Nikol

"Dobro večer gospođice."

"Dobro večer."

"Vaše ime, molim?"

"Nikol Benet." -Odgovorim dodajući momku u plavom odijelu pozlaćenu pozivnicu za dobrotvornu zabavu koja se održavala večeras.

Na ovo večer sam pozvana još prije par mjeseci iako nisam voljela ovakve događaje morala sam doći jer je održavao jedan jako bitan čovjek za moj posao. Čovjek kojem je skoro pa nemoguće reći ne, a i ujedno moj bivši šef.

Dečko na ulazu mi vrati pozivicu i zaželi ugodno večer, zahvalim se kratko i pođem naprijed gdje mi dva čuvara otvoriše vrata velike sale.

Ulazim polako smještajući pozivnicu malu crnu torbicu koju sam "ukrala" od Stefani. Prilazi mi mlada plavusa koja me posjeti baš na moju sestru.

"Mogu li Vam uzeti kaput?"

"Naravno, hvala." -Odgovorim i nasmiješim joj se.

Na sebi imam dugu elegantnu crvenu haljinu, sa V dekolteom, bez leđa i velikim izrezom koju je birala Stefani. Golih leđa i izrezom do pola butine privučem poglede muškaraca u blizini. Kao i svaka žena uživala sam u željenim pogledima muškaraca koji su me mogli imati samo u svojoj mašti. Inače me muškarci nisu zanimali, svoj život sam okrenula na karijeru i moju sestru; za muškaraca u mom životu nije bilo ni vremena ni prostora.

Dvorana je bila ogromna, velike stepenice prekrivene crvenim tepihom su se spuštale do podijuma na kojem su se nalazili okrugli stolovi nasumično poredani. Sa strana, tik do zida nalazili su se dugi stolovi prepuni svakorazne hrane i pića, ponešto za svačiji ukus. Toliko hrane, toliko bespotrebne dekoracije uključujući i ogromne ledene skulpture bila su najveća ironija ovakvih događaja. Dobrotvorne večere koje su koštale čitavo bogatstvo one osobe koje su ih organizirale. Da se taj novac dao u dobrotvorne svrhe bila bi gotovo pa jednaka a možda čak i veća suma od one koju će večeras skupiti. Drugim riječima ovakve dobrotvorne večere su bile sve drugo osim dobrotvornih. Niko ovdje nije bio zainteresiran pomoći nikome, bili su tu jer su željeli biti viđeni na ovakvim događajima i u otmjenom društvu.

Na kraju sale bio je veliki plesni podium, a iza njega ogroman balkon sa pogledom na prekrasni vrt. Odmah sam se uputila do prvog šanka, uzela piće, a zatim pravac balkon. Iako su jesenje noći u New Yorku bile jako hladne, radije sam uživala na svježem povjetarcu nego u lažnoj ljubaznosti prisutnih. Uz put sam pozdravljala ljude koje sam poznavala i dobivala pozdrave od mnogih kojih se nisam ni sjećala odakle poznajem. Zastajala sam pokušavajući ne uvlačiti se u duge razgovore i vješto izbjegavajući pojedine teme kao i pojedine ljude.

Sala je bila puna otmjeno obučenih muškaraca koji su sa sobom vodili još otmjenije i skuplje obučene djevojke. Neki od njih su tu sa svojim suprugama krijući se iza lažnog osmijeha i vješto glumeći sretan brak, iako je svima bilo jasno da su daleko od toga. Mnogi od njih su pak tu u potrazi za bogatom kćerkom nekog velikana kako bi sebi obezbijedili budućnost, a pojedinci su se pak odlučilo za najbezboliju varijantu, eskort damu.

Odlično sam čitala ljude i uživala sam u ovakvim događajima, jer bi ovdje imala jedinstvenu priliku stati sa strane i promatrati prisutne. Čitati šta se to krije iza njegovog lažnog osmjeha i tih lažnih dodira nježnosti. Gledala sam ih i učila kako život ne treba da izgleda. Žalila sam ih i divila im se u jednu ruku. Milioni ljudi bi željeli da su tu večeras, baš u ovoj sali, baš na njihovom mjestu. Mnoge djevojke su maštale o skupim haljinama i otmjenim večerama, pa su mnoge takve večeras bile tu kao dame za jadnu noć. Nisu bile sretne i nikada to neće biti. One malo "sretnije" su tu pak u pratnji muža koji je sve osim onoga o čemu su godinama sanjale. Lažna veza, lažna sreća, lažan brak i praznina u duši koju ni jedna haljina i nijedan estetski hirurg na ovom svijetu ne može da popuni. Ljudi bi se iznenadili kad bi mogli shvatiti koliko jadne i bijedne živote vode elitni ljudi u ovom i bilo kojem drugom gradu. Sretniji od njih večeras su beskućnici koji lutaju po New Yorku tražeći sklonište i zalogaj hrane da prežive noć.

