Željezne vratnice nadvisivale su me kad sam stala pred njih s kovčegom u svakoj ruci. U jedan sam spakirala odjeću, u drugi knjige. Tamo gdje sam ranije živjela nismo imali knjige, ali život mi se okrenuo naglavce onog trenutka kada sam postala dio moje nove obitelji. Ostavila sam prošlost iza sebe, zamijenila sve što sam imala, sve što sam bila, za priliku da si stvorim drugačiju budućnost.

Gledala sam u ukrašene vratnice moje nove škole sa strahopoštovanjem. Željezo je bilo svinuto na način koji je podsjećao na vitice, poput onih u biljaka penjačica, a dojam su upotpunjavali i metalni listovi. Čvršće sam stegnula ručke kovčega jer sam u tom trenutku shvatila da povratka više nema. Tog sam dana postala učenica u školi za skrivene rase.

Mojisu me roditelji doveli ovamo dva tjedna ranije kako bi me upisali, stoga samznala točno kamo moram ići, ali nisam odmah ušla. Odlučila sam neko vrijeme promatrati druge učenike koji su pristizali. Na prvi pogled, bili su kao bilo koje drugo ljudsko biće. I ja sam bila takva. Ali znala sam da oni zapravo nisu ljudi. Nisam ni ja. Mi smo drugačiji. Posebni.

Bilo je gotovo nemoguće odrediti kojim su sve rasama pripadali, no svi su imali jednu stvar zajedničku – odluku da žive među ljudima kao jedni od njih. I ja sam donijela istu odluku, te su zato bile potrebne neke preinake na mom tijelu. Neke su bile bolnije od drugih. No na kraju, dobila sam obitelj. To je bilo nešto što nisam imala u svom prijašnjem domu.

Učenici su prolazili kraj mene, neki od njih radoznalo su pogledavali prema meni kao da se pitaju tko sam. Jesu li znali odakle sam došla? Ravnatelj je rekao meni i mojim roditeljima da će zasigurno biti znatiželje s obzirom da ću biti jedina učenica moje rase u cijeloj školi. Štoviše, nikada u školi nisu imali učenika moje rase. Počinjala sam misliti da sam možda trebala zamoliti roditelje da me otprate unutra, ali za to je bilo prekasno; taj brod je otplovio.

Osjećaj topline na mojoj koži natjerao me da podignem pogled prema nebu. Užareno je sunce bilo visoko iznad mene, podsjećajući me da bih trebala ući. Ravnatelju sam se trebala javiti do podneva. Nakon jednog dubokog udaha, bila sam spremna.

A tada je došla ona, žena tek neznatno viša od mene. Bio je topao rujanski dan, no ona je nosila kaputić. Njegov ovratnik bio je navučen tako visoko da je sakrio polovicu njena lica. Na rukama je imala rukavice. Ne onakve kakve ljudi obično nose tijekom zime. Ove su bile znatno tanje, no ipak su bile rukavice, a dan je bio sunčan. To mi se učinilo vrlo čudnim. No, s druge strane, tek sam stigla ovamo. Jesam li ja doista mogla suditi o tome što je ili nije čudno?

Žena je ušla kroz vratnice kao da je to učinila već nebrojeno puta. Kimnula je dvojici učenika koji su je pozdravili, ali nije zastala da porazgovara s njima. Samo je nastavila hodati prema školskoj zgradi.

Kada sam je izgubila iz vida, ušla sam u dvorište škole. S druge strane željeznih vratnica dočekao me najljepši vrt kojeg sam ikada vidjela. Trava je bila žarko zelena, ukrašena tisućama bijelih cvjetića. I leptiri! Kako li su samo bili lijepi! Nismo imali leptire tamo gdje sam ranije živjela, pa sam provela veći dio ljeta u dvorištu mojih roditelja, diveći se tim krilatim čudesima.

Duboko sam udahnula. Možda malo preduboko, budući da sam počela kašljati. Bilo je to samo upozorenje koje mi je uputilo moje vlastito tijelo, podsjetnik da se moram naviknuti na promjene koje su mi učinjene. Postajalo je to lakše iz dana u dan, no svako malo osjetila bih nešto neugodno. Ovaj put to je bio samo kašalj. S time sam se mogla nositi.

Staza me odvela prema školskoj zgradi. Bila je to starija zgrada, no obnovljena je pred desetak godina. Najviše mi se svidio bršljan kojim je bila obrasla njena prednja strana. Zbog njega mi se činilo kao da se približavam šumi kada sam se stala uspinjati širokim stepenicama koje su vodile prema ulaznim vratima.

