Kada se probudim prvo što pogledam je bijeli plafon ukrašen sa crvenim motivima. Nasmijem se trljajući ruku preko lica dok pokušavam da ustanem iz kreveta.

Bol me zaustavi i na trenutak moram da sjednem ili bih ponovo nastavio sa spavanjem.

Kada soba konačno prestane da se vrti i ja odustanem od njuškanja okolo osjetim miris hrane u vazduhu i kao opčinjen pođem prema kuhinji. I tamo zaista, Vivian stoji i kuva bog zna šta. Osjetim slasni ukus slanine, slatki miris voća i nešto što ne mogu jasno da definišem. Slatko je, ali istovremeno miriše kao svjezi hljeb.
"Dobro jutro sunašce," ona kaže iako se nije okrenula da vidi da sam tu i nastavi, "kako si spavao, boli li rana?"
"Dobro jutro i tebi," kažem sjedajući na stolicu kod šanka i uzmem komadić slanine.
"Savršeno sam dobro," nastavim nakon što uzmem još jedan komadić slanine, i ona se okrene od sporeta gledajući me.

Sada me posmatra čisto ljekarski, oči su joj sužene, traži neke znakove da se loše osjećam, ali neće naći ništa.
"Ništa?" Podigne obrve na mene i nastavi, "nesvjestica, slabost, mučnina, bolovi?"
Odmahnem glavom, dok mi pred očima igra film kako sam morao da sjednem na krevet ili bih posmatrao plafon iz još niže  forme.
"Lažljivac," kaže i okrene se ponovo mješajući nešto u tiganju.
"Molim?" Kažem tiho, i ona uzme tiganj, stavljajući kajganu na dva tanjira.
"Znam da lažeš, ne misli da mene možeš prevariti."
Na trenutak je samo posmatram, ponovo tako savršena, mirna, predana onome čemu radi, dok joj je lice mirno, usne blago povučene u tanku crtu a ramena napeta.
"Dobro sam," ponovim još jednom i ona klimne glavom kao da prihvata moja sranja i odnese tanjire na sto.

Nije baš raspoložena za sranja odmah ujutru.
"Kako si ti spavala?" Upitam je čisto da je slušam kako nešto priča i ona odmahne glavom.
"Nastao je neki problem u klubu, to sam išla da rješavam, zatim imala sam poziv od pacijenta i zvali su me na pedikir. Miran kraj dana i početak novog."

Slegne ramenima i uzme slaninu i tu stvar koja izgleda kao hljeb i ja pođem za njom, nesposoban da uradim išta drugo.

"Koliko je uopšte sati?" Ja upitam, kada shvatim šta je sve rekla i ona pokaže rukom na sat iznad kuhinje.
Kazaljke pokazuju deset i petnaest. Ovo je daleko poslije mog uobičajnog načina ustajanja.
"Trebao bih se pobrinuti za nekoliko stvari," kažem neodlučno, pokušavajući da se sjetim gdje sam stavio svoje stvari kada sam došao kod nje, ali ona me samo pogleda i pokaže na stolicu do sebe.
"Obrok prvo," kaže jedući kajganu i ja odmahnem glavom smijući se.
"Tako zapovjedna. Više mi se sviđaš kada slušaš moje naredbe," kažem naginjući se iza nje i vidim kako se ukočila da bi sekundu kasnije pogledala u mene.
"A ja volim kada imam svoj stan samo za sebe, a ne da ga dijelim sa svakakvim ljudima."
"Svakakvim ljudima?" Upitam je dižući obrve i ona klimne glavom pokazujući viljuškom na mene.
"Svakakvim ljudima.." ponovim tiho i sjednem na mjesto koje mi je pokazala.

Da li sam stvarno to ja? Neko kome se ne može vjerovati sa kim se druži, sarađuje, posluje?

Ona me ponovo pogleda i ja je ponovo osmotrim, sređenu u haljini kako jede. Ja bih do ova doba imao završeno nešto posla i odrađenu teretanu. Ona radi po noći, radi po danu, kada se odmara?
"Da li ti uopšte odmaraš?" Upitam je potpuno skrećući sa teme i ona proguta klimajući glavom.
"Danas zapravo."
"I odmaraš tako što su imala problem u klubu i intervenciju kod pacijenta?"
"Ne to je posao, danas idem u Las Vegas."
Podignem obrve stvarno iznenađen njenim izborom i nasmijem se.
"Osjećaš se sretno na ruletu?"
"Idem zarad druge zabave, ali možda i bacim koju ruku."
"Druge zabave? A kako će tvoj pacijent da ostane bez svoje doktorice?"
"Ako misliš na pacijenta koji se prikrada u moj stan, zapovjeda i ne sluša on može da pođe ako želi, za ostale imaju rezervne doktore."

