Još jedan susret s Mathiasom ostavio me bez riječi. Nekako sam uspjela prisiliti vlastite noge da se pokrenu i odnesu me do stola za koji sam sjela, poželjevši da nestanem. Napravila si pogrešku. Tako je rekao. Skupu pogrešku.

Iako su mi misli protjecale kroz um poput rijeke koja juri u zagrljaj mora, nisam mogla izustiti smislenu rečenicu. Opal nije imala takvih problema.

''To je bila prijetnja!'' rekla je tiho, ali ljutito. ''Taj tip ti prijeti! Trebala bih poći za njim i reći mu što ga ide! I bih... da nije tako velik i zastrašujuć.''

Osvrnula se oko sebe i lice joj je odjednom ozario osmijeh. Tamo, pokraj prozora, ravnatelj August bio je zadubljen u razgovor s profesorom Fortiusom.

''Možda mu ja ne mogu dati ono što zaslužuje, ali postoji netko tko može'', rekla je Opal. Već je krenula ustajati kada ju je Nia povukla natrag na stolicu.

''Želiš li privući pažnju cijele blagovaonice?'' šapnula je.

Nagnula sam se preko stola. ''Prekinite, obje. Ja sam bila kriva. Nisam bila dovoljno pažljiva.''

''Prestani se kriviti za sve'', usprotivila se Opal. ''Nisi ti kriva što se netko ponaša poput konjske... stražnje strane. Bila sam tamo, sjećaš se? Samo si hodala. Od kad je to grijeh?''

''U ovome se moram složiti s Opal', rekla je Nia.

''Hvala!'' Opal je pogledala Niu i ustala. ''Sredit ću ja to.''

Nia ju je zgrabila za ruku. ''Ne tako brzo, malena Opal. Za ovo će biti potrebna suptilnost. To je nešto što tebi očajno nedostaje.''

''Ne zovi me malenom, ti prerasla palčice!'' Opal je izvukla ruku iz njenog zahvata dok su joj oči ispaljivale otrovne strelice u smjeru plavokose vile koja se usudila ne samo zgrabiti je, već je uz to i uvrijediti.

''Više ništa ne moram dodati'', Nia je odvratila i ostavila nas. Kao da je klizila kroz gomilu, samo tren kasnije našla se kraj ravnatelja. Bez zaustavljanja, šapnula mu je nešto u prolazu. Elegantno izbjegavajući druge učenike, vratila se k nama. Malo njene gracioznosti i meni bi dobro došlo ranije tog dana. Možda bi me poštedjelo cijele ove situacije u kojoj sam se našla.

''Učinjeno je'', rekla je kroz osmijeh.

''Što si mu rekla?'' pitala sam sa strahom u glasu.

''Samo sam natuknula da nisu svi problemi riješeni, da su neki od njih samo bili privremeno gurnuti pod tepih, te da je taj tepih sada netko odnio na čišćenje.''

''Što!?'' Opal je viknula. Nakon što sam je gurnula ramenom, stišala je glas. ''Kako da bilo što razabere iz te zbrke od riječi? On je samo čovjek, znaš'', dodala je šapatom. Zbog tih riječi ponovo sam je gurnula ramenom. Tu informaciju sam s njom podijelila u povjerenju, nadala sam se da će je zadržati za sebe.

''O, razabrao je on što je trebao razabrati, vjeruj mi.'' Njene oči boje ljetnog neba zasjale su kada ih je dodirnuo njen nakrivljen smiješak. ''Bez obzira na svoje ljudsko podrijetlo, on je veoma intuitivna osoba."

Njegovo 'ljudsko podrijetlo' bilo je novost samo meni i Opal, kako se činilo. Virnula sam prema njemu i profesoru Fortiusu. Naš učitelj tjelesne i zdravstvene kulture nadvisivao je ravnatelja za čitavu glavu. Malko se pognuo dok su razgovarali. Nije bilo teško primijetiti da su našli novu temu razgovora. Bilo je gotovo nemoguće ignorirati njihove poglede koje su povremeno upućivali u našem smjeru. Činilo se da je Nia, na kraju krajeva, ipak s pravom bila samouvjerena.

Nakon neobično tihog ručka, otišle smo u učionicu gđice Cyan, ali tek što sam sjela, profesor Fortius pokucao je na vrata. Tražio je mene. Želio je sa mnom popričati nasamo. Nisam imala drugog izbora do slijediti ga.

Odveo me do svog ureda. Otvorio je vrata i rekao mi neka uđem. Ušla sam. Onog trena kada je moja noga prešla preko praga, osoba koja je sjedila na jednoj od stolica ispred stola, u jednom se skoku našla na drugom kraju prostorije.

Mathiasove oči su se suzile, a njegove usne stisnule u jednu crtu nakon što me ugledao u istoj sobi s njim. Mogla sam vidjeti kako ga obuzima bijes.

