(Long time, no hear, huh?

Zeznula sam, znam. Nadajmo se da to sad nekako mogu nadoknaditi.

Ovaj nastavak stoji napisan od petog mjeseca - doslovno - ali nikako da ga postavim. Sada je napokon ugledao svjetlo dana. Ili tamu noći? Zavisi u koje doba dana čitate hehe.

Ostavite glas i komentar ako vam nije bed, meni dosta znači. Bilo kakav trag da ste bili ovdje velika je motivacija za dalje, makar pisala za sebe - jer prvenstveno pišem zbog sebe - i još jedne čitateljice.

Enjoy. xx)

Koliko god se činim organiziranom osobom koja sve stvari drži u malome prstu, s ranim ustajanjem u školu uvijek sam bila na "vi". Mogla sam dan prije spavati dvanaest sati. Ma, cijeli tjedan prije prvog dana škole mogla sam prespavati, ali u ponedjeljak u šest sati ujutro opet bih bila umorna.

"Hej, draga!" Erica me uhvati pod ruku, poljubi u obraz i nastavi hodati sa mnom. "Jesi li spremna za nove pobjede?"

"Ona je uvijek spremna", Desmond odgovori umjesto mene. "Rasturit će i ovu godinu i otići u tu svoju Englesku", ispriča joj i makne ruku koja je do tada grlila moja ramena. "Nije li tako, Pitts?"

Slabašno se osmjehnem osjećajući dašak sarkazma u njegovim izjavama. Želio je biti sretan zbog mene i podržati moje ciljeve, ali nije htio da odem iz Cold Lakea. Moja mama ga u tome često nesvjesno podupire jer ni ona ne želi da se preselim na drugi kontinent. Shvaćam da ne žele da ih napustim, ali što da radim kada meni jednostavno srce nije u ovom malom kanadskom gradu? Dušom stojim i pišem u Engleskoj gradeći svoju budućnost, a tijelom sam ovdje u Kanadi.

Svjesna koliko smo puta vodili ratove o tome gdje će tko završiti nakon ove godine i koliko nam je to svađa donijelo, odlučim samo kimnuti glavom. Ne želim poticati daljnju raspravu o ovome.

"Desmond", Erica mu se obrati. "Produži, zakasnit ćemo na sat."

On se nasmije na Ericinu izjavu i okrene me prema sebi. "Doći ću za veliki odmor po tebe da odemo nešto prigristi."

Nakon što mu popravim ovratnik na košulji koju sam mu kupila za prošli rođendan, zahvali mi se i produži korak do svojih prijatelja. To nam i je bio problem. Prijatelji. Nismo se kretali u istim skupinama ljudi, ali na kraju dana bi uvijek našli vremena jedan za drugoga.

Desmonda poznajem otkako znam za sebe. Dok smo bili klinci, oboje smo bili sramežljivi i nijedno od nas se nije usudilo prići drugome pa su naše drage mame obavile taj posao jer su se često družile jedna kod druge na popodnevnim kavama. Obitelj White udaljena je od mame i mene sedam kuća niz ulicu.

Naš odnos rastao je iz godine u godinu te smo ubrzo shvatili da se on neće tako brzo razvrgnuti. Bila sam mu zanimljiva, kao i on meni. Učili smo jedan od drugoga. Tjerala sam ga da čita, a on je mene nagovarao na igranje košarke. Kada se osvrnem na prošlost, shvatim da više nisam tako loša u igri jer su sati i sati provedeni na igralištu ipak nečemu poslužili. 

Protresem glavom i vratim se u stvarnost - na prvi sat ove školske godine. Odmah smo krenuli raditi - izvadili smo stvari i počeli pisati. To mi nije tako teško palo jer volim sate gospođice O'Donnell. Ona mi je ujedno i mentorica za sve literalne radove koje prijavljuje na natjecanja. Često mi zna reći kako ona je profesorica književnosti, ali da zapravo nema talenta za pisanje pa svoj mir pronalazi u mojem rukopisu i lagala bih kada bih rekla da mi to ne laska.

