Lice profesora Fortiusa bilo je smrtno ozbiljno. Ništa iznenađujuće. ''I?'' pitao je. Nije rekao ništa osim te jedne riječi, tog jednog slova.

''Sve je u redu'', Mathias je odgovorio, što sam ja popratila energičnim kimanjem.

''Što to točno znači, dječače?'' profesor Fortius je prekrižio svoje snažne ruke, zahtijevajući objašnjenje.

''To znači da više nemamo razloga napadati jedno drugo'', Mathiasov glas ostao je smiren usprkos očitoj napetosti prisutnoj u njegovu tijelu.

''Mi?'' Probadajuće oči profesora Fortuisa usredotočile su se na vukodlaka.

''U redu, ja. Ja više nemam razloga napadati je.'' Mathiasov pogled prešao je s profesora Fortiusa na mene prije nego je pognuo glavu.

''Imaš li ti što dodati?'' profesor Fortius svrnuo je svoju pažnju na mene.

''Ne. On je sve rekao'', protisnula sam, trudeći se odagnati paniku. Pogled na ljutitog profesora Fortiusa prizvao je u sjećanje sat tjelesnog na kojem sam oslobodila Aquantiena u sebi. Tada je njegovo lice imalo isti izraz kao i sada.

''Dobro.'' Malo se opustio. ''Jer ako se ikada nešto slično ponovi, imam zeleno svjetlo da situaciju riješim na svoj način'', rekao je Mathiasu.

Zlobno se osmjehnuo i jednostavno sam znala da bi on uživao rješavati situaciju na svoj način, na Mathiasovu nesreću. Zaista sam se nadala da su naše nesuglasice riješene.

''A sada, vratite se u svoje učionice! Oboje!'' naredio je, a mi smo poslušali.

Vratila sam se u učionicu gđice Cyan dvadeset minuta prije kraja sata.

Ona je sjedila na svojoj plavoj stolici, odjevena u dolčevitu boje tamne lavande. Njene su ruke bile položene na stol ispred nje. Ponoćno plave rukavice ovog puta, primijetila sam. Tamna kosa uokvirivala je njeno ozbiljno lice dok je govorila o našem sljedećem zadatku.

Na bijeloj ploči iza nje stajale su riječi ispisane plavim markerom: Legende skrivenih rasa.

Tiho sam prišla svojoj stolici i sjela, trudeći se ne ometati njeno predavanje. Učionica gđice Cyan uvijek je imala auru spokojstva te se često činilo da mi nesvjesno nastojimo očuvati taj spokoj svaki put kad bismo boravili u njoj.

''Za dovršavanje ovog zadatka imat ćete vremena do početka sljedećeg polugodišta'', gđica Cyan je objašnjavala glasom tako mirnim da je imao gotovo hipnotizirajući učinak. ''Vaša ocjena ovisit će o vašoj kreativnosti. Istražujući legende, imat ćete priliku produbiti naše znanje o vašoj rasi. Stoga neće biti dovoljno samo zagrepsti površinu. Proširite svoje vidike. Ne bojte se kopati dublje. Prva osoba koju morate zadiviti ste vi sami. Ako u tome uspijete, vaš zadatak već je ispunjen.

Ne odugovlačite. Ovo polugodište završava za nekoliko kratkih tjedana, vratit ćete se svojim kućama, pa iskoristite to vrijeme za razgovor sa starijim članovima svoje obitelji. Često se najzanimljivije priče mogu naći u njihovim sjećanjima.''

Nakon što sam čula te riječi, zavirila sam u Opaline bilješke. Naslov s ploče bio je ispisan na vrhu stranice. Ispod njega, Opal je već nažvrljala dvije bilješke svojim širokim rukopisom:

- ono kad je Rubion našao skriveno blago naših predaka zakopano u podnožju planine

- ono kad je Aureo iskapao dijamante iz vulkanske stijene i slučajno našao kostur zmaja.

Nia je sjedila s moje desne strane, pa sam bacila pogled i na njenu bilježnicu. Načrčkala je nešto što nisam mogla razumjeti. Cijela je stranica bila ispunjena viticama koje, iako predivne, za mene nisu imale nikakvo značenje.

Pokraj Nie, Lissina olovka vođena njenom rukom, žurno se kretala površinom papira ispisujući riječi, no slova su bila daleko presitna da bih mogla razabrati što je napisala.

Harper, dečko u invalidskim kolicima, sjedio je kraj Opal, s njene lijeve strane, pa sam mogla vidjeti i stranicu njegove bilježnice. Umjesto slovima i riječima, ispunio ju je notama zbog čega je nalikovala notnom zapisu. On je bio jedini učenik u našem razredu koji se veselio predavanjima profesora Ariana više od mene.

