Mathias je gledao u mene, a u pogledu sam mu još uvijek nazirala neprijateljstvo. Ništa nije rekao. Dugo nije izustio ni riječ. Samo je sjedio tamo na prozorskoj dasci, dok je hladan zrak polako i postojano punio prostoriju. Tada je odvratio pogled od mene i prebacio ga na pretrpani radni stol.

Naslonjena na dovratak kao da me za nj drži nevidljivo ljepilo, čvršće sam se obgrlila rukama. Pustila sam da i meni pogled padne na radni stol profesora Fortiusa. Urednost svakako nije bila jedna od njegovih vrlina - papiri i fascikli ležali su jedni preko drugih bez ikakvog reda.

''Zašto tvoju rasu ne bi bilo briga za tebe?'' Mathiasov glas prenuo me.

''Kao što si rekao, ne bi ti to razumio'', odvratila sam.

''Vjerovala ti ili ne, ali ja znam ponešto o napuštanju.'' Njegove su oči opet počivale na meni, tamne ispod spuštenih obrva.

''Nisam bila napuštena. Moji roditelji...'' Zastala sam kada su se slike njihovih lica pojavile u mom umu. S vremenom su izblijedile, ali još uvijek sam se sjećala kako je majčina kosa lelujala u vodi, ili kako bi se na licu mog oca pojavile jamice kada bi se nasmiješio.

''Što se dogodilo s tvojim roditeljima?'' Način na koji me pogledao učinio je da se osjećam kao da sam usred ispitivanja za zločin koji nisam počinila.

''Umrli su.'' Još uvijek je bilo teško prevaliti te riječi preko usana. Njegov se pogled zadržao na meni, pa sam trepnula nekoliko puta kako bih otjerala izdajničke suze. ''Mog oca je ubio ranjeni dugorepi morski pas za vrijeme lova. Nedugo nakon toga, moju je majku usmrtilo sidro bačeno s broda kada je skupljala školjke. Meni je tada bilo samo šest godina.'' Jedna mi je suza ipak kliznula niz obraz, ali brzo sam je obrisala dlanom.

''Zar te nije mogao netko drugi uzeti k sebi?'' pitao je. Glas mu je nekako izgubio dio one oštrine kojim mi se obraćao ranije.

''Ne. Moja rasa to ne čini. Nitko ne bi uzeo dijete koje nije njegovo. Ako nisi njihove krvi, za njih kao da ni ne postojiš,'' odvratila sam drhtava glasa nakon čega smo oboje utonuli u tišinu. Nisam željela da me sažalijeva, samo sam mu željela pokazati da sam imala dobar razlog za odabiranje života na kopnu.

''To je poremećeno'', ustvrdio je.

''Možda. Ali takav je život u kraljevstvu koje sam nekoć nazivala svojim domom. Ako si sâm, imaš samo dvije opcije – odustati i suočiti se sa smrću ili pronaći način da preživiš. Ali preživjeti nije isto što i živjeti.''

''A gdje si pronašla svoje ljude?'' upitao je nakon minute tišine. ''Ili su možda oni pronašli tebe?''

Nisam bila sigurna želim li mu reći. Do sada sam izbjegavala gledati izravno u njegovo lice, ali zbog nečega u njegovu glasu ipak sam podigla glavu. Bilo je nečega čudnog u načinu na koji me gledao. Po prvi put nisam imala osjećaj da bi me najradije negdje utopio.

Uzdahnula sam, te ipak nastavila. ''Tog je dana zalazak sunca bio predivan. Barem se meni činio takvim. Ali ne i onima koji su plovili. More je bilo nemirno, govorilo je vrlo glasno. Zbog valova koji su se valjali na površini, činilo se kao da je uzavrelo. Ispod površine, ja sam bila na sigurnom. Zavučena ispod izbočene stijene, promatrala sam zalazeće sunce, potpuno sama. Uvijek sam bila sama. Takva je sudbina zaboravljenih.'' Spustila sam pogled nastojeći ostati sabrana.

