Odlučujem da neću spavati. Spremno obuvam patike i krećem prema izlazu stana u susret zori. Iako sam preumorna odbijam da legnem u krevet. Noćne more koje me progone su se podijelile na dva dijela. Ili proživljavam neuspjehe na poslu ili me progone uspomene. A trenutno ne želim nijedno da iskusim.

Odlučno gurnem kapuljaču preko lica i potrčim hvatajući zoru, ali prije svega izbjegavajući sjenama.

Dok jurim po Njujorškim ulicama, pognute glave mogu da se pravim da sam jedna od njih. Da se borim za svoj posao, kupujem hranu, ili jednostavno odlazim na posao i subotom. Težak život, ali pošten.

Ali ovako, znam da imam Dejva iza sebe, uvijek me prati. Znam da mogu sebe odbraniti ako zatreba, i što je najbolje ne moram biti kao ovi ljudi ovdje. I neću. Nisam nikada bila, niti ću.

Možda je istina da mi je Gospodin Ward uzdrmao svijet. Možda sam navikla da sve bude po mom, ili da mi svi služe i slušaju me, ali ovo nije to. Ne znam zašto ga odbijam, mozda ipak onaj dio mene, onaj tamni uvijek u sjenkama, hoće da vidi kako će biti kada gospodin Ward dodirne svoju tačku pucanja. Hoće li otići, ili će me povući sa sobom.

Uzdahnem nekoliko puta zastajući da dođem do daha i okrenem se oko sebe.
"Zovem te kada završim," okrenem se ka Dejvu koji stoji iza mene i on samo klimne glavom nastavljajući niz ulicu.

Sačekam dok ga potpuno ne izgubim iz vida te se potom okrenem, ulazeći u plesni studio.

Možda je ovo čudno, ili skroz neprikladno, šta ja znam, ali volim sebe da izrazim kroz muziku. Nikada nisam bila ta koja će se takmičiti za ples i ostalo, ali volim da se izmorim i ples je jedini način na koji to mogu da uradim.

Duboko udahnem protežući se dok hodam po studiju a zatim pjesma počne. To je You should see me in the crown od Billie Elish i dopustim muzici da me vodi. To nisu nikakvi smisleni pokreti, nema nikakve koreografije, to je samo ono što mi dopušta da se izmorim. Da budem ja. Ne neko drugi ili neko snažan.

Ja sama, bez ikoga.

Janje u vučijoj koži.

Devonove riječi mi progone sa svakim pokretom. Pokušam da ih otresem iz glave ali mi ne uspijeva.

Zašto me odbijaš?

Njegovo pitanje progoni i mene samu. Zašto ga stvarno odbijam? Zašto to radim? On je sve što sam ikada trebala. Jak, zgodan, razumije moje obe strane, ne traži vezu. Sve.

Ali možda je ono tamno što te uvijek progoni.

Odmahnem glavom na svoj razum i pokušam da se usredsredim.

Nisam nagodan.

Još jednom odmahnem glavom, naslanjajući i se na zid.

Možda imam manire, ali ne i strpljenje.

"Zašto se ovo dešava?" Promrmljam sama sebi dok puštan da mi glava padne nisko između ramena. Šta ja to radim?

Mlada Vivian krije nešto.

"Ostavi me na miru!" Povičem očekujući odgovor, ali mi niko ne odgovori. Samo prazna soba, upija moju ljutnju i nešto što me progoni. Ne mogu da odredim šta. Šta je to toliko što me privlači, ali ga ipak odbijam? Šta? I zašto?

Još jednom frustrirano udahnem, lupim pesnicom o zid i okrenem se. Dosta je bilo. Idem da se preznojim.

                                   ****

Skoro dva sata kasnije uspjela sam da isključim mozak, kao i stalni glas Devona iz glave i vježbala sam.

Sretna i zadovoljna izlazim iz studia, prislanjajući telefon o uho da nazovem Dejva, kada osjetim nekoga iza sebe. Polako spustim telefon, ne prekidajući vezu i pođem da se okrenem, ali me nešto zaustavi. To nešto je tanka oštrica koja je prislonjena o moj vrat. Zaustavim se, na momenat sleđena.

