(Hvala svima na podršci. Evo me s novim nastavkom za koji se stvarno nadam da će vam se svidjeti. Malo je duži od onih koje inače postavlja, ali ga jednostavno nisam mogla prepoloviti, nadam se da ćete razumjeti zašto. Između ostalog, uništila bih neku napetost i dinamičnost i ne bi bio tako dobar kraj.

Bilo bi super kada biste mi ostavili koji usputni komentar - ili bilo kakav haha - i, naravno, glas na ovom poglavlju. Podijelite priču s prijateljima i uživajte u čitanju xx)

"Holland!" od prepada gotovo ispustim iz ruke lonac koji ispirem već drugi put. "Mobitel!"

"Reci mu da pričeka, nazvat ću ga", viknem dovoljno glasno da me čuje.

Nakon što obrišem tanjure, zaustavim pogled na naboranoj koži na prstima koja izgleda kao od neke starice, a ne kao da mi još nije niti osamnaest. Stotinu puta sam razmišljala o tome je li starost lijepa i uživam li dovoljno u mladosti. Mama mi često sugerira da izađem s Desmondom na neku zabavu i odmorim malo, popijem ako treba, ali to me ni malo ne privlači.

Iako Des voli tu i tamo popiti, ja nemam takav želudac. Onda on krene tvrditi da ne mogu to sa sigurnošću reći dok nisam probala barem čašu alkohola, no ja ne popuštam. Mogu se zabaviti i bez toga. Unatoč tome, on je fer i ne navaljuje nego poštuje moju odluku, a na tome sam mu vrlo zahvalna. Društvo često zna biti vrlo okrutno po tom pitanju i vrši pritisak na pojedinca. U takvim situacijama dobro je ostati svoj. Uvijek se trudim ostati dosljedna sebi i ne se mijenjati zbog nekoga jer nije vrijedno.

Svatko u životu dođe do određenog trenutka u kojem shvati za koje se stvari treba boriti, a od kojih treba na vrijeme odustati jer nisu vrijedne.

Nasmijem se dok vraćam Desmondov prsten na srednjak, a bakin na prstenjak. Desna ruka uvijek mi je lijepo ukrašena skromnim nakitom, ali ne mogu pohvaliti nokte. Obojila sam ih bordo lakom prije dva dana, a svi su mi rubovi već poprilično oštećeni. Najviše boje oljušti se pranjem suđa i to je nešto što mi najviše ide na živce. Ne pranje suđa. Guljenje laka za nokte i to samo po rubovima.

Uletim u dnevnu sobu i bacim se u naslonjač, dohvatim mobitel pa noge ispružim na drveni stolić koji se nalazi na sredini prostorije. Treba mi malo odmora.

Unoseći šifru, skrenem pogled na mamu. "Trebaš još nešto?"

"Ne", ljupko odvrati. "Idete do jezera?"

Slegnem ramenima i uđem u WhatsApp. Ako imam ikakve sreće, Des će pristati na čitanje. Danas je taj dan i lijepo je vrijeme, nismo dugo bili na našem mjestu.

Ja;
Zvao si?

Desmond;
Jesi spremna za danas? :)

Ja;

Sad ću biti gotova. A ti?

Desmond;
Jesam :D idem po bicikl i čekam te ispred kuće, ponesi sve što trebaš.

Ja;
Dogovoreno.

Kliknem pošalji i krenem na kat presvući majicu koju sam zaprljala čisteći po kući. Volim pomoći mami kad god imam slobodnog vremena jer je to, u principu, jedino vrijeme koje provedemo zajedno. Premda imamo dovoljno novaca za solidan život u ovom malom gradu, ona često radi prekovremene kako bi zaradila više. Jednostavno mi želi nadoknaditi tatu iako obje znamo da ne može, ali i ne treba jer to ne bih ni željela. Dovoljna mi je njezina podrška.

Navučem na sebe kratke hlače i običnu majicu. S traperom i bijelom pamučnom majicom nikada se ne može pogriješiti. Dok ne počne škola mogu si dozvoliti nošenje ležernije odjeće pa zašto ne uživati u trenutnim povlasticama? Ionako to sve nestaje za tri dana i trebam iskoristiti priliku.