Nakon samo kratkog trenutka, Mathias je rekao: ''Nastavi.''

Podigavši pogled, susrela sam njegove tamne oči koji su me i dalje motrile u iščekivanju nastavka moje priče. Stoga sam nastavila. ''Vidjela sam brod dok je plovio morem iznad mene. Valovi su ga nosili poput naplavine. Kada je prolazio, netko je pao u nemirno more. Žena je pala s palube i završila u vodi. Mogla sam vidjeti njenu borbu protiv valova. Mahala je udovima boreći se da ostane na površini. Ali isto sam tako mogla vidjeti da gubi tu bitku.

Brod je otplovio dalje. Nitko nije primijetio da je pala, pa nitko nije došao da je spasi. Ona je pokušala dozvati pomoć, no njen glas nije bio dovoljno snažan da nadjača olujno more. Bila sam svjedokom trenutka kada je odustala od borbe. Njeni udovi omlohavili su kada joj je voda napunila pluća, a njeno je tijelo počelo tonuti. Pokrenula sam se bez da sam toga uopće bila svjesna. Zaplivala sam prema njoj, zgrabila je i počela plivati vukući je kroz valove. Ja sam, na kraju krajeva, ipak bila znatno bolji plivač.

Nedaleko se nalazila stijena čiji je vrh izbijao iz mora. U tren oka sam doplivala do nje. Ali izvlačenje beživotnog tijela žene teže od mene bio je težak izazov. Koliko god se trudila, nisam mogla promijeniti smjer u kojem su nas valovi nosili. Prije nego sam je uspjela izvući iz mora, njeno je tijelo bilo odbačeno na stijenu. Udarac je bio snažan, stražnja strana njene košulje se poderala, a iz ogrebotina na njenim leđima potekla je krv koja je njenu bijelu košulju obojala u crveno.''

Dopustila sam si zastati na trenutak kako bih pustila mučnim slikama da napuste moj um. Jedan duboki udah bio je dovoljan da se primirim dovoljno kako bih mogla nastaviti. ''Udarac u stijenu izazvao je kašljanje zbog čega je ispljunula popriličnu količinu morske vode. Otvorila je oči i pogledala u mene. Nije pokazivala strah usprkos činjenici da sam ja izgledala toliko drugačije. Nešto mi je rekla, ali nisam je razumjela. To je bilo prije no što sam naučila ljudski jezik.

Začuli su se zvukovi brodske trube. Podigla sam pogled te ugledala brod koji se sve više približavao. Otkrili su njen nestanak, stoga sam odlučila da je vrijeme da ja nestanem. Otplivala sam dalje od stijene i, nakon još jednog pogleda upućenog ženi, zaronila sam.'' Našla sam se u stanju potpune nevjerice. Zadrhtala sam pri pomisli da sam Mathiasu rekla toliko.

''Mora da ti je hladno'', rekao je. Još je sjedio na prozorskoj dasci kraj otvorena prozora, ali hladnoća mu, činilo se, nije smetala. ''Evo ti'', dodao je i dobacio mi svoju crnu majicu. Imala je kapuljaču i patentni zatvarač i bila ugodno topla već na prvi dodir.

''Neće li tebi biti hladno?'' Ostao je u majici kratkih rukava, dok je studeni zrak postojano prodirao u prostoriju.

''Ne. Vučja krv će me grijati. Nastavi'', potaknuo me.

''Mislim da sam ti dovoljno rekla.'' Morala sam se sabrati. On je bio vukodlak koji mi je priuštio toliko neugodnih trenutaka otkada sam postala učenica u ovoj školi, zar da mu stvarno otkrijem detalje mog života koji ga se zapravo uopće nisu ticali?

Kao da je naslutio o čemu razmišljam, rekao je: ''To nije kraj priče. Već si mi rekla toliko, možeš mi onda ispričati i ostatak.''

