Ako sam ikada pomislio da ću umrijeti od modrih jaja, može svako da me udari u glavu evo sada ovoga trenutka. Dok mala Vivian sjedi u dnevnoj sobi ja se prevrćem po krevetu čvrsto odbijajući da ikako doprinesem svom oslobođenju. Mali đavo će biti obmotan oko mog kurca i prije nego što zna.

Još jednom se prevrnem u krevetu i odustanem od spavanja. Ustanem zagledan u Njujork pod mojim nogama nešto me podsjećajući na moje tinejdžerske dane. Dane kada sam prvi put upoznao Valeriana.

Bila je to godina kada sam imao tek petnaest godina. Otac i ja smo radili u rudnicima i iskopavali zlato, svaki dan za sve manje i manje novca. Za to je bio kriv niko drugi do Fernov otac. On je tada bio njegova desna ruka, upravljao je novcem i zlatom, ali je glavni za sve poslove i dalje bio njegov otac.

Jedan od ovih dana otac, majka i ja smo planirali da ostavimo sve za sobom i da pobjegnemo. Da zivimo u ovako bjednim uslovima je bio jedan od najgorih načina za umrijeti, ali ja sam čvrsto odbijao da vjerujem da će siromaštvo i borba za koricu hljeba biti moja sudbina.

Sve se promjenilo toga dana koji je počinjao u pet ujutru. Do šest smo svi već trebali biti na svojim mjestima i spremni za rad. Ali toga dana samo nekoliko minuta prije šest Forel se pojavio na kapiji, sprečavajući sav naš rad.

"Radnici," obicno su tako i on i otac započinjali svoje govore, osjećali su se boljim od nas. Odmaknem se od oca i pogledam ga. "Danas će nam u našu zajednicu doći posjeta. Naime riječ je o jako bitnom klijentu a i prijatelju i želimo da vas sve prikažemo što je bolje moguće. Zato samo danas vas čeka nova odjeća ispred Izborne kuće, tako da požurite." Gledam ga kako se smije narodu koji je već požurio da svoje stare košulje zamjeni novima kada on najednom pogleda u njega.
"Ne želiš novu košulju," on me upita, podsmješljivo dižući obrve.
"Ne," čvrsto odgovorim i prekrstim ruke na prsima. Za jednog petnaestogodišnjaka sam bio izrazito visok, te su mi sve košulje uglavnom dolazile tek do ispod pupka. Ova koju sam imao na sebi je bila tanka i stara, ali jedna od mojih najdražih. Na ramenima je nosila vez od moje majke i nije bilo šanse da ću je ikada zamjeniti.
"Tvoj izbor," on odgovori smijući se prije nego što ponovo uđe u dzip naređujući vozaču da ga vozi iz ove vukojebine.

Sjećam se da kada sam prvo put vidio Valeriana pomislio sam da izgleda uticajno i pošteno. O, ali kako sam se prevario. Valerian ne samo da je bio najgori kov od ikoga, nego sve stvari koje znam sam naučio od njega. Kao njegov lični čuvar gledao sam ga kako prodaje, ubija i tjera ljude na sve i svašta. I još sam doprinosio tome.

Protresem glavu da izgubim sliku djevojke koja biva prodana u bijelo roblje i protrljam oči. Kada ponovo podignem pogled zagledam se u svoj odraz na prozorima, proklinjući svoje svijetle oči, razlog zbog kojeg me je i Valerian izabrao, i svoju crnu kosu. Odivijek je tražio neobične ljude, kako je on to govorio da budu dio njegove vojske.

Uzdahnem naslanjajući ruku na staklo, ali se brzo saberem. Muzika koja se konstantno čula iz dnevne sobe je sada utihnula i ja pođem iz sobe privučen tišinom.

I kao što sam očekivao, mali đavo spava na kauču, usne blago razdvojene dok na sekundu blago zahrče. Dođe mi da se nasmijem od tako iznenadnog zvuka, ali se utišam u zadnji čas.

Ja se ne ljubim. Nikada.

Zašto li je ova osoba, poslana ovdje da prenese poruku za mene. Zašto njen vrat krase masnice od tako zlog čovjeka kojeg ona poznaje i posluje sa njim, i zašto je povezao sa mnom.

Nadam se samo da kao i prošli put on ne igra igrice sa mnom.

