Gospodin Ward je misteriozna osoba. I to ne govorim samo zbog njegovih naglih promjena ponašanja. A ne. Ovo govorim iz činjenice da ja upravo prenosim poruku od mafije za njega.

Protrljam grlo i trznem se kada osjetim kako se modrice već stvaraju, cijelo vrijeme gledajući kroz prozor.

Otkako sam napustila zabavu, Dejv pokušava da razgovara sa mnom, ali ja samo gledam kroz prozor odbijajući da kažem i riječi.

Čujem ga kako uzdisše sa vozačevog mjesta i ja spustim pogled na svoje krilo. U ruci čvrsto stišćem svoju torbicu igrajući se sa provjeskom od katanca. Nervozna sam. Zašto, to ne znam.

"Gospođice tu smo," Dejv najednom kaže i ja se trznem.
"Koliko smo imali dovde," upitam ga dok mi otvara vrata.
"Pola sata," on odgovori mršteći se, "zašto?"
"Vrijeme mi je nekako proletilo," odgovorim dok osmatram visoku zgradu nedaleko od Central Parka.
Znači tu se Gospodin Ward smjestio. A sada ćemo tek da saznamo zašto je on ovdje.

Predam svoju torbicu Dejvu i krenem ka ulaznim vratima, već znajući da ću na njima biti dočekana od strane njegovih čuvara.
Dejv uđe prvi otvarajući mi vrata i ja uđem za njim sve vrijeme držeći glavu visoko. Osjetim kako mi srce kuca u modricama koje nosim na vratu, ali ne obraćam paznju.
"Gospodo," kažem gledajući svakog od čuvara u oči, "treba da razgovaram sa Gospodinom Wardom."

Jedan od njih podigne obrve na moju izjavu, zatim me odmjeri. Haljina koju sam nosila na sastanak sa Valerianom je još na meni te taj tanani materijal oslikava moju figuru. Dok mu pogled putuje mojim tijelom zapazim momenat kada njegove oči zastanu na mom vratu i nasmijem se.
"Vidiš," kažem tiho prilazeći mu, "to je i razlog moje posjete. Navodno prenosim poruku za gospodina Warda," njegove oči se sretnu sa mojim i ja završim, "od Valeriana."

Oči mu se rašire u iznenađenju i on zatim nešto progovori tiho u telefon.
"Gospodin možda spava, čekaćemo na njegov odgovor," on mi odgovori i ja se još jednom nasmijem.
"Lako je probuditi osobu, samo reci da je Vivian tu."

Okrenem se ka liftu i kažem čuvaru.
"Dok se ja popnem, biće otprilike dovoljno vremena da se gospodin razbudi, zar ne?"

Čuvari nista ne progovore puštajući me da prođem pored njihovih tijela i ja dam znak Dejvu da ostane na mjestu. On klimne glavom i stane pored istog čuvara sa kojim sam pričala.

Kada začujem zvonce ponovo se okrenem ka vratima i uđem u lift, birajući deseti sprat. Vrata se zatvore ostavljajući me samu sa mojim odrazom. Moje oči nađu te masnice i ponovo ih dotaknem, malo se trzajući gdje je njegov prsten ostavio otisak, ali ipak pomaknem glavu u stranu, izlažući svoj vrat prigušenom svijetlu. Šta ovo treba da znači? Zašto ja prenosim ovu poruku? I u šta se to gospodin Ward upleo?

Kada se vrata otvore krenem ka stanu gospodina Warda samo da budem dočekana sa otvorenum vratima i njime samim pred njima.
"Čime dugujem ovo zadovoljstvo?" On kaže gledajući me dok mu prilazim.
"Bolje rečeno čime ja dugujem ovo zadovoljstvo," kažem prolazeći pored njega i ulazeći u stan.

Prvo me dočeka tama, a zatim se upale prigušena svjetla otkrivajući mi veliki otvoreni prostor sa pogledom na ulicu. Moje oči prate male prilike automobila u autu dok mi on ne odgovori.
"Šta se događa Vivian?" On upita najednom ozbiljan i ja se okrenem ka njemu.

Promotrim ga kratko, kako je upakovan u tamne panatalone od odijela sa bijelom košuljom sa zavrnutim rukavima dok se njegova koža sada sija na svjetlu išarana tetovažama.

"Ti reci meni," odvratim i ponovo se okrenem ka prozorima. Postoji to nešto sa slobodom. Uvijek mi je budila taj osjećaj nepoznanice, leptiriće u stomaku, momente kada sam htjela biti sama i uživati u njoj. Biti na nekom nepoznatom mjestu i biti slobodna.

