Kada sam vidjela gospodina Warda u klubu prije četiri mjeseca, stvarno sam mislila da će to biti poslednji put da ga vidim. Ali ne. On je ponovo tu, i to u mom restoranu. Čudnih li puteva.

"Hajde ljubavice, idemo," Anna me pogura prema autu trzajući me iz misli zagonetnog gospodina Warda.

Sjedam na zadnje sjedište automobila, Anna vozi a More je pored nje. Anna je takva osoba. Ona obožava da vozi. Može da nadmaši svakog muškarca kada je pitanje u vožnji. Vjerovatno je stala na crtu svakom muškarcu koji je smio da se trka sa njom. To je i način kako je upoznala Morea. Njihov put ječudan, ali ne mješam se u njega.

Muzika ispuni moje ši i ne mogu da se ne nasmijem kada Anna i More počnu da pjevaju tekst kao da su sami pjevači. Oboje ne znaju da pjevaju, ali ih to ne spečava da uživaju.

Uzdahen i zagledam se kroz prozor pratecći kako ljudi cirkulišu vani, potpuni nesvjesni ljudi oko sebe, isključeni od ostatka svijeta. Nikada nisam birala život za sebe. Uvijek je od samog početka mi uređivano kako ću živjeti, čime ću se baviti, kako ću se ponašati. Bila sam pod snažnim uticajem oca, toliko sam se bojala njegovog glasa, da sam radila sve kako je on želio. Nikada nisam imala život za sebe. Nisam uživala u mladalačkim danima, ostajala do jutra sa društvom opijena i preumorna, ali srećna. Ne, uvijek sam držala knjigu u rukama i pogled još niže jer nisam bila sigurna da znam šta muškarci žele. Nisam znala da uživam u pažnji, a tek kako nisam znala da se ponašam u privatnosti sobe.

"Ljubavice, nabaci osmijeh, idemo da uživamo. A i moramo da porazgovaramo," Anna mi namigne u retrovizoru i ja se nasmijem. Već znam da će me ispitati sve o gospodinu Wardu.

Još jednom izdahnem predajući se raspoloženju koje Anna i More izazivaju dok se vozimo.

                                   ****

"I pričaj, čekam sve što znaš," Anna progovori namještajuci naočare na vrh nosa dok se More i drugi momci kupaju. Ignorišem njihove uzvike i provokacije i okrenem se ka njoj.
"Nema šta da se kaže, pojavio se prvi put u našem klubu. Prekršio pravila, ja ga upozorila i nestao je. Pojavio se večeras i kada sam čula od hostese Ward morala sam da provjerim da li je to isti čovjek."
Slegnem ramenima na nedostatak priče i sočnih detalja, ali to je što je.

"Ništa osim toga," ona upita dižući obrvu.
"Nada," progovorim, mičući pogled sa nje, "ne znam ni što pričamo o njemu. Nije da mi se sviđa ili šta," kažem iskreno jer ne razumijem zašto me ispituje.

"Interesantno te gleda," progovori najednom gledajući negdje u daljinu preko ruba naočara.

Nalazimo se na vrhu privatne zgrade, u ogromnim bazenu u jedanaest sati naveče a ona nosi naočare za sunce. Nema šta.

"Kako misliš," upitam podižući flašu tekile i sipajući sebi malo.
"Kao da te zamišlja ispod sebe," podignem pogled sa čaše. Pođem nešto da kažem ali me prekine, " to svi rade, znam, ali nešto je drugačije. Kao da te vidi. Ne kao tijelo, već kao osobu. Ne znam. Jednom sam ga vidjela, moram da saznam ponešto. " Nasmije se tajnovito dok se kuckamo čašama i uživamo u društvu.

Nekoliko minuta prevrćem njene riječi u glavi dok tekila ne odradi svoje i ja sam opuštena dok skačem u bazen.

Sat vremena kasnije, blago sam pijana, ali nasmijana dok se teturam prema svom stanu, te iste zgrade. Nekoliko puta promašim da otključam vrata, ali me to još više nasmije i ja pogledam oko sebe pokušavajući da vidim gleda li me ko. Sigurni bi od mene bila super komedija. Pijanka - kako se NE ponašati. Već zamišljam nazive, smijuljeći se u sebi kada začujem nešto iza sebe.

Bila sam na putu prema sobi, nisam imala ni namjeru ulaziti u dnevnu sobu, ali me nešto ipak natjera. Upalim svjetlo, kad tu je on.