Mora da je osjetio moj pogled jer je podigao glavu i nasmiješio se. On je uvijek bio ljubazan prema meni. Bilo mi je žao što je završio u invalidskim kolicima. Toliko puta sam poželjela reći mu nešto utješno, no pokazalo se da je pronalaženje pravih riječi bilo teže no što sam mislila. Makar, moram priznati da se on vrlo dobro nosio sa situacijom u kojoj se našao. Ni jedan dan nije prošao bez njegova smijeha.

Nasmiješila sam se i ja njemu, te pogledala na suprotnu stranu stola. Tamo su sjedile vilenice. Bile su usredotočene na gđicu Cyan, ali Ardea je pogledala u mene, te se osmjehnula.

Meni je svaki trag smiješka nestao s lica čim sam primijetila izraze na licima Maxa i Lea. Nakon što su saznali koliko brza mogu biti u vodi, nisu me gledali dobronamjerno. Djevojka gotovo upola niža od njih bila je bolja u nečemu. To mora da je bio težak udarac za njihov orkovski ponos.

Mnogi su učenici još uvijek nešto zapisivali. Pomislila sam da bih i ja trebala činiti to isto, ali nisam znala gdje započeti, pa sam jednostavno prepisala naslov s ploče u nadi da će inspiracija doći sama od sebe.

Zvono je označilo kraj sata i donijelo ono poznato komešanje učenika koji su bili spremni napustiti učionicu, jedan za drugim. Ja sam ostala kako bih se gđici Cyan ispričala za kašnjenje.

''Ne brini za to'', rekla je. ''Gospodin August već te ispričao.''

''Je li?'' Naravno da je. Nakon što me poslao u ralje zvijeri, to je bilo najmanje što je mogao učiniti, ali nisam mu namjeravala zamjerati zbog toga, budući da je na kraju krajeva, taj pristup upalio.

''Profesorice Cyan, nisam sigurna da razumijem što točno trebam napisati u ovoj zadaći, pa sam htjela pitati...'' Nisam dobila priliku završiti rečenicu jer me gđica. Cyan presjekla.

''Detaljne upute sam vam pripremila u pisanom obliku. Opal je uzela list za tebe. Prouči ga temeljito, pa mi se onda javi ako ćeš imati još kakvih pitanja.'' Ton njena glasa nije ostavio prostora za daljnju raspravu, pa sam joj zahvalila i okrenula se s namjerom da odem iz učionice. Zaustavilo me njeno pitanje. ''Kakva je situacija između tebe i Mathiasa sada?''

To je bilo prvo osobno pitanje koje je ikada postavila u našem razredu.

''Mislim da će biti u redu'', rekla sam.

''Nadam se da hoće'', odvratila je. Zatim je vratila svoju pozornost na papire pred njom i time je naš kratak razgovor završio.

Izlazeći iz njene učionice, vidjela sam Opal, Ardeu i Niu kako stoje na hodniku. Požurila sam do njih.

''Gdje si tako dugo?'' Opal je ispalila pitanje. ''Umiremo od znatiželje. Što se dogodilo? Je li profesor Fortius nasjeckao onog huligana na malene komadiće?''

''Nitko nije nikoga nasjeckao na malene komadiće. Ravnatelj je samo želio da porazgovaram s Mathiasom. Nasamo.''

''Nasamo!?'' Opaline oči prijetile su da će iskočiti iz očnih duplji.

''Stišaj se'', upozorila ju je Ardea, a potom je pogledala u mene. ''Mislim da će nam biti potrebno malo detaljnije objašnjenje.''

''Uredio je da i Mathias i ja dođemo u ured profesora Fortiusa, a potom nas je ostavio tamo da porazgovaramo. Profesor Fortius je zaključao vrata i morali smo ostati tamo sve dok nismo riješili svoje probleme.''

''Zaključao te s vučkom?!'' Opal se raspalila. ''Mogao te ubiti! Sretna si što si živa, Azora.''

''Prilično sam sigurna da je gospodin August rekao profesoru Fortiusu da ne dopusti da dođe do toga'', rekla sam da je umirim.

''Je li upalilo?'' Ardea je upitala. Vidjela sam joj brigu na licu.

''Valjda. Razgovarali smo. Sada ga bolje razumijem. Nadam se da i on bolje razumije mene.''

''Što ti je rekao?'' Ovaj put je Nia bila znatiželjna.

''To vam ne mogu reći. Što se dogodilo u uredu profesora Fortiusa, ostaje u uredu profesora Fortiusa.''

Odjednom sam se našla oči u oči s tri razočarana lica.

Hvala ti! Da, tebi, jer čitaš moju priču.

Ostavi komentar, podijeli svoje mišljenje...

Ako ti se priča sviđa, ne zaboravi glasovati!
💙

Ovaj put želim zahvaliti
nekome tko mi je svojim glasovima davao do znanja da iz tjedna u tjedan čita novoobjavljena poglavlja. I zato, HVALA ti hanzekica01!  Hvala ti do neba!