Ponovo ne mogu pronaći iste čarape jer ih nisam sparila dok su se sušile nakon pranja. Na desnoj nosim stopalicu, bijelu s točkicama, a na lijevoj nozi bijelu s prugicama. To nikako ne ide uz žute starke, tako barem nalažu današnje društvene norme, ali to sam ja. Oni koji me znaju naučili su živjeti s mojom otkačenom glavom. Od danas je kombinacija točkica i prugica u modi i baš me briga što će netko drugi reći na to.

U mali crni ruksak natrpam dvije knjige koje sam već odavno pripremila. Usput uzmem bocu vode za svaki slučaj. Iako u našoj kući nema muške osobe, po Desmondu znam koliko su oni nemarni. Znam da se neće sjetiti ponijeti vodu, a bit će žedan. Unaprijed znam cijeli scenarij kada dođemo tamo. Kao dijete je.

Ubrzo nakon toga našla sam se ispred kuće, a on je čekao naslonjen na bicikl. "Pitts", oči nam se susretnu i licem mu zatitra maleni smiješak. "Možemo li krenuti?"

Kimnem glavom. Sjednem u košaru ispred njegova volana. Nije velika, ali moja mala pozadina taman stane u nju. Pretpostavljam da su to povlastice kada si građen kao ja. Nisam ravna kao daska, ali definitivno mršava jer se ništa ne prima za mene. Moja visina je prosječna, no težina baš i nije. Ponekad mi stvarno nedostaje malo mase u bokovima kako bih izgledala normalnije.

Ovako mi noge štrkljavo izviruju iz košare dok me Des vozi prema jezeru. Navikla sam tako živjeti, drugima je čak i lijepo kada djevojka ima duge i lijepe noge. Na slikama ispadam dobro, ali nisam prezadovoljna njima. Voljela bih imati nekoliko kila više.

Vozimo se uobičajenom rutom. Gotovo smo stigli. "Opet razmišljaš", čujem ga kako priča iza mene. "Što te muči?"

"Ništa", odmahnem glavom. "Ništa bitno."

"Ili opet razmišljaš o fakultetu", pretpostavi. "Ili kako se trebaš udebljati."

Okrenem glavu na stranu kako bi mi mogao vidjeti lice iz profila i isplazim mu jezik. To mu podigne raspoloženje. "Samo se ti meni belji, ali ja znam da bi mnoge cure dale sve što mogu da imaju noge lijepe poput tvojih."

"Sigurno", sarkastično otpuhnem neposlušne šiške koje su mi ispale iz visokog repa. Očito je opazio moju ruku s kojom sam od iza držala volan pa ju suosjećajno stisne tako mi pružajući jači oslonac da ne izgubimo ravnotežu. Pogled mi padne na njegove velike dlanove. "Ponekad se stvarno osjećam iskompleksirano zbog toga."

"I sama znaš da ne bi trebala", razbaruši mi, do tada donekle uredno složen, rep kada stanemo na travi. Desmond može stvarno brzo voziti pa smo stigli za svega petnaest ili dvadeset minuta.

Bicikl odveze do malo daljeg drveta i tamo ga nasloni pa se vrati do mene. "Hoćemo li se okupati?"

"Ozbiljno?" napadnem ga pogledom. Zna zbog čega smo ovdje došli i to definitivno nije kupanje. Nemam čak niti badić sa sobom, a poprilično sam sigurna da ga nema ni on. "Čitajmo malo."

Napravi najslađi tužni izraz lica. "Gdje je zabava u tome?"

Dobaci mi ruksak i pričeka da se smjestim u podnožje stabla. Nakon toga obriše, očito znojne ruke od svoje hlače i primi knjigu koju sam mu namijenila. Stephen King. Voli gledati filmove snimane po njegovim knjigama pa sam zaključila da bi mu možda taj žanr mogao odgovarati. Ako ne, znam koje mu knjige definitivno više neću donositi, no King je poput klasika i on se većini sviđa. Desmond nikada ne sumnja u moj odabir i preporuke.