"Vrijeme je za sastanak, kučko," čujem glas iza sebe i namrštim se.
"Molim?" Kažem osorno, njegovo ponašanje me već ljuti.
"Šef hoće da te vidi. Ulazi u kombi," on pokaze na mali sivi kombi koji stoji pokraj trotoara i gurne me prema njemu. "Ali prije toga, baci telefon." Iz ruke mi otme telefon bacajući ga u obližnju kantu za smeće prije nego što se nađem u unutrašnjosti kombija.

Vidim još dvojicu muškaraca, njihova lica sakrivena u sjenama, dok su im tijela prekrivena odijelima. Pokušavam da se prisjetim koji sastanak se približavao, ali ne mogu. Ovo je trebao da bude miran vikend, bez cimanja.

Uzdahnem kada uđem u vozilo i okrenem se prema onome koji mi je prijetio nožem.
"Kome idemo u posjetu?" Upitam ga dok razgledam okolo. Osjetim da je kombi krenuo i pokušam da se okrenem da vidim kuda idemo, ali me čvrsta ruka uhvati za podnožje vrata, sprečavajući me u tome.
Podignem obrve kada mi se pred očima ukaze crna vreća za glavu i nasmijem se.
"Da ne pretjerujete malo?" Upitam ih, gledajući u oči onoga koji me drži za vrat. Njegove crne oči su nepomične sa mojih i kada ne dobijem odgovor znam šta mi je raditi.
Uzdahnem pomalo dramatično uzimajući vreću i stavljajući je preko glave. Tako nepotrebno.
"Sada kada ne vidim gdje idemo, možete li mi barem reći koga idemo da vidimo?"
Susretnem se sa tišinom sa druge strane vreće i još jednom izdahnem. Ovo će biti duga vožnja.

Ovo ustvari nije duga vožnja. Kako se meni čini samo dvadeset minuta kasnije osjetim nekoliko uzastopnih kretanja i stajanja i shvatim da smo skrenuli sa glavnog puta. Jos samo da znam gdje idemo, ili kome.

Još jednom zastanemo i kada se ponovo ne pokrenem shvatim to kao znak da smo stigli. Osjetim kako me neko vuče za ruku te izađem iz vozila, trzajući ruku iz tog medvjeđeg zagrljaja.

Kada osjetim svježi zrak oko sebe strgnem vreću sa glave i okrenem se oko sebe. Moji oči se susretnu sa velikim zelenim lavirintom, crnim kapijama i blijedom kućom. Poznajem ovu kuću.

"Talia," kaže poznati glas i ja se okrenem, osmijeh već na mojim usnicama.
"Ah, Daniele," kažem šireći ruke u zagrljaj dok mi on polako prilazi, "zar je sve ovo bilo potrebno?" Kada se spojim sa svojim starim "prijateljem" u zagrljaj ne promakne mi miris omekšivača i njegovog parfema. Tek tada se zapitam kako ja tek mirišem.
"Moraćeš mi oprostiti na mom nedoličnom izdanju. Ipak si me oteo sa treninga," kažem pokazujući na moje helanke i sportski top, prekriven laganom majicom.
"Nista što se ne može srediti," on kaže, osmijeh kraseći njegove usne, "mada moram priznati i ovako izgledaš primamljivo." Njegove oči se lijeno spuste mojim tijelom i ja se nasmijem.
"Daniele, uvijek gospodin," kratko ga udarim po ruci prije nego što se okrenem prema kući.
"Pa dok mi tvoji momci obezbjede jednu haljinu i prigodnu obuću, reci mi o čemu se ovdje radi. Sigurno me nisi pozvao da se diviš mome tijelu," nasmijem se kada mi ponudi ruku da me povede po kući i ja pristanem.
"Draga moja, kao i uvijek si u pravu, mada se nimalo ne bunim ni da samo gledam to tijelo. Naravno ne bih samo gledao, ali nekom drugom prilikom o tome." Njegove rijeci utihnu na momenat i ja ga pogledam.
"U redu, šta se dešava, reci mi," pogledam ga u oči, zaustavljajući ga u hodniku ove veličanstvene vile.
"Trebam tvoju pomoć," kaže gledajući me i ja se odmaknem od njega.
"Toliko sam shvatila, reci šta ti treba," kažem malo oštrije i on se nasmije.
"Ah, Talia, nikada nisi voljela prazne priče," on počne i pogleda u plafon.