''Ni riječi!'' profesor Fortius je povikao gledajući u njegovu smjeru, ugušivši svaki njegov pokušaj da bilo što kaže.

Koraci iza mojih leđa naveli su me da se okrenem.

''Vidim da ste oboje ovdje'', rekao je gospodin August kada je ušao. ''Vjerujem da je vrijeme za novi razgovor. Također vjerujem da ja ne mogu riješiti vaše probleme jer je glavni razlog njihovom postojanju nedostatak razumijevanja između vas dvoje. Stoga više neću preuzimati ulogu posrednika.''

Bacila sam pogled prema Mathiasu i susrela njegove tamne oči. Nije mu se svidjelo što je ravnatelj rekao nimalo više nego meni.

''Profesor Fortius bio je toliko ljubazan da nam ustupi svoj ured. Vama, zapravo. Tu vas nitko neće smetati.'' Rekavši to, okrenuo se i pošao prema vratima. ''Porazgovarajte'', dodao je, te otišao.

Izraz lica profesora Fortiusa govorio je da mu nije do šale. ''Sada i ja izlazim i zaključavam vrata! Vas dvoje ostajete tu sve dok ne riješite svoje probleme! Ne zanima me kako ćete to postići, ne zanima me koliko će to trajati, ali sve dok ne smislite način za suživot u ovoj školi, iz ove prostorije ne izlazite!''

Oboje nas pogledao svojim pogledom koji je mogao zamrznuti jezero tijekom vrućeg ljetnog dana. Stisnula sam se uz dovratak, pokušavajući uvjeriti samu sebe da nisam dobro shvatila njegove riječi. Moj je um odbijao vjerovati da bi nas jedan profesor zaključao u istu prostoriju nakon svega što se zbilo.

Nisam se više mogla zavaravati nakon što sam začula njegove sljedeće riječi: ''I zapamti što sam ti rekao Mathiase, ako samo vlas padne s Azorine glave, bacit ću te kroz prozor bez da se potrudim prvo ga otvoriti.''

Zalupio je vrata iza sebe ostavljajući me u sobi s mojom najgorom noćnom morom. Strah me paralizirao. Nisam bila u stanju pomaknuti se, stoga sam samo stajala tamo, oslonjena na dovratak. Kada smo zadnji put bili u istoj sobi, Mathias je bio na mom mjestu, sjetila sam se.

Ovaj put se odlučio približiti prozoru što je, po mom mišljenju, bilo dobro jer se na taj način između nas našao masivni radni stol. Otvorio je prozor i sjeo na prozorsku dasku.

Obgrlila sam se kada sam osjetila kako hladni zrak prodire u sobu, rastjerujući toplinu.

Neko smo vrijeme ostali tako – ja leđima uz dovratak, a on pogleda uprtog u daljinu.

''Žao mi je što sam se danas zaletjela u tebe'', ponovila sam još jednom.

''Moralo bi ti biti žao što si odjurila ravnatelju kao uplašeno štene'', protisnuo je.

''Nisam odjurila k ravnatelju!'' poviknula sam u svoju obranu.

Nije odgovorio, no pogled koji mi je uputio dao mi je do znanja da mi ne vjeruje ni riječ.

''Nisam'', ponovila sam tiho, te pognula glavu.

''Ako nisi ti, onda one tvoje prijateljice.'' Riječ prijateljice zazvučala je kao nešto okaljano kada ju je on izgovorio. ''Svi budno paze na vodeno stvorenje'', promumljao je, ali pobrinuo se da bude dovoljno glasan da ga mogu čuti.

''Nisam ja kriva što sam vodeno stvorenje'', upotrijebila sam njegov izraz iako me zaboljelo kada ga je on izgovorio.

''Trebala si ostati ispod vode'', Mathias je rekao vrtu s one strane prozora. ''Moj bi život bio mnogo lakši da si ostala tamo.''

Razmislila sam načas o životu koji sam ostavila iza sebe, te rekla: ''Moj ne bi.''

''Nemoj mi reći da je i tamo bilo onih koji te nisu mazili i pazili.'' Pogledao je u mene onim svojim tamnim očima. Zadrhtala sam, ali sam to uspjela sakriti pojačavši stisak ruku kojima sam se obgrlila.

Nisam voljela razmišljati o mom bivšem životu. Ipak, njegove su riječi skrenule moj um u jedini smjer koji sam nastojala izbjeći.

''Sigurno si napravila nešto užasno'', Mathiasove riječi nastavile su me žariti poput lovki moruzgve. Ono što me uznemirilo još više, bio je osmijeh koji je savio rubove njegovih usana, kao da ga je veselila pomisao na moje nedaće.