Gospodin Ward sjedi u mojoj dnevnoj sobi i smijulji se na nešto. Namrštim se na njega i naslonim na zid.
"Trebate nešto gospodine Warde, ili ste samo svratili u posjetu?" Podignem bradu visoko, kao da mi svaki dan muškarci ulaze u stan i pogledam ga.

Sjedi opušteno na fotelji u uglu, lijeva noga prebačena preko koljena desne, dok je siva košulja otkopčana i nedostaje mu kravata. Pogled mu je usmjeren na mene i ne pomjera ga, dok mu na usnama još uvijek igra osmijeh.

"A ne, samo uživam u pogledu," kaže tako opušteno kao da razgleda izloge a ne mene. "Moram priznati sinoćnja kombinacija je bila mnogo više zanimljiva, ali ne bunim se ni na ovu." Podigne obrve ka mojoj providnoj haljini za plažu, ispod koje je crni bikini bez bretela.

"Aha, dobro onda, uživajte a ja ću ipak leći," okrenem se da odem, ali me njegov glas opet zaustavi.
"Vivian," zastanem i duboko udahnem, okrećući se prema njemu. "Ili Talia," namjesti ruke ispod brade, mrštrći se, "reci kako da te zovem? Očigledno imaš dva imena, zašto?" Momentalno se pretvorio u osobu koja se već spremila da čuje laž, i da je proguta, ali se ja zaustavim.
"Ne tiče Vas se," kažem oštro i ponovo se okrenem.
"Ali vidi, tako je zanimljivo. Nema ništa o tebi kao Talia, ali zato kao Vivian, poznata doktorica, " počne tiho i ja se opet okrenem.
"I šta? Te su vijesti dostupne svima. Ja ne pišem o sebi, to čine mediji." Kažem oštro, skoro odbrambeno, kao da me neko guši.

"Poznati kardiohirurg, spasava živote," on ustane sa fotelje polagano mi se približavajući. Isturim bradu i pogledam ga, "dužna sam Vam objašnjavati svoj posao?" Kažem oštro, opet defanzivno.
"Ali naravno da ne," uhvatim tračak njegovog mirisa i nakratko zaboravim šta sam pokušala reći, "samo me zanima da li ti isti novinari znaju za živote koje si oduzela, a ne samo spasila? " Podigne obrvu, samo nekoliko milimetara od mene kada se ja udaljim.
"Ja ne oduzimam živote. Pomiješali ste me sa nekim drugim gospodine Ward. Ja možda se bavim poslom kojim se bavim, ali svakako ne ubijam."

Njegovo tijelo me pribije uza zid, njegove ruke zarobe ispod sebe tjerajući me da ga pogledam. Tjerajući me da ga osjetim.
"Zanimljivo," kaže tiho i osjetim njegov dah na licu. Toliko je viši od mene.

"Mene samo zanima zašto?" Namrštim se na njegovo pitanje i pogledam ga, "zašto šta?" Njegov prst prođe mojom ključnom kosti prateći liniju izreza moje haljine.
"Zašto posao kojim se baviš? Možeš biti ljekar, ili voditi klub. Zašto oboje?"

Stresem se od njegovog dodira i kratko uzdahnem.
"Previše sam učila da bih samo odustala od medicine, a posao kojim se bavim mi donosi profit koji medicina ne bi nikako mogla," nasmijem se i provučem ispod njegove ruke.

Pođem prema sobi i svučem haljinu koja mi smeta odlučna u namjeri da se presvučem i legnem spavati. Dotični gospodin može raditi šta mu je volja.
"Ne plaši te činjenica da imaš nepoznatog muškarca u stanu?" On kaže iza mene, ali se ja ne okrećem, "slobodno se šetkaš kao da si na plaži," ponovo progovori i ja se nasmijem.
"Ponovo ponavljam. Znam se braniti, ni prvi ni poslednji koji pokušava da me odvede u krevet," kažem i krenem prema kupatilu usput uzimajući laganu spavaćicu i bademantil.

"Odvesti u krevet?" Čujem prigušen glas od vrata i nasmijem se. Muškarci.
"Da, odvesti me u krevet. Ne pravimo se budale, odrasli smo ljudi," kažem otvarajući vrata, ali se susretnem sa njegovim tijelom, koje tako dobro miriše da ga poželim ugristi.