"O čemu govoriš?" Čujem ga kako mi prilazi, "i odakle ti te modrice na vratu?" Osjetim kako se njegova ruka spaja sa mojom nadlakticom okrećući me prema sebi. Progutam iglice boli jer me je uhvatio za isto mjesto kao i Valerian.
"Ja sam ovdje da pošaljem poruku od Valeriana uz riječi da kada god pomisliš da si siguran nisi, on ce uvijek biti tu da pobijedi i podsjeti te na to." Kažem oštro ljutnja se budeći u meni na te riječi.

Kako se usuđuje da me petlja u svoje prljave igre? Čak se i ne poznajemo.
"Kako ti znaš njega?" On kaze najednom i ja ga pogledam iznenađeno.
"On je moj dostavljač potrebne robe," odgovorim oštro i pogledam ga, "kako ga ti poznaješ?"
"Duga priča," kaže najednom i okrene se od mene.
"Pa bio bi red da mi je ispričaš jer ja stojim ovdje sa modricama na vratu a ne ti," odgovorim mu oštro, ljutnja kolajući mojim venama.

Gledam ga kako hoda po tamnoj dnevnoj sobi, ponekad njegov oblik izranjajući iz tame kada ga obasjaju svjetla. Vidim kako trlja lice rukom, gledajući u pod i nešto prigušeno govoreći.

On izgleda ne namjerava da razgovara sa mnom.

"Gospodine Ward," kažem polako da bi on zastao u pola hoda sobe i pogledao me. Razlog zbog kojeg me je pogledao je način na koji sam ga pozvala. Mazno. Polako. Zavodnički.
"Već nekoliko puta ste mi skrenuli pažnju da želite da budete sa mnom," polako krenem ka njemu, dok on stoji u mjestu samo me gledajući.
"I mislim da sam nešto shvatila," kažem tiho da je primoran da mi priđe. Njegovi koraci najednom odzvone u tihoj sobi i ja se polako pomaknem korak od njega. Osjetim kako udaram o nešto tvrdo pozadi i zastanem. On se stvori ispred mene u nekoliko koraka.

Osjetim kako se njegovi prsti spajaju sa mojima, njegova gruba koža se češe o kožu mojih podlaktica dok me polako vuče u svoj zagrljaj.
"A to nešto je?" Tiho promrmlja na moje uho i ja zatvorim oči, izdišući.
"Da ipak želim da budem sa tobom," kažem tiho i otvorim oči dočekana njegovim osmijehom koji maltene obasja cijelu sobu.
"Šta se promjenilo mlada Vivian?" On me upita dok me povlači ka sebi, prema svome tijelu. Prema toploti.
"Večeras sam trebala da umrem," osjetim kako se njegovo tijelo ukočilo o moje, ali ja nastavim ne obazirući se na to, "shvatila sam da ne želim da glumim nedostižnu. Želiš me i želim te," tiho kažem, ali osjetim kako me njegove ruke obuzdavaju stvarajući distancu između nas.
"Kako to mislis umreš?" On kaže skoro ljutito i ja ga pogledam.
"Lako," slegnem ramenima i uzdahnem, "moje tijelo je trebalo da prenese poruku a ne ja."

Najednom se odmakne od mene i iznenadena tim potezom osjetim nalet hladnoće na sebi, koji zamjenim sa svojim rukama. Obgrlim se oko struka pokušavajući da zatvorim ovu temu i da se ponovo vratimo na ono što mi treba.

"Hoću da znam sve," on najednom kaže i ja se nasmijem na njegove rijeci. Kada bi to bilo tako lako, ali na dobrom smo putu.

Uzdahenm i pogledam ga.
"Kao što hocu i ja," promrmljam i prođem mu, "shvatite ovo gospodine Ward. Ja nisam odoba koja će sjediti u uglu i plakati za nečim što se već dogodilo. Ja sam osoba koja će samo nastaviti gdje je stala. Zato ću reci ovo, ovo veče je možda trebalo da umrem, ali nisam i zahvalna sam na tome. Ali možda već sutra umrem a možda i za deset godina, ali do tada hoću da uživam." Ponovo tiho završim i čujem ga kako uzdiše.

