Teški, tmurni oblaci ispunili su nebo sakrivši svaki trag udaljenih zvijezda. Kao da su željeli nadomjestiti svjetlo koje su oduzeli, isijavali su vlastito. Svako malo munja bi obasjala svijet i svako malo zvuk grmljavine bi poremetio zvuk postojanog padanja kiše. Kapi vode koje su padale na gradić na obali mora stvarale su vlastitu simfoniju.

U kući sa žutim vratima, gđica Cyan i ja bile smo na suhom i na sigurnom. Glavnina oluje bila je iza nas. Grmljavina je izgubila svoju glasnoću, pa se tijelo gđice Cyan malko opustilo. Ni ja više nisam osjećala napetost koju je ranije silina oluje probudila u meni.

Ipak, još uvijek nije skidala pogled s prozora. Čak mi se učinilo da se pokušava suzdržati od treptanja. Nije voljela oluje, to je bilo više nego očito.

Prišla sam prozoru, pogrbila se kako bih laktove mogla osloniti na prozorsku dasku, te dlanovima podbočila bradu. Udaljene munje izgledale su poput drveća golih grana sazdanih od svjetla. Jednostavno magično.

Svjetlost koju je bacala lampa u sobi, pretvorila je prozor u polu-prozirno ogledalo. U njemu se ogledao lik gđice Cyan. S druge pak se strane nazirala obala, a iza nje morska pučina. Izgledalo je kao da stojim pred fotografijom stvorenom pomoću tehnike dvostruke ekspozicije.

''Tamo je, naše kraljevstvo.'' Okrenula sam glavu prema svojoj profesorici u nadi da ću je navesti na razgovor, no umjesto odgovora, ona je samo odvratila pogled.

Žmarci su prošli mojim tijelom kada sam shvatila u što se zagledala.

Na malenom radnom stolu s desne strane prozora, ležala je knjiga koju mi je dao doktor Kasian. Tamo sam je odložila ranije toga dana, kad sam se presvlačila u ronilačko odijelo. Iz nekog razloga sam osjetila potrebu reći djevojčici sa slike da je ocean blizu.

Djevojčica čije oči su gledale sa stranice otvorene knjige zarobila je pažnju gđice Cyan. Možda je to bilo zbog praznine u njenim očima, ili možda zbog očaja, nisam mogla reći sa sigurnošću, ali sâm pogled na gđicu Cyan bio je dovoljan da shvatim da je se duboko dojmila. Trepnula je nekoliko puta pokušavajući rastjerati suze, no jednom kada je shvatila da to neće pomoći, zaklopila je oči i pustila ih da kliznu niz njene obraze.

Uspravila sam se, te se približila svojoj učiteljici. ''Ona je bila prva koja je preživjela'', rekla sam kako bih ispunila neugodnu tišinu.

''I ona zbog toga žali do dana današnjega'', profesorica Cyan je odvratila. Obrisala je obraz, te pogledala ravno u mene svojim suznim očima, čekajući da shvatim značenje njenih riječi.

Otkud bi ona mogla znati da djevojčica sa slike za nečim žali? pitala sam se, no tada mi je na um palo jedno objašnjenje. Bilo je malo vjerojatno, pa ipak, riječi su mi pobjegle prije nego sam stigla razmisliti. ''Jeste li ovo vi? Jeste li vi Aq53?''

Buljila sam u nju širom otvorenih očiju dok su mi se usta razjapila u čudu. Je li moguće da je to ona? Malena djevojčica sa slike, tako sama, toliko uplašena. Je li moguće da stoji ovdje, preda mnom?

''Nisam imala izbora'', rekla je profesorica Cyan. Prišla je stolu i podigla knjigu kao da se radi o novorođenom djetetu. Njeni su obrazi bili mokri od suza, a primijetila sam i da joj je donja usna zadrhtala. ''Odveli su me daleko od mog doma. Oteli me. Oduzeli su mi sve što sam imala, ukrali mi budućnost, otuđili mi ime i zamijenili ga brojem. Aq53. Znaš li uopće što to znači?''

Njene su oči susrele moje nakon što mi je postavila to pitanje. Odmahnula sam glavom. Ne, nisam znala što to znači, ali nešto mi je govorilo da istina neće biti ugodna.

Ponovo je pogledala stranicu knjige. ''To znači da je prije mene bilo pedeset i dvoje drugih Aquantiena.''

Još je jedna suza kliznula niz njen obraz i pala na sliku djevojčice, ostavljajući mrlju na njoj. One su jedna te ista osoba, podsjetila sam se. Odjednom sam se osjetila suvišnom, kao da sam uljez koji pokušava narušiti njenu intimu. Dio mene želio je napustiti sobu, dok je drugi dio preklinjao da ostanem.

Okrenula sam se od gđice Cyan, no odraz njenog lika mogla sam vidjeti u prozorskom staklu. Njeni su prsti listali stranice knjige da bi se ubrzo ponovo vratili stranici sa slikom djevojčice koja je danas nosila ime Iris Cyan.

''Pedeset i dvoje ih je bilo oteto iz kraljevstva koje je jednom bilo moj dom'', nastavila je. Nisam bila sigurna obraća li se meni ili djevojčici sa slike.

Njena posljednja izjava izmamila mi je suze na oči. Pokušala sam ih zadržati, ali samo jedan treptaj je bio dovoljan da ih potjera da poteku. Ovila sam ruke oko mog tijela i polako okrenula glavu prema gđici Cyan.

''Pedeset i dvoje ih je umrlo od ruku onih koji su svoja zlodjela pravdali znanošću.'' Zastala je, nježno položila knjigu natrag na stol, te prekrila lice dlanovima. Nije je brinulo što će joj suze natopiti rukavice.