Spustim pogled sa njenog lica na tiho podizanje grudi kao znak da spava, i na njen telefon koji počiva tako blizu nje. U momentu joj pristigne poruka te se telefon upali otkrivajući mali ožiljak na njenoj vilici. Ivice se čine krzave i nepravilne kao da je to načinjeno u brzini i nečime tupim.

Nagnem se još bliže, nadajući se da se neće probuditi od moga dodira i dotaknem to neravnomjerno mjesto. Koža je zadebljala i nepravilna pod mojim prstima kao da je ožiljak nastao godinama prije.

Odmaknem se od nje, najednom iznenađen svojom reakcijom, ali onda zastanem. Sve u vezi nje su neočekivane reakcije sa moje strane. Sve do moje skore ispovjesti, pa do istraživanja njenog tijela.

Uzdahnem, odmičući se još dalje i zastanem pored kuhinje gdje vidim odložen njen sat, i cipele. Njena haljina još uvijek stoji na podu moga ormara.

Njeno ponašanje je tako neprepoznatljivo da pomislim da je luda. Luda osoba koja hoda gola u kući punoj muškaraca, koja se skida u svojoj kući pred nepoznatim muškarcem, koja dijeli savjete čak i kada sam na ivici ljutnje. Luda, nema druge riječi.

Vratim pogled na njeno usnulo tijelo i nasmijem se odjednim mi na um padajući luda ideja. Priđem joj polako uzimajući njen telefon i zaputim se u Majlsovu sobu.

"Treba mi ovo otključano," obavjestim ga kada se razbudi dovoljno da gleda na oči.
"Naravno," on kaže još pospano i ja bacim telefon na njegov krevet.
"Vratiću se za deset minuta," kažem mu krećući prema svojoj radnoj sobi po svoj telefon.

"Saznaj mi ime Vivianinog čuvara,"
Otkucam poruku Jaceu i nasmijem se.

Možda je vrijeme da malo posjetimo Brazil.

                                  ****

Kroz ostatak noći me drzi budna činjenica da ću zoru dočekati u svom krevetu, uživajući u svom domu.

Lutam po svojoj sobi, oblačeći se spreman da napustim stan i posjetim mog starog prijatelja.

Dok prolazim pored dnevne sobe bacim još jedan pogled na usnulu Vivian i pogled mi padne na masnice na njenom vratu. Nije se činilo kao da joj smetaju.

Duboko uzdahnem jer meni smetaju i izađem iz stana. Smetaju mi jer su one moja krivica. Njeno poznanstvo mene je uzrok njenog skoro okončalog života. To je nešto što ne mogu da dopustim.

Nekada davno, strah je bio taj koji me je držao pored Valeriana. Strah, a ne poštovanje. Sve što sam radio za njega bilo je iz straha. Ali nemoguće je nekoga kontrolisati strahom, ako se on ne boji. To je nesto što bih mogao reći za Vivian. Ona nedozvoljava da je iko vodi.

Uzdahnem nekoliko puta dok se vozimo prema lokaciji dostavljenoj na mojoj lokaciji. Ne znam šta da očekujem; ipak Njujork nije moj grad, ali znam ko je to. Valerian je uvijek volio da se poigrava. Sve njegove igrice su ono što ga je pokretalo, ono zbog čega je uživao, i šta je radio.

"Gospodine, stižemo za nekoliko minuta. U pitanju je stari, napušteni hotel, bez ljudi okolo, sa dosta privatnosti."

Klimnem glavom Jaceu dok moje koljeno nastavi da poigrava i ponovo pogledam vani. Zašto je Valerian izabrao Vivian? Ona se toliko razlikuje od Doli. Nimalo kao ona, ali ipak.

"Ma da li je to moj omiljeni prijatelj," začujem njegov mekani glas i nasmijem se.
"Obojica znamo da ti i ja nikada nismo bili prijatelji," kažem mu oštro prilazeći mu bliže u holu hotela.

"Kako je mlada Talia," on upita i sekunda mi je samo falila da ga zadavim sa leđa. Bez straha.
"Ne vidim zašto ne bi bila dobro," odgovorim mu konačno susrećući njegove oči. Te zelene oči, kao najbolji žad, sijaju u polumraku ove sobe, za sebi nekim prepoznatljivim sjajem. Sve u vezi njega je neobično, uzbudljivo, misteriozno.
"Ah, vjerujem da si u pravu," on kaže i pogleda prema podu, prije nego što uzme gutljaj iz čaše, "nepristojni ja. Želiš li nešto da popiješ?" Upita me na usnama mu igrajući osmijeh.