Osjetim kako mi se usne šire u osmijeh i samo sjedim tu gledajući je kako jede, naočigled sretna i zadovoljna, bez opterećenja za bilo šta.

Da li možeš osjećati toliko divljenje prema nekome? Nakon svega što je preživjela, ona se smije i živi kao da se ništa nije dogodilo.

"Taj pacijent prihvata ponudu, ali moraće otići po nešto stvari za put."
"Slobodno, nije da te držim zaključanim ovdje."
Vidim način na koji se odnosi prema meni, kao da želi da mi pokaže da joj ništa ne znači, ali ipak imam Jacea koji mi je prenio da je svaki dan bila u bolnici, čitala nalaze, hodala oko mene, hodala po hodniku, čekala da se probudim. Brinula za mene.

Najednom je privučem sebi, moje ruke se obmotaju oko njenog struka i ramena i smjestim je u svoje krilo, ljubeći je u kosu, pa u vrat, niže sve do njenih zglobova i ruku koje su mi spasile život.

"Zašto to radiš? Imaš li temperaturu?"
Osjetim kako me ta ista ruka pipa po čelu, pa oko vrata, provjeravajući jesam li u bunilu, ali ja se samo nasmijem i odmahnem glavom.
"Hvala što brineš za mene. Čak i kada se ponašam kao derište?"

Ona odmahne glavom, ali vidim kako joj osmijeh igra na usnicama i privuče svoj tanjir nastavljajući sa jelom.
"Sviđa ti se ovdje?" Upitam je tiho i ona se promeškolji u mom krilu uzimajući mafin.
"Jako je udobno." Progovori tiho gledajući me u oči, dok ne zagrize mafin i ja je zamislim oko mog kurca, njene usne milujući moj glavić.
"To će morati da sačeka, jedno, recimo 3 nedelje." Ona se nasmije dok je ja gledam, sasvim sigurno sa licem užasa i odmahne glavom.
"Ozbiljna sam, šavove ti mogu skinuti tek za nedelju dana, a postoji mogućnost rupture čak i poslije toga. Ne igraj se sa žvotomm, kad si već dobio drugu šansu."
Osjetim kako mi predaje komadić mafina i ja otvorim usta osjećajući njene prste na usnama i samo je gledam.

Njene tamne oči gledaju u moje usne, zatim kruže po mom licu, pogledaju me u oči i onda se spuste na moja gola prsa gdje je ona sebe već označila, tankim rezom pored srca.

"Ako ne zeliš da završim u bolnici po drugi put, prestastćeš da me gledaš tako." Promrmljam joj na uho i ona se tiho nasmije, prije nego što se namršti pa pođe da ustane.
"Moram da se javim na telefon," kaže mi ozbiljno i ja je pogledam.
"Moraš?"
"Moram," potvrdi ponovo i ja uzdahnem puštajući je.

Ona se iste sekunde izgubi iz trpezarije i začujem je kako razgovara sa nekim.

Dobro, budalo sad si se pogubio. Kako ćeš uspjeti da se ponašaš kao normalan čovjek, a ne neki tinejdžer. Mislim da od kako smo bili zajedno, svaki put kad pomislim na nju dobijem erekciju.

Promeškoljim se u stolici jer je to očigledno istina i ovaj put i odmahnem glavom.

Doktorica, vlasnica kluba, restorana, prijatelj dilera, ubica i ucjenjivača, ali ipak svoja i snažna.
Tvoja, ako makneš to dupe i potrudiš se da uradiš nešto konkretno.

                                    ****

U vrijeme kada dođem na aerodrom vidim Vivianinog čuvara kako me čeka ispred te me on sprovede do posebnog izlaza direktno na pistu. Naravno, da mala Vivian ima privatni avion. Zar bi ona pristala na nešto manje?

Vidim je kako stoji ispred aviona, noga u štikli polagano lupka po asfaltu, kada podignem pogled od tih dugih mogu, vidim da je u kratkom bijelom kombinezonu i slamnatom šeširu na glavi.