''Tako mi je žao.'' Glas mi je napuknuo od tuge koje je ispunila sobu. Obrisala sam suze jer su mi pogled činile mutnim, no ipak su se nastavile skupljati u kutovima očiju.

Kao da ju je zvuk mog glasa podsjetio da je još netko u sobi s njom, zagladila je kosu i duboko udahnula. ''I meni je žao'', prošaptala je. Približila se prozoru, te dodala: ''Žao mi je što nismo učinili ništa da to spriječimo. Mogli smo učiniti nešto. Bilo što. Ali bili smo tako bezosjećajni. Pedeset dvoje otetih bili su oni koje smo nazivali zaboravljenima. Nedostojni naše pažnje.''

Pognula sam glavu. ''I ja sam bila jedna od zaboravljenih'', rekla sam.

''A ja sam bila jedna od slijepih'', profesorica Cyan je odvratila. ''I zbog toga sam kažnjena.''

Podigla je glavu i pogledala u prozor. Stojeći iza nje, nisam mogla izravno gledati u njeno lice, ali vidjela sam njen odraz u staklu prozora. Njene su oči pratile kišne kapi koje su klizile površinom stakla.

''Niste mogli ništa učiniti'', nježno sam rekla. ''Mislim, i vi ste bili jedni od njih. Ne bi poslušali nekog poput vas.''

''Nekog poput mene?'' Okrenula se prema meni i pogledala me suženim očima. ''Zbog čega misliš da me ne bi poslušali? Što točno znaš o životu koji sam nekoć imala?''

Progutala sam da se riješim knedle u grlu. ''Znam da ste bili dio moje priče. Toliko sam shvatila. I znam koje su vam ime oduzeli. Znam da ste prije imena Iris Cyan nosili ime Sanda.''

Njeno je lice ostalo bezizražajno. Nije odražavalo nikakve emocije sve dok nisam spomenula ime.

''Sanda'', ponovila je. Njen izraz se smekšao i tužan osmijeh joj se pojavio na usnama. ''Ona mi najviše nedostaje.''

Činjenica da se njeno držanje toliko promijenilo prikrila je stvarno značenje njenih riječi. Trebala mi je minuta da se slegnu.

Ona mi najviše nedostaje.

Što je time mislila? Je li joj nedostajala osoba koja je nekoć bila? I ja sam došla živjeti na kopno, no to nije promijenilo moju srž.

''Još uvijek ste ista osoba'', pokušala sam je razvedriti. ''Možda ste se promijenili na neke načine, ali to ste još uvijek vi.''

''Pitam se što joj se dogodilo?'' nastavila je s odsutnim pogledom u očima, kao da nije čula ni riječ onoga što sam upravo rekla.

''Pokušavate li vi to reći da niste Sanda?'' pitala sam dok su je moje oči netremice gledale ispod spuštenih obrva.

Opet se okrenula prema prozoru. Kišne kapi koje su se slijevale niz staklo privukle su njen pogled. Zbog njih se činilo da se rijeke suza slijevaju niz njene obraze.

''Ironično je, kada malo bolje razmisliš'', rekla je. ''Nakon svog ovog vremena, priča se i dalje prepričava iznova i iznova.''

''Naravno'', odvratila sam i usudila se stati nekoliko koraka bliže. ''Aquantienima je ona vrlo bitna. Još se uvijek pitaju što se dogodilo njihovoj princezi.''

''Njihovoj princezi'', profesorica Cyan je rekla s prijezirom. ''Ona više ne postoji.''

''Je li umrla? Je li to ono što pokušavate reći?'' Nagnula sam se u stranu pokušavajući joj se zagledati u lice.

''Osoba može biti mrtva na više načina.'' Okrenula je glavu i njene su oči srele moje na trenutak prije no što ih je kiša ponovo odmamila.

''Ne razumijem.'' Slegnula sam ramenima, oklijevajući to uopće priznati.

''Kao što sam rekla, trideset i šest godina je dugo razdoblje.'' Bolno se osmjehnula svom odrazu. ''Prvo je pala u šake onima koji su se voljeli nazivati 'liječnicima'. Oni su je toliko izmijenili! A tada je i vrijeme umiješalo svoje prste, dodalo svoje promjene. Već je davno shvatila da, pogleda li u ogledalo, u nju gleda stranac. Shvatila je da je princeza koju su tražili nestala zauvijek.'' Pogled joj je ostao prikovan za prozor. Kao da slijedi kap kiše, jedna je suza kliznula niz njen obraz. Nije se potrudila obrisati je.

''Još sam zbunjena, profesorice Cyan'', rekla sam bojažljivo.

''Mogli bi gledati ravno u mene i ne bi me uopće prepoznali'', rekla je svom odrazu.

''Želite li reći da princeza iz priče...''

''...stoji upravo ovdje pred tobom.''

Hvala vam što ste još uvijek ovdje, a već smo na 35. poglavlju. I ne samo to, priča je do sada sakupila nekoliko tisuća pogleda što je super! (I ti imaš svoje prste u tome, pa se slobodno potapšaj po ramenu u moje ime.)

Posebno bih htjela zahvaliti čitateljici koja je iz tjedna u tjedan čitala Zov vode. Za svaki glas koji si dala mojoj priči i za svaki osmijeh koji si izmamila na moje lice, HVALA ti sonjastories101! 

Ne zaboravite, možete ostavljati svoje komentare, a možete ostaviti i svoj glas ako vam se poglavlje svidjelo.

💙