Marširajući produži do suprotnog stabla i sjedne kako bi me mogao gledati. To su naša uobičajena mjesta. Uživamo u hladu velikih krošnja. Sviđa mi se ovo doba godine. Sunce je poprilično jako, ali uz njega puše povjetarac koji rashlađuje dušu. Ovo je moj divan scenarij. Pored mene nije more, radi se o jezeru, no zadovoljna sam. I sunce. I vjetar. I kratka, zelena trava koja me škaklja po nogama.

Gledam njegove nespretne pokušaje namještanja u udobnu poziciju. Malo mi uzvraća pogled smiješeći se pa onda otvara knjigu. Ispao mu je označivač stranica. Sjećam se kad smo ih prije godinu dana zajedno radili u mojoj sobi. Pola ljepila izlio je po stolu te je nakon sat vremena bio gotov jedva s jednom označivačem dok sam ja već imala deset drugačijih.

Ali čita. Trudi se zbog mene. Zvuči kao sitnica, ali on najbolje zna koliko meni sitnice znače. Koji dečko dvadeset i prvog stoljeća odlazi s najboljom prijateljicom čitati u prirodu? Mnogi niti nemaju prijateljice jer ih sve žene mrze zbog poigravanja s njihovim osjećajima. Naravno, lakše je otići na neku zabavu i riješiti nekoliko nepoznatih cura u nadi da ih poslije više nikada neće vidjeti. To je današnja definicija muškarca koja je općepriznata. Čast izuzecima.

Istinski voljeti i poštovati osobu znači biti muškarac - u muškom i u ženskom obliku. Ponekada i žena mora biti muškarac, zapravo, ona to i je u većini slučajeva jer sve drži pod kontrolom. Razumjeti nekoga i brinuti se znači biti muškarac. Za to treba imati muda.

U knjigama doživljavam svakakve stvari i svjesna sam da stvaran život nikada neće moći biti poput tog izmišljenog. Bolno je, ali često si moram posvijestiti te stvari. Ljubav na prvi pogled je rijetkost. Romantični muškarci su rijetkost. Običan, ali vrlo značajan, poljubac u obraz umjesto guranja jezika u grlo je rijetkost. Vođenje ljubavi je rijetkost kao i ljubav općenito. Rijetki su i ljudi čistih namjera.

Varanje, laži i manjak bontona. Droga, alkohol i seks.

Tužno, ali to je svakidašnjica u kojoj živim sa svojim vršnjacima.

Kamenčić mi doleti na otvorenu stranicu prenuvši me iz dubokih misli. Ubrzo shvatim da se nisam pomakla s pedeset i četvrte stranice već neko vrijeme. "Holly", pravi se da šapće, ali zapravo priča uobičajenim tonom, mrvicu ispod glasa. "Holly!"

"Des", dobacim mu pogled ispod oka. Pomalo iziritirano, ali svejedno s dozom zanimanja.

"Nemam koncentracije", ruke podboči na koljena i zarije lice u dlanove. "Pročitao sam svega dvadeset stranica. Lijepo je vrijeme, ali danas stvarno nikako nije moj dan za to." gotovo mu i sama kažem kako ni ja nemam koncentracije, ali to bi pogazilo moj ponos koji ionako nije velik zbog vrlo male doze samopouzdanja koju čuvam u sebi.

Podigne obrve. "Možemo li pričati? Bilo što samo da ne uključuje čitanje i tišinu."

Premišljam se, a njemu očito prekipi čekati moj odgovor. "Zajebi ovo", hirovito ustane, ali ipak nježno spusti knjigu na svoju vestu kako joj se slučajno nešto ne bi dogodilo na zemlji.

Razrogačim oči. Trpam knjigu u ruksak i dižem se sa svog mjesta. Desmond skine majicu preko glave, a potom i hlače. Nije mu dugo trebalo ni za tenisice. U idućim sekundama on ostaje samo u gaćama. Grabi ogromnim koracima do mene. "Ideš unutra." Uperi prstom u mene.

