Na putu prema mojoj sobi, slijedile su me ljutita patuljčica, nezadovoljna vila i zabrinuta vilenica.

''Moraš nam reći bar nešto!'' Opal je bila uporna. ''Mi smo ti prijateljice!''

Glasno je uzdahnula nakon što je primijetila nešto što joj je sve do sada promicalo. Zaustavila se, čime je i nas primorala da stanemo.

''Što je ovo?'' Opal je pitala povlačeći rukav Mathiasove majice koju sam još imala na sebi. ''Je li on odjednom tvoj najbolji prijatelj? Jer čula sam da je uobičajeno među ljudima razmjenjivati odjeću s najboljim prijateljima. Nikada nisi razmijenila odjeću sa mnom, a sada nosiš nešto što pripada njemu!''

Nia se glasno nasmijala čime je zaslužila ljutit pogled upućen od strane Opal.

''Ne gledaj me tako, Opal'', rekla je, očito zabavljena. ''Tvoja odjeća joj ionako ne pristaje.''

Kada se radilo o Opal, isticanje njene visine nikada nije bilo pametno. Pitala sam se koliko će joj trebati da eksplodira, ali Nia se takvim pitanjima očito nije zamarala. Ako se mene pita, ta je vila u glavi imala nekoliko nezategnutih vijaka.

''Nije on odjednom moj najbolji prijatelj'', pokušala sam smiriti situaciju prije nego ode u nepoželjnom smjeru. ''Samo mi je posudio majicu jer mi je bilo hladno.''

Opaline obrve su se spustile, ruke je podbočila na bokove i glasno je izdahnula prije nego je rekla glasom punim nepovjerenja: ''Stvarno? Bilo ti je hladno? U grijanoj školi?''

''Morao je otvoriti prozor'', rekla sam.

''Zašto?'' Opalini laktovi još uvijek su bili rašireni poput krila aviona. ''Zar je jedno od vas pustilo vjetar?''

''Opal!!'' Moj se glas stopio s Ardeinim. Nia se glasno nasmijala, gotovo je zvučalo kao da rokće.

''Što je?'' Opal je raširila dlanove. '' Zašto bi inače otvarao prozor?''

Pogledala sam Niu. Još se trudila obuzdati napadaj smijeha. Moje su oči zatim prešle na Ardeu. Način na koji me promatrala nagnao me na pomisao da je znala stvarni razlog zbog kojeg je Mathias morao otvoriti prozor. Njen je otac bio liječnik, podsjetila sam se.

Ardeine ispitivačke oči zadržale su se na meni nekoliko dugih trenutaka, no nisam uzmaknula. Ako je znala više o vukodlačkoj averziji prema vodenim rasama, mogla bi mi biti vrijedan izvor informacija. Pod uvjetom da pristane podijeliti ih sa mnom.

''Dobro, nemojte mi reći!'' Opal je u ljutnji podigla obje ruke. ''Samo me ostavite u mraku! Patuljci su ionako naviknuti na mrak!''

''Opal'', pokušala sam je smiriti još jednom, ''neke stvari ne smijem podijeliti s tobom. Ali još uvijek si mi najbolja prijateljica. Uvijek ćeš biti moja prijateljica, a ako će te to odobrovoljiti, skinut ću Mathiasovu majicu.''

''Dobro! Jer crna nije tvoja boja. Uostalom, prevelika ti je.''

Nastavile smo hodati. Kada smo prolazile pokraj vrata koja su vodila u stražnji vrt, kroz stakleni umetak na vratima ugledala sam Mathiasa. Stajao je vani, okružen svježim zrakom koji mu je toliko trebao. Sada sam znala i zašto je tome tako.

Ruke su mu bile u džepovima hlača, a lice podignuto uvis. Sam pogled na njega, u majici kratkih rukava, bio je dovoljan da se naježim, no njegova mirnoća potvrdila mi je da on hladnoću doživljava drugačije nego ja.

Samo tren dulje i prošle bismo nezamijećene, ali iz nekog razloga, on je odlučio ući upravo u trenutku kada smo se zatekle u blizini vrata.

''Ja... hmmm... nisam...'' promumljala sam riječi, nesposobna dati im smisao. Stoga sam ispružila ruku i pružila mu njegovu majicu. ''Evo, ovo je tvoje'', naposljetku sam uspjela pronaći izgubljene riječi.

