Ljudi ponekad sebi daju previše na važnosti. Zašto ljudi misle da se svijet vrti oko njih? Nekada jednostavno samo želim da se zabavim, hodam po tankoj liniji između izazova i smrti. Ali ne, gospodin mora da mi drži lekcije o svemu.

Uzdahnem zajedljivo dok prolazim preko podataka mojih pacijenata, a ustvari ih ni ne gledam. Pred očima mi igraju Devonove oči od sinoć dok mu bijes i povrijeđenost isijavaju kao eksplozija koja se ne može spriječiti.

Odložim papire, odustajući od čitanja nekih podataka i osvrnem se po kancelariji. Ako je vjerovati njegovim riječima, trebao bi uskoro da se pojavi na kontroli. Ne nisam nimalo patetična da vjerujem kako će se pojaviti u tačno devet sati.

Gledam sat u uglu sobe. Pet minuta prije devet.

Vratim pogled na papire koji se nalaze ispred mene dok mi se u glavi vrti sve što se izdešavalo sa Devonom i Valerijanom. Valerijan ga je zaposlio kao tinejdžera da radi za njega, međutim njemu se nije dopadao način njegovog rada i nakon tek 10 godina ga je napustio. Skoro umro pokušavajući da pobjegne, ali ga je napustio. Ali kako je Valerijan dozvolio da mu Devon izmakne? Šta je to on posjedovao da bi ga Valerijan samo tako pustio da živi iako je on sam rekao da niko ne moze živi da ode od njega?

Kroz glavu mi se vrte moji susreti sa Valerijanom. Moja Talia kako on insistira da me zove. Moja. Čemu tolika posesivnost za mnom? Zbog toga što sam spavala sa Devonom, ili nešto drugo? Tu mora biti nešto drugo?

Uostalom sa Devonom sam spavala samo jedom, ali me toliko izluđuje da je teško emocije staviti u riječi. Osjećam neodoljivu želju da budem u njegovom društvu, da osjetim njegov miris, njegovo prisustvo, ali ne mogu da se oduprem tome da se svađam sa njim, da mu prkosim, da ga nerviram.

Da li je to nešto prirodno što se dešava sa nama, ili su to jednostavno dvije osobe koje su toliko slične da nikada ne mogu da budu kompatibilne, ma koliko se trudile da budu? Da li me na kraju ovog puta čeka slomljeno srce, koje se toliko trudim da sakrijem, ili će moja priča dobiti sretan kraj?

"Još jednan tvoj poznanik je pred pultom." Začujem Tein glas i ustanem iz stolice, već osećajući kako mi srce lupa, dok mi se usne uvijaju u osmijeh. Tu je.
"Čekaj. Još jedan? Kako to misliš?" Namrštim se jer mi konačno dopru njene riječi do glave.
"Nije gospodin Ward, neki plavooki," ona se nasmije na moju zbunjenost i odmahne glavom, "moraš mi reći gdje upoznaješ sve te ljude. Ipak imam sestru da udam." Ona mi namigne i ja se nasmijem. Sigurno ne želiš da znaš.

"Ah, vidjecemo mogu li da odam tu dobro čuvanu tajnu," odvratim joj uz smiješak i ona se grehotom nasmije.
"Znam, doktorice. To je tajna," još jednom namigne i pokaže mi na ulazna vrata bolnice.

Još uvijek sa osmijehom se uputim prema prijemnom pultu, koji odmah nestane kada vidim ko stoji na njima.
Jace.
"Šta se dešava?" Upitam ozbiljno, i osjetim kako mi srce lupa, ali ovaj put ne od uzbuđenja.
"Šefu nije dobro," kratko kaže dok se osvrće po hodniku da vidi ima li koga. Promotri uglove hodnika i kada spazi nekoliko kamera, laganim pokretom glave mi pokaže da izađemo vani.

Pratim ga polako, dok mi srce stoji u grlu, bojeći se simptoma koje će navesti.
"Probudio se sa groznicom i mislim da nije svjestan gdje se nalazi jer uporno spominje nego groblje i ljude kojima je nešto sakrio." Jace protrlja ruku oko očiju i mogu da primjetim uplašenost za svoga šefa, prijatelja.