Glasno se nasmijem i ona se okrene da me pogleda te je vidim kako me gleda od glave do pete.
"Sve u redu?" Pita me čim joj priđem i ja klimnem glavom, namjerno joj se približavajući do uha.
"Sve je u savršenom redu," kažem tiho i ona odmahne glavom prije nego što prođe u avion.

Zašto je najednom neraspoložena?
Kada uđem u avion vidim da je obojen u nijansama svijetlo plave te se onda sjetim.
"Da ne posjeduješ možda nebesko plavi Lambo?"
Ona klimne glavom široko se smiješeći i uzme čašu šampanjca.
"Između ostalog, da."
Glasno se nasmijem kada se sve kockice poklope u glavi i nastavim.
"Onaj dan kada sam išao prema tvom restoranu, ne znajući da je to tvoj restoran, vidio sam Lamba. I dalje mislim da smo sudbina," podignem obrvu na zadnju rečenicu i ona odmahne glavom.
"Ne vjerujem u sudbinu," kaže oštro i vidim da se tu krije još nešto. Još mnogo svega.
"Jednog dana ćeš mi reći zašto," kažem joj i uzmem čašu vode od stjuardese.
"Ako budes živ, da ti kažem," ona kazaštoe ozbiljno, ali joj na usnicama igra osmijeh kao da zna nešto što ja ne znam.

Kada stignemo u Las Vegas već je skoro zašlo sunce i vidim Vivian kako odmah predaje šešir nekoj ženi koja stoji pored aviona, dok uzima ključeve od nje i neku poruku. Brzo pređe očima po papiru, zaklima glavom i okrene se prema meni, osmijeh kao djeteta joj na usnicama.
"Požuri starče, imamo još malo vremena."

Pogledam u crni kabriolet koji ima neke modifikacije na sebi i motor izgleda skroz čudno, pa ponovo u nju.
"Malo vremena za šta tačno?" Upitam je iskreno zabrinut kako će to vozilo da krene sa piste.

"Vidjećeš. Upadaj, ja vozim."
"Jesmo li sigurni da ova mašina može da krene?" Upitam je kada sjednem na sjedište koje je iznenađujuće udobno.
"A ne budi tako ukočen. Ovo sigurno nisi doživio u Brazilu."
"Ne ma kakvi, mi kad hoćemo da se opustimo idemo u lov na majmune." Kažem gorko, stežući pesnice u krilu.
"Ne budi tako preplašen. Vidjećeš da je zabavno."

Ona upali automobil, koji glasno zabruji i odveze nas sa aerodroma, dok se ja pitam jesu li svi njeni dijelovi života ekstremni kao i seks.

Vozimo se po nekoliko ulica prije nego što Vivian skrene u neku radionicu. Muzika koja je treštala utihne i ja odahnem jedva čekajući da izađem iz ovoga čuda.

Ona ne obraća paznju na mene, ili je jednostavno ne zanimam i pojuri oko radionice susrećući se sa nekim čovjekom. Zagrli ga kao da ga dugo poznaje i kao da joj je bas blizak i na trenutak osjetim žalce ljubomore.

Saberi se budalo, kakva su to sranja?

Odmahnem glavom trljajući prsa prije nego što se sjetim lijekova koje nisam popio i krenem prema terencu čuvara koji stoji iza nas.

Kucnem o prozor i Vivianin čuvar mi doda flašicu vode bez pitanja kao i bočicu lijekova i na trenutak je samo promotrim. Da li ona stvarno misli o svima i o svemu?

Začujem je kako se glasno smije i potom je čovjek odvede negdje dublje u radionicu i ne mogu a da ne upitam.
"Šta mi tačno radimo ovdje?"
Njen čuvar me pogleda na sekundu prije nego što vrati pogled na radionicu i samo slegne ramenima.
"Vidjećete," naposljetku odgovori i ja odmahnem glavom, odlučan da vidim šta se ovdje radi.

Pođem gdje je i ona ušla i vidim nekoliko auta na rekonstrukciji, ofarbani jarkim bojama i sa čudnim dodacima. Dublje u radionici prepoznam njen kombinezon i priđem grleći je oko struka.
"Morali da dodamo boje, ali osim toga dobri su."
Začujem djeliće razgovora od silne buke i ona se okrene prema meni stavljajući mi ruku na prsa i potom se okrene prema nepoznatim čovjeku.
"Majk, ovo je Devon. Za njega je iznenađenje," ona odgovori nekim čudnim tonom i na trenutak zastanem gledajući u nju prije nego štoo se rukujem sa Majkom.
"Hej čovječe," on me pozdravi i namigne Vivian te je okrene prema izlazu i mene sa njim.
"Znaš gdje ćemo ici. Za pet minuta ste tu. Bill i Jesika su već otišli."