Kratko odmahenm glavom prilazeći mu bliže.
"Zašto si želio da se sretnemo?" Upitam ga ne oklijevajući ni sekunde.
"Znaš, ponekad me zanima šta bi se desilo sa tobom da te ja nisam uzeo pod svoje," on nastavi ne obraćajući pažnju na moje pitanje. Nasmijem se i ja, i ponovim po svome.
"Zašto si želio da se sretnemo?" Ponovo ga upitam, moj glas oštriji.
"Ali samo da se vidimo. Znaš stari prijatelji trebaju,"

Prekinem ga u pola rečenice prije nego što nastavi, "ti i ja nismo prijatelji, niti ćemo ikada biti," moj glas je sada odbramben i hladan, sve što pokušavam je da ga otjeram od sebe.
"I da malo raspravimo o zajedničkim prijateljima. Evo na primjer Talia. Ona se čini kao divan prijatelj." Priđem mu bliže, svjetlo sa usamljenog lustera sada svijajući na mene i pogledam ga kako sjedi u fotelji na sredini sobe.
"Zašto si želio da se sretnemo?" Ponovim ovaj put oštrije i pogledam ga. Njegov pogled me prati dok hodam oko sobe, ali ništa ne progovora.
"Ona se čini kao osoba koja je svašta prošla. Uh, taj vrat, kako sam mogao da je ubijem u sekundi, a ona se nije trznula, to može samo osoba koja je vidjela i gore. Vjeruj mi, takve osobe su spremne na sve."
Njegov glas poprimi tihu notu kao da mi upravo odaje tajnu za napad Pentagona, ali ja se samo odmaknem od zida na koji sam se naslonio i konačno priđem drugoj fotelji koja stoji nasuprot njemu. Naslonim se na naslon i pogledam ga moj glas tih, skoro kao i njegov.
"Ona je osoba koju jedva poznajem. Zašto misliš da bih želeo da pričam o njoj?"

Tišina se razvuce između nas, ali ja ne sklanjam pogled sa njega.
"Osoba kao ona," on počne a ja se nasmijem od muke odustajući od razgovora sa njim.

"Osoba kao ona se ne boji ničega. Nešto što sam cijenio kod tebe Devone." Trznem se kada mi izgovori ime i pogledam ga.
"Kod mene?" Upitam igrajući njegovu igru. Valerian voli kada je u centru pažnje.
"Nije te bilo briga šta sam to ja radio. Da li sam ubijao, silovao, otimao, tebe je jedino brinula tvoja zarada. Sve si mogao da imaš, ali si otišao." On završi najednom tužno.
"Bilo me je briga. Sve što si rekao me je bolilo u srci kao svježa so na ranu, sve što sam ikada ikome uradio je bilo sa ciljem da pobjegnem, da tebe ubijem." Kažem mu ozbiljno i pomaknem se od fotelje gledajući ga.
"Doli je možda bila mamac, ali je tačka pucanja bila još davno. Mjeseci prije nego što si se upleo sa trgovinom robljem. Prije nego što si upoznao Poli." Gledam kako se njegovo lice uozbilji i ja nastavim.
"Ah te žene. Uvijek nam pomute planove. Umiješaju svoje prstiće u naše planove, osjećanja, rasuđivanja i prije nego što znamo ubili bi rođenog brata zbog toga, ali ova žena, Talia, će ostati izvan ovoga. Ne znam šta si naumio sa njom, ali držaćeš se dalje od nje. Ona tebe neće više vidjeti."
"Ali nas dvoje se tako divno družimo," on nastavi, naizgled glumeći tugu.
"Valeriane," kažem mu ozbiljno, sve što znaš o meni zaboravi, jer ja neću prezati da je spasim. Jednu ženu nisam mogao spasiti, ali neću dozvoliti da se to dogodi i sa ovom."

Okrenem mu leđa spreman da odem, ali me on zaustavi.
"I tu je to, strah."
Kratko se nasmijem i pogledam ga preko ramena.
"Ne strah, nego snaga."

Dok ja odlazim od njega, čujem njegov smijeh kako odzvanja o prazne zidove i na kratko zatvorim oči. Bože dragi, podari mi mir.