Oboje se nasmijemo na njegov strog glas. "Ne", postavim ruke ispred sebe u znak obrane kako bih ga smirila tako držeći razmak između naših tijela. "Ne namjeravam se kupati danas. Voda je previše hladna."

"Uvijek isto govoriš", preokrene očima ne mareći za moje riječi. "Onda, skidaš se ili ideš u odjeći?"

Zbunjeno skupim obrve. "Rekla sam da ne idem uopće." Najradije bih ispreplela ruke ispod grudi i zauzela oštar stav, no on već naglo krene prema meni.

Ubrzo izgubim tlo pod nogama i nađem se prebačena preko Desmondova ramena. Vrištim, ritam nogama, trgam, ali uzalud. "Desmond White, kunem ti se da ću te tužiti mami ako me ovog trenutka ne spustiš dolje!"

Moja izjava ga nasmije. "Baš me zanima što će reći na to."

"Ugrist ću te!" zaprijetim mu hihotajući se. Ne bi mi bilo prvi put, a niti njemu da na svojoj koži nosi tragove mojih zubi. "Spusti me dolje!"

"Dolje?" Okrene lice prema meni. Sam vrag pleše mu u očima. "Želiš da te spustim. Jesi li sigurna?"

"Da!" praktički se izderem na njega, a onda shvatim na što točno cilja.

Kada smo došli ovdje, nismo se odvezli skroz do obale jezera. Ostali smo na povišenijem dijelu, malenoj litici s koje Desmond redovito skače čitavo ljeto. Dapače. svi ljudi iz srednje prije ili poslije tuluma dolaze ovamo jer nije previsoko niti prenisko, a adrenalin ti ispuni cijelo biće. Ne znam kako nisam od početka shvatila što smjera.

"Moram skinuti odjeću", brzo govorim gutajući knedlu. "Prije nego što skočimo, mislim. Moram skinuti odjeću prije nego što skočimo da se ne smoči."

"Izmišljaš", kažiprstom mi dotakne nos. "Pobjeći ćeš i nema šanse da te onda lovim po šumi. Hoćeš da te bacim ili skačemo zajedno?"

"Ne, Desmond da se nisi usudio." upozorim ga. "Nećemo skočiti."

"Hoćemo." njegov hrapav glas me ispravi. "Zajedno ćemo skočiti, samo se drži za mene i ne puštaj."

Pokušam se pobuniti dok on odmjerava visinu i odmiče se od ruba. Zaletjet će se. Prekasno je da išta više učinim po tom pitaju. Brzo omotam noge oko njegova struka i jednom rukom začepim nos. To je to. Ili ćemo se razbiti o stijene ako ne skoči dovoljno daleko ili ćemo uspjeti jer drugog izbora nema.

Nekoliko sekundi kasnije ni on ne osjeća tlo pod nogama. Padamo prema površini vode. Vrisak ne uspije napustiti moja usta od šoka koliko je zapravo hladna. Od udarca se unutra gotovo razdvojimo, ali Desmond mi ipak uhvati ruku i povuče me prema gore. Čim osjetim sunčevu toplinu, tijelo mi odgovori reakcijom. Naježim se dok brišem vodu oko očiju i cijedim kosu.

Hvatamo zrak kao da nam ga netko daje na kapaljku i punimo njime pluća. "Jesi li dobro?" pomogne mi maknuti kosu s lica i palcima mi obriše oči. Ostane ozbiljan sve dok ja ne nabacim osmijeh na lice kada napokon dođem k sebi. "Priznaj da ti nije žao što si skočila", grleno se smijemo. "Hajde, Pitts!"

Da imam živaca, vjerojatno bih mu ispričala kako ljudi mogu dobiti infarkt u slučaju da se previše zagriju i onda tako vrući skoče u hladnu vodu. Svi znaju da je tijelu to ogroman šok osim Desmonda. I nije kao da ime našeg grada nešto govori o temperaturi jezera, ali Desmonda jednostavno nije briga za posljedice. No, ne živimo od toga da se naslađujemo jedan drugome.