Ona klimne glavom, pozdravi Majka i pođe prema izlazu.
"Osjećao sam se kao dijete, kad ga majka predstavlja porodičnom prijatelju."
Napravim navodnike oko porodičnog i ona prevrne očima ali još uvijek se smijući.
"Ne budi lud. Majk ima ženu od svoje osamnaeste. Nikada je ne bi prevario sa nekim kao što sam ja."
"Neko kao ti? A ko si ti tačno?" Upitam je i ona odmahne glavom i dalje idući prema automobilu.
"Vidis li tetovaže na mojoj koži? Lude frizure, otkačenu odjecu? Nisam ja po svačijem ukusu."
Slegne ramenima i izvadi nešto iz kutije sa zadnjeg sjedišta, nisam ni znao da ovaj auto ima zadnje sjedište, i stavi na zemlju.

Prepoznam tanke kožne sandale i ona se brzo prezuje prije nego što mi priđe i uhvati moju košulju i kravatu.
"Ovako nešto ti neće baš proći u pustinji." Ona kaže tiho i ja dignem obrve gledajućijuci je.
"Pustinji? Ovaj cijeli grad je pustinja." Upitam je tiho, dok njeni prsti prelaze preko mog vrata.
"Pa za ovo što ja planiram ti neće proći. Možeš slobodno da je skineš. Mislim i pantole bi trebalo, ali ako ne želiš.." ona zastane gledajući u mene i ja odmahnem glavom smijući se.

Skinem košulju i kravatu, ostajući samo u potkošulji, ali trenutno nemam nikakve pantole da se samo tako presvučem.

Ona se ponovo okrene i izvadi iz neke druge kutije kratke bermude od teksasa i ja odmahnem glavom, podižući ruke u vazduh.
"Apsolutno nema šanse!"
"Ali zašto," kaže naizgled molećljivo, "vidi imaju i zanimljiv naziv." Okrene drugu stranu gdje piše Las Vegas na zadnjici kako shvatim i još višese se odmaknem od nje.
"U redu. Nisi zabavan kada nećeš da se ponašaš u duhu Las Vegasa."
"Žao mi je dušo, ali baš ne vidim da ti okolo hodaš sa znakom Las Vegas na zadnjici." Ona ponovo prevrne očima i izvadi kratke krem bermude i ja se ponovo nasmijem.
"Hoćeš da izgledam kao neki starkelja iz filma o nasilju na Floridi?"
"Okej više koji ti je!" Ona uzvikne naocigled iznervirano i odmahne glavom uzimajući oboje pantalone i noseći ih u smeće.
"Evo budi dosadan." Na kraju mi doda jednostavan crni sportski šorc i ja ga uzmem okrećući se oko sebe.
"Ovdje?" Upitam je i ona klimne glavom, lupkajući nogom o beton.
"U redu." Konačno popustim i skinem pantalone, na zadnjen ulazu bog neke radionice u sred pustinje i obučem šorc.
"Štaa sve neću raditi.." Kažem tiho dok ponovo ulazim u auto i ona se nasmije prije nego što doda gas vozeći nas prema pustinji.

Parkira auto pored nekog velike prikolice i ja izađem siguran da ovo neće izaći na dobro.

Ona pozdravi dvoje što stoje pored jako čudnih automobila i pokaže na mene.
"Ovo je sunašce koje ovo nikada nije radilo, pa budite nježniji."
Dignem obrve na njen govor i ona se okrene prema curi pričajući nešto sa njom.
"Pa čovječe ja sam Bill, ovo je jako jednostavno voziti. Jedino što može da te zeza je pjesak u motoru."
On me povede prema jednom automobilu, koji više podsjeća na kvada i pokaže mi gdje šta stoji.
"Polako," kaže dok ja dodajem gas i osjetim kako poda mnom leži mnogo jači motor od očekivanog.

"Spreman?" Vivian mi dovikne pored mene i ja se okrenem da vidim još četiri ista automobila za naše čuvare.
Nasmijem se i dodam gas prije nego što okusim pijesak i veselje u vazduhu.