"Daj mi deset minuta da uzmem šta mi je potrebno i možemo ići."
On kratko klimne glavom dok se ja već vraćam unutra da pokupim svoju tašnu i potrebne stvari.

"Šta misliš da mu se dešava?" Jace upita nakon nekoliko minuta tišine od kako smo krenuli iz bolnice.
"Svašta. Zašto nije došao u bolnicu ako se tako loše osjećao?" Upitam ga namršteno dok pokušavam da se sjetim koje je sve ono lijekove on koristio.
"Nismo mu dozvolili, učinilo nam se da je previše bolestan."
"Gospodin Ward nekoga poslušao? Mora da je bolesniji nego što sam mislila." Odvratim zajedljivo dok gledam u Jacea kako skreće na parking zgrade.
"I mi smo se iznenadili," tiho odgovori dok ja gledam u nepoznati parking. Mora da sam baš smetena jer tek kada se nađem u liftu sa Jaceom sjetim se da nisam obavjestila svog čuvara gdje se nalazim. Izludiću ga.

Otkucam poruku gdje sam otišla i minut kasnije vidim kako tri tačkice igraju po ekranu a onda me doceka Malekov odgovor:

Od tvoje ažurnosti nema ništa, čekam te izpred zgrade već pet minuta

Nasmijem se na njegovu poruku i duboko udahnem u momentu kada se vrata lifta otvore. Na ulazu stoji prilika oslonjena o zid.

"Da li se on stalno ovako ponaša ili je jednostavno izgubio mozak od bolesti?" Okrenem se prema Jaceu ignorišući Devona.
"To se zovu maniri, Vivian." Devon odgovori oštro i ja prevrnem očima.
"Maniri kod zdravih osoba, kod tebe jednostavno ludost." Priđem mu skroz poslovno dok njegove oči promatraju svaki korak koji načinim, svaki moj pokret rukom. Otkrijem mu ranu od prije nekoliko nedelja i vidim da tu stoji blago crvenilo i šavovi koji bi trebalo da su odavno izvađeni.
"Ne samo da si lud nego ne vodiš računa o svom zdravlju uopšte." Prokomentarišem zajedljivo i pokažem prstom na šavove, "ovo je trebalo biti van na prošloj kontroli. Znaš ona koju si propustio?" Okrenem se prema Jaceu i nasmijem se.
"Vas gospodin će biti dobro, mada ne znam zašto glumi da je toliko loše." Odmahnem glavom i ponovo se okrenem prema Devonu kojem igra osmijh na ivici usnica.

One koje su me poljubile kada smo bili u Las Vegasu.

One koje su tako mekane.

Tako pune..i crvene..

Odmahnem glavom da se saberem zahvalna na puderu koji skriva moje crvenilo i pokažem prema spavaćoj sobi Devona.
"Krevet, odmah."
Nastupi tajac na koji on podigne obrve a ja samo odmahnem glavu na pravac misli koji njega mori i nasmijem se.
"On uopste nije bolestan." Povičem kada konačno krene prema sobi i začujem Jacea kako se smije.

"Jesi li spasila pacijenta koji te je trebao sinoć?" Devon me upita dok navlačim rukavice i ja zastanem u trenutku zaboravljajući na njegovu ranu. Vidim ga kako ogoljenih prsa leži na krevetu, dobro izdefinisani mišići ispod preplanule kože su pod tenzijom dok se on premešta na krevetu i ja se sjetim kako me je samo držao u zagrljaju dok sam osjetila njegove otkucaje srca. Kako me je držao dok me je jebao uza zid.

"Naravno da jesam, zar si sumnjao?" Odgovorim konačno i priđem mu bliže dodirujući kožu koja stvarno gori od groznice.
"Ni na trenutak," on odgovori, ali mu je ton glasa drugačiji i ja ga pogledam. Zvuči kao da je ponosan na nešto. Ali šta? Na mene?

Namrštim se na činjenicu da sam zbunjena i ne odgovorim ništa.

Čuje se samo njegovo ravnomjerno disanje i moji tihi pokreti makazama dok vadim šavove iz njegove kože. Nekoliko minuta kasnije samo se vide crvene tačkice na koži i ja ih polako prekrijem gazom ne mogavši da se iskontrolišem da ga nježno pomilujem dok to radim.