"Kako to radiš?" On promrmlja najednom ponovo spajajući naša tijela i ovaj put osjetim mekani kauč iza sebe i dopustim sebi da se opustim. Njegova toplota me prekrije i ja ga zagrlim oko vrata, dok mi on polagano ljubi ključnicu.
"Ja sam od onih koji se zavuku pod kožu i tu ostanu zauvijek, zapamti to." Promrmljam mu na uho, igrajući se sa njegovom kosom.
Osjetim kako se smije o moju kožu i ja uzdahnem. Slatki trnci bola se prošire kožom kada se njegovi zubi spoje sa mojom kožom.
"Samo me nešto zanima," kažem tiho i on se nasmije još jednom.
"A to je," on se polagano pomiče ka mojoj vilici i kada osjetim da će spustiti usne na moje obuzme me taj neobjašnjivi strah zbog kojeg se ukočim.
"Ja se ne ljubim, nikada," kažem mu najenom oštro i osjetim kako taj strah se talozi u stomaku, stvarajući još veću jamu, kopajući svoj put u meni.
"Nikada?" Upita me tiho i ja odmahnem.
"Nikada," tiho kažem i on me samo pogleda, njegove oči ozbiljne, pune razumjevanja.
"A sada šta te je zanimalo?" On me ponovo upita i ja se trznem iznenađeno.
"Šta?" Ponovim zbunjeno i on se nasmije pokazujući sve zube. Na trenutak ga samo gledam, dok se njegove oči oboje čistom radošću.
"Nešto si puno zbunjena u mome društvu, još malo i pomisliću da ti se sviđam," on kaže i ja odmahnem glavom.
"Još malo i ja ću ti biti pod kožom," nasmijem ga još jednom i uzdahnem, "ali zanima me tvoj posao. Čime se ti baviš?" Upitam ga dok moj pogled poleti ka tami oko nas. Jedino svjetlo je ono koje sija iznad nas, i sa ulice. Osjecam se tako sigurno, opušteno, mirno.

"Ah, ja iskopavam i prodajem zlato," on kaže i ja nastavim, "znaci sve narukvice od sada imam besplatno?" Podignem obrvu dok mi na usnicama igra izazivački smijeh.
"I dijamante," kaže malo glasnije i ja se nasmijem iznenađena njegovon naglom reakcijom. Naime zagrli me oko struka povlačeći me prema sebi da bih se našla u njegovom krilu. Njegove usne počivaju na mojim sljepočnicama i ja uzdahnem.
"I kako se Velerian uklapa u sve to?" Upitam ga i osjetim kako se ukočio.

Zagrlim ga oko vrata, meškoljeći se u njegovom krilu, namjerno ga izazivajući.
"On je bitna karika," počne, ali se zaustavi.
Zatim se tako naglo nasmije i ustane puštajući me da se smjestim na kauč.
"Dakle to je tvoja igra?" On me pogleda ljutito, plamen u očima goreći, ali ne od želje, nego od ljutnje.
"Ah, ne osjećajte se poraženo gospodine Ward, i pametniji od Vas su pali," naslonim lijevu ruku na naslon i uzdahnem.
"Svako," povučem ruku od vilice, "se osjeca najmoćnije," povučem ruku ka dnu vrata i malo niže, "kada ga žena koju on želi, želi," moja ruka je sada smještena na niskom izrezu moje haljine, "ali to u kombinaciji sa ovim tijelom," povučem ruku niže namjerno zahvatajući materijal i otkrivajući liniju dojki, "i hormonima koji se oslobađaju prirodno u momentima parenja, je dovoljan," moja ruka se smjestila na moj trbuh, polako polazeci sve niže dok se moje noge šire i izrez haljine pada na moju lijevu butinu, "da pomuti i najveće umove."

Najednom stanem i ustanem sa kauča da se suočim sa gospodinom Wardom.
"Želja za opstankom je uvijek veća od razuma," dodirnem ga po sljepočnicama i pođem da povučem ruku, ali me on naglo uhvati.
"Mala pametnica," promrmlja ljutito i osjetim kako mi zavraća ruku prema leđima promoravajući me da se pomaknem gdje on želi.
"Znaj ovo," osjetim kako se njegova nabrekla erekcija pritišće o moj stomak i samo mi sekunda fali da ne zastanjem, kada on nastavi.
"Ja nisam odavde, moja domovina je Brazil, a mi, mi smo drugačiji od svih vas."

Najednom me pusti i odmakne se od mene, svjetla se automatski paleći dok hoda prema hodniku.
"Dobro došli ste da ostanete ovdje Vivian, ali ne u mom krevetu," kaže oštro i ja izdahnem.

Dakle tako se igramo. Gospodin Ward glumi moju ulogu. Šta je to sa njim. Muškarci se nikada nisu bunili kada trebaju biti iskorišteni. To je uvijek bio dobitak i sa moje i sa njihove strane.

Pustim da se sva svjetla u stanu pogase prije nego što se okrenem ka kauču ponovo skidajući štikle i krećući za gospodinom Wardom.

Otvorim sobu u kojoj vidim blagi odsjaj i ne gledajući u njegovom pravcu, spazim da se nalazi u ormaru te krenem ka njemu. Prođem ga kao da ne postoji i uzmem košulju sa vješalice okrećući mu leđa. Bacim ofinger iza sebe dok otkopčavam haljinu puštajući je da padne iza mene. Ostanem samo u tangama, ali obučem košulju preko toga i izađem.

Udobnost na prvom mjestu, zar ne?