Uz Desmonda i moju mamu, O'Donnell ima najviše vjere u mene i moju sposobnost pisanja. Na našim sastancima knjiškog kluba uvijek je vedra i opuštena, više kao da smo prijateljice, a na satu mora glumiti strogoću kako bi održala svoj autoritet nad učenicima, pogotovo onima koji rade probleme. Nije previše starija od mene, svega šest godina i to ne čini neku veliku razliku. Lijepo je imati nekoga blizu svojih godina tko razumije opsesiju knjigama i pisanjem.

Školsko zvono zaorilo se hodnicima i označilo kraj trećeg sata što bi značilo da je i početak velikog odmora. Prije nego što uspijem zakoračiti nogom izvan učionice začujem glas koji me zaustavi. "Gospođice Pitts", ljubazno mi se obrati.

Odazovem se vraćajući se nekoliko koraka unazad. "Da?"

"Sjećaš li se onog romana koji smo slali na natjecanje na kraju prošle školske godine?"

"Aha...?" nesigurno odgovorim.

Nakašlje se i nabaci ogroman osmijeh. "Znaš li što se dogodilo s njime?"

Sjećam se kada mi je pričala o tom natjecanju. Upozorila me da ne bi smjele previše očekivati jer se ne organizira na području Cold Lakea, nego cijele naše regije. Uz to, načula je da najčešće pobijedi netko tko ima vezu sa sucima što ja definitivno nisam imala. Nagrada je bila tisuću dolara što bi mi uvelike koristilo kada bih stavila sa strane i čuvala za fakultet.

"Prošla si dalje." napokon izgovori te tri značajne riječi od kojih gotovo padnem u nesvijest. "Ostao je još samo jedan krug u kojem bi trebala pobijediti troje učenika čiji su romani također prošli. Nakon toga, pobjeda je tvoja."

Usta mi se neugodno razjape pa svoju iznenađenost prekrijem rukom dok mi je druga dobro poslužila za skidanje velikih crnih okvira koji su držali dioptrijska stakla. "Čestitam!" prvo mi pokuša pružiti ruku no onda ipak odluči uhvatiti me u zagrljaj. Čitavo tijelo mi se trese, ali osjećam da je i ona sretna skoro kao i ja.

Zanemarim nekoliko učenika koji su ostali sporo spremajući stvari. Nije me bilo briga što izgledam kao čudakinja. U sebi vrištim od sreće. Čovjeku je često potrebno jako malo da bi bio sretan, samo što neki to još uvijek ne razumiju. Svijet bi bio bolje mjesto i u njemu bi bilo lakše živjeti da više ljudi to shvati.

Čim se zahvalim profesorici, okrenem se prema vratima u namjeri da izađem. Desmond već stoji naslonjen na okvir i ponosno me gleda. "Znao sam da ćeš uspjeti."

Poklonim mu veliki osmijeh. Prebaci ruku oko mojih ramena i nastavimo hodati do kantine. "Presretna sam." izjavim.

"I trebaš biti!" složi se sa mnom. "Jako si talentirana i drago mi je da je netko to napokon prepoznao." drugom rukom sakrije oči. "Ne, čekaj, nisam tako mislio. Ja sam to prepoznao još davnih dana, ali pod netko sam mislio netko tko je bitna osoba koja ti može pomoći u budućnosti."

Ti si mi bitna osoba.

"Da, da", umjesto toga kažem. "Samo se ti izvlači."

"To mi je druga profesija."

Propusti me da sjednem između njega i Chucka. Dečki iz košarkaškog tima uvijek slože stolove tako da nas što više stane. Bio je to tipičan američki srednjoškolski prizor iz filmova. Jedino atipično u toj situaciji bila sam ja jer sam sjedila s njima za stolom. Osim što nisam toliko popularna nego me svi znaju zbog Desmonda, nisam bila ničija djevojka. Pogotovo ne Desmondova.