Začujem kako se polagano smije i ja podignem pogled gledajući ga u te sive oči koje se sijaju na skoro popodnevnom suncu i nasmijem se i ja. "Šta?" Upitam ali i dalje ne sklanjam ruke.
"Samo sam htio da i meni doletiš u pomoć kao što si sinoć otišla tom nekom pacijentu. Čovjek pomisli da ti je bitan taj neko kome trčiš pomoći."

Moj osmijeh nestane, ali sam nesposobna skloniti pogled sa njegovog dok se njegove riječi slažu u mojoj glavi.

Da i meni doletiš u pomoć...

"Znala sam da nisi toliko bolestan," naposljetku odgovorim i skinem rukavice još uvijek ne ustajući.
"Mada ne poričem da imaš temperaturu. Daću ti antibiotik i zahtjevam odmaranje sa tvoje strane," kada vidim da će nešto reći prekinem ga. "Ozbiljna sam, ne želim da se tvoje stanje pogorša."

On uzdahne, zatvori oči i nasmije se.
"Ne želiš," naposljetku kaže gledajući me kroz polu zatvorene oči, "ali ja želim," kaže naglo i prije nego što shvatim šta se dešava njegova ruka je na mom vratu, dlan tačno počiva na mojim ludim otkucajima srca dok me njegov prst miluje polako ka ivici vilice, tačno tamo gdje je ožiljak.
"Ali ja želim," ponovi opet, "ako će me to dovesti do tebe, tvojih ruku i tvoje brige."

Njegove usne su samo nekoliko centimetara udaljene od mojih i po prvi put me ne hvata panika zbog toga jer nakon njih vidim njegove oči, oči koje su toliko prebojene emocijama da ostanem bez daha. Emocijama koje on možda ne želi da iskaže, koje možda ja sama sebi ne priznajem a možda gore i u mojim očima.

"Sve što je potrebno je da to kažeš," odgovorim gledajući u njegove oči. Možda nema smisla, ali njegove oči zasijaju još jače i osjetim kako se njegova ruka steže jače i po prvi put u životu ja imam želju da nekoga poljubim. Moja ruka sada prati ivice njegovih usana dok se njegova druga polako pomjera sa kreveta prema mom struku.

Pokreti su nam obazrivi, kao da se bojimo da će nekim naglim zvukom ovo sve nestati, da će se situacija promjeniti da će neko nešto reći što drugo ne želi da čuje, ali se to ne dešava. Moje ruke završe u njegovoj kosi te mrse tamne lokne na dnu njegove glave i ne mogu a da ne uzdahnem.

Tako dugo je proslo od našeg prvog i jedinog susreta. Tako dugo nisam osjetila miris njegove kože i tako dugo sam glumila da me nije briga, da sam ljuta, samo da bih igrala igre straha, da bih ga držala na distanci.

"Nisi ljuta?" On tiho progovori i ja se nasmijem ponovo ga gledajući u oči.
"Jesam bila, ali onda sam shvatila da mi se ukazala prilika da te shvatim i razmrsim te nisam mogla da odolim. Međutim, ostavila me je sa više pitanja nego odgovora."

Ovaj put se njegove ruke nađu u mojoj kosi i on me pogleda u oči, ozbiljan.
"Valerian i ja imamo takvu prošlost da se to ne može ni shvatiti niti ispričati. Ponoviću da je on opasan, ali da kada sam ga prvi put upoznao činio se kao spasilac, osoba koja mi može pružiti sve što mi treba u životu. Sve ono za čime žudim."
"Kasnije sam shvatio da ono što on radi nije ništa što ja želim. Ilegalni poslovi nisu ono što me zanima."

Klimnem glavom i skrenem pogled u neku ruku osećajući krivicu što sam ga natjerala da sjedne za isti sto sa osobom koju mrzi. To bi bilo kao da ja moram da sjednem za isti sto sa svojim ocem. Sreća te on nije više među živima.