Nakon gotovo dva sata provedenih u borbi do balkona uspjela sam i čestitala samoj sebi nazdravljajući mjesecu koji je večeras bio pun i potrudio se obasjati mi cijeli vrt, pružajući božanstven pogled.

Zagledala sam se u praze klupe, cvijeće i duge staze prekrasno uređenog vrta i odlutala daleko od ovih ljudi. Iz misli me izvukao zvuk poruke, brzo sam uzela telefon iz torbice i nazvala svoju sestru.

"Hallo." -Čula sam njen pospani glasić sa druge strane veze.

"Halo, je li sve u redu Stefani?"

"Jeste, zašto ne bi bilo?"

"Pa poslala si mi poruku kad se vraćam, pa sam se zabrinula da se nije nešto desilo."

"Nije seko,ne brini. Samo mi je dosadno pa sam htjela vidjeti kako se ti provodiš."

"A šta misliš kako.."

"Znam da ne voliš takve večeri."

"Vjeruj mi radije bi radila tri dana bez odmora nego bila sat vremena u ovom lažnom svijetu glamura. Upravo sam se skoro dva sata smiješila nepoznatim ljudima i pričala o glupostima kako ne bi ispala nepristojna. Vilica me zabolila, pa sam pobjegla na balkon odmoriti se malo."

"Na zabavi si Nikol. Zabavi se malo,pleši, flertuj.. Opusti se!"

"Stefani ovo nije klub, kakav ples i zabava i sama znaš da sam ovdje zbog posla i zato što moram."

"Kladim se da su muskarci popadali na koljena kad su te vidjeli u toj haljini."

"Nadmašila si samu sebe ovoga puta, to ti priznajem."

"Rekla sam ti crvena haljina na svima stoji božanstveno, a pogotovo tvojoj smeđoj kosi i tom tenu."

"Barem dvadeset žena večeras me pitalo za dizajnera haljine, a ostale su me samo ljubomorno promatrale." -Nasmijala sam se i čula sam njen osmijeh, što je ovih dana bio rijetkost.

"Lijepo se zabavi sestrice."

"I ti ljubavi, lijepo mi spavaj. Laku noć."

"Ugodno večer, zabavi se. Imas pice u kuhinji u slučaju da budeš gladna kad se vratis."

Prekinula je vezu, a ja sam gledala našu sliku na pozadini svog telefona. Stefani nije bila najvažnija osoba u mom životu, ona je bila moj život. Ako je njoj dobro i meni je, ako njoj nije dobro nije ni meni. Ovih dana ona je patila, iako to ne bi priznala bila sam u pravu. Zgodni plavušan se poigrao sa njenim osjećajima i nestao iz njenog života bez traga i glasa. Ni dan danas mi nije jasno kako se za tako kratak period uspjela toliko vezati za tog momka i zašto joj je bilo toliko teško izbaciti ga iz svoje glave. Stefani je uvijek bila zaljubljiva djevojčica, a ja glas razuma iako sam ovoga puta molila Boga da nisam u pravu. Bila sam.
Telefon zazvoni i ja se javim odmah.

"Halo, doktorko Benet."

"Dobro večer Ana, još radiš?" -Pozdravim svoju glavnu stomatološku sestru.

"Zovem da napravimo raspored za sutra."

"Već sam napravila, na mom je stolu."

"Znam vidjela sam zbog toga te i zovem."

"Ima li neka greška?"

"Ne znam ni sama, ali ovdje piše da imate pacijenta u osam ujutro."

"Nije greska."- Kroz osmijeh joj odgovorim jer vidim čemu ovo vodi.

"Na zabavi si, kako planiraš ustati ujutro i posvetiti se poslu."

"Ne brini se, znaš da ja to mogu. Uostalom ne planiram ostati dugo." -Kažem ponosno.

"Sigurna si da ne želiš da odgodim ovo?"

"Sigurna sam, opusti se."

"Hmm dobro, ajde onda uživaj i pazi sa alkoholom."

"Hoću, laku noć. I idi kući ženo, imaš muža i djecu koja te čekaju doma."

"Da znaš da hoću."- Kaže mi veselo i prekine vezu.

Svima je jasno zašto je ona moja desna ruka u poslu, a ne neka doktorica ili viša sestra. Žena je radoholičar skoro kao i ja, samo nije svjesna toga. Obožavala sam je i divila joj se. Kako je uspijevala naći balans između porodice, muža djece i posla.

"Pazi sa alkoholom." Sjetim se njenih riječi i pogledam u čašu koja je prazna. Inače ne uživam puno u alkoholu, ali sam večeras imala neku nepoznatu potrebu za tim. Okrenem se kako bi otišla po četvrtu čašu nekog plavog pića. Ne znam točno ni šta je ovo što sam pila, ali znam da je jako ukusno.