Iako je Des brijao s puno cura po zabavama, za ovaj stol dovodile su se samo formalne djevojke.

Da malo pojasnim to. Chuck je imao curu s kojom je bio u javnosti i za koju su njegovi roditelji znali. S druge strane, na zabavama ševi sve što se kreće. Iako njegova djevojka u to ne vjeruje, svi to znaju. Isto vrijedi za pola košarkaškog tima. Nisko im je biti s lakim djevojkama, ali svejedno to rade. Oni ih nazivaju sponzorušama i droljama, neke i kurvama, ali svejedno se petljaju s njima.

Mislim da je to još niži nivo od onoga na koji se spuštaju te cure kada spavaju s njima.

"Bok, Holly", Mason ispruži ruku preko stola i stisne šaku čekajući da ga udarim sa svojom u znak pozdrava. "Kako si?"

"Nikad bolje", brzo kažem još uvijek ushićena zbog sretnih vijesti. "A ti?"

"Bilo je i boljih dana", dramatično se uhvati za srce, a potom nasmije. "Nego, sluša li te ovaj kreten?" pokaže glavom na Desmonda koji je već ušao u spiku s Alexom.

Mason je jedan od ogromnih iznimki ove grupe. Kao što već rekoh, većina njih se ponaša kao zadnje smeće, ali Mason je dobar primjer dečka na kojega bi se i drugi mogli malo ugledati. Prije dva tjedna prekinuo je dvogodišnju vezu s curom za koju su svi gotovo mislili da će oženiti kada završe školu. Bili su savršen par. Iako se sada pravi kao da nije povrijeđen i da je sve u najboljem redu, ja znam da nije i mene ne može zavarati.

"Bilo je i boljih dana." imitirajući ga, namignem. "Slobodno pošalješ poruku koji put, okej?"

Nekako posramljeno kimne glavom boreći se protiv svog ponosa i ega. "Idem zapaliti." ustane i ostavi prazno mjesto iza sebe. "Hoćeš mi raditi društvo?"

"Dolazim za minutu."

Kad više ne mogu vidjeti Masonovu podignutu pepeljasto plavu kosu, trknem Desmonda laktom u rebra kako bih dobila malo njegove pozornosti. "Zašto Mason opet puši?"

Slegne ramenima. "Ne znam, zašto?"

"Prestao je i bio je na dobrom putu, nije mi jasno čemu sad ovo." skupim obrve.

"Ma opet je počeo prije dva tjedna, vjerojatno zbog Debby." nakon dva gutljaja vode ponovo mi se obrati. "Pusti, proći će ga."

Preokrenem očima. Ovoliko kratko treba mom odličnom raspoloženju da splasne. "Ma proći će ga kad se opet navuče, je li?" prebacim ruksak preko jednog ramena i prekoračim klupu na kojoj smo sjedili.

"Gdje ćeš?" Des me uhvatim za ruku prije nego što uspijem napraviti korak dalje od njih. 

Dozvolim sarkazmu da izađe iz mene. "Zapaliti s Masonom." još malo zadrži moju ruku u svojoj prije nego što me konačno pusti.

Pozdravim dečke prije nego što se odmaknem od stola i nastavim koračati prema izlaznim vratima. Mason ima blagi oblik astme i sve mu se pogoršalo otkako je počeo trenirati košarku i pušiti, ali jednostavno nije htio odustati. Debby, njegova očito bivša cura, ga je nagovorila i pomogla mu da prestane pušiti. 

Nije htio prestati s košarkom, to je sport koji voli više od ičega, baš kao i Desmond, a i dobro mu ide. U svakom slučaju, donosi mu puno manje štete nego pušenje. Mislim, nije bilo ni za očekivati da će odustati od svog životnog sna, ali jednostavno je morao odustati od pušenja u tu svrhu.

Naravno, nije samo Mason taj koji si uništava život cigaretama i alkoholom. Svi su oni prošli tu fazu, a neki u njoj i ostali. Sjećam se tog događaja kao da je bio jučer.