Prekrstim ruke dok ga čekam da ponovo počne i osvrnem se oko sebe. Primjetim veliki ugaoni sat i vidim da je pola osam ujutru. Nisam ovo očekivala.
"Zašto ne pređemo u trpezariju?" On kaze najednom vodeći me u suprotnom smijeru, "siguran sam da je Valeri već postavila doručak."
Otvori mi vrata puštajući me da idem prva a za mnom uđe i on, zatvarajući vrata. Pored stola nas dočeka malo starija žena držeći bokal u ruci.
"Sok," upita me uz smijeh i ja klimnem glavom.

Daniel sjedne na čelo i ja sjednem pored njega, moj me stomak podsjećajući da nisam jela ništa skoro cijeli dan. Na sam miris hrane on zakvrči i ja pogledam u Daniela. On se samo nasmije pokazujući rukom da se poslužim.

"Dakle o čemu se radi," kažem uzimajući komadić palačinke, "ili ćeš još odugovlačiti," kažem malo oštrije i pogledam ga.

On podigne pogled sa šoljice kafe koju drzi i kratko se nasmije.
"Moja vjerenica je oteta," kaže najednom i ja se namrštim.
"Vjerenica," upitam iskreno zbunjena, "kada si se ti vjerio? I kako me nisi zvao na proslavu? Mislila sam da smo prijatelji?" Upitam ga malo povrijeđeno, više zabrinuta za to nego za jadnu ženu. Ko god da je oteo sigurno nema u planu da je povrijedi, čim Daniel ima vremena da mene zove.
"Naravno da si mi prijatelj, ali još nije bilo proslave. Tek juče smo se vjerili, niko još ne zna."
On izdahne spuštajući šolju na sto i gledajući u stolnjak.
"Hej," stavim mu ruku na rame i on me pogleda, " šta god da je, gdje god da je, naći cemo je." Kažem mu tješeći ga i ustanem.
"Ali da li si dobio poruku, znaš li ko je oteo?" I on ustane takođe, osvrćući se oko sebe nekolliko puta prije nego što izađe iz sobe. Izdahnem jednom i pođem za njim. Čovjekova pogubljenost kada je u pitanju ljubav.
"Pronašao sam ovu poruku na noćnom stoliću i i ništa više," okrene se od mene hodajući po hodniku, "još su je oteli iz ove kuće. Ovo bi trebalo da bude najbezbjednije mjesto!" On povice cijeli hodnik brujeći od njegovog glasa.

Bacim još jedan pogled na njega prije nego što otvorim poruku.

Imamo je. Tvoja žena je sa nama i bezbjedna je. Za sada, ali ako se ti i Talia Porez ne pojavite na ovom balu večeras, neki dijelovi možda počnu otpadati.

"Zašto bi neko tražio mene?" Upitam ga vraćajući mu poruku.
"Ne znam!" Poviče uzrujano, "ko je oteo? Šta hoće od nje?" On se ponovo okrene po hodniku i ja ga pogledam.
"Trebaće mi telefon, i malo vremena, da vidim mogu li da saznam nešto, a za to vrijem počni birati odjelo. Možda stvarno budemo morali ići na bal," kažem mu i vidim kako pokazuje čuvaru da mi preda telefon.

Uzdahnem birajući sve svoje povjerljive kontakte i okrenem se od njega. Ovo će biti dug poziv.

