozor, a jednom kada je ona bila budna, ni za nas ostale spavanje nije dolazilo u obzir. ''Ustajte, spavalice! Božićno drvce tako je usamljeno bez nas!''

Moj je otac izašao iz spavaće sobe u svojoj blagdanskoj pidžami. Riječi dobar ili zločest bile su otisnute na majici. Dobar je bilo zaokruženo kako se Djedica ne bi zabunio, barem mi je on to tako objasnio. Još je zijevao i istezao se hodajući prema dnevnoj sobu. ''O čemu ti to govoriš?'' pitao je. ''Kako bi ovo drvce ikada moglo biti usamljeno? Pogledaj koliko poklona je ispod njega!''

I zaista, čak je šest poklona bilo smješteno u njegovu podnožju. Jedva sam čekala da vidim izraze na njihovim licima kada otvore poklone koje sam im izradila. Postajala sam sve bolja u likovnom izražavanju, pa sam olovkom nacrtala njihove portrete. Nisu bili dovoljno veliki da ih se objesi na zid, ali lijepo će izgledati na jednoj od polica.

Sudeći po zagrljajima koje sam dobila, pretpostavila sam da su im se dopali. Majci su čak i oči zasuzile.

Ona je voljela posvećivati pažnju detaljima, pa je 'vodena tema' nastavljena i u mom božićnom daru. Poklonila mi je bilježnicu. Njene su korice bile obavijene prozirnom plastikom, a ispod nje je bila voda obojana u plavo. U vodi su se nalazile sitne školjkice i svjetlucave zvjezdice. Sve je to zajedno izgledalo kao sićušan ocean, zarobljen samo za mene.

U roku od minute, obje smo trebale maramicu da diskretno obrišemo kutove očiju.

Kada je bila riječ o mom ocu, majka me uvjeravala da neće biti iznenađenja – poklonit će nam ili čarape ili papuče. Dobile smo ovo drugo.

Tri sam tjedna provela hodajući okolo u svojim glomaznim čupavim papučama prije nego je došlo vrijeme povratka u školu. Bila su to tri savršena tjedna. Jedino što je nedostajalo, bio je snijeg.

Hvala svima koji još uvijek čitaju Zov vode. Svaki komentar je dobrodošao.

Ovo je poglavlje posvećeno jednoj nestrpljivoj čitateljici koja je svako novo poglavlje pročitala među prvima, koja je ovoj priči dala mnoštvo vote-ova i koja me nasmijavala svojim duhovitim komentarima. Hvala ti, malahladna345.

Još jednom hvala svim mojim čitačima. I samo mali podsjetnik, ne zaboravite glasovati!
💙