Prvi razred srednje. Jednu subotu popodne provela sam rješavajući zadaću, kao i obično. U neko gluho doba noći Desmond je pokucao na naša vrata i otišla sam mu otvoriti. Povukao me van pa sam samo tiho zatvorila vrata za sobom. Otišli smo do parka koji se nalazi u ulici pored naše. Iz jakne je izvadio kutiju cigareta, a iz stražnjeg džepa traperica upaljač. Nisam htjela probati.

Odbojnost prema cigaretama i alkoholu stvorila se dok sam još bila mlađa. Mama mi je pričala kako je to razlog zbog kojeg nas je tata napustio. Bilo mu je lakše trošiti novac na svoje poroke nego žrtvovati ga za uzdizanje obitelji. Možda se naizgled čini da ne znam o čemu pričam, ali nije u tome stvar. Ja vjerujem sebi i znam da nikada ne bih pretjerala, samo... jednostavno nisam imala potrebu to učiniti.

Desmond je očito imao. Danas on i dalje puši, ali uglavnom ne preda mnom. Priznajem, smeta mi taj odvratan miris i zbog mog dragog tate gadi mi se pomisao na cigarete, ali to je njegov život i ja ne mogu upravljati njime. Kao najbolja prijateljica, zadaća mi je sugerirati mu da prestane. I jesam, stvarno mnogo puta, no on nije prestao. Doduše, u proteklih godinu dana gotovo je dvostruko smanjio količinu cigareta koju kupuje. Ponekad mi zna reći koliko je sretan i ponosan što sam odbila probati onu večer kada mi je ponudio. Iako me ne bi ni to ubilo, svejedno sam zadovoljna svojom odlukom.

"Hej", Mason me okrzne ramenom.

"Hej", uzvratim i naslonim se na ciglani zid. "Je li sve u redu?" Kada ništa ne odgovori, nadovežem se. "Preformulirat ću pitanje: koliko je loše?"

"Poprilično", podigne cigaretu u zrak kako bi potkrijepio svoju izjavu. "Borim se sam sa sobom kako joj se ne bih javio, ali sjebala je, Holly, sjebala je na svjetskom nivou." Stišće i opušta šake. "Bi li ti mogla prijeći preko takve stvari?"

Zatekne me tim pitanjem. Ne znam što bih napravila da saznam da me dečko s kojim sam dvije godine u vezi vara. Budući da nemam nikakvog iskustva na tom području, pokušam odgovoriti objektivno kao osoba koja je već nešto takvo prošla. "Vjerojatno ne bih."

Iznervirano otpuhne još jedan dim. "Ni ja. Nismo više mala djeca."  To ima smisla. "Ali volim ju i jebiga..." I to ima smisla.

"Mason, u redu je", smireno kažem. "Od tebe se ne očekuje sad da ju mrziš. Ne možeš osobu koja ti je do jučer praktički bila cijeli svijet i najveća ljubav samo tako prekrižiti iz života i to je normalno." potapšam ga po leđima. "Samo trebaš vremena."

Oboje se trznemo na naglo otvaranje vrata. Od tamo izlazi... naravno da Desmondova glava prva proviruje.

Izdere se. "Tulum kod Briana!"

"Tulum kod Briana!" Chuck ponovo zaurla.

Alex se pridruži prijateljima upitno dižući obrve pa pruži ruku Masonu.  "Tulum kod Briana?"

On se prvo okrene prema meni. Zna da to nije rješenje. Neće zaboraviti na sve događaje ako će biti dok mu neće trebati ispumpavanje želuca. Kad se ujutro probudi i mamurluk mu se obije o glavu, bit će mu još gore. Problemi će i dalje biti tamo, a možda se i nagomilaju ako se prisjeti kakve je sve gluposti prethodnu noć napravio i ako ga sustignu posljedice.

"Ne treba ti to", lagano odmahnem glavom.

Na jedan trenutak izgledao je kao da se stvarno predomišlja, a onda ipak prihvati Alexovu ruku. "Tulum kod Briana."