''Nisam učinila ništa užasno!'' U meni se probudio inat. Za svaku pogrešku koju sam napravila, ispričala sam mu se. Nikada ga moje riječi nisu povrijedile, ni moji postupci omalovažavali. To se za njega nije moglo reći. I stoga sam dodala: ''Kako možeš biti toliko bezosjećajan? Ovo je prvi put da na tvom licu vidim osmijeh! A što ga je izazvalo? Pomisao da sam učinila nešto grozno. E pa, u krivu si! Nisam učinila ništa! Samo sam bila... sama.''

U trenu je nestao osmijeh s njegova lica. Nikada nije vidio ovu moju stranu, mora da ga je iznenadila. Iznenadila je i mene.

Prinijela sam jednu ruku ustima i zagrizla u nokat na palcu. Nisam željela da mi usne zadrhte. To bi sigurno primijetio, a ja nisam željela ispasti još bespomoćnija u njegovim očima.

Nekoliko trenutaka kasnije, okrenuo je glavu prema svijetu s druge strane prozora.

''Što je spopalo one ljude kada su odlučili tebe posvojiti? Isto su tako mogli udomiti psa'', rekao je s gađenjem.

''Ali ti već imaš roditelje'', odgovorila sam mu. Nemam pojma odakle je to došlo, ali sudeći po bijesu koji je izbijao iz njegova pogleda, bila sam sigurna da će me zbog tih riječi rastrgati na komadiće.

Zvuk koraka koji se čuo na hodniku s druge strane vrata omeo ga je na tren. Bilo je to dovoljno da ponovo prodišem. Profesor Fortius bio je u blizini, a to mi je ulilo novu hrabrost.

''Mrziš li sve vodene rase? Samo Aquantiene? Ili samo mene?'' usudila sam se pitati. ''Zašto mrziš mene?''

''Zaudaraš'', izjavio je.

Podigla sam ruku i pomirisala svoje pazuho. ''Ne zaudaram! Jutros sam se istuširala.''

''Ne mislim izvana. Problem je iznutra. Tvoj miris je... pogrešan. Svako vodeno stvorenje ima pogrešan miris. Nekako ustajao, kiseli, izaziva mi mučninu.''

''Pa, ni ti ne mirišeš po ljubičicama'', odvratila sam.

Pogledao je u mene i zadržao svoje oči na meni nekoliko sekundi. Pokušala sam izdržati njegov pogled, primijetivši pritom da mu je lijeva obrva obilježena okomitim ožiljkom. I iznad gornje usne, s lijeva, također je bio vidljiv ožiljak. Bila sam uvjerena da, kada bi netko povukao crtu od jednog ožiljka do drugog, oba bi bila na istoj liniji.

''Ne mogu promijeniti ono što jesam, znaš'', rekla sam nakon trenutka tišine. ''Cijeli tim kirurga nije mogao promijeniti ono što ja jesam. Samo su mogli promijeniti moj izgled.''

Opet je zavladala tišina, no ovaj put sam njemu prepustila da je prekine. Pogledao je kroz prozor. Jednu je nogu privukao svom tijelu, dok se druga slobodno njihala uza zid.

''Ne razumijem zašto bi to učinila. Otišla živjeti s ljudima'', Mathias je rekao s prijezirom u glasu. ''Mogu razumjeti zašto bi te oni uzeli k sebi. Ljudi su poznati po tome što drže svakakva stvorenja kao kućne ljubimce, od žohara do slonova. Ali ti, svojevoljno napustiti svoj dom, to ne mogu shvatiti.''

Nisam namjeravala zanemariti uvredu koju mi je uputio. Odnekud sam izvukla ostatke svoje hrabrosti, te rekla: ''Kao prvo, ne svrstavaj me u isti koš sa životinjama. Ako je itko u ovoj prostoriji blizak životinjama, to si onda ti. I ne samo u ovoj prostoriji, već u cijeloj školi. Kao drugo, ne osuđuj me tako brzo. Ti čak ni ne znaš kako je bilo odrastati tamo.''

''Kao prvo, igraš se sa životom svaki put kad pokušavaš biti duhovita. Kao drugo, ako ne znam, prosvijetli me'', rekao je svisoka.

Šutjela sam. Jesam li mu mogla reći bilo što o svojoj prošlosti? O svom prijašnjem životu nisam pričala nikome osim Opal i Ardei. A sada, osoba koja je bila spremna rastrgati me na komadiće, želi čuti moju priču. ''Ne bi razumio čak ni kad bih ti ispričala'', naposljetku sam rekla.

''Imaš pravo. Ne bih'', zastao je na trenutak, te ponovo pogled usmjerio kroz prozor. ''Nitko pri zdravoj pameti ne bi napustio vlastitu rasu da bi otišao živjeti s ljudima.''

''Nitko pri zdravoj pameti ne bi ostao živjeti sâm kao pustinjak uz narod koji nije briga gladuješ li i imaš li se kamo skloniti od oluja'', rekla sam šapatom.

Hvala svima koji nastavljaju s čitanjem. 

Što mislite o priči? 

Ako vam se sviđa, dodirnite onu zvjezdicu.
💙