''Zadrži je. Ionako smrdi po tebi'', rekao je, dok je osmijeh dodirivao rub njegovih usana.

''Kako se usuđuješ?!'' Opal je stala u moju obranu. Iskoračila je naprijed, te se zagledala u vukodlaka, strijeljajući ga pogledom.

Zgrabila sam je za ruku i zaustavila je prije nego što se uvalila u nevolju. ''Sve je u redu, Opal. On se samo šali.''

''Osim što se ne šali uopće'', Ardea je rekla tiho. Pretiho za Opalin sluh, iskreno sam se nadala.

Taj trenutak neugode prekinuo je naš ravnatelj. Mora da se zabrinuo vidjevši nas tamo; Mathiasa kako stoji kraj širom otvorenih vrata, mene nasuprot njemu, Opal meni zdesna, Ardeu i Niu iza nas.

''Moramo li porazgovarati o nečemu?'' pitao je dok mu je pogled prelazio s mene na Mathiasa. ''Ili možda trebamo dopustiti profesoru Fortiusu da proćaska s vas dvoje?''

''Ne!'' oboje smo rekli istovremeno.

''Jeste li sigurni?''

''Da!'' još jedan odgovor u jednoglasju.

''Gle'', Mathias je nastavio, ''nećemo se pretvarati da smo najbolji prijatelji jer to nismo.''

''Rekla sam ti'', šapnula sam Opal na uho. Napokon se nasmiješila.

''Nakon onog razgovora'', rekao je, te tiho dodao: ''ne ponovilo se nikada, razumijem je.'' Pogledao je u mene samo na sekundu, a potom pognuo glavu.

''I ja isto'', složila sam se. ''I ja razumijem njega.''

''Hoće li netko objasniti i nama ostalima?'' Opal je zahtijevala odgovore. ''Jer mi još uvijek ne razumijemo ništa! Još smo u mraku! I to nije onaj dobar mrak, kakav se može naći u dubinama rudnika gdje zlato svjetluca u tami. Ne! To je onakav mrak kakav nastane kada nestane struje usred oblačne noći.''

S osmijehom na licu, ravnatelj je rekao Mathiasu: ''Profesorica kemije želi te vidjeti. Prilagodila je formulu napitka. Oboje smo se složili da će ti trebati nešto snažnije ove godine.''

Ove godine? Pitala sam se što je time htio reći. Je li Mathias trebao nekakav napitak i prošle godine? A godinu prije? Njegovo tijelo imalo je snažnu reakciju na moju rasu, to sam sada znala, ali ja sam bila jedina predstavnica te rase u ovoj školi. A prethodnih godina uopće nisam bila ovdje.

''Pogledajte! Snijeg!'' Nia je uskliknula pokazavši rukom u smjeru vrta. Kroz otvorena vrata, prizor prvog snijega ove zime, utišao je naš razgovor. Uranio je. Snježne pahulje bile su velike ali malobrojne.

Snijeg me fascinirao. Nikada nije sniježilo tamo gdje sam živjela ranije. Još uvijek me očaravalo kako se voda može preobraziti u sićušna simetrična čuda u odgovarajućim uvjetima.

Požurila sam van, prolazeći pritom vrlo blizu Mathiasu, ali ono je bio snijeg. Morala sam ga osjetiti na koži iako je to značilo uništavanje prirodinih remek-djela toplinom vlastita tijela. Još sam u rukama držala Mathiasovu majicu. Njena crna boja bila je savršena pozadina za bjelinu kristalizirane vode.

Tako prekrasno! Milijuni njih, a ipak ne postoje dvije potpuno identične. Prizor savršeno oblikovane vode ispunio je moj um, istiskujući sve druge misli. Sva pitanja koja su se počela javljati ranije otopila su se, baš poput pahuljica snijega na mojoj koži.

Još jednom želim zahvaliti svima koji čitaju moju priču.

Ovaj put, poglavlje je posvećeno jednoj umjetničkoj duši koja je bila uz Zov vode od samog početka, koja me svojim glasovima poticala da pišem i dalje.

HVALA ti MoreNeisplakanihSuza!

A vi možete ostaviti komentare, a ako vam se priča dopada, možete i glasovati!

💙