Dvadeset minuta vrtenja po hodniku slušam izvještaj koji su mi spremili Dejv i ostali informatičari i pogledam Daniela. On se isto tako vrti po hodniku ni na momenat se ne odvajajući od mene. Tješim se da je to zbog zabrinutosti, a ne zbog nepovjerenja.

Iskreno govoreći mi ipak jesmo rivali. Naši poslovi su isprepleteni i dosta njegovih transakcija se odvijalo preko našeg kluba. Da, Daniel je jedan on prijatelja osnivača. Počeo je i on na malo, ali naš klub je izgleda svima pomogao. Ne samo nama.

Klimenm glavom na Dejvove riječi i uzdahnem.
"Obavještavanje me ako saznate nešto," kažem mu i prekinem vezu.
"Ovo je stanje," kažem okrećući se prema Danielu i on zastane, gledajući me očima punim nade.
"Informatičari nisu saznali ko je oteo, ali prema poruci, mogu reći da je dešnjak, sa blago deformisanim palcem. Njegov otisak se nalazi na papiru, ali nemoguće ga je identifikovati. Jagodice prstiju su uništene. Takođe mogu ti reći prema kamerama koje su pratili od glavnih ulica tvoje vile, da je to bio bijeli kombi, bez registarskih oznaka. Vozač nije viđen. Vozilo kao i svako drugo," završim izlaganje i pogledam ga.
"I to je to," on me upita uznemireno, "to je sve. Ne mogu da saznam ko mi je oteo vjerenicu, ni gdje se nalazi, ni da li je muče! Jebem ti moj život!" On poviče iznervirano i čuvari iz ugla blago poskoče. Ja sa druge strane, polako mu priđem stavljajući mu ruku na rame.
"Hej, sve će biti u redu. Samo polako, nisu rekli da traže novac. Samo traže da se pojavimo na balu, možda odatle možemo da pronađemo otmičara." Kažem mu gledajući ga u oči.

On se odmakne od mene i nasloni na zid.
"Primoran sam da čekam njihova upitstva? Da čekam u neizvjesnosti." Lupi dlanom o zid i uzdahne.
"Koji je to bal?" Kaže malo mirnije i ja od čuvara preuzmem kovertu.
"Bal za početak ljeta. Označen za prisustvo u hotelu na donjem Menhetnu. Otmjeno, crna kravata," uzdahnem i spustim kovertu.
"Dobro onda, ići ćemo kako ti kažeš" Okrene se prema meni i pogleda me.
"Julia ima ormar pun odjeće odmah pored glavne sobe. Znaš gdje je," ne promakne mu njegov osmijeh na te riječi i priđem mu bliže.
"Neka nam to ne udari u glavu, važi," potiho mu kažem tapšući ga po ramenu. Osjetim njegovu ruku na donjem dijelu leđa i on mi odgovori.
"Reci mi nesto Tal," pogledam ga u oči kada spomene davni nadimak, "zašto si ti još uvijek sama?"
Glasno se nasmijem na njegove riječi i odmaknem se penjući se uz stepenice.
"Ljudi me se plaše," kažem okrećući se da ga pogledam, "uostalom ne ispunjavaju najmračnije želje." Namignen mu smijući se i pođem prema tušu.

Daniel zna šta se odnosi pod moje najmračnije zelje. On je bio taj sa kojim sam bila nakon svih događaja koji su me pratili. Zna u šta sam se razvila, i zna zasto se sve okončalo. Onda kada su moje želje postale previše za njega.

Naravno, ostali smo prijetalji tu i tamo dijeleći postelju. Sve dok, sve dok on se nije vjerio. Zanimljivo, zanima me ko je ta dama koja je uhvatila njegovo srce. I ako je sudeći po večeri, saznaću ubrzo.

Pa zdravo svima. Poglavlja koja leže napisana, ali nikada ispravljena sada dolaze tu. Nadam se da stw uživali i ako jeste ostavite zvjezdicu. Ne budite duhovi, ja ne grizem.

Ljubim vas i uživajte.