Okrenem se i sretnem sa najljepšim muškim očima koje sam ikada vidjela.

"Dobro večer doktorice Benet." - Ne znam da li je od hladnog vjetra ili od dubine njegovog glasa, ali najtežim se.

"Dobro večer gospodine Karingen. Šta vas dovodi ovdje?"

"Prijateljski poziv, Vas?

"Posao."

"Naravno, Vi ste poslovna žena."- Kaže mi pružajući mi čašu pića po koje sam upravo krenula. -"Jeste li za piće?" -Uzmem bez riječi, sad mi je pogotovo trebao alkohol.

"Prelijepa večer."

"Jeste."- Kažem kratko odmičući se korak od njega, što ga je ohrabrilo da zakorači korak naprijed.

"Sa pravom mogu reći da ste najljepša žena večeras." -Kaže mi gledajući me pravo u oči, a od tog pogleda moje noge oslabe.

Dobila sam dosta lijepih komplimenata u životu od dosta muškaraca, ali nikad za svog života nečiji kompliment i pogled nisu me tjera da se osjećam ovako ranjivo, kao njegov.

"Veliki kompliment s obzirom na broj žena večeras, a svaka od njih je poznata po svojoj ljepoti i raskošnosti." -Odgovorim mu pokušavajući zvučati sabrano.

"Ozbiljan sam, čuo sam nekoliko muškaraca da vas komentarišu maloprije i apsolutno se slažem sa njima."

"Možda zbog haljine."

"Haljina jeste izazovna, ali to samo naglašava vašu ljepotu."

"Vi i Vaš brat ste baš laskavi."

"Leo?"

"Da."

"Zvučite kao da ste ljuti na njega. Šta je opet uradio taj momak?"

"Ohh ništa, samo slomio srce mojoj sestri. I nisam ljuta al bih mu polomila vilicu da ga vidim." -Pomislim u sebi,a odgovorim: - "Ništa, u tome i jeste problem." -I otpijem gutljaj nepoznatog plavog pića.

"Ne razumijem Vas."

"Nije ni bitno sad."

"Mogu li Vas prestati persirati?"

"Hladno mi je, trebala bih ući. Hvala na piću."- Odgovorim ignorišući njegovo pitanje i pokušavajući pobjeći od tih očiju, ali to nije tako lako.

"Ispratit ću vas."

"Nema potrebe, ne mučite se."

"Nije mučenje, želim to. Izvolite."- Kaže i pokaže rukom prema dvorani.

Dok hodamo preko dvorane njegova ruka miluje donji dio mojih golih leđa i mislim da od tog dodira dobijem boju u obrazima. Ljudi ga pozdravljaju i rukuju se sa nama, a on ne miče svoju ruku sa mojih leđa držeći me uz sebe.

"Gospodine Maximilian, vidim da ste već upoznali nas biser, gospođice Nikol." - Prišao nam je domaćin večeri srdačno nas pozdravivši, pogotovo mene.

"Drago mi je što te vidim ovdje večeras, draga." - Obrati mi se, ljubeći moju ruku.

"Moje zadovoljstvo gospodine Meclernes, Vas ne mogu odbiti."

"Sviđa li ti se zabava, mila?"

"Prekrasna je, jako elegantno i ukusno baš na vašem nivou."

"Hvala ti draga, znači mi to od tebe. A Vama gospodine Maximilian?

"Prelijepa večer Markus, ništa manje nisam ni očekivao od tebe." -Odgovori mu Maximilian, a zatim nastavi. - "Puno lijepih žena večeras ovdje." - Doda gledajući me tim očima koje mi ne daju mira.

"Složit ćete se da je gospođica Nikol zasigurno najljepša i najelegantnija mlada dama večeras." -Pohvali me gospodin Meclernes.

"Sigurno da jeste." -Odgovori Max i ponosno se nasmiješi ne spuštajući svoj pogled sa mene.

"Laskate mi."- Odgovorim ponizno.

"Spoj prirodne ljepote, inteligencije i sposobnosti. Uz to jako vrijedna, ne biste vjerovali šta ova djevojka sve može. Pravi rijetki biser."- Nastavi gospodin Meclernes.

"Biser kažete?" -Upita Maximilian.

"Da, nas na žalost izgubljeni biser. Sjećate li se prije pet godina kad sam vam govorio o sposobnoj mladoj specijalizantici, stomatologu? Koju sam na sve sile pokušavao zadržati i našoj poliklinici.

"Sjećam se malo, kroz maglu. Zašto?"

"Pa ta mlada gospođice jeste upravo gospođica Nikol. Na sve sile smo je pokušali zadržat u našoj bolnici, ali nije nam uspjelo; na kraju nam je ipak pobjegla."