Kad sam ušla, našla sam se u predvorju. Koračajući po podu popločenom sivim mramornim pločama osjećala sam se kao da hodam po vodi. Samo mali podsjetnik na moj prijašnji život. Preda mnom se prostiralo veličanstveno stubište koje je vodilo na prvi kat, a stojeći pred njim, mogla sam primijetiti dva hodnika. Jedan je vodio lijevo, a drugi desno. No, nisam imala vremena istraživati kamo vode, prvo sam se trebala javiti ravnatelju. Još uvijek čvrsto stežući kovčege, zakoračila sam na prvu stubu, te se stala uspinjati na kat.

S. A. August, ravnatelj, pisalo je na srebrnoj pločici na vratima njegova ureda. Ispod te je pločice bila još jedna, drvena. Kucaj samo ako je upaljeno zeleno svjetlo, pisalo je na njoj. Elegantna svjetiljka od zelenog stakla bila je pričvršćena na zid iznad dovratka, no nije bila upaljena. Stoga sam čekala. Čekanje nije dugo potrajalo. Vrata ravnateljeva ureda su se otvorila, a iz ureda je izašla žena koju sam ranije vidjela. Još uvijek je imala kaputić. Rukavice također. Primijetila je da stojim tamo. Morala je primijetiti. Ipak, stekla sam dojam da je pogledala ravno kroz mene. Rukovala se s ravnateljem, poželjela mu ugodan dan, te produžila dalje hodnikom.

Ravnatelj me nije previdio. Pozdravio me s osmijehom na licu. ''Uđi'', obratio mi se i zakoračio u stranu kako bi me propustio u ured.

Moj novi ravnatelj je bio visok. Kosa mu je bila kovrčava i duga, privezana u rep na njegovu potiljku. Bila je tamna s naznakama sjedina, ali on zbog toga nije izgledao staro. Određeni znakovi starenja bili su mu vidljivi i na licu, no još uvijek se doimao mladolik. Imao je kratku tamnu bradu, a koža mu je bila osunčana, kao da je proveo ljeto na nekom sunčanom mjestu. Na plaži, možda. Mogla sam ga zamisliti na plaži. Sudeći po njegovim širokim ramenima, rekla bih da je bio dobar plivač. To sam bila i ja zahvaljujući životu koji sam sada ostavila iza sebe.

Ušavši u njegov ured, našla sam se u sobi čiji su zidovi bili prekriveni drvenim panelima. Središnje mjesto zauzimao je velik drveni stol s dvije tamnocrvene tapecirane fotelje visokog naslona ispred njega. Prepuna polica s knjigama stajala je ispred zida s lijeve strane, dok je zid s desne strane krasio ogroman prozor koji je gledao na školski voćnjak.

Pogled mi je odlutao u smjeru drveća čije krošnje su se nazirale kroz prozor. Lišće je tek počelo mijenjati boje.

''Nije li zadivljujuće kako priroda može naslikati najljepše slike bez ijednog kista?'' upitao je ravnatelj.

Pogledala sam u njega, bojeći se da bi moje zurenje kroz prozor mogao smatrati nepristojnom, no njegove su oči bile tople, a osmijeh iskren. ''Da'', složila sam se. ''Da, zadivljujuće je.''

''Ako se dobro sjećam, tvoje ime je Azora, nije li?.'' Njegove oči boje tamne čokolade nastavile su me promatrati, izmamivši mi smiješak.

''Da, tako je'', potvrdila sam.

''Pa, Azora, dobro došla u svoju novu školu'', rekao je.

° ° ° ° ° ° °

Pola sata kasnije, ravnatelj me poslao u moju sobu s naramkom knjiga i rasporedom mojih predavanja.

Soba se nalazila u lijevom krilu zgrade i, kao što sam ubrzo saznala, dijelila sam je s još dvije djevojke. Kada sam ušla, jedna od njih sjedila je na podu. Sklonila je tepih, primijetila sam. Njene su noge bile prekrižene, ruke položene na koljena, dlanovi otvoreni, a oči zatvorene. Činilo se da uopće ne diše.

Moja druga cimerica je sjedila na svom krevetu. Noge su joj jedva dodirivale pod iako je krevet bio veoma nizak. Bila je patuljčica, u to sam bila gotovo potpuno sigurna. Čitala sam o različitim rasama ranije tog ljeta. Patuljke nije bilo teško identificirati. Imali su čvrsto i zdepasto tijelo, proporcionalno građeno, ali niže od prosječnog ljudskog tijela.

Prekrila je usta dlanom jedne ruke i mahnula mi drugom. Trznula je glavom prema našoj cimerici koja je, čini se, bila izgubljena u drugom svijetu. Naposljetku, njen duh je vrlo lako mogao biti negdje drugdje jer joj je tijelo bilo potpuno nepomično.

Nasmiješila sam se nižoj djevojci na krevetu do mojeg, odložila svoje stvari na vlastiti krevet što sam tiše mogla i duboko udahnula.

Ovo je bio prvi dan mog novog života.

Hvala ti na vremenu odvojenom za čitanje prvog poglavlja moje priče.

Ostavi komentar, reci mi što misliš.

Glasuj ako ti se dopalo.

💙