Pogledala sam u njega i stisnula majicu koju mi je dobacio. Zaista se nije činilo da mu je hladno. Sjedio je na prozorskoj dasci kao da je vani sredina ljeta, a ne kasna jesen. Gledajući ga tako, još mi je postalo hladnije, pa sam odjenula njegovu majicu.

''U redu'', odvratila sam. ''Reći ću ti i ostatak.''

Pustila sam sjećanjima da se vrate u prošlost, da prizovu događaje koji su mi naposljetku omogućili da budem dio nečije obitelji. Zatvorila sam oči i ponovo vidjela more kako se ritmički giba oko mene, blistavo od sunčevih zraka.

''Žena se vratila već idućeg dana. Sa sobom je dovela i svog muža. Kružili su oko stijene u malom motoriziranom čamcu. Mogla sam ih vidjeti, ali pobrinula sam se da oni ne vide mene. Njihov čamac dugo je crtao pokretne slike na površini mora. Već se skoro smračilo kada su se otputili natrag na obalu. To se ponovilo i sljedeći dan i dan nakon njega.

Namjeravala sam se držati svoje odluke da im ne dopustim da me vide. U toj bih odluci i ustrajala da nisam načula člana naše podvodne zajednice kako spominje oštećivanje čamca i moguće utapanje neželjenih posjetilaca.

Kada su se tog popodneva vratili, odlučila sam im se pokazati. Plivala sam neposredno ispod površine, vodeći ih dalje od podvodnog kraljevstva. Kada smo se našli na otvorenom moru, izronila sam. Očekivala sam da će biti zgroženi pogledom na mene, ali ni jedno od njih nije me gledalo kao da sam čudovište. Tog sam dana naučila prvu ljudsku riječ: Hvala.

Nastavili su se vraćati i nakon tog dana. Signalizirala sam im koji dio mora trebaju izbjegavati kako se ne bi našli u opasnosti. A što se mene tiče, mislim da nitko nije ni primijetio da odlazim na otvoreno more.

Nakon cijelog ljeta s Helenom i Liamom Evers, već sam znala njihov jezik dovoljno dobro da možemo razgovarati. No, s dolaskom jeseni, oni su morali otići. Nevoljko smo se oprostili, s obećanjem da ćemo se ponovo sresti sljedećeg ljeta. Na njihovom odlasku izrekla sam rečenicu koju nisu mogli zaboraviti, kako su mi kasnije rekli.''

''Što si rekla?'' Mathias je pitao nestrpljivo.

''Rekla sam: Da me barem možete povesti sa sobom.''

''I jesu li? Mislim, očito jesu, ali jesu li te odmah poveli sa sobom?'' Nagnuo se naprijed, kao da je stvarno zainteresiran. Možda sam i uspjela pobuditi njegovu znatiželju.

''Ne. Naravno da ne!'' rekla sam odmahnuvši glavom. Osmjehnula sam se. ''Ali vratili su se samo nekoliko mjeseci kasnije. Nisu bili sami. Doktor Kasian je bio s njima.''

''Ardein otac, zar ne?'' Mathias je tražio potvrdu svojih pretpostavki.

''Da, njen otac. Kirurg. Vidiš, oni su me zaista željeli povesti sa sobom. A znaš kako se kaže – Onaj tko želi, nađe način. Onaj tko ne želi, nađe ispriku. Oni su našli način. Neobičan, neizvjestan, zastrašujuć način. Morala sam izabrati. Ipak je to moj život, moja budućnost.

Prije zalaska sunca tog istog dana donijela sam svoju odluku.''

Evo je, Azorine priče... Neke stvari su otkrivene, ali ne sve. Još nekoliko dijelova slagalice bit će otkriveno u sljedećim poglavljima.

Ovo poglavlje posvećeno je onoj koja mi je svojim divnim komentarima prva dala do znanja da je ZOV VODE stigao do čitatelja.
💙  Hvala ti, unicorn1199! 💙

Mišljenja, prijedlozi, ideje... Sve je to dobrodošlo komentarima.

A za one kojima se poglavlje svidjelo, tu je ona mala zvjezdica.
💙