Nekako su moji pravi roditelji našli put u Mathiasovu priču. Da nisu umrli, shvatila bi, rekao je.

Nisam mu odgovorila, ali reakcija mog tijela navela ga je da se ispriča. Možda moja ramena koja su se pogrbila, ili možda moja glava koja je klonula.

''Nisam to smio reći. Oprosti.'' Glas mu je poprimio sasvim novi prizvuk, nimalo prijeteći.

Podigla sam glavu. ''Još mi nedostaju. Sada imam novu obitelj, ali još uvijek mi nedostaju moji aquantienski roditelji.''

''Znam taj osjećaj'', rekao je. ''Znam kako je kada ti nedostaje netko tko je trebao biti uz tebe, ali više nije.'' Ovaj je put njegova glava klonula.

''Ali tvoj otac je još uz tebe'', izrekla sam ono očito. ''Možda je sada... drugačiji, ali još ga imaš uz sebe.''

''Nisam govorio o svom ocu'', tiho je rekao Mathias. Ruke je ovio oko sebe i neko je vrijeme samo šutio.

''Nego o kome?'' upitala sam jedva čujnim glasom.

Samo me ovlaš pogledao kada je rekao: ''O mojoj majci.''

''Što joj se dogodilo?'' pitala sam iako nisam bila sigurna da ću dobiti odgovor na to pitanje.

''Rak'', protisnuo je. ''Život s vukodlakom bio je znatno lakši od života s tom pošasti modernog svijeta. Moja je majka prvi put oboljela kada mi je bilo sedam godina. Nakon dvomjesečnog boravka u bolnici i bezbrojnih dodatnih terapija, činilo se da pobjeđuje. Ali dobiti bitku nije isto što i dobiti rat. Vratio se samo godinu dana kasnije, jači i razorniji. Bio je to za nju konačni poraz.''

Nakon što je izrekao te riječi, okrenuo je glavu prema školskom vrtu s onu stranu prozora. On je ipak znao što znači izgubiti roditelja. Iako je oca izgubio tek djelomično, majka mu više nije bila među živima.

''Žao mi je'', rekla sam tiho, nastojeći mu prenijeti svoje suosjećanje.

''Umrla je jednog kišnog jesenskog dana.'' Mathiasove oči odbijale su pogledati u bilo što osim u okvir prozora na čijoj prozorskoj dasci je sjedio. Kada je nastavio, činilo se kao da se obraća drveću golih grana koje je raslo vani. ''Moj otac i ja bili smo uz nju. Oprostili smo se, ali ipak je tuga nahrupila poput poplave. Ni jedan od nas nije mogao zaustaviti njen prodor u naš dom. Moj je otac postao tih, osjetio sam da se između nas otvorio jaz. S dolaskom punog Mjeseca, njegov nemir je rastao. One noći kada je nastupio pun Mjesec, otišao je. Te noći nije se zaključao u podrum.

Ostavio me samog. Zaključao sam sva vrata, zatvorio prozore i odvojio se od ostatka svijeta. Sve dok je bilo hrane u hladnjaku i u smočnici, nisam trebao nikoga.

Mog oca nije bilo tri dana. Vratio se otrcane odjeće i crvenih očiju. Znao sam da je plakao. Privukao me u zagrljaj čvršći no ikad. Počeo se ispričavati jer sâm sebi nije mogao oprostiti što me ostavio samog. Obećao je da to nikada neće ponoviti. Ali, bol zbog gubitka moje majke, krivnja zbog napuštanja mene, čak i ako je to bilo na samo nekoliko dana, oslabili su njegovu samokontrolu.''

Što sam dulje slušala, to sam dublje uranjala u njegovu priču, a što sam dublje uranjala, to me ona više pogađala. Na mnogo načina, njegova je sudbina bila znatno gora od moje. Ja sam se više od ičega bojala samoće. On je osjećao strah pred vlastitim nepredvidljivim ocem.

''Dolazak sljedećeg punog Mjeseca, moj je otac dočekao u kući. Sve su rolete bile spuštene, sve zavjese navučene, pa ipak se vučja krv u njemu odazvala zovu Mjeseca. Trenutak prije nego su se njegovo tijelo i njegova svijest predali, naredio mi je da bježim. Pojurio sam kroz vrata dovoljno mudar da se ne osvrćem preko ramena. Hladan zrak prodirao je do kosti, ali nastavio sam trčati. On je bio brži.

Kada sam se osvijestio, ležao sam u nepoznatoj sobi. Izmučeno lice mog oca bilo je nada mnom, a čovjek kojega smo prvi put sreli prije više od dvije godine stajao je pokraj. Moramo razgovarati, rekao je. Rekao mi je ono što sam već znao. Moj otac više neće biti jedini vukodlak u obitelji. I ja sam postajao poput njega. Tada mi je bilo devet godina.''

''Čovječe, tvoj vlastiti otac'', prošaptala sam. Gledala sam u njega širom otvorenih očiju, puštajući da se riječi koje je upravo izgovorio slegnu.