"Nemojte tako, ja sam Vam jako zahvalna na svemu što ste uradili za mene, ali sam morala krenuti dalje."

"Razumijem, velika šteta po nas."

U tom trenutku pojavi se manji orkestar elegantno obučenih ljudi koji pozvaše sve prisutne na ples. Gospođa Meclernes ponudi svog muža plesom što on rado prihvati.

"Drago mi je sto sam vas vidio, zabavite se."- Dobaci nam na odlasku i sa svojom gospođom uputi se prema plesnom podijumu.

"Nisam znao da ste radili u privatnoj bolnici sa Markusom Meclernes?" -Upita me Maximilian kad smo ostali sami.

"Da, kad sam završila studij oni su tražili pripravnika. Prijavila sam se i prvu su me prihvatili zbog visokog prosjeka. Počela sam tu odrađivati pripravnički i nakon par mjeseci su me prihvatili u stalni radni odnos i ponudili me specijalizacijom."

"Svidjela si im se. Nije ni čudo, Marcus je poštovan i izuzetan ljekar. To što dobivate ovakve komplimente od njega govori mnogo o vašoj vještini u tom poslu."

"Izgleda. Radila sam tu par godina, nakon toga sam odlučila otvoriti svoju ordinaciju."

"Shvaćam, to je današnja poliknikina Benetdent."

"Da. Mogu li vas nešto pitati?" -Upitam radoznalo.

"Naravno."

"Kakve Vi veze imate sa tom bolnicom?"

"Ja sam vlasnik." - Nasmijao se glasno kao da sam ispričala neki vic.

"Ali mislila sam da je vlasnik gospodin Meclernes."

"On je direktor i suvlasnik, ja sam glavni vlasnik." -Nastavio je kroz osmijeh.

"Prestanite se smijati, osjećam se glupo." - Rekla sam postiđeno.

Koja sam ja glupača, kako to nisam znala? Radila sam za njih godinama.

"Smijem li Vas zamoliti za ovaj ples?" -Upita me i dalje se podsmjehujući mom neznanju.

"Naravno." -Kažem više iz pristojnosti nego iz želje.

Uhvatio me za ruku i poveo prema kraju sale i velikom plesnom podijumu na kojem su sad brojni eleganti parovi plesali uz ritam romantične muzike.

Dok smo prolazili pored skipina ljudi čuli smo komentare oduševljenja, nisu nam laskali kad kažu da smo večeras bili definitivo najelegantniji par. Njegov elegantni crni smokingu i moja crvena haljina od čiste svile uz našu građu bili su hit ove večeri. Mnogo ljubomornih pogleda bilo je upereno u nas, a ja se i dalje nisam mirila da sam godinama radila za ovog čovjeka.

Međutim sve to nestade u sekundi kada se Max okrenu prema meni, primi me za struk i približi sebi krećući se u ritmu muzike. Od samog početka plesa držao me pripijenu uz sebe i po prvi put u životu nisam se bunila. Njegove ruke na meni, njegov pogled i to lijepo lice udaljeno svega par milimetara od mog učinilo je da na nekoliko trenutaka zaboravim na sve. Na posao, na ljubomorne poglede i sve ljude prisutne večeras tu oko nas. Na sve apsolutno sve čak i na samu sebe.

Postojao je samo taj trenutak, on i ja. Elegantna odjeća uz elegantnu muziku i dvorski ples. Ništa više nije bilo bitno, ništa više nije postojalo. Sjaj u njegovih očima hipnotisao je moje srce i vladao mojim tijelom. Muzika kao da je spajala naše duše i nijedno od nas dvoje se nije opiralo tome.

Okrenuo me, a zatim ponovno uhvatio u svoje naručje. U zanosu njegove usne dotakle su moj nos. Slučajno ili namjerno više ni sama nisam znala, a i nije mi bilo bitno.

Ubrzani otkucaji moga srca kao bubnjevi u ušima upozoravali su me na opasnost blizine njegovih usana, teška srca i posljednjim atomom snage u svojim nogama sam se odmakla od njega.

Gledao me tužno i nesvjesno, kao da sam ga probudila iz sna, a moje srce je vrištalo da mu se vratim u zagrljaj. Nisam mogla ništa reći, nisam imala snage za to. Samo sam se okrenula i otišla probijajući se kroz znatiželjnu masu.

Dok sam skoro pa trčala preko parkinga bol u grudima je postajala veća sa svakim korakom kojim sam se udaljavala od te zgrade i od njega samoga.
Zašto je ovo bilo tako teško? Šta se to dešava sa mnom?
Pitala sam se neprestano dok je topla suza klizila niz moje lice neuspješna u pokušaju da ugasi vulkan emocija koje je probudio u meni.

_________________________________________

~Dream_Nela

Mišljenja nam pišite u komentarima.