Guši me trnje koje mi se zapliće o noge,
bijela ptica iz obzora mi ode.

Ne mogu osjetit dah koji mi daje snagu,
ali mogu osjetiti strah
koji je uz mene noću i danju.

Prozori moje duše zatvaraju prostor ,
opet mi nestaje na bijelu pticu obzor.

Vjetar me odmiče od sebe ,
figurice misle na sebe,
marionete upravljaju vodom u nama
bijela ptica ostaje beskorisna i sama.