"Odvesti u krevet znači voditi ljubav, a ja nemam namjeru voditi ljubav," kaže mi tiho na uho dok mi trnci prolaze kičmom i ja teško progutam.

"Bilo kako bilo, ipak će biti ne," kažem i nasmijem se obilazeći oko njega.
"Zašto glumiš nedostupnu?" Najednom me upita dok se slatko ušuškavam u krevet.
"Ne glumim nedostupnu, samo sam svjesna svoga izgleda i znam šta želim," slegnem ramenima ponovo se namještajuću kad on ponovo upita.
"A šta želiš?"
"Sladak pokušaj, ali ne. To niko ne zna," kažem i ponovo ga pogledam.
"A sada ako Vam ne smeta, sutra imam naporan dan, a ide i vikend. Dobro došli se ostati, kao i otići, pa Vi vidite," kažem mu i okrenem se, dajući mu do znanja da mi njegovo prisustvo ništa ne znači, iako je jako dobro što ne čuje kako mi srce lupa.

Čujem ga kako uzdiše na vratima sobe, da bi potom izašao ostavljajući me samu u mraku sobe, da gledam u plafon.

"Doktorice, molim Vas morate da nam pomognete!" Čujem neke glasove kako viču, te škripanje cipela o linoleumski pod bolnice prije nego što se okrenem i podignen pogled sa bolesnika kojeg sam danas operisla.

Moj pogled odmah se zaustavi na čovjeku koji leži na bolničkom krevetu, glava okrenuta prema lijevo dok mu ruke bespomoćno padaju preko ruba. Podignem pogled i spazim krv na bijeloj košulji koja je sada svjetlo ružičasta, a ne bijela. Zjapeća prostrelna rana mu počiva između grudi, tačno na onom mjestu koje nas čini ljudima.

Moje srce zakuca brže kako osjetim poznati strah koji me obuhvata, isti onaj koji sam naucila da kontrolišem godinama unazad, i koji me u ovim situacijama pokreće.

Potrčim prema njemu, mjereći mu otkucaje srca koji su toliko tanani da ih skoro neprimjetim i pogledam gore.
"Šta se desilo?" Upitam brzo moj pogled prolazeći po cijelom tijelu tražeći znakove još povreda. Ništa, na sreću.

"Vozite ga u salu!" Povičem prilazeći glavnoj sestri koju je isto kao i mene privukla buka ljudi i naredim joj.
"Idem u salu, nađite mi krvi nultu negativnu, kao i pokušajte saznati identitet, takođe ako ima oštećenja srca možda mi zatreba ECMO, obezbjedite ga," Tea brzo klimne glavom dok ja već trčim prema sali, da radim ono što znam.

"Ne, ne, ne!" Povičem pokušavajući da zaustavim sve veće krvarenje iz lijeve komore koje me sprečava da zakrpim ono malo tkiva što je ostalo.
"Ostani sa mnom!" Povičem ljutito pokušavajući da uvjerim srce da se ne raspadne. Ali bezuspješno.
Otkucaji srca postaju sve slabiji i slabiji i ja odustanem od spasavanja njegovog srca.
"Ubacite cirkulaciju ECMO, i pogledajte listu donacija. Spasiću ga!" Povičem već pokusavajući da uklonim svu krv koja se nalazi u grudima i da ga spasim.
"Doktorice, to neće uspjeti i Vi znate," Tea progovori tužno, ali ja odbijam da je poslušam.
"Ne! Ovo će uspjeti, znam da hoće," kažem još jednom zatvarajući tijelo ovog mladog muškarca, koji svakako nije zaslužio da umre.

"Ali i da uspije, mi nemamo novo srce za njega, doktorice," ona ponovo progovori.
"Naći ćemo ga, ali on treba da ostane živ," kažem tiho, posmatrajući sada već šavove koji krase njegova prsa. Na njima vidim još nekoliko tetovaža, ali ne obraćam pažnju na njih.
"Ne možemo, i Vi to znate," ona kaže i ja je pogledam.
"Zašto?!" Progovorim ljutito i odmaknem se od prozora sobe u koju smo ga smjestili.
"Zato što su njegove šanse, čak i sa novim srcem male. Postoje ljudi, koji će ostati živi od tog srca," ona zvuči razumno, ali ja odbijam da je slušam.
"Ali moramo pokušati," progovorim očajno.
"Znam da hoćete, ali već ste uradili sve što ste mogli, gotovo je," ona me pogleda tuzno i ja odmahnem glavom.