"Shvatam," klimnem glavom, "žao mi je." Spustim glavu i uhvatim sebe kako se igram njegovom košuljom koja je sklupčana oko njegovih kukova.
"U onoj situaciji si se povela ljutnjom, vjerovatno tebi se ona činila opravdanom, ali nemoj je više ponavljati." On kaže ozbiljno, ali su mu pokreti blagi. Prstima mi nježno miluje kosu, prelazeći ka mojim ramenima i ja osjetim kako mi se koža ježi.

Klimnem još jednom glavom osećajući se kao malo dijete kada učini nešto loše i osmjehnem se. Ovaj osmijeh nosi malo ljutnje, ali to je moja ljutnja. Usmjerena na mene samu.
"Dogovoreno," riječi kao da me guše u grlu. Još jedna lekcija za mene.
"A sada," kažem i sklonim njegove ruke sa sebe u pokušaju da me prođe vrućina koju osjećam, ali ne, "kao doktorica ti naređujem da se odmoriš. Vrijeme je prvo što ti treba."
"Vrijeme sa tobom je ono što mi treba," on odgovori brzo i ja se nasmijem.
"Ne sumnjam ni na tren," kažem odmahujući glavom.
"Da li postoji mogućnost da ja svoju doktoricu zadržim za sebe danas, večeras, sutra. Nekoliko dana?" Naočigled glumi da mu je loše, ali vidim kako mu se oči sijaju.
"Doktorica moja da razmisli." Odgovorim kroz smijeh, ali negdje u daljini čujem kako mi zvoni telefon.

Uzdahnem gledajući gdje sam ostavila tašnicu i dohvatim telefon javljajući se.
"Doktorice da li je sve okej?" začujem Tein glas i uzdahnem.
"Naravno, Gospodin Ward se nije osjećao baš najbolje pa sam odradila kućnu posjetu. Provedi je kroz protokol kao vađenje konaca, to sam na kraju krajeva i učinila." Osjetim kako se njegova ruka igra sa mojom koja se jos uvijek nalazila na njegovoj košulji. Vidim kako zagleda moje prstenje koje se tu nalazi te polako kreće prema laktu i ramenu. Dok pokušavam da pratim šta mi Tea govori preko telefona njegova ruka je već na mom vratu ponovo milujući ožiljak koji se tu nalazi.
"Da da. Važi. Biću nazad u klinici za sat vremena." Konačno odgovorim jer stvarno nisam slušala šta je govorila. Pratila sam kako se Devonu gubi sjaj iz očiju kada je pomilovao dužinu moga ožiljka.
"Važi." Tea konačno prekine vezu i ja uzdahnem stavljajući telefon na noćni ormarić.
"Vjerujem da moj odgovor na predhodno pitanje mora da bude ne. Neki pacijenti me već čekaju na klinici." Uzdahnem ponovo vraćajući punu paznju na Devona.
"Ko ti je ovo učinio?"
Moja ruka automatski se sklopi preko njegove i odlučim se da mu dam dio moje priče.
"Silovatelj na prvoj godini faksa, kada sam odbila da spavam sa njim." Osjetim kako mu se ruka steze oko moje, ali mu lice ostane ista maska zainteresovanosti kao i prije.
"Nekom limenkom od koka kole. To je bio jedini način da me obuzda. Pod prijetnjom života."
Kažem tiho i sklonim njegovu ruku i pogledam ga.
"Istinu o meni zna jako malo ljudi. Sa ovim je možeš i ti znati, ali takođe znaj i ovo. Osvećivanje nije potrebno, svi oni koji su me povrijedili su dobili svoje. Od strane mene. Ja sam bila njihov sud i kazna."

Vidim ga kako klima glavom, ali nakon toga me privuče sebi u zagrljaj i uzdahne.
"Tvoja snaga je za divljenje."
Osjetim sigurnost koju do sada nisam nigdje osećala. Mjesto gdje mogu da budem ja, bez srama i osude. Mjesto koje polako postaje moj dom. Mjesto u zagrljaju muškarca koji mi toliko znači. Moj mogući sretan kraj.
Nasmijem se i uzvratim: "Kao i tvoja."

Zdravoo. Konačno novi nastavak. Iskreno ne znam kada je bio prethodni nastavak, ali znam da mi se ova priča mota po glavi pa zašto da je ne završimo. Nadam se da ste uživali i ostavite zvjezdicu i komentar.

Poljubac.