Odvratio je pogled, duboko udahnuo i, gledajući kroz prozor, rekao: ''Da, moj vlastiti otac. I to je razlog zašto je njemu bilo puno teže nego meni. Mislim da si nikad nije oprostio. Mislim da nikada ni neće.''

''Jesi li ti? Oprostio mu, želim reći'', pitala sam tiho.

''Zaboravljaš da sam i ja vukodlak", odgovorio je i vratio pogled na mene. "Znam kako je to voditi bitku protiv nekoga tko istovremeno je i nije ti. Bitku za kontrolu nad vlastitim tijelom i mislima. I također znam kakav je osjećaj izgubiti tu bitku. Poželim li ikada da me moj otac nije ugrizao? Naravno. Ali vrijeme ne mogu vratiti. Zato i on i ja moramo izvući najviše iz nastale situacije.''

''Baš mi je žao'', promumljala sam.

''Zbog čega? Nisi ti imala ništa s tim.''

''Onda mi je žao što toliko zaudaram'', rekla sam s blagim osmijehom.

Odahnula sam kada sam vidjela da se i on osmjehnuo. Nije to bio samo osmijeh. On se zaista nasmijao, pa sam mu se i ja pridružila.

''Reći ću ti nešto'', rekao je odjednom se uozbiljivši. ''To što ću ti reći ne smiješ ponoviti. Nikome. Razumiješ?''

''Da...'' protisnula sam prestrašeno. Nisam ni naslućivala što će izaći iz njegovih usta, ali nešto u njegovom držanju učinilo me vrlo nervoznom.

''U redu, ako je to jasno'', nastavio je, ''ti zapravo i nisi toliko loša.''

Jesam li ja to dobro čula? Je li mi upravo uputio kompliment?

''Hvala'', odvratila sam u nevjerici. ''Ni ti nisi loš. Osim ako želiš da te smatraju lošim. U tom slučaju, loš si.''

Nasmijao se i rekao: ''Pokušat ću biti pristojniji prema tebi u buduće. Samo mi moraš obećati jednu stvar.''

''Koju?''

''Pokušavaj me izbjegavati za vrijeme punog Mjeseca. Moja osjetila su pojačana tijekom tog perioda.''

''Dogovoreno'', rekla sam i to sam zaista mislila. Tada sam se sjetila upitati još jedno pitanje. ''Trebam li izbjegavati još koga? Ima li i drugih vukodlaka u ovoj školi?''

''Ne, ja sam jedini.''

Njegove riječi smirile su moj pretjerano zabrinut um. ''I ja sam jedini predstavnik moje rase u ovoj školi", osjetila sam potrebu naglasiti to.

''Ako ti tako kažeš'', odvratio je na moju tvrdnju.

''A što je s drugima poput tebe? Kamo oni idu u školu?'' pitala sam, prisjetivši se da je ravnatelj jednom prilikom spomenuo da vukodlaku nije lako biti u blizini ljudskih bića.

''Nema ih mnogo poput mene. U pravilu, kada dijete bude ugrizeno, to završava smrću. Jedini razlog zbog kojeg sam ja preživio je činjenica da je moj otac zadržao trunku humanosti čak i nakon što je vuk ovladao njime. Zaustavio se u zadnji tren.''

''Ne znam što bih rekla.'' Zaista sam bila bez riječi. Što bih mogla reći osobi čija se sudbina činila toliko gorom od moje? Ja sam se morala nositi sa samoćom. On i njegov otac morali su se nositi svaki sa svojom vlastitom zvijeri.

''Imaš sreće što ti je gospodin August vjerovao dovoljno da te upiše u svoju školu'', pokušala sam naći nešto pozitivno u cijeloj priči.

''Sreća s time nema ništa. Upisao me jer me poznavao cijelog mog života.''

''Zaista?'' pitala sam ne nalazeći vezu između njih dvojice.

''Da. Moja je majka bila njegova sestra'', Mathias je rekao. Spomen njegove majke probudio je tugu u njegovim očima. ''Ali, neka jedno bude jasno, ni ta informacija ne izlazi iz ove sobe.''

''Slažem se'', odvratila sam. ''Ništa što je rečeno ovdje ne izlazi iz ove sobe. Čak ni moj užasan miris.''

Mathias se na to opet nasmijao. Izgledao je potpuno drugačije kada bi se smijao. Nimalo zastrašujuće. Nisam imala izbora, morala sam mu se pridružiti.

Baš u tom trenu, profesor Fortius odlučio je ući u svoj ured, kao da je prisluškivao.

S njegovim ulaskom, smijeh je brzo zamro. Nisam znala u kakvom su odnosu on i Mathias, ali sudeći prema Mathiasovu držanju, rekla bih da loše raspoloženi orci mogu zastrašiti čak i vukodlake.

Dragi moji, još jednom vam hvala što čitate... i komentirate... i glasujete...

Nastavite to činiti u buduće jer me to potiče da nastavim stvarati.

Ovo poglavlje posvećeno je nekome tko se vraćao mojoj priči iz tjedna u tjedan.  @fiercedagger123 hvala ti za to, kao i za brojne glasove.

💙