Uzdahnem odmahujući glavom i naslonim se na zid, polako se spuštajući do poda, težak osjećaj u mojim grudima.
"Znam da je teško doktorice, ali ne možete svakoga spasiti," Tea tiho progovori stavljajući ruku na moje rame i ja pogledam u nju.
"Osjecam da nisam sve učinila, još mogu učiniti, ali me nešto zaustavlja," kažem tiho moj pogled prateći linije poda.
"Doktorice," ona tiho poviče i ja podignem pogled.
"Brzo," sestra zove i ja brzo ustanem ulazeći u sobi, već spremna da dam sve od sebe.
"Preminuo je," tiho kaže i ja odmahnem glavom.
"Kako, bila sam ispred vrata, cijelo vrijeme stojim tu," povičem prolazeći rukama kroz kosu, "kako?" Upitam tiho, ne vjerujući.
"Njegovo srce je davno odustalo, samo to niko nije registrovao,"

Odmahnem glavom ne želeći da povjerujem u to, zujeći mi u glavi, pokušavajući da zaustavim nepoznatu bol u srcu. Potrčim napolje, pokušavajući uhvatiti vazduha, ali bezuspješno. Bol me je stegla oko srca, nepuštajući.

Probudim se uz povik, tijelo orošeno znojem, nepoznata bol titrajući mi u grudima. To nije kako se ta priča završila. Uspjela sam da ga spasem. Pronašla sam mu srce, ali zašto se ovo dešava? Zašto proživljavam ovaj san negdje na ivici, istine i more, napola istinit.

Naglo svjetlost pojuri u moju sobu i trgnem se od nepoznate figure na vratima.
"Šta se desilo?" Začujem zabrinuti glas i dođe mi da se nasmijem, ali ne uspjevam. Težina mi se spustila na grudi, tolika da jedva uspjevam da udahnem.
"Jesi li dobro," on ponovo upita i osjetim tople ruke oko ramena, ali sam nesposobna da progovorim. Nekako klimnem glavom, još uvijek se prisjećajući sna.
"Trebala bi se otuširati," kaže on te se najednom trgnem.
"Šta?" Upitam nekako, ali svaki udah me boli.
"Sva si mokra, nešto si loše sanjala?" Upita me ponovo i ja uzdahnem.
"Samo san koji sanjam već nekoliko noći. Pacijent kojeg sam spasila, mi umire na rukama," ponovo uzdahenm pokušavajući da uzmem dovoljno kiseonika, ali ovaj put njegova blizina mi smeta, a ne los san. Sa svakim udahom osjetim njegov tamni miris i sve sam budnija.
"Činiš se baš potrešena time," kaže ozbiljno i ja se okrenem prema njemu.
"Bez obzira šta Vi mislili o meni, nisam bezosjećajna," podignem bradu visoko susrećući njegove oči u tami sobe, samo malo obasjane svjetlom iz hodnika. Čini se iznenađen mojim riječima.
"Sada bih voljela da odete," dodam oštro ustajući da stvorim distancu među nama.
"A šta ako neću," on kaze oštro, ustajuci takođe.
"Onda se bojim da ću Vas morati natjerati, a to Vam se ne bi svidjelo," kažem jednako oštro hodajući prema vratima.
Čujem ga kako hoda za mnom, i dok prolazim kroz dnevnu sobu primjetim da se odomaćio u mom stanu, pijući moj viski i jedući grickalice.
Nasmije se kada vidi gdje mi pogled luta, ali se samo okrenem prema vratima ignorišući ga.
"Vas odlazak," kažem otvarajući vrata da ga izbacim napolje.
On na moje rijeci samo odmahne glavom okrećući se prema unutrašnjosti stana.
"Vi odlazite sada gospodine Ward," kažem još jednom, ovaj put glasnije kada zazvoni telefon.

Na momenat zbunjeno se osvrnem oko sebe dok on ne izvuče telefon iz džepa sakoa, sve vrijeme gledajući u mene.

U očima mu igra neposlušnost dok prislanja telefon ka uvu, ali odjednom se uozbilji kada glas sa druge strane nešto mu kaže.

Pojuri prema vratima, da baš pojuri, ali se ipak okrene i zastane.
"Srešćemo se ponovo mlada Vivian," kaže mi ozbiljno, ali osmijeh nije napustio njegove oči.

Zatvorim vrata stana bez replike, ali sa jednom mišlju. Što je najtužnije, i hoćemo.