"Nije!" I meni se usta razvuku u osmijeh, no njegov je ipak veći jer je pobjednički. Ne zamjeram mu. Nije mi teško priznati da sam trebala riskirati i sama skočiti. "Bio si u pravu!"

Pliva prema obali i ja krenem za njim. "Znači da ovaj put skačemo na glavu?"

"Ovaj put?" zaskvičim.

"Pa nisi valjda mislila ostati na samo jednom skoku?" zadirkuje me. "Vidi koliko mi je godina trebalo da te nagovorim da skočiš."

Izlazeći iz vode cijedim kosu. "Ovo nije bio nagovor, doslovno si me skoro bacio samu u tu provaliju!" lagano se pobunim. "Nikada nisam pristala na ovo. Jezero je na dnu tako mračno da izgleda kao rupa bez dna."

"Stvarno?" pokaže rukom na jezero. "Tako je kristalno čisto da na suncu možeš izbrojati svaki i najmanji kamenčić na dnu."

Prenesem težinu na jednu nogu. "Izgledam li kao da se šalim?"

Kratko zadrži pogled na mojoj mokroj majici koja je bila već potpuno pripijena uz tijelo i frustrirano otpuhne. "Pa... definitivno ćeš trebati skinuti to ako želiš za doma imati suhu odjeću."

"Kao da je sada, kada je već potpuno mokra, uopće bitno hoće li se stići posušiti ili ne." odmahnem rukom još uvijek stojeći do koljena u vodi. "Pretpostavljam da je vrijedilo mog prvog skoka s te litice."

"Zasigurno je", stavi jednu ruku na potiljak pa drugu i tamo ispreplete prste kako bi one čvrsto ostale na mjestu. Tako mu bicepsi još jače dođu do izražaja. Vidi se da je stvarno vježbao preko ljeta. "Sada lijepo možeš reći prijateljicama da sam te razdjevičio što se tiče skokova u vodu s velikih visina, a s njima mogu dogovoriti da razdjevičimo i nešto drugo." namigne mi.

Obrazi mi se zažare unatoč tome što sam navikla na njegove, ponekada vrlo gnjusne i neukusne komentare. Lice mi poprimi gadljiv izgled. "Desmond, odvratan si."

Dotrči natrag do mene u vodu smijuljeći se. "Šalu na stranu, Holly, ali tvoje prijateljice su stvarno gotovo lijepe kao ti." Ulizica!

"Jesu li?" podignem obrve i čučnem. Dlanovima zahvatim vodu i krenem ga prskati. "Šala ili ne, radi se o mojim prijateljicama, Des", prihvati izazov i u idućem trenutku on mene šprica. "Nema potrebe da slušam takve komentare na njihov račun, pogotovo kada pogovara toliko testosterona iz tebe."

"Smijem li znati zašto?"

Odlučim malo spustiti njegov ego na zemlju da se ne bi previše umislio. "Jer nemam pojma s čime si ti njih namjeravao razdjevičiti." brzo ga odmjerim. "Nadam se da ne s onime što ti je u boksericama jer sam sigurna da tamo nema pomoći."

"Nisi to rekla", nasmije se i zaleti prema meni. Oboje padamo u plićak. "Sada si gotova!"

Desmond. Osoba koja mi je u stanju preokrenuti cijeli život naopačke u milisekundi.

Desmond. Jer, s druge strane, ni s kim ne bih radije podijelila ovaj dan. Nikome toliko ne vjerujem. Iako nisam htjela završiti u hladnom jezeru, znam da ću ovaj trenutak pamtiti kao i svaki koji sam provela s njime. Nisam niti htjela čuti takav gnjusan muški komentar u vezi svojih prijateljica, ali jesam. Desmond me čini živom. Od mojeg života svaki dan svojim rukopisom piše knjigu. Omogućuje mi da živim kao da nema sutra. Obećava mi samo dobre stvari. Samo dobre uspomene koje ćemo zajedno doživjeti.

I ja ga držim za riječ.

Ne puštam.